NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » DUHOVNA GRADINA

DUHOVNA GRADINA

 

HILANDARAC
DUHOVNA GRADINA
ZBIRKA MUDRIH IZREKA SVETIH OTACA
ZA DUHOVNI ŽIVOT
 

 
1. O BOGU I NJEGOVOM ODNOSU PREMA SVIJETU I ČOVJEKU
 
Sve što vidimo, svjedoči o nevidljivom (Rim. 1, 20).
Nebo, zemlja, more, jednom riječju sav ovaj svijet jeste velika i preslavna knjiga Božja u kojoj se samim ćutanjem otkriva propovijedani Bog. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Jedan filosof upita sv. Antonija Velikog, koji nije znao ni čitati ni pisati: „Iz kakvih si knjiga pocrpio znanje o visokim istinama koje propovijedaš“? – Sv. Antonije ne govoreći ni riječi, jednom rukom ukaza nebo, a drugom zemlju.
Posmatranje bezbrojnih čuda, viđenih na nebu i na zemlji, jeste knjiga koju svaki može čitati a koja i danju i noću iskazuje veličanstvenost Božju ljudima, čak i najograničenijim u pojmovima.
Pođite polako po uzanoj stazici u polje zasijano pšenicom, razgledajte vlat (klasje), pogledajte na onu tanku kožicu (pljevu) koja ih obavija, dugačke ljuske koje ga štite od jake sunčane pripeke; vidite zelene listiće ili ljušte koje obavijaju krompir da zadržavaju vlagu koja je potrebna da krompir raskrupnja . . . Ko tako čuva te vlatove? Ko skriva to zrno? Ko je uredio trepavice a i obrve nad čovječijim okom da ga štite i od znoja i od sunčane svjetlosti? Zar ne Bog, biće razumno? Zar je pri takvim dokazima moguće odricati Njegovo Biće, pažljivost, smotrenost i dobrotu?
Svaka stvar izražava sobom misao Božju. A misao Božja savršena je i puna, otuda i svaka tvar po svome vidu i rodu sadrži u sebi savršenstvo i punoću. Doduše, mi nazivamo neke od tvari gadnima, ružnima, ali to činimo po lošoj navici. A to je vrlo glupo. Prodri mislima, rasmotri organizam tih po izgledu ružnih tvari – stvorova, i ti ćeš se začuditi njihovom čudnom ustrojstvu. Šta više, može se reći: što je i ništavniji, što je jedva za oči primjetniji kakav gmizavac ili insekat, tim više on u sebi ima savršenstva. Mi malo znamo prirodu te s toga o njoj tako površno i sudimo. No kada se veli: divan si Ti Gospode i čudna su djela tvoja, to je za to tako rečeno, što je svaka tvar u svome rodu savršena, da se svaka od njih nalazi u tijesno vezi sa ostalim stvorenjima i stvorena je za izvjestan neophodan cilj. (Inokentije, arhiep. Hersonski).
U stvaranju crva i mušice vidi se nesravnjeno više vještine nego li u najboljim proizvodima uma ljudskog. Mnogi grade velikoljepna zdanja, iznalaze neobične mašine, grade ogromne lađe; no najjači i najoštroumniji od njih – pronalazači i vještaci – mogu li stvoriti gmizavca, leteću pticu, zelenu travčicu ili čak sastaviti jedno zrno pijeska?
Zaista je Bog veliki. I On je, samo On veliki i u malom na zemlji i u velikom. (Filaret, mitrop. Moskovski).
Kod vidljivih, takoreći, opipljivih dokaza bića Božijega u prirodi, koja nas okružava, nemoguće je dovoljno načuditi se bezumlju (Ps. 13, 1) ateista (bezbožnika) koji poriču biće Božije, ili materijalista, koji su gotovi da prije samu prirodu obože, nego li da priznadu pravoga domaćina njenoga, Tvorca i prouzrokovača!
Odricanje, nepriznavanje bića Božijega sadrži u sebi rđavu pretpostavku; ono strogo govoreći nije ništa drugo, nego li neobična samoobmana. Prije nego li ma ko može reći „svijet je bez Boga“, on mora poznavati cijeli svijet, on mora ispitati vaseljenu sa svima njenim suncima i zvijezdama, istoriju sviju vremena, proći svu oblast prostranstva i vremena, te da bi mogao sa svom tačnošću reći: „Nigdje ja ne nađoh ni traga od Boga“. Da bi mogao pozitivno kazati „ne postoji nikakav Bog“, treba biti svevidećim i svemogućim, t.j. treba da je on sami Bog.
Kad bi bilo moguće mišljenje materijalista, kao da su nekakva tvrda i nerazdjeljiva tijela, povučena neizvjesnom silom i težinom, sjurila se naniže, a slučajnim njihovim sudarom proizveden je ovaj uređeni i prekrasni svijet, – to zašto ne dopustiti i ovo: da treba samo posuti po zemlji bezbrojno mnoštvo salitih iz zlata slova latinske azbuke da se iz njih sastavi ljetopis Enija? No ne znam može li slučaj takvim načinom složiti makar jedan stih? (Ciceron).
Ako je sudar atoma (po mnijenju materijalista) mogao stvoriti cijeli svijet, to onda zašto ne može (taj sudar atoma) stvoriti jedan hram, ili kuću, ili varoš, a što bi mnogo prostije i lakše bilo? (Isti).
Hrišćanine! Kada su se oni koji su se klanjali zvijezdama, zvijezdom naučili klanjati se jedinome istinitome Bogu (Mat. 2, 1-11), to tim više klanjaj se ti Njemu kada gledaš sunce, mjesec i zvjezde.
Kada bi se Savska carica (Mt. 12, 42), po dolasku svome u prestonicu Judejsku, zanijela razmatranjem dragocjenih rijetkosti i ne obratila pažnju na Solomona cara, ukrašenoga mudrošću – onda njena ravnodušnost ne bi se mogla izvinuti. – Tim više je nedostojan izvinjenja čovjek koji u ovome svijetu živi i zanima se svima predmetima osim Boga, Izvora svakoga blaga i premudrosti.
Dobra su stvorenja i odveć dobra, no neuporedivo je bolji Stvoritelj koji ih je dobre stvorio. (Sv. Tihon Zadonski).
Ako bi ti, saglasno Sv. Pismu, imao svagda na umu „da su po svoj zemlji sudovi Gospodnji“ (Ps. 105. 7), to bi svaki slučaj bio za tebe učitelj bogopoznanja. (Sv. Marko Posnik).
Svi mi vjerujemo da je Bog moćan i vjerujemo da je Njemu sve moguće; no ti i u svojim djelima treba da imaš vjere u Njega, stoga što i u tebi samom čini čuda. (Ava Evagrije).
Treba zavoljeti puteve Gospodnje i oni će za nas postati primjetni. (Filaret, arhiep. Černigovski).
Putevi proviđenja pokriveni su mrakom i tamom, i nepostižne su razumu sudbe Njegove, no onaj čovjek koji dobro čini, poznaje ih. (Ava Evagrije).
Bog otkriva sebe ne pronicavom umu već čistom srcu: „Blago onima koji su čista srca jer će Boga vidjeti“ (Mat, 5, 8.), kazao je Bogočovjek.
Da bi mogao posmatrati puteve promisla Božjega potrebno je da sam budeš blizak promislu. (Filaret, arhiep. Černigovski).
Kao što je nemoguće vidjeti sunce bez samoga sunca, tako je isto nemoguće poznati Boga bez samoga Boga. (Prota P. Sokolov).
Nema ničega bjednijega od uma koji bez Boga mudruje o Bogu. Ne govori o Bogu ničega takvoga čemu se nisi naučio od Njega samoga. Odveć je opasno govoriti o Bogu što ti se samome hoće, pa ma koliko to izgledalo istinito. Istinska riječ o Bogu, jeste samo Riječ Božja (t.j. Sv. Pismo).
Ko hoće da stekne visoko znanje ili nauku o Bogu, taj čovjek treba uvijek da se kreće u granicama i svjetlosti Božjega Otkrivenja – Otkrića (t.j. onoga što je Bog otkrio i pokazao ljudima u Starom Zavjetu preko proroka, a u Novom preko Isusa Hrista i svetih apostola), te da ne bi maštanjem svoje uobrazilje sastavio o Vrhovnom Biću pojmove nedostojne Njegova veličija i svetosti i zbog toga da ne potpadne pod strogu odgovornost i osudu, kakvu je sami Bog izrekao grješniku … „Ti si to činio (griješio), a ja mučah[1], a ti si mislio da sam ja kao ti“ (Ps. 49. 21).
Opasno je plivati u odijelu (odjeven); opasno je i doticati se bogoslovskog mudrovanja, onome ko ima kakvu strast. (Sv. Jovan Ljestvičnik).
Kada je Mojsiju (proroku) bilo zabranjeno da pristupi vatrenoj kupini (na Sinaju) prije nego li skine sa nogu svoju obuću, to kako možeš ti prići k Bogu prije nego li se najprije oslobodiš od čulnih naklonosti?
Ko nema smirenosti sa dubokom poniznošću, taj ne može rasuđivati o veličiju Božjemu.
Što više ko poznaje Boga tim se već-ma smiruje, boji Ga se i voli Ga. (Sv. Tihon Zadonski).
Ono što je Bog, ne mogu znati ne samo Proroci i Apostoli, samim Bogom prosvećeni ljudi, – nego čak ni Anđeli i Arhanđeli, bića Bogu najbliža.
Kao što niko i nikada nije udisao u sebe sav vazduh, tako ni um nije smještao u sebe savršeno, niti glas obuhvatao Božje biće i suštinu. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Šumber priča: kako je jedna djevojka dobila padajuću bolest što je uporno željela da posmatra sunce otvorenim očima. Zar slično ovome ne podvrgavaju sebe oni drski umovi koji se usiljavaju da pojme ili razumiju Onoga koji je Nepostižan, Neopisan, Nepojmljiv?
Kakvim će umom čovek postići Boga, kada on još ne zna ni samoga uma kojim će postići?
Kada se to, da Bog postoji, prima vjerom (Jevr. 11, 6), a ne postiže se razumom, onda, zar je moguće postići razumom ono šta je On? (Sv. Zlatoust).
Riječ o Bogu što je savršenija, mudrija, tim je nepostižnija. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Nema imena koje bi moglo potpuno izraziti Boga; isto je tako nemoguće razumjeti Njega sveg.
Mi treba da se radujemo tome što je Bog nedostižan, s toga što će On biti predmet poznavanja kroz svu vječnost. Kad bi ga um (naš) pojmio, onda bi ostao bez djelanja (besposlen), a to je za njega prava muka. (Inokentije, arhiep. Hersonski).
Ne ulazi toliko u duboka istraživanja o Bogu, koliko se staraj da Mu podražavaš. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Najprostiji dokaz da je potrebna hrana za sva živa bića jeste glad, tako isto najjači je dokaz bića Božjega težnja svih dobrih srdaca ka Bogu.
Bog je centar naš i van Njega mi smo tako malo spokojni kao ribe van vode i kao iščašeni članak izvan svoga mjesta.
Naš je duh od Boga i samo u Bogu on može naći za sebe utjehe i blaženstva.
Tijelu daje život duša, duši – Bog. Prema tome, istinski živi samo ona duša u kojoj po blagodati duhovno Bog obitava.
Kao što tijelo, rastavši se od duše, umire; tako i duša, ako nije u opštenju s Bogom, umire. (Blaženi Avgustin).
Pogledajte na biljku koja se zove suncokret: šta nju privlači tako suncu te je svagda njemu – suncu okrenuta? – U suncu je život biljaka. Kada se suncokret ne okreće na stranu kamo je sunce, to je znak da mu je koren podgrižen crvom i biljka je uvenula.
Pogledajte takođe na vatru koja plamti; zašto plamen teži sve gore, u vis? S toga što je njegova stihija – elemenat nad zemljom. Kada plamen ne ide gore, – znak je da nema hrane (tj. goriva) i gasi se. Tako je i u hrišćanina onaj oganj ljubavi Božanske, o kojoj govori Gospod Isus Hristos (Luk. 12, 49), i on svagda treba da teži k Njemu i da se upire više svega zemaljskoga ka Bogu. A to bi bio dokaz pravoga života duhovnog; gdje nema toga ognja, tamo nema ni pravoga života.
Bog je sve, prvo i posljednje blago duše naše!
Šta to znači, što nikakva zemaljska stvar, ni čast, ni bogatstvo, ni darovi, ni znanja ne zadovoljavaju naše srce? Šta to znači, što posred zemaljske sreće nama je dosadno, obuzima nas nekakva čamotinja, i osjećamo prazninu duše naše? – To je jasni, silni glas srca koji nam govori: Čovječe! ne traži zadovoljavajućih blaga na zemlji, u ovoj dolini sujete i truleži: tvoje je blaženstvo samo u jedinome Bogu! Ka Njemu upućuj sve tvoje želje, u Njemu traži stalnih naslada i spokojstva. (Ja-kov, arhiep. Nižegorodski).
Zbog čega je nekima dosadno i neraspoloženi su? Zbog toga što nisu naišli na predmet koji bi ih svestrano zanimao i zasićivao potpuno. Takav je predmet jedan: Bog i sudovi pravde Njegove. Predajte Njemu svoj trud, vrijeme i pažnju i vi nećete imati kad čamiti; naprotiv bićete kao u raju, stoga što se sa radošću razmišljanja o Bogu i slavoslovljenja Boga ništa ne može sravniti. Ispitavši ovo, sveti oci su svo vrijeme ovome posvećivali. Na tom je osnovu i sv. Crkva zapovjedila da se vjerni više puta dnevno na molitvu skupljaju. (Teofem, ep. Vladimirski).
Ničega nema većeg nego li čovjek sa Bogom, i ništa nema ništavnije nego li čovjek bez Boga (t.j. čovjek bez vjere u Boga ili koji se slabo sjeća Boga). – Ti si, čovječe, ugljen, a plamen je tvoj i svjetlost – Bog.
Prava i potpuna radost biva samo u onih ljudi u kojima Bog obitava.
Ko ima u sebi Boga, taj sve ima, pa makar se i svega u svetu lišio. (Adrijan Jugski).
S Bogom biti i živjeti – i u nesreći je sreća.
S Bogom biti, na svakom ti je mjestu dom i otadžbina; međutim, bez Boga biti i sami dom i otadžbina su zatočenje i ropstvo (Sv. Tihon Zadonski).
Sa Bogom je dobro i u bijedama i stradanjima, pa i u samome paklu; ali bez Boga i sami raj i nebo su ništavni. (Isti).
Sa Gospodom svuda je raj; bez Njega je svuda pakao i žalost duha.
Sa Bogom biti i u paklu je raj; a bez Boga biti i na samome nebu su muke.
O vi, koji mi pričate o blaženstvu raja, govorio je jedan filosof; ne tražim ja raj, no Onoga koji je stvorio raj. (Ogjust Nikol).
Traži Boga, ali ne traži – ne raspituj – gdje On obitava. (Ava Sisoje).
Traži Onoga svuda, koji je svuda.
Bog je svuda: On je i na visinama nebeskim i u dubini naše duše.
Popnite se na najvišu visinu, otidite u najudaljenija mjesta, spustite se u najdublja njedra zemlje, sakrite se u najmračniju tamu – svuda će te biti pred očima Božjim. „Kuda bih otišao od Duha tvojega, i od lica Tvojega kuda bih utekao“ (Ps. 138, 7).
Bog je krug, kojega je središte (centar) svuda, a okružnost (kotur, periferija) nigdje. (Filaret, mitrop. Moskovski).
Bog sve ispunjava, i van svega postoji. (Sv. Jovan Damaskin).
U svakom mjestu nalazi se Bog, ali ni u jednome nije zatvoren (opkoljen). (Sv. Kirilo Jerusalimski).
Bog je sav svuda, sav u svemu, podjednako ravno, kako u velikome tako i u malome, i sav je više svega. (Sv. Jovan Damaskin).
Do Boga ni nisko, ni visoko, ni blisko, ni daleko, s toga, što je On posvudan, te je bliži tebi nego li tvoja duša tijelu tvome; samo budi umješan naći tu blizinu vjerom i molitvom. „Gospod je blizu svijeh koji Ga prizivaju, svijeh koji ga prizivaju u istini“ (Ps. 144. 18). (Filaret, m. Moskovski).
Bog je blizak čovjeku po svojoj svudaprisutnosti, a čovjek pak nije svagda blizak k Bogu po svojoj ograničenosti, nepažljivosti, rasijanosti. (Isti).
O, dušo moja! Bog je svagda s tobom a ti živiš onako, kao da je On vrlo daleko od tebe.
Od nas zavisi biti daleko od Boga, a On se svagda nalazi blizu.
Biti blizu ili daleko od Boga zavisi od samoga čovjeka, s toga što je Bog svuda. (Sv. Zlatoust).
Kada dobrome čovjeku ne može biti blizu onaj koji se razlikuje od njega svojim naravima (Prem. 2, 15), to tim više (ne može se približiti) ka Bogu. (Isti).
Bog se približava nama, kada se mi približavamo ka Njemu. „Ako ko otvori vrata, govori On, ući ću k njemu“ (Apok. 3, 20). (Filaret, arhiep. Černjigovski).
Da bi Bog bio sa nama potrebno je da mi budemo sa njime. (Filaret, m. Moskovski).
Budi svagda sa Bogom ako hoćeš da Bog bude s tobom.
Traži Boga mišlju na nebesima, ljubavlju u srcu, pobožnošću u hramu; svuda ga traži djelima, koja ćeš radi Njega preduzimati i dovršavati. (Filaret, m. Moskovski).
Traži svuda Onoga koji je svuda. Ostavivši se svega, Njega Jedinoga traži i – neizostavno ćeš naći. (Sv. Tihon Zadonski).
Bog svuda prisustvuje, a ti stojiš pred pogledom Njegovim.
Treba biti tvrdo ubjeđen da oči Gospodnje, beskrajno svjetlije od sunca, posmatraju stalno sinove ljudske i ništa se od njih (očiju Gospodnjih) ne može sakriti: ni misao, ni mašta, ni ma kakvo bilo osjećanje u srcu.
Od svevidećega oka Božijega ne mogu se sakriti ne samo javna djela koja ljudi vide, nego i tajna djela naša; pa ne samo djela no i same pomisli naše (Apok. 2, 23; Jevrejima. 4, 13). (Filaret, mitr. Moskovski).
Predstavite sebi najtamniju noć, naj-crnji (po boji) mramor i najcrnjega mrava. Bog u takvoj bez zvijezda noći, na takom mramoru ne samo vidi ovoga mrava, no ču-je i topot nogu njegovih. (Arapski mudrac).
U svakome djelu koje djelaš – kojim se zanimaš – imaj na pameti da Bog vidi svaku pomisao tvoju, i nikada nećeš sagriješiti. (Ava Isaija).
Ako se svagda budeš sjećao da je Bog posmatrač svega onoga što ti činiš dušom i tijelom, to ni u kakvom djelu nećeš pogriješiti. (Ava Evagrije).
Ako se ti stidiš sličnih tebi grješnika da te ne vide kada griješiš, to koliko više treba da se strašiš Boga, koji potpuno vidi sakrivene tajne srca tvoga? (Ava Isaija).
Ako hoćeš da sve poslove (i u opšte djela tvoja) dobro vršiš, to predstavljaj sebi (imaj na umu) da Bog na tebe gleda.
Kada mi u prisustvu cara nedozvoljamo sebi nikakvu nebrižljivost, to tim većma i više onaj koji ima na umu prisustvo Božje, ne dozvoljava sebi nikakav grijeh i revnuje u svetome djelu koje je Bogu ugodno. (Filaret, mitrop. Moskovski).
Kao što je lasno čovjeku nazvati po imenu – imenovati – postojeće predmete, tako je lasno bilo Bogu dati biće, odnosno stvoriti ono čega nije bilo.
Bogu je lakše užeći novo sunce na nebu nego li ja i ti da upalimo svijeću. (Inokentije, arhiep. Hersonski).
Bogu nije ništa nemoguće, sem onoga čega On neće. – Šta hoće Bog to i može; ali On neće sve ono što može. (Tertulijan).
Sve je nemoćno ondje gdje Bog javlja silu svoju – Bogu je moguće i da voda pali a vatra da gasi.
Bog same neprijatelje svoje upotrebljava kao oruđa slave svoje.
Onaj koji je iz ničega sve stvorio, može i iz mraka svjetlost i od zla dobro stvoriti.
Gdje nema načina za spasenje, tamo Bog način (sredstvo) nalazi.
Gdje je nama nešto nemoguće, Bogu je tamo sve moguće.
Bog može nama i iz bezizlaznog stanja izlaza naći.
Promisao Božiji projavljuje svoje moći onamo gdje čovjek gleda (tj. vidi) ponekad samo i jedino nemoći, (nemogućnosti). Moć Božija ne potrebuje moći ljudske.
Bog baš tamo i javlja moć svoju, gdje oskudijeva moć ljudska.
Izgubivši nadu na pomoć ljudsku, obrati se k Bogu i dobićeš je od kuda se nisi ni nadao ni zamišljao.
U koga drugoga tražiti pomoći i milosti ako ne u Najmoćnijega i Najmilostivijega?
Pred veličanstvom Božijim nema ničega velikoga, a pred Njegovom milošću i blagošću nema ničega maloga.
Jer, i najmanja ptičica nije zaboravljena pred Ocem nebeskim. (Sv. Tihon Zadonski).
Gospod ne odbacuje ni jednoga molitvenog uzdisaja, kao ni jedne kaplje suza naših.
Gospod je moćan neizmerno, blag bezbrojno.
Osobito veliko čudo ljubavi Božje – koje nećemo vidjeti ni u vječnosti (s toga što je to krajnja granica moguće ljubavi) – jeste poslanje u svijet Sina Božijega. Mnogo znači neosjećati uvredu kada vrijeđaju, još više je – oprostiti; još više je – posle oproštaja blagodariti; no kudikamo i nesravnjeno je mnogo – da Bog primi na sebe prirodu čovječiju i da strada i umre za ljude. Ovo je zaista najveće čudo u moralnom svijetu (Joan. 15, 13; Rim. 5, 8). Samo u ovome jednome toliko je se ispoljilo srce Božje, da kada bi se zaboravila nauka o savršenstvima Božjim, samo u ovome jednome bi se sadržavalo sve bogoslovlje. (Inokentije, arhiep. Hersonski).
Po pravosuđu svome, Bog je za grijeh jednoga (Adama) predao sav rod ljudski smrti, a po milosrđu svome, kada su svi ljudi bili pod prokletstvom i svezani svezama grješnim, radi pravde Jednoga (Gospoda Isusa Hrista) svima je darovao spasenje. (Blaženi Teodorit).
O Bože, davši nam Sina Tvoga, šta li nam Ti nećeš s Njime dati! (Filaret, mitrop. Moskovski).
Lakše je izmjeriti prostor neba i pod nebom i dubine bezdana morskih, lakše je izbrojiti disanja srca i težinu udisanja vazduha, nego li izmjeriti i saznati veličije i broj dobročinstava Božjih. (Filaret, arh. Černigovski).
O! kada bi čovjek tako Boga počitovao i uvažavao, koliko Bog cijeni čovjeka! (Sv. Tihon Zadonski).
Čovjek je svagda zaboravljao Boga; ali Bog nikada nije zaboravljao čovjeka.
Bog je poznao nas prije nego li mi Njega; On je nas zavolio prije nego li mi Njega.
Ljubav Božja k čovjeku nesravnjeno je veća od ljubavi čovječije k Bogu.
Bog se o nama više stara, nego li koliko se mi o sebi staramo.
Majka se toliko ne stara o svome djetetu koje joj je na grudima, koliko se o nama brine naš Gospod i Car. (Napoleon).
Bog se za nas brine i o onome što pri-pada nama.
Bog nam nizpošilje izdašne dare svoje sa većim zadovoljstvom nego li sa kakvim ih mi tražimo. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Bog po beskrajnoj blagodati i milosrđu svome svagda je gotov podariti čovjeku sve, ali čovjek nije svagda gotov (upravo – nije dostojan) primiti što od Njega. (Filaret, m. Moskovski).
Svi mi imamo potrebu u milosrđu, ali nismo svi dostojni milosrđa. A to s toga što ono, i ako je milosrđe, traži onoga koji je njega dostojan, kao što je sami Bog rekao: „Smilovaću se kome se smilujem, i požaliću koga požalim“ (2 knj. Mojs. 33, 19). (Zlatoust).
Bog je tačan u ispunjavanju svojih obećanja, ali samo za ljude koji su vjerni prema svojim objetima. (Drugim riječima: ispuni ono što si Bogu obećao, i On će opet ispuniti ono što je rekao).
Darova je kod Boga u izobilju, ali je nas malo za te dare Njegove. (Filaret, m. Moskovski).
Blagodarnost Bogu za učinjene nam dobrote, jeste sud u koji blagost Božija meće nove dobrote – darove.
Ništa nije Bogu ugodnije (prijatnije) nego li blagodarnost. (Zlatoust).
Budi blagodaran na malome pa ćeš se udostojiti da dobiješ veće. (Toma Kempiski).
Vjeran u malome, zadobija povjerenje u mnogome. Ko je blagodaran za mali dar Božiji, dobija slobodu da moli za veći. (Filaret, m. Moskovski).
Gospod dariva i uvećava dare svoje onome koji ih prima u smjernoj blagodarnosti, a od neblagodarnoga oduzima i ono što zamišlja da ima. (Dimitrije, arhiep. Hersonski).
Što više sunčanih zrakova pada na cvijeće i druga rastinja, tim više oni ispuštaju prijatan miris prema suncu; naše je sunce – Bog, budimo mu blagodarni slično cvijeću. (Prota J. Tolmačev).
Kakvi smo mi prema Bogu, takav je i Bog prema nama.
Hvali Boga, pa ćeš i sam biti pohvaljen od Njega.
Ko Boga zaboravlja, toga će i Bog zaboraviti.
Suđenja su Božija različita od suđenja ljudskih. Kada bi milosrdni i pun ljubavi Bog podčinjavao se strasti gnjeva i kažnjavao za svaku uvredu koja se Njegovom Božanskom veličiju nanese, sav bi rod ljudski odavno izumro.
Gospod po svome dugotrpljenju i čovjekoljublju dugo prijeti prije nego li kažnjava.
Bog je tako dugo trpio i trpi tebe, a ti, ne gledajući na to, ipak se ne popravljaš!
Gospod je moćan neizmjerno, blag bezbrojno.
Ako Bog i odlaže svoje kažnjavanje, ali ti ne odlaži svoje obraćanje. (Blaženi Avgustin).
Bog je milosrdan, ali je i pravdosudan – beskrajno milosrdan, no i beskrajno pravosudan. (Filaret, m. Moskovski).
Ko, nadajući se na milost Božju, ne prestaje griješiti, taj treba da se straši pravednoga suda Njegova. (Sv. Tihon Zadonski).
Ko živi bezbrižno, s nadom na milosrđe Božje, taj traži od Boga sud nad sobom.
Ko je nemaran prema blagosti Božjoj, taj će osjetiti na sebi pravdu Božiju. (Sv. Tihon Zadonski).
U koliko je Bog veliki u svojoj blagosti, u toliko je veliki i u svome pravosuđu.
Blagost Božja neka nas pokrene ka Njemu, te da ne osjetimo na sebi pravdu Božju. (Sv. Tihon Zadonski).
I u dugotrpećega postoji granica trpljenju.
Jednim okom gledaj na milosrđe Božje, a drugim na pravdu Njegovu. (Sv. Tihon Zadonski).
Da ne bi griješio potreban je strah suda Božjega; a koji je sagriješio, da ne pada u očajanje, neka se nada na milosrđe Božije. (Sv. Vasilije Veliki).
Pravedan li si, ipak se boj gnjeva Božijega da ne padneš (ne zgriješiš); grešan li si, uhvati se za milosrđe Božije da ustaneš. (Sv. Grigorije Dvojeslov).
Prijeko je potrebno imati straha Božijega, ali toliko i takvoga koji ne bi uništavao nadu, no takvu nadu koja ne bi isključivala strah Božji.
Ne pokušavaj da pronikneš u tajne sudova Božijih. Nisu to činili ni sami svetitelji.
Ne žalimo se na pravedni sud Božiji. Mi smo neznalice i, kao takvi, ne možemo davati svoje mnijenje o nepostižnim sudovima Božijim. (Sv. Vasilije Veliki).
Kao što malo dijete nije u stanju da pravedno cijeni i ocijeni djela i postupke svoga oca, tako smo i mi nesposobni da sa sigurnošću isljeđujemo puteve premudroga Promisla.
Što nam se ponekad ponešto učini da nije kako treba, u samoj je stvari više uređenje Božije.
A ponekad opet što nam se učini da je odveć dobro i zaslužuje pohvalu, biva gadno u očima Božijim, npr. ideja Kajzera njemačkog i njegovih doglavnika da Nijemci zavladaju cijelim svijetom, itd.
Ne misli da onamo već nema ni pravde Božije gdje je ne može zapaziti tvoje ograničeno oko. (Filaret Moskovski).
Ne čudimo se sreći nevaljalaca i stradanju pravednika. Ako ne ovdje (na zemlji), a ono onamo (sa one strane groba), i tim više onamo, ako ne ovdje, Bog će svakome po zasluzi dati. (Inokentije, arhiep. Hersonski).
Potpuna odgonetka raznolikosti sudbi naših biće onamo. Onamo će svi uvidjeti kako je sve bilo dobro uređeno, a ovdje mi živimo za sada u tami. (Teofil, ep. Vlad.).
Premda su sakriveni od nas uzroci Božjih uređenja, ipak sve što biva po naređenju premudroga i ljubećega nas Boga, ma se činilo teško, treba neizostavno za nas da bude prijatno. (Sv. Vasilije Veliki).
Ne želi da se dogodi ono što ti hoćeš, nego ono što je ugodno Bogu. Ti treba da želiš ono što hoće Bog. A što nam Bog želi to je i najbolje za nas. (Prota J. Tolmačev).
Što je za nas korisno, to i Bog hoće; što hoće Bog, to je korisno za nas. (Sv. Zlatoust).
Ma šta se s tobom dogodilo, primaj tako kao dobro, znajući da bez Boga ništa ne biva. (Sv. Simeon Novi Bogoslov).
Ne smatraj za izlišno i najmanju okolnost ili događaj s tobom u životu tvome, ma kakva ta okolnost ili događaj bio, jer je Bog htio time da te nečemu nauči ili te od nečega sačuva. Ako samo pažljivo razmotriš tu okolnost ili događaj, to ćeš se uvjeriti da je on služio i služi tvome dobru.
U događajima života čuje se glas Proviđenja, koji priziva čovjeka na put Gospodnji. (Filaret, mitr. Moskovski).
Vjeruj da sve što se nama događa do najmanjih sitnica biva po promislu Božijemu, i tada ćeš bez zabune i straha podnositi sve što te snađe. (Ava Dorotej).
Ne zaboravljaj da bez Boga ništa ne biva i – mir će ovladati u duši tvojoj.
Onaj koji se iskreno predao volji Božjoj, mnogo se ne brine o budućnosti svojoj, ma koliko mu mračan izgledao horizont njegova života. „Sve je od Boga – govori on u sebi – sve je mudro, sve je radi koristi naše. Šta će biti, to će i biti; a biće ono što Bog da. Šta hoće Bog moj, to i ja hoću.“
Premudrost Božja nalazi sredstva i puteve za naše dobro i sreću, čak i onamo gdje mi ne vidimo ništa drugo, nego li opasnosti i stradanja. (Po proti J. Tolmačevu).
Kada ti govoriš: Bog je čovjekoljubiv te s toga neće ni kazniti, onda će po tvome izići, da je On nečovjekoljubiv ako kazni. (Sv. Zlatoust).
Bog nam i tada čini dobro, kada nas kažnjava.
Bog po svojoj mudrosti šalje nam nesreću radi naše sreće. (Prota J. Tolmačev).
Ako ti je Sveblagi poslao tugu, to znači da i u samoj toj žalosti ima za tebe nečega korisnoga.
Bog nas pokara malo, da bi posle na nas izlio veliku milost.
Gorčina koju nam Nebesni Ljekar šalje mnogo je blagoprijatnija za naše duševno zdravlje, nego li sladost koju nam svijet pruža. (Filaret, m. Moskovski).
I sreća može biti opasnija od nesreće, i nesreća spasonosnija od sreće. (Isti).
Često gledamo da zadovoljstvo vuče za sobom samozadovoljstvo (zadovoljstvo samim sobom).
Da nije žalosti i stradanja, ljudi bi se rijetko i hladnokrvno molili Bogu. (Prota J. Tolmačev).
Gospod pomoću patnji izbavlja od još većih patnji. (Filaret, m. Moskovski).
Bog kažnjava tijelo zarad cijene duše, da je tako urazumi i pouči. (Isti).
Veliki dio ljudi takav je da ih valja pobuditi – podsjećati spolja, da bi se oni mogli povući sami u sebe.
Vrijeme bijeda jeste vrijeme po preimućstvu sjećanja Boga o nama; vrijeme nesreća jeste ono vrijeme u koje Bog obnavlja ili preporađa duše naše. (Ignjatije, ep. Kavkaski).
Kao što sjemena imaju potrebu da ih kiša orošava, tako su i nama suze potrebne. Kao što je potrebno da se zemlja ore i kopa, tako su i za dušu u mjesto raonika potrebna iskušenja i žalosti, da ona ne bi prorašćivala rđave trave – korov, da se umekša njena okorjelost i surovost, da se ne bi pogordila. I zemlja bez pažljivoga obrađivanja ne donosi ništa korisnoga. (Sv. Zlatoust).
Da bi usplamtila vatra Božanske ljubavi, nema boljih za to drva, nego li drvo krsta (nevolje).
Škola krsta (bijede, nevolje, žalosti) najbolja je škola. Vaspitavanje u toj školi čini te: a) – bezumni postaju pametni, a pametni mudri; b) – gordi postaju smjerni a smjerni smirenomudri; v) – rđavi dobri, a dobri još bolji; g) – slabi silni, a silni – nepobjedni. (Prota J. Tolmačev).
Kad već nema čovjeka koji bi bez iskušenja blagougodio Bogu, onda treba blagodariti Bogu za svaki neprijatni događaj i slučaj. (Sv. Marko Posnik).
Ma kakvo iskušenje postiglo čovjeka, on treba da govori: „To je po milosti Božjoj“. (Sv. Ava Sisoje).
Kad je naišlo (spopalo te) iskušenje ne istražuj zbog čega je i radi čega te je ono snašlo, nego se potrudi da ga blagodareći, bez tuge i smjerno, pretrpiš. (Sv. Marko Posnik).
Bog u sadašnje doba ne dopušta takvih teških iskušenja kakvih je pređe bivalo, s toga što zna da su sada ljudi slabi i ne mogu ih izdržati. (Sv. Atanasije Veliki),
Bog zna potrebe svakoga čovjeka, mjeru snage i moć nemoći svakoga.
Lončar zna koliko treba držati u vatri zemljane sudove, koji, budući suviše zadržani, ispucaju, a opet, nedovoljno ispečeni, postanu neupotrebljivi; tim više Bog zna do kakve je stepeni potrebna vatra iskušenja za slovesne sudove Božije – hrišćane, te da se osposobe za naslijeđe carstva nebesnoga. (Ignjatije, ep. Kavkaski).
Bog nam ne dopušta ni stalno ostati u bijedama da ne bi pali u očajanje, niti pak neprestano uživati da ne bi (moralno) propali. (Sv. Zlatoust).
Bog ne ostavlja ljude ni svagda u nesreći da ne bi iznemogli, ni u sreći te da ne bi postali bezbrižni, no različnim načinima sprema im spasenje. (Isti).
Treba blagodariti Bogu kada nas usrećava – obasipa dobrom, i ne izlaziti iz strpljenja kada nam ne daje ono šta želimo i tražimo. (Sv. Vasilije Veliki).
Došla sreća ili napredak – blagodari Boga, i napredak će biti osiguran i čvrst. Nastupile su nesreće – blagodari Boga i njih će nestati. (Sv. Zlatoust).
Slava Bogu za sve! Neću prestati da ovo govorim svagda i u svima događajima života moga. (Sv. Zlatoust).
Ma kuda me, po gorama ili dubodolinama, vodila nevidima ruka Proviđenja, samo neka bi me dovela do gornje Otadžbine moje. (Filaret Moskovski).
 


 
NAPOMENA:

  1. Ćutah /prim. O./

Jedan komentar

  1. rosa petrović

    tekst ove knjige je vrlo dobar i cela knjiga od ogromne koristi nama čitaocima, ne treba ništa menjati ili prepravljati, kako jeromonah Atanasije u Pogovoru misli da bi trebalo. Ovo je odlično urađeno!

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *