NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » DUHOVNA GRADINA

DUHOVNA GRADINA

 

HILANDARAC
DUHOVNA GRADINA
ZBIRKA MUDRIH IZREKA SVETIH OTACA
ZA DUHOVNI ŽIVOT
 

 
11. MOLITVA
 
Molitva je obaveza hrišćanina, i to prva obaveza (dužnost), koju su oni dužni ispunjavati. (Prota J. Tolmačev).
„Ima vrijeme svakoj stvari pod nebom“ (Ekles. 3, 1); pa zar onda nemati vremena za molitvu, koja je prva stvar pod nebom? (Filaret, mitrop. Moskovski).
Kad ima vremena za zabave, zar se onda može ko požaliti na nemanje vremena za rad na molitvi?
Ne nalazi vremena moliti se samo onaj koji neće da se moli. (Inokentije, mitrop. Moskovski).
Ma koliko veliki bili tvoji dnevni poslovi, ma koliko veliki bio trud i rad tvoj kojim zarađuješ sebi hranu, ti ipak, nema sumnje, možeš odvojiti sebi nekoliko prvih časova dana i noći zarad molitvenog besjeđenja sa Bogom, a u produženju dana odvojiti bar po nekoliko minuta radi sjećanja Boga i molitvenoga obraćanja k Njemu svojima mislima. Pa i usred truda i zanimanja, ako je moguće, ne treba napuštati molitvu. „Posao u ruci, a molitva u ustima“, govori jedan podvižnik.
Djelo molitve treba da bude prije sviju djela i poslova, stoga što se bez njega ne može svršiti nikakvo drugo dobro djelo. (Filaret Moskovski).
Molitva je prvi dar Božiji, kroz kojega se svi ostali darovi zadobijaju.
Da bi prosjak dobio milostinju – treba da pruži ruku, da bi dijete uzelo sebi hranu – treba da otvori svoja ustašca; slično ovome potrebno je da čovjek teži k Bogu, da dobije blagodat Božiju – treba da ima otvorenu dušu. Molitva je pružena ruka za zadobijanje milosti Božje; ona je otvorena usta radi okušanja nebeskog pića. (Filaret Moskovski).
Molitva, kao zlatni ključ, otvara nam sva bogatstva milosrđa i darova Božijih. (Dimitrije, arh. Hersonski).
Molitva uzlazi, a blagoslov Božiji silazi.
Neophodnost, korist i sladost (prijatnost) molitve potpuno znaju, vide i osjećaju nebesni duhovi, i stoga oni ne prestaju „dan i noć“ (Otkr. 4, 8) uzvišavati se ka Bogu i sjedinjavati se sa Njime u molitvi. „Umoriti se moleći, značilo bi za nebeske stanovnike isto što i nama disati“, govori Inokentije, arhiep. Hersonski.
Molitva je za dušu isto što i hrana za tijelo; stoga i nedostatak molitvenog raspoloženja osjeća se u duši toliko koliko i nedostatak takozvanoga apetita, ili nemoći i bolesti za tijelo.
Ako ne osjećamo u molitvi prijatnost sjedinjenja sa Gospodom, ne ojačavamo unutrašnje, zar se onda time ne ispoljava u duši našoj isto stanje kakvo biva u tijelu kada nam se i ukusna jela ne dopadaju i čine nam se neukusna?
Bez molitve naš duhovni život i gladuje i žeđuje i umire. (Sv. Zlatoust).
Opasno je i dostojno sažaljenja stanje hrišćanina koji se ne moli. U sreći i u dobru on je ponosit i gord; u nesreći je malodušan i tužan; u zabludama – nema nastavnika; u slabosti – nema potpore, u iskušenju – nema druga.
U molitvama drugoga imaju potrebe i Sveti; no ko se ne moli sam za sebe, tome neće pomoći ni pravednici (Jak. 5, 16; Rim. 15, 30).
Veliku moć imaju molitve Svetih, no samo tada kada se i mi sami često i svesrdno molimo. (Duhovni Paterik).
Vjera, nada i ljubav su korijeni molitve. Ako su ti koreni čvrsti, onda se molitva sama sobom unutra pokreće i objelodanjuje se s polja. Jer, kao što svježi korijeni, hraneći se toplotom i vlagom, sami prirodno daju klicu, tako i duša, zagrijevana svima vrlinama, neophodno moli se i živi molitvom.
Ne voljeti moliti se – znači ne voljeti samoga Boga.
Kao što riba živi u vodi i vodom, tako i duša, koja Boga ljubi, živi u molitvi i molitvom. A to proizilazi otuda što duša, koja Boga ljubi, neprekidno teži i žudi da besjedi sa milim joj Stvoriteljem. Ta težnja biva ponekad tako velika da ljudi, silno ljubeći Boga, mole se Bogu i u snu i pritom tako silno, da ponekad suze umilenja prekidaju im san. O tome se govori u knjizi Pjesma nad Pjesmama: „Ja spavam, a srce je moje budno“ (5, 2), tj. ,Ja spavam, a srce moje budno-ljubi Boga, traži Boga, moli se Bogu, naslađiva se Bogom. Ja spavam, a srce moje ne spava, gori, svijetli, prebiva na nebu“. (Jakov, arhiep. Nižgorodski).
Ne htjeti se moliti – znači ne htjeti biti sa Bogom.
Ako nemaš molitvenog duha, staraj se sve više i više da poznaš, s jedne strane, svoje ništavilo, a sa druge – bogatstvo darova blagodati Božanske. Tada će pobožna molitva sama sobom poteći iz srca tvoga. (Prota P. Sokolov).
Da bi se sviknuli i srasli sa molitvom, ne očekujte raspoloženje prema njoj, no prinuđavajte sebe, stoga što se „Carstvo nebesko s naporom osvaja, i podvižnici ga zadobijaju “ (Mat. 11, 12). Mnogi, u iščekivanju unutarnjega nagona, malo po malo su se sasvim okanuli molitve. (Prota Avram Nekrasov).
Raspoloženje za molitvu često se pojavljuje u vrijeme same molitve.
Primoravaj sebe dugoj molitvi, molitva je svjetlost za dušu. (Ava Isaija).
Kao što je iz oblaka munja, tako su iz molitve svjetlost istine i razumijevanja. (Filaret Moskovski).
Ništa tako ne potpomaže uspijevanju u vrlinama kao često besjeđenje sa Bogom (tj. molitva). (Sv. Zlatoust).
Onaj umije dobro da živi, ko umije da se dobro moli. (Blaženi Avgustin).
Molitva održava dobre u dobru, a zle, po milosti Božjoj, čini dobrima.
Biva da poneki otpočne molitvu kao grešnik, a dovrši je kao pravednik. Tolika je i takva milost Božja!
Molitva je slična gustom oblaku koji čas zaštićava od zlih i žestokih misli, čas orošava i osvježava potocima suza one koji se u njoj podvizavaju. (Blaženi Avgustin).
Da bi mogli zategnuti oslabjele od suvote konopce radi podržavanja katarke na lađi, njih kvase vodom; pokvasi i ti oslabjelu od znoja strasti suvu dušu tvoju suznom molitvom i um će se tvoj ukrijepiti radi čuvanja od misaonih i strasnih vjetrova. (Andrijan Jugski).
Prekrasna je za dušu banja – suze za vrijeme vršenja molitve; no posle molitve sjećaj se o čemu si tada plakao. (Sv. Nil Sinajski).
Budi svagda raspoložen onako kako bivaš raspoložen u vrijeme iskrene molitve.
Kada prođe čas, dva i tri posle molitve i ti primijetiš da uzbudljivi žar u tebi gotov je da se postepeno ugasi, pođi opet na molitvu i zagrij ohladnjelu dušu tvoju. (Sv. Zlatoust).
Molitva nije samo sredstvo za vrlinu, nego je i sama ona vrlina.
Moli se Bogu tako kao da bi Ga gledao, stoga što On doista vidi tebe. (Ava Nesteron).
Zašto pri molitvi obore (iskreni mo-litvenici) oči dole k zemlji? Radi toga što stoje pred Svesvetim Licem Sveviš-njega Boga.
Uzaludne su i nekorisne molitve, moljenja i molbe kada se vrše bez straha i trepeta, bez trezvenosti i bodrosti. Kada, pristupajući caru, čovjeku, svaki od nas iznosi svoju molbu sa strahom i bojažljivošću i sa svekolikom pažnjom, tim više i većma to treba činiti pred Bogom, Gospodarom sviju i Hristom, Carem careva i Gospodarom gospodara. Pred Njim treba makar sličnim načinom stajati i takvim načinom pred Njim vršiti svoje molitve i moljenja. (Ava Evagrije).
Pazi na sebe šta radiš (u molitvi) i sa kime besjediš, da tvoja molitva ne postane grijehom.
Najljepša je molitva ona u kojoj se prosto i od srca izlažu potrebe pred bogatim ljubavlju Bogom. (Prota P. Sokolov).
Onaj koji se samo ustima moli, vazduhu se moli, a ne Bogu; Bog obraća pažnju na um, a ne na riječi, kao što rade ljudi. (Sv. Petar Damaskin).
Molitva, koja se sa nebreženjem (nepažnjom) i lijenošću vrši jeste brbljivost i besmislica. (Sv. Antonije Veliki).
Molitve naše većinom bivaju neuslišene, ili, kako se govori, ne dolaze do Boga stoga što ne dolaze ni do nas samih, jer ne izlaze iz naše duše i iz našeg srca. (Sveštenik A. Ščukin).
Ti sam ne čuješ (ne slušaš) svoju molitvu, pa kako tražiš da Bog usliši tvoju molitvu? (Sv. Zatoust).
Ili vi mislite da će Bog obratiti pažnju na molitvu, na koju ni vi sami ne obraćate pažnju? (Filaret Moskovski).
Dejstvo na dušu duge, no nepažljive molitve slično je dejstvu padanja jake kiše na plehane krovove, sa kojih se sliva sva voda ma kolika se izlila, nemajući nikakvo dejstvo na sami krov. Suprotno tome, pažljivu molitvu možemo uporediti sa blagotvornom kišom, koja orošava posijana polja i utiče na rašćenje posijanog sjemena, spremajući time bogatu žetvu.
Rasijanost i hladnoća (mrtvilo) na molitvi, na šta se svi žale, gotovo svagda proističe od toga što mi počinjemo naše molitve bez prethodne pripreme. Zemljodjelac ne sije sjeme po njivi prije nego li njivu najprije kako treba pripremi. Imajući namjeru da se javimo (lično stanemo) pred kakvo važno lice i da ga za nešto zamolimo, mi najprije porazmislimo šta ćemo pred njim reći. Tim prije i više ne treba da se javljamo molitveno pred lice Božije prije nego li se najprije kako treba pripremimo. „Prežde daže ne pomolišisja, ugotovi sebe, i ne budi jako čelovjek iskušaja Gospoda[1]“ (Sirah 18, 23), veli Sveto Pismo.
Treba najprije da očistimo sebe, a zatim da besjedimo sa Čistim (Bogom). (Sv. Grigorije Bogoslov).
Samo čista duša izlijeva iskrene molitve Bogu. (Ava Isaija).
Kakvi želimo da budemo u vrijeme molitve, takvi treba da budemo prije vršenja molitve. Duh naš u vrijeme svoje molitve nasigurno dobija raspoloženje od prethodnog stanja, i moleći se, uznosi se ka nebesnome, ili se spušta do zemaljskog, sa onim istim mislima kakvima se bavio pred molitvom. (Ava Isak).
Kao što dim od tule slame pecka oči, tako i pamćenje zla (tj. zloba na srcu protiv koga, i uopšte sve grešne strasti) uznemirava um u vrijeme molitve. (Sv. Nil Sinajski).
Ono čime je bila duša zauzeta do molitve, neophodno dolazi na pamet i u vrijeme molitve i njenog toka. Stoga, prije početka molitve, mi smo dužni da stavimo sebe u takvo stanje u kakvom želimo da budemo za vrijeme njeno. (Ava Isak).
Moli se za samu molitvu da ona bude onakva kakva treba da bude.
Prava molitva sastoji se ne u pokretima usta, ne u klečenju na koljenima i podizanju ruku gore; ona treba da bude u izlivanju srca i kao u tananom kađenju duše pred Tvorcem; u ovome smislu unutarnja molitva, koja se ne iskazuje riječima, jeste najbolja, i ovo savršenstvo u molitvi dužni smo dostići. No ko se može moliti takvim načinom s početka, čim mu se to prohte; ko može u jedanput preći od rasijanosti u samoudubljenje, prenijeti se od zemlje na nebo bez pripreme, bez postepenog prelaza? Otuda, usna molitva i ono što se sa njom sjedinjava, tj. mjesto i vrijeme, ponavljanje jednih istih riječi, razni spoljašnji znaci, sam položaj tijela i ostalo – sve ovo sačinjava pripremu, prelaz i, tako reći, sveštenu gimnastiku unutrašnje molitve. (Ogjust Nikol).
Početak molitve sastoji se u tome da odgonimo nailazeće pomisli, pri samoj njihovoj pojavi; sredina molitve je u tome da um zatvaramo u riječi koje proiznosimo (ili u misli); a savršenstvo molitve je – ushićenje (i uznošenje) ka Gospodu. (Sv. Jovan Lestvičnik).
U vrijeme molitve, kada se tijelo tvoje pregiba ka zemlji (tj. metaniše), duša tvoja neka se uznosi gore – ka Bogu.
Ne napuštaj molitvu dokle ne vidiš da su njena toplina i suze otišle od tebe. Jer može biti, kroz cijeli život svoj nećeš imati takvoga vremena za oproštaj grijeha svojih. (Sv. Jovan Lestvičnik).
Ko želi i hoće da mu Bog usliši molitve, taj je dužan da sluša Boga u ispunjavanju zapovijesti Njegovih. (Andrijan Jugski).
Primi zakonodavca Boga (tj. slušaj ga) i On će primiti tebe molećeg se (tj. poslušaće te). (Sv. Nil Sinajski).
Poslušnost izaziva poslušnost. Ako ko sluša Boga, i Bog će njega poslušati. (Ava Mios).
Ne može se ni zamisliti da će Bog odbiti onoga čovjeka koji Boga sluša, stoga što On nije daleko od čovjeka. No naše želje protivne Njemu (a tim više dejstva i djela naša) stavljaju prepreku da nas On usliši. (Ava Isaija).
Bog ne obraća pažnju na molitvu samo onoga čovjeka koji sam nije pažljiv, koji ne uvažava Boga i ne izvršava naredbe Njegove. Dakle, od samoga čovjeka zavisi hoće li Bog primiti molitvu njegovu ili ne.
Kada želimo da nam Bog ukaže milost svoju, onda smo prije svega dužni potruditi se da budemo dostojni te milosti. (Sv. Zlatoust).
Ne pokoravajući se zapovijestima Božijim ti time činiš to da, kad bi se čak i sveci molili za tebe, ne bi bili uslišeni. (Sv. Nil Sinajski).
Neko je rekao Sv. Avi Antoniju: „Po moli se za mene“. – Na to mu je starac odgovorio: „Ni ja, ni Bog neće te pomilovati, ako ti samoga sebe ne pomiluješ i ne blagougodiš Bogu“.
Vjera je ključ za ispunjenje molitve. Gdje vjere nema, tamo je i molitva bez uspjeha. I tako, ako tvoje molitve ostaju ponekad uzaludne, pazi da li prije svega imaš vjeru. (Prota P. Sokolov).
Čuda molitve – s vjerom vršene – mnogorazlična su i velika. Molitva je zaustavila potop, dala djecu nerotkinjama, opustošila logore vojničke, razdijelila more, razdvojila Jordan, zaustavila tok sunca i mjeseca, izvukla iz jama bačenoga u jamu, izvadila iz vatre bačene u zažarenu peć, spasila iz bezdana morskog progutanog morem. (Sv. Jakov Nizibijski).
Ne pogordi se ako si se pomolio za druge i bio uslišen, stoga što je to vjera njihova podejstvovala i izvršila. (Sv. Jovan Lestvičnik).
Ko ne smatra sebe grešnikom, toga molitvu ne prima Bog. (Sv. Isak Sirin).
Ako hoćeš da ti molitva uzleti k Bogu, daj joj dva krila: post i milostinju.
Molitva bez ljubavi ne biva uslišena. (Filaret Moskovski).
Za vratima ostaju i ne dolaze do Boga (tj. ne bivaju uslišene) one molitve koje se upućuju k Bogu bez ljubavi, stoga što jedino ljubav otvara vrata molitvi. (Sv. Jefrem Sirin).
Uzaludne su molitve čovjeka koji hoće da se sveti, tj. želi osvetu. (Ava Isaija).
Ko hoće da bi mu Bog brzo uslišio molitvu taj treba, čim ustane na molitvu, prije svake druge molitve, pa i za samog sebe, da se najprije pomoli Bogu za neprijatelje svoje i radi toga će Bog uslišiti svaku molitvu njegovu. (Ava Zenon).
Da ne bi naše molitve ostale bez ploda, tj. da bi ih Bog uslišio i ispunio, potrebno je prije svega provoditi pobožan život, biti poslušan zapovijestima Božijim, potom vršiti svoje molitve sa velikom pažnjom i pobožnošću. Ne samo da treba da znaš i umiješ kako treba da se moliš, nego i o čemu se treba moliti, tj. sam predmet molitve naše treba da je po volji i u volji Bogu.
Ako molitvom tražite od Boga što Mu je po volji, On će vam dati i ono što je i vama po volji.
Ne traži od Boga ono što je ništavno, prolazno i bez ikakve ili male važnosti, a osobito ne ono što može pogubiti dušu tvoju, kao npr. bogatstvo, slavu, počasti itd. Takva molitva ne samo da je besplodna za nas, nego čak može biti i duše-pogubna, kao nešto što Boga vrijeđa.
„Ištete[2], i ne primate, jer pogrešno ištete, da na uživanja vaša trošite.“ (Jak. 4, 3), stoga što zlo ištete sebi, tražite ubitačno za sebe. I sreća naša što Gospod, po blagosti Svojoj, po ljubavi Svojoj prema nama, kao da nas u tim slučajevima štiti i njeguje.
Otac nebesni, koliko je darežljiv onda kada pruža hljeb, toliko je milostiv i tada kada ne daje žara nerazumnome djetetu. (Filaret Moskovski).
Bog često u gnjevu daje ono u čemu (nas) odbija u milosti.
Kada što zlo ištemo u Boga, On projavljuje gnjev Svoj ako našu molbu ispunjava, i javlja milosrđe svoje kada ne ispunjava. (Blaženi Avgustin).
Pri molitvi, najbolje je i najbezopasnije je da se predamo volji Božjoj, tj. da ištemo od Njega ono što je Njemu Samome ugodno da nam da, prema stanju našega tijela, naše duše i našega duha.
Ne moli se da bude s tobom ono što se tebi čini da je dobro, nego da s tobom bude ono i onako kako je Bogu ugodno, stoga što On bolje zna šta je za tebe korisno. (Ava Leontije).
Ne treba iskati od Boga ono što mi želimo, već ono što On želi, a to je najsigurnije sredstvo da doista dobijemo ono što je najpotrebnije.
Bog nas svagda čuje u molitvama, iako neki put ne čini po našoj želji, ali svakako čini uvijek u našu korist.
Ako ti Bog ne da ono šta želiš i išteš, budi uvjeren da On priprema i nasigurno će ti dati nešto ljepše i korisnije za tebe. (Prota Rodion Putjanin).
Preblagi Otac Nebesni, ako ne ispunjava vidljivo tvoje želje, onda bez sumnje nevidljivo brine za dobro tvoje više nego li ti to možeš poznati i zamisliti. (Filaret, mitrop. Moskovski).
I poslije mnogih molbi Bog ponekad ne daje ono za šta Ga molimo; ali On tada dariva ono što je odveć važnije od onoga za šta Ga molimo. Sv. Apostol Pavle molio je Boga da ga oslobodi od nekih iskušenja (neprilika), no iskušenja nisu odlazila od njega; ali kako se on molio, Bog mu je darivao blagodat pomoću koje se on slavno borio i trudio na dobro Crkve Hristove (2 Korinć. 12. 7 – 9). I tako, zar nije bio uslišen Pavle?
Ako se moliš Bogu ma o čemu bilo, i On odlaže da te usliši, ne tuguj zbog toga. Ti nisi pametniji od Boga. (Sv. Isak Sirin).
Ponekad Bog ne ispunjava naše molbe, ili oklijeva da ih ispuni, no ne zato kao da nas ne voli, nego zato da mi češće pribjegavamo k Njemu. Tako postupaju i djecoljubivi roditelji: videći da je neko od djece prilijenio, ne ispunjavaju mu odjednom molbu njegovu, ne radi toga što ga mrze, nego radi toga da, dobivši što traži, ne bi opet palo u lijenost. (Sv. Josif Volokolamski).
Molitva, kao besjeda sa Bogom, sama je sobom veliko blago, često mnogo veće od onoga koje čovjek ište (od Boga); i milostivi Bog, ne ispunjujući molbu, ostavlja molitelja pri njegovoj molbi da je ne izgubi, da ne napusti to više blago kada dobije ono izmoljeno, ali mnogo manje blago. (Ignjatije, ep. Kavkaski).
Dugo ostajući u molitvi i ne videći otuda ploda, ne govori: baš ništa ne dobih (od onoga što sam molio), stoga što samo prebivanje u molitvi jeste već dobitak. Jer, zar ima većega blaga od ovoga – prilijepiti se uz Gospoda i prebivati neprestano u sjedinjenju sa Njime? (Sv. Jovan Lestvičnik).
Kada se molimo i Bog usporava i odlaže da nas usliša, to čini u našem interesu, za našu korist, da nas nauči dugotrpljenju; stoga i ne treba klonuti duhom, govoreći: mi smo se molili i nismo bili uslišeni. Zna Bog šta je za čovjeka korisno. (Sv. Varsanufije Veliki).
Svaka molitva, po mjeri svoje neprekidnosti, postaje čvršća, očišćenija, nekoristoljubivija, savršenija. Kao što se srebro ljepše očišćava i blještiji ako više u vatri postoji, tako i molitva, po mjeri trpljijega u njoj boravljenja, dobija veći značaj, stoga što se tada osobito otkriva za nas prilika pokazati vjeru, predanost, smjernost, usrđe.
Neki se mole, i ne dobivši onoga što su iskali, postaju hladni prema molitvi, a međutim može biti da je Gospod već bio blizu da im usliši molitvu; može biti da su ostavili molitveni trud baš kada je od njih nedaleko bila milost Božja.
Što više i duže Boga molimo, tim On darežljiviji biva; što više odugovlači, to će nam više i dati: u to vrijeme kada nam On ne ispunjava našu molbu, kao da premišlja čime bi nas bolje nagradio. (Prota R. Putjanin).
 


 
NAPOMENA:

  1. Pripravi se prije svoje molitve, i ne budi kao čovjek koji iskušava Gospoda.
  2. Ištemo=tražimo, molimo

Jedan komentar

  1. rosa petrović

    tekst ove knjige je vrlo dobar i cela knjiga od ogromne koristi nama čitaocima, ne treba ništa menjati ili prepravljati, kako jeromonah Atanasije u Pogovoru misli da bi trebalo. Ovo je odlično urađeno!

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *