NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » DUHOVNA GRADINA

DUHOVNA GRADINA

 

HILANDARAC
DUHOVNA GRADINA
ZBIRKA MUDRIH IZREKA SVETIH OTACA
ZA DUHOVNI ŽIVOT
 

 
27. STRASTI
Čovjek ne može biti savršeno slobodan od strasti. Može ih držati u svojoj vlasti, ali da ih nikako nema, nemoguće je. (Sv. Zlatoust).
Strasti žive i u svetima, no oni ih obuzdavaju i ukroćavaju. (Ava Avramije).
Nije opasno što nas napadaju strasti, jer se i mi borimo sa njima; ali je žalosno to ako zbog ljenosti i nerada padnemo pred njima – svojim protivnicima. (Sv. Jefrem Sirin).
Staraj se svagda da budeš pobjednik svojih strasti, a ne pobijeđen od njih.
Pravi mir srcu može se naći samo u otporu i savlađivanju strasti, a ne u služenju njima. (Toma Kempijski).
Pomiluješ li neprijatelja, ti ćeš imati vraga; i ako poštediš strast, ona će ustati protiv tebe. (Sv. Nil Sinajski).
Prividno, lažljivo zadovoljenje, koje mi dostavljamo svojim strastima, ništa drugo nije nego li varljiva i iluzorna hrana, koja samo pobuđuje i izaziva veću glad i jaču žeđ u našoj duši, ne mogući nikada zadovoljiti njene zahtjeve. Kao što putnik, obmanut priviđenjima (fatamorganama) koja se češće javljaju u pustinjama na istoku, vidi pred sobom zelena brdašca i mlazeve izvora koji, ukoliko im se on približava utoliko kao da odmiču u dno pustinje, – tako isto i svaki grešnik, na putu svojih priželjkivanja, čini se da vidi ushićavajuće slike zadovoljstva i blaženstva; no to zadovoljstvo kao iluzija bježi od njega, utoliko ukoliko mu se grešnik približava, i on uzaludno gubi snagu svoju jureći za varljivim gledanjem, do onoga vremena, dokle ono na posljetku ne iščezne, ostavivši nesrećnoga grešnika u nemoći od obmanutih nada, u nesnosnoj žeđi koja sve više i više jača, suši mu i podgriza njegovo srce.
Strasti su slične vulkanima, koji naskoro svu okolinu pretvaraju u pustoš i užas.
Ništa nam ne donosi toliko stradanja, kao djelajuće u duši strasti. Sve druge nesreće i bijede dejstvuju spolja, a ove (strasti) rađaju se unutra; zbog toga i proizilazi otuda osobito veliko mučenje. Neka bi nas cijeli svijet ogorčavao, no ako mi ne uvrijedimo i ne ogorčimo sami sebi (potčinjenjem ma kakvoj strasti), onda ništa za nas neće biti teško. (Sv. Zlatoust).
Pri buri, zublja (buktinja) gasi se; tako se i razum i rasuđivanje od bure strasti pomračava.
Strast često izopačava i ono što je prirodno: vidi i u prirodnom neprirodno, i neprirodno opravdava kao prirodno. (Mihail, episkop Černigovski).
Dokle tijelo zadovoljava strasti, dotle duša ne zna za Boga.
Dokle god hranimo u sebi ovu ili onu strast, mi ne sazrijevamo za blaženi i vječni život. (Filaret, arh. Černigovski).
Ne može se nazvati slugom Božijim onaj koji ugađa strastima; on je sluga onoga koji vlada njime. (Ava Isaija).
Ubitačne posljedice strasti ničim se tako bolje ne predupređuju i suzbijaju, kao tvrdom riješenošću odbaciti od sebe sve što pobuđuje ka sablazni, pa makar to bilo blisko i milo našemu srcu.
Mučno je rastati se sa strašću, ali nije mučnije nego li vječno stradati. (Filaret, arhiep. Černigovski).
Strast je slična psu. Kao što pas trči za nama i goni nas kada mi bježimo od njega, a kada stanemo ili ga gonimo on bježi od nas, tako i strast goni onoga ko joj se podaje i sluša je, a ustupa onome ko joj se protivi. (Sv. Tihon Zadonski).
Ko se zanese strašću, taj biva sluga strasti. (Ava Nesteroj).
Ko popušta jednoj strasti, da bi kroz nju oslabio druge, taj otvara vrata svima strastima.
Strasti se drže jedna za drugu kao beočuzi na lancu. (Ava Isaija).
Ako duša makar jednu strast preobrati sebi u naviku, onda vrag kada mu se hoće baca je pod noge svoje (tj. pobjeđujeju), jer se duša nalazi u njegovim rukama i to je uzrok te strasti. (Ava Dorotej).
Ko mrzi strasti, taj siječe i uzroke njihove; a ko boravi među uzrocima koji ih proizvode, taj i ne hoteći pati od strasti. (Sv. Marko Posnik).
Brat je upitao Avu Sisoja Velikog: „Zašto ne odstupaju strasti od mene“? Na to mu je starac odgovorio: „Razlozi ili uzroci njihovi nalaze se u tebi; vrati im njihove razloge (uzroke) i strasti će odstupiti od tebe“.[1]
Tijelo je sjedište (prijestonica) sviju strasti, kao što uči Kasijan; tomu se može uvjeriti svaki opitom, te stoga i strogost prema tijelu jeste umanjivanje strasti. (Teofan, ep. Vladimirski).
Ko iz samoga početka daje otpor i protivi se strastima, taj će uskoro nadvladati ih i zagospodariti nad njima. (Sv. Isak Sirin).
Svaku strast lakše je pobijediti u samome početku njene pojave, nego li kada ona ojača i preobrati se u naviku i uzgospodari nad tobom, kao druga priroda.
Ukroćuj blagovremeno pojavivše se u tebi strasti i ne daj im da se ojačaju i osnaže u tebi; trnje, kada je malo, lako ga je počupati, a kada poraste i pusti duboko u zemlju žile, tada je trudno savladati ga.
Ukroćuj i smiravaj pomisao gordosti prije nego li gordost, obrativši se u strast, smiri tebe. Odbaci pomisao visokoumlja prije nego li ona obori tebe. Skruši i uništi pohotljivost prije nego li ona skruši tebe. (Sv. Jefrem Sirin).
Nadati se da će se žar strasti umanjiti u toku godina – znači vrlo malo poznavati svojstvo strasti. Svojstvo im je nenasitimo. Moguće ga je zadovoljiti minutno, no potpuno – nemoguće je. Otrovna čaša njihova umjesto da utoljava žeđ, samo je većma raspaljuje. Zadovoljavanje služi samo jačanju njihovom. Ukoliko im više ugađaš, utoliko one većma potražuju. Takvim načinom tok godina umjesto da ih umiruje i stišava, samo ih većma uspavljuje; umjesto da ih dugovremenost oslabi i umanji njihov teret, na protiv ih čini još težima.
Dokle se god nalaziš u tijelu, ne budi nebrižljiv i ne vjeruj samome sebi, pa makar ponekad i osjećao slobodu od strasti. (Ava Isaija).
Nikada ne vjeruj samome sebi, pa makar primjećivao kad-tad umirenje strasti, jer strasti i đavoli često se kriju sa lukavstvom: – da li se čovjek neće olijeniti i zaboraviti srce svoje, misleći da je već čist od njih (strasti); kada to demoni primijete, onda iznenada i neočekivano napadaju na bijednu dušu, ovladaju njome kao pticom, i sramote je svakojakim grijesima, nemilosrdnije i zlobnije nego li u sa-mome početku.
Srce čovječije jeste njiva koja je obrasla trnjem grijeha; obrađujući ovu njivu, hrišćanin treba nasigurno da zna da žile strasti u njemu nisu sasvim počupane i istrijebljene do same smrti; i pri najmanjoj sa naše strane rasijanosti i nebrižljivosti, mogu pustiti iz sebe mladice koje će bez smetnje podaviti dobro sjeme, s trudom posijano i sa mukom i trudom odnjegovano. Zar se ne događa često da je dovoljno samo jedan minut moralnoga drijemanja i nerada, da se u naše srce zlo useli, za što su poslije potrebne cijele godine života da se to zlo istrijebi i uništi?
Dokle se god i najmanje podvrgavaš grijehu, dotle ne smatraj sebe da si slobodan od strasti. (Ava Isaija).
Čistotu moralnu (tj. život bez strasti) nije stekao niti je imao onaj koji se ponekad malo uzbuđuje strastima, a ponekad biva tih i spokojan, nego onaj koji je sasvim pošten i provodi život bez strasti; koji se ne pokoleba ni tada kada su uzroci strasti kraj samoga njega, a poglavito pak onaj kome ne dosađuju misli o strastima. (Po Avi Teognostu).
Savršenu moralnu čistotu ima onaj koji nema sklonosti i pristrašća ni ka stvarima, ni ka uspomenama o njima. (Ava Talasije).
Ko je čist samo od tjelesne skrnavosti taj ne treba da sebe smatra sasvim čistim. Jer ima i skrnavosti (poganštine) duha, kao što ima i tijela poganštine (skrnavosti). Takav je i tvrdičluk (srebroljublje); i pijanstvo je poganština (gadost); ali i gordost, i zavist, i gnjev (jarost) – to isto. Jedno čini čovjeka slično nečistoj životinji, a drugo – nečistome duhu, đavolu.
Jedne strasti svojstvene su tijelu, druge duši. Čistiti jedne, a biti nemaran prema drugima, znači postupati tako kao kad bi ko ogradio vinograd visokim zidom protiv zvjerova, a međutim bi ga ostavio sasvim otkrivena za grabljive ptice. (Blaženi Avgustin).
More se talasa od vjetra, a srce od strasti; talase morske može stišati jedino Bog, a uzbuđenja srca može umiriti Svemoguća blagodat Božja, ako se samo tome ne usprotivi samo srce.
Čim osjetite u sebi popuštanje da se pokorite iskušenju koje vam laska, neka vam tada služe za primjer mala djeca: ona čim spaze zvjerku, brzo od straha bježe u naručja oca ili majke, ili ih zovu u pomoć. Pri svakom iskušenju i opasnosti, pohitajte i vi ka Svevišnjemu, moleći Ga za pomoć i zaštitu.
U Starom Zavjetu stoji napisano da je pogled na bakarnu zmiju iscjeljivao ljude od zmijinih ujeda i rana. A sada, u Novome Zavjetu, misleni pogled na Krst Hristov, na trpljenje Hristovo, mnogo može pomoći u iscjeljivanju rana koje zadaju bezakone zmije – strasti. (Jakov, arhiep. Nižegradski).
 


 
NAPOMENA:

  1. Primjedba. Zalog ili uzrok strasti dotičnoga lica nalazi se u njemu samome. Npr.: Uzrok bludne strasti jeste ugađanje tijelu, prekomjerno jedenje i pijenje, trboljublje (stomakoljublje) i osuđivanje bližnjega, itd.

Jedan komentar

  1. rosa petrović

    tekst ove knjige je vrlo dobar i cela knjiga od ogromne koristi nama čitaocima, ne treba ništa menjati ili prepravljati, kako jeromonah Atanasije u Pogovoru misli da bi trebalo. Ovo je odlično urađeno!

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *