NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » DUHOVNA GRADINA

DUHOVNA GRADINA

 

HILANDARAC
DUHOVNA GRADINA
ZBIRKA MUDRIH IZREKA SVETIH OTACA
ZA DUHOVNI ŽIVOT
 

 
30. GORDOST
 
Svi su grijesi mrski pred Bogom, ali je gordost mrskija od sviju. (Sv. Antonije Veliki).
Ljudima je gnusna bijeda i siromaštvo, ali je pred Bogom mnogo gnusnija duša gordeljiva i um ponosit. (Sv. Isak Sirin).
Gordošću našom mi činimo Boga neprijateljem našim. (Ava Isaija).
Ničemu se Bog tako ne protivi kao gordosti, stoga što se u njoj skriva obožavanje sebe. (Filaret Moskovski).
Ko smatra da je na dobrom putu ili na svome mjestu, taj je se uklonio s puta Božijega. (Isti).
Jedan starac pustinjak rekao je: „Bolja je pobijeđenost sa smjernošću, nego pobjeda sa gordošću“.
Bolje je biti smirenim grešnikom, nego li gordeljivo hvaliti se vrlinama. (Blaženi Avgustin).
Bog voli smjernoga grešnika, koji srcem i dušom tuguje zbog svojih grijehova, a odbacuje gordoga pravednika koji ne priznaje da je grešnik.
Grešnici koji se smiravaju, i bez dobrih djela bivaju opravdani, a pravednici zbog gordosti gube i mnoge trudove svoje.
Neka bi ko učinio bezbrojna dobra djela, i svaku vrlinu izvršio, a sam o sebi visoko mislio (smatrao sebe da je on nešto osobito), takav je bjedniji i okajaniji od svakoga. (Sv. Zlatoust).
Ne ponosi se djelima svojima, pa ma kakva ta djela bila. (Sv. Atanasije Veliki).
Padajući i (griješeći) uzdiši i plači, a uspijevajući u vrlinama i u dobru, ne ponosi se. (Sv. Nil Sinajski).
Ako počne ovlađivati tobom gordost, opomeni se kako zbog nje ginu svi plodovi vrlina, i ona će pobjeći od tebe. (Ava Isaija).
Svi poroci imaju moć samo u bezakonim djelima, a gordosti se treba čuvati i pri samim vrlinama. (Blaženi Avgustin).
O lukavštine samoljublja! Jer se može gorditi čak i smjernošću. (Grof Bludov).
Onaj porok, kojim je najprije pobijeđen čovjek, pobjeđuje se posle sviju. Zato što, kada pobijedimo sve grijehe, ostaje ta opasnost što, videći se u dobru, možemo se pohvaliti sobom: „vidiš kako ja, bogme, dobro uspjeh“ itd., a ne u Gospodu. (Blaženi Avgustin).
Gordost je podvodni kamen, o koji su se razbijali oni koji su se dugo protivili burama strasti i raznih iskušenja. (Sv. Zlatoust).
Gordost je majka poroka i grijehova, zbog koje je i đavo postao đavolom, a takvim nije ranije bio. (Isti).
Gordost je slična visokome, trulom drvetu, u kojega su sve grane krte, i ako se ko popne na nj, odmah pada s visine. (Sv. Jefrem Sirin).
Ne uznosi se visoko, da ne padneš duboko. (Sv. Grigorije Bogoslov).
U današnjem vijeku čujemo ovu izreku: „Vojnik koji ne misli postati đeneralom, nije nikakav vojnik.“ Ovo nije Solomonova priča, nije mudrost, nego mudrovanje tjelesno i sujetno. Prava priča govori: „Ko zida svoju kuću visoko, traži pogibao“ (Priče 7, 19). I još: „Mrzak je Gospodu ko je god ponosita srca“ (Priče 16, 5). Sa ovim se saglašava priča i Onoga koji je veći od Solomona: „Svaki koji se sam podiže, poniziće se“ (Luk. 18, 14). (Filaret Moskovski).
Težnja uzdići se visoko jeste ujedno težnja poniženju. (Inokentije, arhiep. Hersonski).
Ko sam sebe postavi visoko, taj sam sebi sprema padanje. (Filaret Moskovski).
Obožavajući samoga sebe, čovjek sam sebi postaje neprijatelj.
Adam je htio da postane bogom, pa je izgubio i ono što je imao od Boga.
Podiži sebe bolje životom, a ne mišlju. Život te može učiniti bogosličnim, a misao dovodi do velikoga padanja i pogibije. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Velika je visina – smjerno i krotko mudrovanje, duboka je provalija – visokoumlje; i stoga savjetujem: zavoli prvo, da ne bi pao u drugo. (Ava Isidor).
Kada onaj koji se gordi dobrim djelom, sve time gubi, kakvu li kaznu zaslužuje gordi grješnik? Takav čovjek nesposoban je već i pokajati se. (Sv. Zlatoust).
Zgriješiti i misliti o sebi mnogo i visoko, gore je od samoga grijeha. (Isti).
Ne smatraj za poniženje, ako te kao viđena omalovažavaju; a ako si neznatan i nečuven, ne smatraj da si nešto i da vrijediš. (Po Sv. Isaku Sirinu).
Budi neznalica u mudrosti tvojoj, i ne ističi se da si pametan, budući da si neznalica. (Sv. Isak Sirin).
Gordi a glupi ljudi slični su praznom klasju (vlatovima pšeničnim), koji se, budući prazni, ističu u visinu nad ostalim klasjem punim zrnevlja.
Gordeljiv a glup bogataš sličan je pozlaćenoj statui (kipu), koja ništa drugo nije nego li grudva gline ili komad drveta.
Svjetlost sunčeva nije tvoja svjetlost, i radije se ne ponosiš njome! Ne ponosi se ni umom svojim: ako ima u njemu svjetlosti (znanja, umjenja, mudrosti), to je dar Božiji, a ako li je mrak u umu, već se nemaš sa čim ni gorditi.
Ko se ponosi prirodnim darovima, to jest oštroumljem, pojmljivošću, vještinom u čitanju i proiznošenju, bistrinom razuma i drugim sposobnostima, zadobivenim bez truda našega, taj nikada neće dobiti natprirodna blaga. Jer nevjeran u malome – i u mnogome je nevjeran i ohol. (Sv. Jovan Ljestvičnik).
Onaj će otpasti od premudrosti Božije ko smatra sebe za mudra. (Sv. Isak Sirin).
Ako ti sebe smatraš za umna, već nisi uman.
Gordost je dokaz oskudnosti uma. (Sv. Zlatoust).
Ništa ne čini toliko glupim kao gordost i naduvenost. (Isti).
Najjači dokaz obmane jeste – smatra-ti sebe umnijim, vještijim od drugih.
Biti odviše nezadovoljan sobom – jeste slabost; biti odviše zadovoljan sobom jeste – glupost. (Sable).
Gordost je ogromna firma male i niske duše.
Skromnost ili poniznost znak je i dokaz veličine duše, a gordost i naduvenost – niskosti duše.
Niskost i gordost – rođene su sestre.
Samouobraženost je potvrda unutrašnje praznine.
Gordi i oholi, ponositi nije li sličan naduvenom mjehuru, ili čovjeku koji strada od vodene bolesti i silnog otoka (nadutosti)? Nije li sličan šaljivom djetetu s napućenim obrazima?
Gordi ne može dugo ćutati, stoga što mu se hoće da se pokaže pametan i blista pred drugima.
Gordeljivac traži da ga poštuju oni koje on smatra za ništavila.
Gordeljivac smatra za ništavilo one koji ga poštuju, a čast koju mu oni ukazu-ju osobito cijeni. (Sv. Zlatoust).
Ko hoće na opitu da sazna šta je to vječito nespokojstvo (nemir u duši), taj neka se samo pogordi, i on će nositi u sebi pravi pakao, mučnu težnju ka prohladnom osjećaju ljudskoga uvaženja, kojega nikada ne može dostići. (Zajler).
Vi koji smatrate da se vjera u postojanje pakla ne slaže sa dostojanstvom čovjeka, proniknite, udubite se u vašu unutrašnjost u one momente, kada se planovi vaše oholosti preobraćaju u ništa, i vi ćete naći u samima sebi pakao kojega odbacujete van sebe. (Isti).
Mnogo je teže biti mudrac za druge, nego li za samoga sebe.
U svakom poslu smatraj sebe glupim radi toga da bi mogao učiti, i kroz cijeli život svoj smatraćeš se za pametna. (Sv. Isak Sirin).
Ko sam sebe uznosi i (veliča), na toga ne obraćaju pažnju, a ko sam sebe iskreno pred svima unižava, toga i svako ljubi.
Smjernoga mnogi vole, a gordeljivca i naduvenoga mrze čak i oni, koji su s njime jednoga duha. (Ava Jakov).
Ne mjeri sebe hvatima, a druge aršinima.
Smatraj svakoga čovjeka boljim od sebe. (Sv. Varsanufije Veliki).
Neka si i pametan, ali imaš potrebe u drugome.
Pametna misao, i ako tuđa, svagda će bolja biti od besmislice koju si ti sam pronašao; govorim ovo ljudima koji hoće da nađu sve u sebi i ne žele da pozajme uma ili pameti od bližnjih. (Bejl).
Ne smatraj za nešto veliko ako ti se učini da si bolji od rđavih, no se žalosti što te prevazilaze dobri. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Mnogi sebe smatraju za pravedne pri upoređenju sa javnim zlikovcima. No neka uporede sebe sa svetim Božijim ljudima, i tada će svakako vidjeti da su oni žalosni grešnici. (Prota P. Sokolov).
Ne penji sebe više drugih, da ne padneš suviše nisko pred Bogom.
Ne uznosimo se jedan pred drugim, stoga što će nas zemlja sve uravnjati, i svakome će dati podjednaki dio. (Sv. Dimitrije Rostovski).
Teško gordome! kada siđe u grob tada će saznati šta je on. (Sv. Nil Sinajski).
Zemlju nosimo, po zemlji hodimo, i zemlja ćemo biti.
Blago onome ko ima pred očima dan smrti svoje i omrzio je gordost prije nego li je objelodanjena naša ništavnost truležom u grobu. (Sv. Jefrem Sirin).
Da li se možemo ma čime gorditi, kada nemamo nikakve druge sopstvenosti osim grijeha i slabosti?
Naša vrijednost (valjanost) ničega drugoga nije dostojna osim vremene i vječne kazne.
Šta smo mi drugo nego li sirotinja. Šta je kod nas naše? Ništa i ničega osim grijeha. Neko se hvalio u Otkrivenju: „Bogat sam i obogatio sam se, i ništa mi više ne treba“, ni u čemu nemam nužde ni nedostatka. I njemu je bilo kazano: „Zar ne znaš da si niko i ništa, i bijedan, i siroma, i slijep, i go“ (Otkr. 3, 17). Kakva ponižavajuća lekcija protiv naše gordosti!
O čovječe, ne gordi se, budući da si prah i pepeo! Što podižeš trepavice ili oči svoje, koje će uskoro obuzeti trulež? Ne uzdiži se više oblaka i znaj da si ti – zemlja i pepeo; od zemlje si stvoren i u zemlju ćeš skoro poći. Veliki si ti i častan i čist dokle ti Bog pomaže; Bogom si stvoren, Bogom i živiš; ne odbacuj darove i ne zaboravljaj Darodavca. Neka si ispunio i izvršio što je trebalo, ali to je stoga što ti je Bog pomogao. (Duhovni Margarit).
Čemu se imaš hvaliti, kada treba proslavljati Boga? (Filaret Moskovski).
Boj se i bježi ne samo od gordosti, nego i od svega što k njoj vodi, a osobito taštine (ponositosti) kao poroka, koji prethodi gordosti, na ljestvici moralnoga pada. Sijevanje munje predskazuje grmljavinu i gromovni udar, a na gordost ukazuje pojava taštine (kočoperenja, ponositosti). (Sv. Nil Sinajski).
Početak gordosti je – kraj taštine. (Sv. Jovan Ljestvičnik).
Koga nije ulovila taština, taj neće pasti u bezumnu gordost, koja ustaje na Boga. (Sv. Jovan Ljestvičnik).

Jedan komentar

  1. rosa petrović

    tekst ove knjige je vrlo dobar i cela knjiga od ogromne koristi nama čitaocima, ne treba ništa menjati ili prepravljati, kako jeromonah Atanasije u Pogovoru misli da bi trebalo. Ovo je odlično urađeno!

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *