NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » DUHOVNA GRADINA

DUHOVNA GRADINA

 

HILANDARAC
DUHOVNA GRADINA
ZBIRKA MUDRIH IZREKA SVETIH OTACA
ZA DUHOVNI ŽIVOT
 

 
28. GNJEV
 
Nema veće pobjede nego li pobijediti svoj gnjev i srdnju. (Sv. Tihon Zadonski).
Lakše je pobijediti carstva, nego li svoj gnjev. Junaci, postavši pobjediocima careva, postajali su sluge svoga gnjeva. Stoga Sveto Pismo odaje preimućstvo pobjeditelju gnjeva svoga nad pobjediocima naroda. „Stišavajući gnjev, veći je od onoga koji okupira grad“ (Priče, 16, 32). (Jakov, arh. Nižegradski).
Da bi održao pobjedu nad strašću gnjeva potrebno je, radi toga, češće razmišljati o onim pogubnim posljedicama, koje i kakve proizvodi u nama ta strast.
Razdraženje (ljutnja, naprasitost, osorljivost) u čovjeku jeste jama i rov za njega; ko je pobijedio u sebi razdražljivost, taj je prešao tu jamu. (Sv. Jefrem Sirin).
Biti gnjevljivim i srditim, ništa drugo nije nego li kažnjavati samoga sebe za tuđe pogreške i gluposti.
Kada padate u jarost, vi postajete sami sebi dželat, vi gubite sami sebe. Šta može biti žalosnije od razdražljiva čovjeka. (Sv. Zlatoust).
Pomisli razdraženoga šta su drugo nego li čeda ehidnina (tj. ljute zmije), koja gube srce koje ih je izrodilo. (Sv. Nil Sinajski).
Gnjev je opasan savjetnik za svakoga; što se god preduzme u gnjevu i ljutini, nikada ne biva pametno. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Često se događa da lukavstvo (podmuklost, zloba) podstiče na gnjev sa jednim ciljem – ispitati njegovu tajnu ili ga uzeti u svoje ruke kada se zamori.
Onaj koji plane gnjevom na bližnjega, svagda više sebi škodi nego li koliko mu škodi onaj koji ga je uvrijedio. Stoga pametni ljudi većinom sa trpljenjem podnose neprijatnosti koje im se nanose. „Muž mudri mnogo trpi“, veli Solomon (Priče 14, 17). (Jakov, arh. Nižegradski).
Gnjev i osvetoljublje jeste strast slabih duša; po tome su žene gnjevljivije, ljuće i osvetoljubivije od ljudi. (Juvenak).
Zloba je nedostatak uma.
Gnjev je početak bezumlja.
Gnjev i uporstvo (tvrdoglavost) jeste snaga glupaka.
Što bura proizvodi u vazduhu, to gnjev proizvodi u umu. Bura često zamrači vazduh, gnjev često pomračava um. Zbog toga ljudi najdarovitiji i najumniji, u minuti gnjeva često su griješili i proiznosili takve sudove kojih su se posle sami stidjeli. (Jakov, arh. Nižegradski).
Razdražljivost je opijanje duše: ona tako izvodi dušu iz pameti kao vino. Predstavi sebi razdraženoga: on sam sebi nije gospodar, ne poznaje sebe, ne poznaje prisutne, na svakoga napada, govori što mu na um dođe; on se ne da uzdržati, psuje, bije, prijeti, kune se, viče, rastrže se. (Sv. Vasilije Veliki).
Ljuta je zmija i škorpija, ali je mnogo zliši (zlobniji) od njih gnjev. (Sv. Jefrem Sirin).
Ko se predaje gnjevu, taj od sebe stvara prizor i pojavu krajnje neprijatnu za druge. Pogledajte na razjarenoga čovjeka: krv se njegova uzruja i pojuri krajevima njegova tijela; oči mu zatrepere i zasvjetlucaju nekakvom sagorijevajućom vatrom; zvuci glasa su neprirodni; riječ se prekida; svo lice nekako se iskrivi. Istinu je rekao premudri: „Žestoki (plahovit) Muž, rđavo izgleda“ (Priče Solomonove).
Ljutina ili srdnja jeste firma, koja protiv volje čovjekove sama sebe pokazuje. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Platon, Atinski filosof, savjetovao je svakome srditom i plahovitom čovjeku da pogleda na ogledalo, te da vidi nenaravnost lica svoga u vrijeme gnjeva.
Kad bi razjareni čovjek mogao u vrijeme gnjeva svoga da vidi sebe ne bi mu potreban bio nikakav savjet da se umiri, stoga što nema ništa neprijatnije od lica razjarenoga. (Sv. Zlatoust).
Prijatna je pojava – mirno more, no još je prijatnije – mirno stanje duha čovjekova. (Sv. Nil Sinajski).
Gdje je mir, tamo je i Bog mira.
Gdje je zloba i gnjev, tamo Ne dolijeće Duh krotosti (Duh Sveti). (Se. Zlatoust).
Ako se ti gnjeviš na bližnjega svoga, onda se i sam nalaziš pod gnjevom Božjim.
Gnjevljiv (ljut, jarostan) čovjek neka bi čak i mrtvoga oživio, nije u volji Bogu. (Ava Agaton).
Hrana je vatri – drva; a hrana razdraženosti i ljutnji jeste – gordost. (Sv. Jefrem Sirin).
Nemoguće je nekome naljutiti se na bližnjega, ako se najprije nije srcem uzdigao nad njim, ako ga nije ponizio a sebe uzvisio nad njim (tj. smatrajući sebe za boljega od njega). (Ava Dorotej).
Onome ko se živo sjeća svojih slabosti i grijeha, ko vidi sebe niže sviju po pokvarenosti duše svoje, tome nije do toga da se uzbunjuje gnjevom (tj. da se ljuti) na drugoga. (Filaret, arh. Černigovski).
Istrijebi iz sebe dvije misli: ne priznaj u sebi da si dostojan nečega velikog, i ne misli da bi neki drugi čovjek bio manji od tebe po vrlinama i dostojanstvu. U takom slučaju, uvrede koje bi ti se nanosile, nikada te neće naljutiti i razgnjeviti. (Sv. Vasilije Veliki).
Ko ne sakrije sebe, tj. ne smiri se, toga gnjev pobjeđuje. (Ava Isaija).
Ni na koga se ne ljuti i ne preziri, no samo sebe samoga. (Toma Kempijski).
Ne ljuti se na onoga ko te je uvrijedio, nego se prije ljuti na sami svoj grijeh, koji te podstiče da se ljutiš na vrijeđača. (Sv. Dimitrije Rostovski).
Gnjev se više svega i najčešće kod nas ispoljava kada čujemo od bližnjega protivriječenje prema nama, i izobličavanje i opadanje, ali pravoga hrišćanina sve to ne ljuti i ne razdražava, isto tako kao što ga ne gorde i ne nadimaju pohvale, koje i kakve od drugih čuje.
Pobožni slušalac svagda se koristi. Ako ga hvale za dobra djela, on biva jači i revnosniji u činjenju istih; a ako ga izobličavaju zbog rđavih djela, on prinuđava i goni sebe na pokajanje. (Sv. Marko Posnik).
Ne odbacujmo izobličavanje. Ako ga nismo zaslužili, tim mirnije možemo ga slušati, i ono će nam pomoći da ga u budućnosti ne zaslužimo; no ako smo ga, po nesreći, zaslužili ono će nam pomoći da se popravimo. (Filaret Moskovski).
Nemoj sa gnjevom već sa ljubavlju primati nastavu, savjete i ukoravanja od drugih, pa makar ti bio i vrlo pametan. Po riječima Premudroga, to je jedan od dokaza mudrosti (Premudr. 9, 8).
Budi mudar i usta onih koji rđavo o tebi govore zagrađuj ćutanjem, a ne gnjevom i psovkom. (Sv. Atanasije Veliki).
Ko se nalazi uvrijeđen kada o njemu ružno govore, time dokazuje da je istinito ono što se o njemu govori; a ko se smije, taj pred prisutnima odbija od sebe svako podozrenje (tj. time ih uvjerava da je iznešeno protiv njega – laž). (Sv. Zlatoust).
Kada te ogovaraju i napadaju, obrati pažnju na sebe: da li nisi doista štogod učinio čime si zaslužio to napadanje. Nađeš li da nisi, onda to ogovaranje i napadanje smatraj kao iščezavajući dim. (Po Sv. Nilu Sinajskom).
Kada te osramote i ponize, raduj se umjesto ljutnje i tuge, stoga što ako je nepravično to što je prema tebi učinjeno, tj. nisi to zaslužio, onda te očekuje velika nagrada; a ako li je pak umjesno, onda čim se opametiš, izbavićeš se od kazne. (Po Sv. Nilu Sinajskom).
Ako te kogod ukori ma za kakvi vid grijeha, od kojega si ti daleko, smiri sebe pred ukoračem, pa ćeš dobiti neuveli vijenac (tj. Nebesno Carstvo). (Sv. Antonije Veliki).
Ne treba da se žalostimo onda kada nas ogovaraju i klevetaju, nego onda ako je ono pravično i umjesno. (Sv. Zlatoust).
Nemoj se smućivati i razdraživati na bližnjega svoga, ako te on za što ukori. Razmisli, da li je ukor umjesan? Ako je neumjesan, onda je strijela proletjela pokraj tebe, i zašto si onda bolestan kada te ona nije ranila? Ako li je umjesan, ne žali se na ukorača kao na neprijatelja koji ti ranu zadaje, nego mu još zablagodari kao ljekaru koji ti je ukazao na ranu i pobuđuje te da je liječiš. – Ne ljuti se ako bi te i na djelu ozlojedio. Razmisli šta je lakše biti: uvrijeđenim ili vrijeđačem? Razumije se da je bolje biti nevinim nego li krivcem. Razmisli i o tome da li je bolje jediti se i ljutiti ili trpiti? Razdražljivost može odjedanput dovesti do krivice i veće nesreće; i obratno, trpljenjem se može i nevinost sačuvati i nesreća umanjiti. (Filaret Moskovski).
Krotost i trpljenje imaju više moći, nego li gnjev i uzrujanost; meka vuna većma slabi moć puščanog taneta, nego li tvrdi zidovi.
Gnjev se gnjevom ne liječi. (Filaret Moskovski).
Vatru vatrom ne pogasi, već vodom; i gnjev gnjevom ne savlada, no krotošću i dugotrpeljivošću.
Čuvši riječ koja te vrijeđa ili sramoti, čuvaj se da ne planeš srdnjom i gnjevom, „jer srdnja čovječija ne čini pravde Božije“ (Jak. 1, 20). Bolje reci sebi: evo slučaja poučite sebe trpljenju i smjernosti, i odgovori vrijeđaču i onome ko te ponižava ili ćutanjem ili, ako je baš potrebno, blagom riječju pravde. (Filaret Moskovski).
Ljutita, opora ili osorljiva riječ i dobre čini rđavima, a blaga i ljupka riječ koristi svima. (Drevni Paterik).
Bolje je osmjehom presjeći razdražljivost, nego li goropaditi se i bjesniti nepomirljivo. (Sv. Jefrem Sirin).
Slušajući ukore ćuteći, mi podražavamo Hristu.
Ljutiti se u prirodi je čovječijoj, ali stišavati i suzbijati ljutnju (gnjev) – u prirodi je hrišćanskoj. (Blaženi Jeronim).
Opomeni se riječi Psalmopjevca: „Gnjeveći se ne griješite“ (Psal. 4, 5), tj. ako je već nemoguće uzdržati se od gnjeva, stoga što taj pokret našega duha zavisi od prirode a ne od slobodne volje naše, onda ne treba bar psovati, a ovo je sasvim u našoj volji. Riječna voda, slijevajući se sa brda, postaje mutna i blatnjava; tako i osjećanja gnjeva, izražavajući se u riječima blatnjave duše onoga koji govori u gnjevu, vrijeđa onoga koji sluša i obojicu vodi ka grijehu. (Sv. Amvrosije Milanski).
Ne dopuštaj gnjevu da se podigne do grkljana tvoga. (Ava Isidor).
Ko ne uzdržava jezika svoga u vrijeme gnjeva, taj se neće uzdržati ni od svojih strasti. (Ava Iperehije).
Kad si uzbuđen ništa ne govori, stoga što zlo ne rađa dobro. Nego potrpi dokle se tvoja misao umiri, i tada ćeš mirno kazati. (Ava Jovan).
Kao što se vatra u dobro pokrivenom sudu brzo gasi, tako i u duši, zatvorenoj ćutanjem, skoro se umiruje čuvstvo negodovanja.
Kada u sebi osjetiš jaku navalu gnjeva, postaraj se ćutati. A da bi i samo ćutanje bilo za tebe korisno, obraćaj se misleno Bogu i čitaj u sebi kakve bilo kratke molitve, npr. molitvu Isusovu („Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me“) ili koju drugu.
Jedan neznabožački filosof kazao je: „Kada se naljutiš, ništa ne govori, i toga momenta stani i pročitaj azbuku“. Neznabožac ništa bolje od azbuke nije našao radi umirenja duha, ali mi, hrišćani, znamo bolju azbuku ili riječi koje mogu utišati buru uma i srca. (Po Filaretu Moskovskom).
Da bi ljubav mogla pobijediti silu gnjeva, moli se u vrijeme gnjeva za bližnjega, i iz dubine srca govori: „Gospode, oprosti sagrešenja vrijeđaču mome, on je čovjek kao i ja“. – Vjeruj, molitva će dati mir duši tvojoj. (Filaret, arhiep. Černigovski).
Za zvjera je neprirodna krotost, a za čovjeka neprirodna je žestokost.
I lavove ukroćavaju i čine ih pitomima. A čovjek ponekad dopušta da bude neobuzdaniji od samoga lava!
Kakvo ćeš izvinjenje i kakav odgovor naći pred sudom svoje savjesti, kada lava nekim načinom činite čovjekom, a sami iz ljudi postajete neukroćeni lav? (Sv. Zlatoust).
Ne treba biti zvijer čak ni u ophođenju sa zvjerkom.
I krotak može planuti sa razumom, ali ne povrijediti u sebi savršenstvo krotosti. Ostati nepokretan, ili ne ispoljavati negodovanje, kada za to razloga ima, dokaz je nepokretne (lijenjive) prirode a ne krotosti. (Sv. Vasilije Veliki).
„Gnjevite se, ali ne griješite“, govori Sveto Pismo (Efesc. 4, 26), tj. gnjevite se, ljutite se na djelo nezakonito i nevaljalo, no tako da ne prelaziš granice pravičnosti. (Filaret Černigovski).
Negodovanje (protest, ljutnja) treba da je rastvoreno sa rasuđivanjem. Jer nož upotrebljavaju i ubice, a upotrebljavaju ga i ljekari. No jedni dejstvuju nožem po gnjevu i nemilosti, čine njime najbezumnija djela, ubijajući sebi podobne. A drugi pak nožem dejstvuju sa rasuđenjem, donoseći njime korist time što spasavaju (npr. pri operacijama) život onih koji su u opasnosti. Tako i onaj koji umije da negoduje po razumu, doprinosi veliku korist onome protiv koga negoduje, ispravljajući njegovu lijenost ili lukavštinu; dok onaj, kojim je ovladala strast gnjeva, ništa pametno ni korisno ne može učiniti. (Sv. Vasilije Veliki).
Ako ti, koga ukoravaju, padneš u jarost i ljutnju, time samo zadovoljavaš svoju strast; takvim načinom da bi spasao drugoga, ti gubiš samoga sebe. (Sv. Makarije Veliki).
Ne treba hvaliti one koji su odviše milostivi; ali i zle treba kažnjavati radi samoga dobra i pravde, a ne radi sopstvene strasti. (Sv. Antonije Veliki).
Bilo da koga ukoriš ili kazniš, po srcu ga i u duši voli.
Teško je vladati sobom i svojim gnjevom, osobito pak vama koji ste u vlasti, vama predstoji veliki podvig. Vama je potrebno i da se ljutite gdje je potrebno, i u ljutnji ne griješiti, tj. ne dopuštati kužnih pokreta gnjeva u dubini srca. U ovom slučaju vi ste dužni biti slični moru, čija je površina u vrijeme bure grozna i strašna, ali je dubina njegova tiha, nepokretna. (Jakov, arhiep. Nižegradski).
Niko u gnjevu ne može toliko učiniti bližnjemu zla, kao starješina ili činovnik. Stoga on treba osobito da se čuva gnjeva, ljutnje, srditosti, a osobeno jarosti, i, nalazeći se u takom stanju, da ništa ne govori niti čini. Prekrasno je neko iz starih vremena kazao krivcu: „Ja bi te kaznio, da se nisam naljutio“.

Jedan komentar

  1. rosa petrović

    tekst ove knjige je vrlo dobar i cela knjiga od ogromne koristi nama čitaocima, ne treba ništa menjati ili prepravljati, kako jeromonah Atanasije u Pogovoru misli da bi trebalo. Ovo je odlično urađeno!

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *