NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » DUHOVNA GRADINA

DUHOVNA GRADINA

 

HILANDARAC
DUHOVNA GRADINA
ZBIRKA MUDRIH IZREKA SVETIH OTACA
ZA DUHOVNI ŽIVOT
 

 
14. NAUKA – ZNANJE – MUDROST
 
Prezirati nauku znači ne truditi se na obrađivanju vinograda, a željeti naslađivati se plodovima njegovim. (Kliment Aleksandrijski).
Ko prezire znanje a hvali se neznanjem, taj je neznalica, ne samo u riječi nego i u razumu. (Sv. Marko Postnik).
Hrišćanska religija nije protivna naučnom obrazovanju. Nije Hrišćanstvo neprijatelj nauci, već nedostatak znanja u čovjeku; i obratno: nije nauka protivnik Hrišćanstvu, već isti nedostatak znanja.
Um je po prirodi svojoj hrišćanin, i u kome nema hrišćanstva, tu možemo slobodno posumnjati u nedostatak uma. Ovo vidimo čak i kod neznabožaca: ukoliko je ko od njih bio veći po obrazovanju svoga uma utoliko je bio bliži k poznanju pravoga Boga. Platon i Sokrat, koji su živjeli prije Hrista, bili su poluhrišćani.
Nauke, kojima pojedini nadrimudraci hoće i sada da se koriste u podcjenjivanju Hrišćanstva, one u djetinjstvu svome (kada još nemaju sigurnoga znanja, ni opita, ni kriterijuma za svoja načela), pokušavaju napade protiv Otkrivenja; no kada dođu u doba zrelosti i, takoreći, do odrasle, muške pameti, tada počinju da potvrđuju istine Otkrivenja. (Vizeman).
Doista: samo takozvani poletarci u nauci pokušavaju napade na Hrišćanstvo, dok ljudi velikoga uma i dubokoga znanja, svestranog i ozbiljnog obrazovanja, istinski su dobri i skromni hrišćani (kao npr. Kopernik, prirodnjak Line, i drugi).
Površna nauka udaljava nas od religije, a duboka nauka opet nas ka njoj vraća.
Drugo je poznanje stvari, a drugo je poznanje Istine. Ukoliko je različno sunce od mjeseca, utoliko je ovo drugo korisnije od prvoga. (Sv. Marko Posnik).
Ljudi koji sav svoj um upotrebljavaju na predmete nekorisne, dosta liče na onu noćnu pticu (sovu) koja noću u tami jasno vidi, međutim pri gledanju sunca postaje slijepa. Oni su čudnovato dosjetljivi, kada se povede riječ o naučnim sitnicama, a ne vide ništa kad obasja prava svjetlost. (Vijant).
Koliko li liče na oči sovine (buljine) oni koji se zanimaju sujetnom mudrošću! I u sove je noću pogled oštar, ali potamni čim se pojavi sunce; i kod njih je odveć izoštreno razumijevanje u šupljim umozaključcima, ali je pomračeno za poznavanje istinske svjetlosti – nauke. (Sv. Vasilije Veliki).
Da bi bolje i savršenije poznali Istinu, (tj. biti mudrim a ne sujetnim mudrošću) treba biti pažljiv i pravedan u odnosu predmeta koje ispitujemo, a ne poklanjati svemu bez razlike svekoliku pažnju svoju.
Kada se vrši spremanje u domu, onda se staraju da se oslobode od nekorisnih stvari koje samo uzaludno zauzimaju mjesta na koja se može nešto korisnije i važnije staviti. Kako bi to dobro bilo kada bi mi našu pamet takvim načinom pretresali i očišćavali! Ali po nesreći, ne zavisi od nas da iz nje izbacujemo nenužne ili štetne pojmove. Stoga treba biti izvanredno oprezan u izboru predmeta, na koja obraćaš pažnju. (Aisiljon).
Stvarno korisno – i potpuno dostojno našega poznanja i izučavanja – jeste ono što može poslužiti za dostizanje vječnoga života, a ne privremene udobnosti i radosti. (Sv. Amvrosije Milanski).
Učimo se na zemlji onome znanju koje će biti sa nama nerazdvojno na nebu.
Traži samo takvu nauku koja pobuđuje, hrani i ukrepljuje u tebi ljubav k Bogu.
Bježi od buncanja i gluposti filosofa koji se ne stide da svoju dušu i dušu psa smatraju za jednake među sobom i koji govore o sebi da su nekada bili drveće, ribe i majmuni. A ja, premda neću reći da su oni bili nekada ribe i životinje, ali sam gotov da potvrdim da su, kada su to pisali, bili gluplji od njih. (Sv. Vasilije Veliki).
Smjerno neznanje (tj. prostota, naivnost) bolje je od rđavoga znanja. (Sv. Zlatoust).
Izučavanje zemaljskih predmeta i nauka može biti blagotvorno i korisno, no kada to nije protivno ni odvojeno od vjere i bogopoznanja.
Prosvjeta donosi dobre plodove društvu samo tada kada joj za osnovicu služi vjera. (Filaret Moskovski).
Znanje je slično svjetlosti prirodnoj, a svesrdna vjera slična je toploti prirodnoj. Kao što se u vidljivom svijetu život rastinja razvija pod uticajem svjetlosti i toplote, tako i za uspijevanje u duhovnom životu potrebna je, osim znanja, i svesrdna vjera.
Kao što bez svjetlosti i sa zdravim očima ne možemo da razlikujemo predmete, tako i bez Boga – istinske svjetlosti, izvora Istine, – mi i sa zdravim razumom ne možemo poznati Istinu.
Siromašna je mudrost čovječija, kada se rukovodi samo svojom sopstvenom svjetlošću, svojim znanjem, ili upravo reći – svojom tamom.
Istina se ne teče[1], ne zarađuje, već se prima i usvaja; no ona bi se uzaludno trudila, ako ne bi od više sile dobila materijala za svoju preradu. Ta viša sila jeste vjera. (Kliment Aleksandrijski).
Mudrost ljudska, slična mjesecu, rasvjetljava noćni mrak zabluda čovječijih samo tada kada pozajmljuju svoje znanje od mudrosti i istine Božije. Pogledajte šta biva sa mjesecom kada crna sjenka zemljine kugle pada na okruglinu njegovu? Tada se stavlja pregrada između njega i sunca, i srebrnasta svjetlost njegova gasi se, a ostaje samo jedna tamna masa koja se i ne vidi. Tako biva i sa mudrošću ljudskom kada zabludi. Pogrešna mišljenja, zemaljska zadovoljstva i strasti zaklanjaju od nje svjetlost istine i mudrosti Božije. (T. Jakovljev).
Zar misle da je istina Božija i Hristova nešto tuđe, udaljeno od prirodne istine, korisne čovjeku i društvu ljudskome, i da posljednja može živjeti bez prve kao i u sjedinjenju s njome? Pogledajte na narode i društva ljudska, hrišćanska i nehrišćanska! Zar onamo gdje sija sunce istine Božje i Hristove ne svijetli jasno istina prirodna: prirodoispitujuća, umna, moralna, tvoračka, dobrocijenjena i dobroukrasna za ljudska društva? Zar ne pokriva pomrčina prirodne sposobnosti i život naroda, nad kojima ne sija sunce istine Božije i Hristove? Odvojite sunce od svijeta, šta će biti sa svijetom? Izbacite srce iz tijela, šta će biti sa tijelom? Treba li reći: Izvadite istinu Božiju i Hristovu iz čovječanstva, i s njime će biti isto ono što i s tijelom bez srca, što i sa svijetom bez sunca. (Filaret Moskovski).
Svjetlost samo naučenog obrazovanja, bez svjetlosti Hristove Istine, isto je što i svjetlost mjesečeva bez sunca, svjetlost hladna i bez života, svjetlost tuđa i pozajmljena. Naučno obrazovanje samo po sebi, samo će kliziti po površini duše, kao što svjetlost mjesečeva klizi po stijeni, ne prodirući u unutrašnjost njenu, jer ono nikada neće biti u stanju da dušu zagrije, oživi i pobudi srce naše na trud i podvige, na trpljenje nevolja i neimaštine.
Uzaludno duša, koja ostaje u udaljenosti od Boga, izvora života i načela dobra, uzaludno, velim, pokušava da se razvija, usavršava, raste i ide u napredak; u njoj se razvija samo duh samoljublja, ona se podiže samo gordošću, raste samo u zlu, ide naprijed putem taštine, koja vodi u pustoš i propast.
Uzaludna su i nekorisna sva naša znanja kada mi iz njih za Hrista ne znamo.
Kakva je korist lađi ili jedrilici od katarke, od kormanoša i mornara, od jedrila i lengera, ako vjetra nema? Kakva je korist u krasnorječivosti i oštroumlju, u znanjima i obrazovanosti, i uopšte u razumu, ako u duši nema Svetoga Duha?
Idi putem koji vodi Bogu, i tim ćeš se putem približiti k premudrosti. Put ka Bogu je izvjestan i poznat: pobožno razmišljanje, molitva i vjera. (Filaret Moskovski).
Um koji fantazira o svojoj mudrosti, jeste bezvodni oblak kojega nose vjetrovi taštine i gordosti. (Ava Talasije).
Onaj ko iz ljubavi prema Istini iskreno priznaje da nije pravedan, može se reći da je veći od onoga ko je svagda pravičan u svome mišljenju.
Onaj je mnogo, vrlo mnogo znao, koji je umio reći: „Ja znam samo to da ništa ne znam“ (filosof Sokrat).
Što se više bogatimo znanjem, tim više se susrećemo sa nepoznatim stvarima.
Što više čovjek zna, tim više uviđa kako malo zna u sravnjenju sa onim što ne zna i što je nepristupačno, tj. nemoguće da se sazna. (Filaret Moskovski).
Koliko li ima stvari i predmeta koje mi ne znamo, premda i govorimo i hvalimo se kako živimo u vijeku prosvjete i kulture?
Sve naše zemaljsko znanje jeste samo znanje posebno (djelimično); potpuno znanje je u budućem životu.
Znaj što treba znati, i čini što treba činiti.
Dobro drvo donosi ne samo cvijet već i rod.
Prava mudrost ne sastoji se samo u golom umnom poznavanju Istine, nego i u odgovarajućoj spoljnoj djelatnosti i ponašanju.
Onaj ko smatra da je razum samo u vještini izlagati istinu, sličan je papagaju koji, obučivši se, govori po navici, premda apsolutno ništa ne razumije značaj, ni sadržinu izgovorenih riječi.
Nemoguće je postati mudrim, ne živeći mudro. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Istinski pametan čovjek, slično ovaploćenoj Premudrosti Isusu Hristu, najprije tvori, a po tom uči (Djela Ap. 1, 1.); najprije izvršava zakon, a zatim naređuje ili savjetuje; on ne ruši primjerom ono čemu uči riječju ili vlašću. (Filaret Moskovski).
Pamet, koja se ne može potkrijepiti djelatnošću, jeste razlog stida. (Sv. Isak Sirin).
Bolja je mudrost koja riječju ne blista, ali koja izobiluje i potvrđuje se djelima. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Djelima sebe objelodanjuj da si pametan, jer nema riječi koja bi bila mudrija od djela. (Sv. Marko Postnik).
Voleći nauku, voli i trud (dodaji znanje životu); stoga što sama nauka pogordi čovjeka. (Ava Isihije).
Sunce i svijetli i grije. Nije dosta imati samo svjetlosti ili prosvjećenja, potrebna je i toplota, tj. korisnost; pri prosvjećenju uma treba imati i oblagorođeno srce i dobrotu duše.
Nauka ili znanje bez dobrote jeste mudrost đavolska. (Filaret Moskovski).
Onaj koji je ujedno i Premudrost i Pravda i Dobrota (Bog), okreće pogled dobrote Svoje od onih koji se ponose mudrošću, bez pravde i dobrote. (Isti).
Onaj koji nam je dao razum i volju, ne prima od nas samo jedini razum nego očekuje i djelo volje. (Isti).
Ako imaš mnogo znanja, treba i da živiš svetije, jer će ti Sudija strožije i suditi.
Kao što svako blago ne obogaćuje, no ono koje se upotrebljuje pametno i umjereno, tako se i prosvjeta ne preobraća svagda u savršenstvo.
Dobra znanja dobra su za one koji ih upotrebljuju na dobra djela.
Naučnost za nemoralnog čovjeka isto je što i dobra hrana za rđav stomak.
Bistar um, bez srca oblagorođenog ljubavlju, jeste mač u rukama ubice.
Glava učenoga koju rukovode strasti jeste vulkan koji izbacuje vatru i pepeo.
Strašan je udes bezbožnih pisaca: oni škode i posle smrti.
Nekada je car egipatski bio naredio da se pri ulasku u Aleksandrijsku biblioteku, koju je on osnovao, ovako napiše: „Ljekarstvo za dušu“. U naše pak vrijeme, suprotno tome, imalo je i ima knjiga za koje se slobodno može reći da su otrov za dušu, te ih treba uklanjati sa stola kao što bi uklonili škodljiva ili otrovna jela. – Čitanje knjiga za dušu je isto što i hrana za tijelo. Kao što tijelo primajući hranu, preobraća istu u sokove i krv, tako se i duša hrani utiscima i mišljenjima crpljenim iz knjiga.
Stari su mislili da postoje životinje čiji jedan pogled donosi smrt. Isto je to i nemoralna knjiga: čitanje njeno jeste prvi smrtni udarac ljudskoj duši, za kojim sljeduju odmah neizostavno i mnogi drugi.
Dobra knjiga jeste rijetkost, kao dobar drug.
Bekon Verulamski naziva dobre knjige čestitih pisaca milostinjom, koju takvi pisci pružaju svojim savremenicima i potomstvu.
Potrebno je što češće čitati svete knjige da bi se naš um prosvjećivao. Kao što se nož tupi od sječenja, a oštriš li ga na brusu, zaoštriće se; tako se i um zaoštrava od svetih knjiga. (Andrijan Jugski).
„Kao što pametna pčela sakuplja sa cvijeća med, tako i ti – savjetuje Sv. Jefrem Sirin – čitanjem teci ljekarstvo duši tvojoj“. Ili, po riječima Sv. Nila Sinajskog: „Ne lijeni se da od čitanja sakupljaš ono što je korisno“.
 


 
NAPOMENA:

  1. Teče=stiče

Jedan komentar

  1. rosa petrović

    tekst ove knjige je vrlo dobar i cela knjiga od ogromne koristi nama čitaocima, ne treba ništa menjati ili prepravljati, kako jeromonah Atanasije u Pogovoru misli da bi trebalo. Ovo je odlično urađeno!

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *