NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » DUHOVNA GRADINA

DUHOVNA GRADINA

 

HILANDARAC
DUHOVNA GRADINA
ZBIRKA MUDRIH IZREKA SVETIH OTACA
ZA DUHOVNI ŽIVOT
 

 
10. SPASENJE DUŠE I VRLINA
(DOBROČINSTVO)
 
Spasenje duše hrišćanin treba da smatra za svoj glavni cilj, pa čak za jedinstven cilj, a sve ostalo – za sredstva ka tom cilju.
Sva djela ovoga svijeta, ma koliko nam se učinila da su važna i velika, samo su kao podređena, drugostepena. Jer prvenstveno i najvažnije od sviju djela treba i mora da bude djelo našega spasenja. (Prota Avram Nekrasov).
Vječno spasenje tako je potrebno, da bez njega sve ostalo je samo ništavilo.
Sve stvari ovoga svijeta, sva blaga, darovi zemaljske sreće, čak sve nauke, vještine i umjetnost treba da se cijene samo utoliko i u toj mjeri ukoliko pomažu uspjehu u vrlinama i dobročinstvu (1 Car. 2, 10; Jerem. 9, 24). (Petar, episkop Tomski).
Onamo nema prekrasnoga gde nema dobroga i korisnoga. (Sokrat).
Stvarno je korisno ono što može poslužiti da se dobije vječni život, a ne udobnosti i radosti zemaljske. (Sv. Amvrosije Milanski).
Ne treba osuđivati nauku ili poznavanje stvari; znanje je samo po sebi dobro i od Boga ustanovljeno; ali njemu treba svagda pretpostavljati dobru i čistu savjest i pobožan život – čineći dobro. (Toma Kempijski).
Odveć je bezuman onaj koji se najviše stara o onome što ne služi njegovom spasenju. (Isti).
Ako samo tjelesno poživiš (ugađajući samo tijelu), onda ćeš i dušu i tijelo pogubiti; ako li pak poživiš po Božijemu zakonu, onda ćeš oboje spasti. (Sv. Serafim Sarovski).
Mi smo neprijatelji samima sebi ako gubimo iz vida spasenje duše svoje. (Po Filaretu Černigovskom).
Grijeh mami prijatnošću, a put dobročinstva (vrline) posijan je trnjem; no ko osjeća plod jednoga i drugoga, naći će sladost u gorčini vrline i gorčinu u sladosti grijeha. (Duhovni Margarit).
Ako prinudiš zlikovca da čini dobro, uvjeravam te da će te uskoro zavoljeti. Nagnajte ljenjivca da radi, on će se uskoro začuditi koliko je i zašto je mrzio trud. Sokrat je nazivao dobročinstvo (vrlinu) znanjem; svaki porok možemo nazvati glupošću, jer je on sljepoća uma, i jer je u njemu mnogo više stradanja, nego li prijatnosti. (Karamzin).
Rugobu i gadost poroka i ništavilo svoje tek ćemo tada osjetiti kada budemo očarani krasotom vrline (dobročinstva) i beskrajnim savršenstvima Svemogućega Tvorca.
Vrlina je veličanstvena u porfiri, mila u ritama; preslavna je pod štitom i šljemom, znamenita i na njivi sa ralicom; pohvalna je u hramu pred sveštenim oltarem; blagoslovena je i u domu, i u gradu, i u selu. Ma s koje strane pogledamo na lice njeno, ona je svuda čista, prekrasna, božanstvena.
Slastoljubije je minutno; a vrlina je besmrtna. (Periander).
Vrlina se podvrgava gonjenju; no ta gonjenja završavaju se slavom. (Inokentije, arhiep. Hersonski).
Prava vrlina na vatri ne gori i u vodi ne tone, tim više na zemlji ne propada. Šta su, npr., svetom Zlatoustu, Atanasiju Velikom i drugim zaštitnicima vjere i pobožnosti naudili izgnanjem? – Samo su ih proslavili. (Prota Avram Nekrasov).
„Neka klevetaju istinu, neka mrze na ljubav, neka uništavaju život; istina će se opravdati; ljubav će pobijediti, život će vaskrsnuti!“
Ako želiš spasenja, čini sve što vodi k njemu. (Sv. Isidor Pelusiot).
Kao što na stepenicama postoji prvi stupanj penjanja od zemlje, tako i u životu po Božjoj volji početak uspjeha jeste udaljenje od zla. (Sv. Vasilije Veliki).
Nečinjenje zla jeste samo „prvi stupanj“ u pobožnom življenju, ništa više nego izlazak iz poročnog života ka pobožnosti. Da bi stekao spasenje svojoj duši, nije dovoljno ograničiti se samo uklanjanjem od zla, no treba i dobro činiti. „Ukloni se oda zla i čini dobro“, veli Psalmopjevac (Ps. 33, 15).
Kao što je grešno činiti zlo, tako je grešno i dobro ne činiti. (Sv. Tihon Zadonski).
Ne samo činjenje zla, no i propuštanje činjenja dobra, podvrći će se strogo odgovornosti i suđenju. (Prota P. Sokolov).
Podjednako su rđavi: gotovost na zlo i oklijevanje na bolje. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Ne predavajući se poroku i ne radeći sa usrđem Gospodu, mi, kao prašina u vazduhu, vrtimo se između neba i zemlje: nema u nas ni poleta ka nebu, ni tačke stajanja na zemlji. Neprijatno je posmatrati na drvo s golim granama i grančicama; neprijatno je vidjeti zamrzlo polje na kome se ne zeleni ni jedna travka; no još je žalosniji izgled srca hladnoga prema dobru, bez sokova i snage za dobro, bez cvjetova i duhovnoga života, bez ploda pravde.
Malo je ne činiti zlo; treba činiti dobro; treba čak tražiti slučaj da učiniš dobro. Ko traži takav slučaj, svagda će ga naći.
Ne zadovoljavaj se mišlju, osjećanjem, riječima tamo gdje je potrebno i moguće djelo. Dobro je, ako u tebi nije kameno srce; ali nije dobro, ako je u tebe suva i savijena ruka, koja se ne pruža i ne otvara za siromašne. (Filaret, mitrop. Moskovski).
Nemoguće je doći k spasenju, ako u samoj stvari ne pođeš pravim putem spasenja. (Isti).
U nekih nema samo moći činiti dobro, a dobre namjere postoje.
Dobra namjera tek je tada korisna, kada se na svaki način pregalaštvom dovodi do ispunjenja. Ima ljudi kojih je put posut dobrim namjerama, no dobre namjere ostale su neispunjene, i njihov put skrenuo je ka adu – paklu.
Dobra namjera jeste dobar temelj dobroga djela. No kada je položen dobar temelj, tada još nije sve dovršeno. Za dobrom namjerom treba da sljeduje briga i staranje o tačnom ispunjenju njenom.
Kao što sama želja za hranom još ne utoljava glad, i sama želja za pićem još ne uništava žeđ, niti sama želja odati se trgovini, obogaćuje: tako i sama želja za spasenjem ne spasava nas. (Prota Avram Nekrasov).
Želja bez djelatnosti ništa drugo nije nego li besplodno drvo, pogodno samo za sječu. (Isti).
Živi tako kako bi duša tvoja bila pokretna na dobro, kao vatra.
Kao što je, ne trudeći se, nemoguće kupiti sebi za pare pismenost ili kakvu vještinu, tako je nemoguće steći naviku u vrlini (dobročinstvu) bez staranja, vrednoće i usrđa. (Sv. Jefrem Sirin).
Kao što se dijete uči govoriti, tako se punoljetni uči da bude dobročinac; oboje biva posredstvom vjere i upražnjavanja.
Ko se poučava lekcijama dobročinstva, a ne ispunjava ih, sličan je čovjeku koji ore, ali zaboravlja poorano posijati.
Ako hoćeš da se nazoveš slugom Gospodnjim, onda stupi i u podvig sluge.
Onoga ne treba smatrati slugom Božijim koji se pokorava svojim požudama. Jer ko kime upravlja, taj mu je i gospodar. (Ava Isaija).
Bog, premda nam ukazuje milosrđe, ipak nas On zove i govori: „Daj i ti štogod“. (Sv. Zlatoust).
„Djelo spasenja ne možeš izvršiti bez Hrista, a i Hristos ga neće izvršiti bez tebe“. (Tj. čovjek ima slobodnu volju i, ako sam neće i ne traži spasenje, niti se imalo za njega stara, neće se ni spasti). (Filaret Moskovski).
Podjednako je za tebe rđavo: i odložiti blagu nadu spasenja i imati odviše smjelu misao da nije teško biti savršen. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Bez stroge pažljivosti nad sobom, čovjeku je nemoguće napredovati ni u jednoj vrlini. (Ava Agaton).
Ne cijede se vino ili vosak inače nego li posredstvom pritiskivanja (tj. muljanja); tako isto i dobra djela nije moguće činiti inače nego li usiljenim trudovima i podvizima. (Sv. Dimitrije Rostovski).
Ne činiti dobro samo stoga što se od toga može nešto neprijatno dogoditi, značilo bi i znači odricati se za svagda činiti dobro. (Inokentije Hersonski).
Vrlina (dobročinstvo) je okružena svagda bijedama kao ruža ubodljivim bodljikama. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Lakost činjenja grijeha i teškoća činjenja dobro, ne treba da nas zadržava od ovoga posljednjega i od saglašavanja na ono prvo.
Bolje je ono trudno (naporno) izabrati, ako je korisno, a napuštati ono što je lako, ako je štetno.
Izići na visinu teže je nego li pasti u bezdan. Ali: je li zato bolje strmeknuti se u bezdan?
Oni koji se podsmijevaju nad podvizima pobožnosti slični su ljudima koji plivaju po toku rijeke, a koje voda naniže nosi, pa se ipak smiju onima koji, želeći da plove uz rijeku naviše, hvataju se za rastinja što se nalaze na brijegu rijeke. (Ogjust Nikol).
Ako sebe ne podvrgneš nasilju (tj. ako sebe ne primoraš i protiv volje svoje), nećeš zadobiti carstvo nebesko.
Ne nadaj se da ćeš olako i badava otići na nebo, ne živeći dostojno neba. (Sv. Dimitrije Rostovski).
Pobjeda ne biva bez podviga (borbe), niti vijenac i slava bez pobjede. (Sv. Tihon Zadonski).
Ko bježi od trpljenja, taj bježi od spasenja.
Spasenje se ne sastoji samo u tome da se zlo ne čini, nego i u tome da sami hrabro trpimo zlo. (Sv. Zlatoust).
Trudno je i teško spasti se, ali se ne može reći da je to nemoguće.
Ne mislite da je nemoguće ispuniti zapovijesti; ima ih i sada dosta koji ih ispunjavaju.
Ja sam vidio mnoge koji su malo sposobni bili za nauku, ali nisam vidio ni jednoga koji ne bi bio sposoban za dobročinstvo. (Konfučije).
Bog ne predlaže ništa što je nemoguće, već samo savršeno.
Govore: trudna je i tegobna pobožnost. No kakvo blago zadobija se lasno? Ko je leškareći podigao sebi spomenik? Niko ne dobije nagradu dokle najprije ne projuri trkalište. Zanimanje sa tegobama donosi slavu.
Ako se strogo razmotri, i đavolska djela vršiocima bezakonja ne bivaju bez truda. Zar uzdržljivost oduzima toliko snage od tijela tvoga, koliko ga kvari paklena i bjesomučna neuzdržljivost? Bez sna su noći onih koji ih provode u molitvama, no strast za zadovoljstvima sasvim odgoni svako spokojstvo. (Sv. Vasilije Veliki).
Šta mi ne činimo da zadovoljimo sujetne želje i strasti zakonoprestupne? Bogatstvu žrtvujemo spokojstvo – i tome slično.
Koliko li muka i tegoba podnosi čovjek da zadovolji grešne želje svoje? Kakvim brigama, ljutnjama, sikiracijama, kakvim mukama podvrgavaju se častoljupci i slavoljupci?! Kakvim iznuravajućim tegobama rado podvrgava sebe onaj ko hoće da se sve više i više obogati! Ako bi, radi ugađanja Gospodu, podvrgli se takvim trudovima kakvim se podvrgavaju ljudi radi ugađanja svojim strastima, do kakve li bi visine duhovnoga savršenstva dostigli! (Filaret, arhiep. Černigovski).
Ah! koliko li smo mi radljiviji i silniji za našu pogibao, nego li koliko treba za naše spasenje! (Filaret Moskovski).
Posred najraznovrsnijih zanimanja nalazimo mi i vremena radi zadovoljenja kojekakvih slučajnih svojih prohtjeva; nalazi se vremena za upražnjavanje u ovoj ili onoj vještini, za izučavanje ove ili one nauke, za čitanje kojekakve lake i beskorisne lektire, romana, čak skandaloznih priča i prepričavanja itd. Ali nemamo ni vremena ni moći da se postaramo za dušu svoju i njeno spasenje!
I zemaljska blaga bez truda se ne stiču; zašto se onda klonimo od nebesnih blaga zbog podviga, truda, rada? (Po Sv. Nilu Sinajskom).
Opomeni se samo ovoga: koliko li truda i rada treba uložiti u prigotovljenju samo jednoga parčeta hljeba, i onda neka ti ne bude teško potruditi se za vječno spasenje, za djelo najvažnije i najneophodnije.
U vrlini (dobročinstvu) je početak težak, ali produženje je prijatno. (Sv. Zlatoust).
Djelo Božije s početka čini makar i preko volje, prinudno (Mat. 11, 12), a zatim ćeš to djelo vršiti sa zadovoljstvom.
Na putu ka dobru (dobročinstvu), što više prođeš naprijed, tim će ti se taj put lakši učiniti. (Sv. Zlatoust).
Kada bi u početku sebe prinuđivali makar i malo, poslije bi sve mogli lako i s radošću djelati. (Toma Kempijski).
Predstavite sebi slučaj, kada ogromna rijeka uzima drugi pravac svoga toka: u početku ovo iziskuje ogromnih, gotovo nemogućih napora, dok nije iskopan novi tok, dok tok vode nije uveden u novo korito. No kad je rijeka već pošla novim koritom, među novim obalama, brzina toka počinje da se pojačava sve više i više, prema mjeri prođenoga puta. Isto biva i sa postojanstvom, odlučnošću u dobru. U početku je podvizavanje u dobru iziskivalo od Svetih silne borbe protiv čulne, materijalne i strasne prirode, protiv samoga sebe, – mnogo suza i molitava, dok se njihove misli i želje i svo srce nije rastalo od zemaljskoga i utvrdilo u Gospodu, dok sav život njihov nije napustio pređašnji tok i preduzeo novi. Tada je se ljubav ka Gospodu Isusu Hristu duboko ukorijenila u njihovo srce, tada je pridobila moć i osnažila se u borbi protiv grijeha, tada im je postalo lasno da neprestano misle o Bogu i kao da žive pred Njegovim očima; tada je potok misli njihovih išao već običnim svojim koritom.
Premda mnogo truda staje utvrditi se u vrlini (dobročinstvu), no za to ona – vrlina – mnogo i nagrađuje i mnogo raduje savjest, i porađa tolike unutrašnje radosti da je to nemoguće nikakvim riječima izraziti. (Sv. Zlatoust).
„Jedan pogled na dobroga“, govori Karamzin, „jeste sreća za onoga, u kome nije zatvrdnuo i okorio osjećaj dobra“. Prema tome, tim više mora da se osjeća srećnim sam činilac dobra.
Imajući uspjeha u dobrim djelima pa zatim opet povrativši se gadnim običajima, ne samo se gubi nagrada za pređašnje trudove, nego se takav podvrgava vrlo teškoj kazni, jer je znao i okusio sladost vrline (dobročinstva), pa se ipak vratio na ono što je odvratno i za dušu ubitačno. (Po Duhovnom Margaritu).
Veliki je podvig dobročinstvo (vrlina), a nagrada još veća, viša i od samih podviga.
Šta se sve čini i preduzima radi zemaljskih nagrada! I onda, zar se ne treba još većma potruditi radi nebeskih nagrada? (Prota J. Tolmačev).
Ako budemo imali pred očima ne samo teškoće dobročinstva, no i nagradu i vijenac od njih, onda ćemo uskoro odvratiti dušu svoju od svakoga zla. (Sv. Zlatoust).
Sadašnje bijede upoređuj sa budućim dobrima, i nerad nikada neće oslabiti podvige tvoje. (Sv. Marko Posnik).
Nema tako teškoga djela, koje ne bi postalo lakim pri nadanju na nagradu od Boga. (Sv. Zlatoust).
Najlakši je put ka vrlini (dobročinstvu) ovaj: gledati ne samo na rad i podvige, no ujedno pomišljati i o nagradama. (Isti).
Hoćeš li bez truda biti dobrodjeteljan (dobročinac)? Rasuđuj o naporu i trudu da je on privremen, a o nagradama da su one vječne. (Sv. Nil Sinajski).
Teško je – vele – spasti se; ali je i stidno i neoprostivo ako se, pri svima danim uslovima i sredstvima, ne spasiš. (Sv. Zlatoust).
Bog je olakšao za nas podvig vrline (dobročinstva) ne samo nadom na buduća blaga, no i drugim načinom, to jest svagdašnjim Svojim staranjem i pomoćju. (Sv. Zlatoust).
Onaj koji naređuje da se djelo izvrši, ujedno daje i moć za izvršenje, ali ne prinuđava.
„Breme je moje lako“ (Mat. 11, 30), rekao je Spasitelj. Doista je lako. Jer šta može biti lakše od onoga bremena koje tamo odnosi svakoga, koji ga nosi? Tako, teška su krila ptici koja ih nosi, ali koja i nju, na isti način, u vazdušnom prostranstvu nose. Zar je ptici teško perje kojim leti u vazduhu? Tako i pravome hrišćaninu nisu teške zapovijesti Hristove, ispunjavanjem kojih duša uzleće ka nebu.
Čini ono što možeš: On će ti nesumnjivo pomoći (1 Jovan. 5, 14. 15). (Prota P. Sokolov).
Ne treba preuveličavanjem teškoća padati u lijenost i malodušnost. Male cigle stavljaju jednu na drugu i zidaju ogromni hram; slično ovome poučavaj dušu svoju, koliko je moguće, neprekidno blagim pomislima, dobrim željama i plemenitim djelima i postaćeš hram duhovni. (Filaret Moskovski).
Treba svagda početi s manjega, da se osposobiš potom preduzeti veliko. (Prota A. Ivancev-Platonov).
Svaki treba da čini dobro po mogućnosti, i da svijetli djelima svjetlosti (tj. dobrima), ako ne baš u redu velikih svjetila, a ono među malima.
Ako ne možeš biti sunce, onda bar budi zvijezda, samo uzlazi gore, napuštajući zemlju. Bolje je ma koliko uspjeti u činjenju dobra, nego li nimalo. (Sv. Jovan Posnik).
Oni koji istinski revnuju da steknu i da imaju vrlina, ako im se dogodi te padnu i zgriješe, ne treba da se predaju malodušnosti, no treba da ustanu i iznova otpočnu truditi se. (Ava Isaija).
Kada počneš da ispravljaš rđavu naviku, onda makar bi jedanput, makar dva puta, makar bi i tri puta, pa makar čak i dvadeset puta prestupio zakon, ne očajavaj; nego opet ustani, prihvati se istoga truda i sigurno ćeš postati pobjedilac. (Sv. Zlatoust).
Jedan brat upitao je Avu Sisoja: „Ava, šta da činim? Ja sam pao“ (zgriješio). – Starac mu je odgovorio: „Ustani“. – Brat odgovori: „Ustao sam i opet pao“. – Starac mu na to: „Ponovo ustani“. – „Pa dokle ću ustajati i padati“, upita ga brat. – „Do kraja života tvoga“, odgovorio mu je starac.
Nemoguće je ne padati (ne griješiti), no je moguće i treba pavši ustati. Onaj koji brzo trči, ako se na što spotakne i padne, odmah ustane i odmah juri putem naprijed, k cilju. Ugledaj se na njega. (Teofan, ep. Vladimirski).
U ovom vidljivom i privremenom svijetu u kome živiš, nema ničega nepokretnoga, no sve ide i prolazi. I tvoj život ide i prolazi; ti se ponekad odmaraš, kao što izgleda, tijelom, no tvoje tajne pomisli, tvoje tajne želje neprestano su u pokretu; zato, ako ti ne ideš putem spasenja, onda nasigurno ideš putem pogibije. Ili, ako ne ideš, onda padaš, padaš ili prelaziš sa duhovnoga života na život tjelesni, iz života čovječijega u skotski, i neprimjetno se stropoštavaš u dubinu paklenu, u smrt dvostruku, nepovratno. (Filaret Moskovski).
Na putu spasenja ne treba do samoga groba ništa da nas zaustavlja i zadržava; ma do kakvog stepena savršenstva dostigao, ipak teži i idi naprijed.
Duša čovječija u ovome svijetu slična je lađi koja plovi protiv burnih talasa morskih: na jednome mjestu nikako se ne treba zadržavati; jer ako lađa ne upotrijebi snagu da se probije naprijed, ona će biti odvučena u ponor, u dubinu morsku.
Ako ne upražnjavamo i ne upotrebljavamo snagu svoju u činjenju dobrih djela, onda ćemo se sigurno naći u nečemu rđavom i nevaljalom; slično tome kao što plovimo po rijeci: ili idemo uz vodu ili nas ona odnosi naniže po njenom toku.
Život je duhovni takav da ako ne idemo naprijed, mi se vraćamo nazad; ako ne težimo dobru, slabimo za dobro. Čim ne živimo radi Gospoda, to neprimjetno živimo radi grijeha; i što više živimo u grijehu, to tim manje za Gospoda. I obratno: ako više živimo za Gospoda i u Gospodu, to tim manje živimo za grijeh i u grijehu. (Po Filaretu Černigovskom).
Na putu ka nebu svako zaustavljanje i zadržavanje – jeste korak nazad; svako odugovlačenje i zastajanje – gubitak je mnogoga. (Filaret Černigovski).
Tako treba da živimo da ono što je već prošlo ne bude bolje od budućega ili od sadašnjega. (Sv. Vasilije Veliki).
Moguće za čovjeka savršenstvo ovdje na zemlji sastoji se samo u težnji i naporu ka savršenstvu, u težnji neprekidnoj i stalnoj (Filip. 3, 8-15).
Naše savršenstvo jeste neprekidno usavršavanje.
Onaj ko je dobar, treba da se neprestano trudi da postane bolji.
Ukoliko je jači kod nas vid, utoliko bolje znamo koliko smo daleko od neba. Slično ovome, što više napredujemo u dobru, tim više se učimo poznavati koliko je veliko rastojanje između Boga i nas. (Sv. Zlatoust).
Čim se ko većma približava Bogu, tim većma vidi sebe grešnijega. (Ava Dorotej).
Čovjek nije Bog, no cilj njegova bića jeste upodobljenje Bogu po zapovijesti Božijoj (Lev. 11,45; Mat. 5,48).
Neka bi se broj tvojih dobročinstava ravnao broju nebesnih zvijezda, i tada ne možeš biti ravan Bogu po svetosti.
Ma koliko ti bio veliki po vrlinama, no zakon, tj. stepenice moralnog približenje duše tvoje k Bogu, svagda je nešto više i veće od tebe.
Ne gledaj na ono koliko je prođeno, nego na ono koliko još ostaje da se pređe.
Kao što onaj što preplivava rijeku ne misli o tome koliko je izmakao od obale, već koliko ima još da pliva do druge obale, jer ako ga snaga na jedan hvat ili samo na metar do obale izda, on tone, – tako je i na putu ka Carstvu Božijemu. (Jevgenije, arhiegk. Jaroslavski).
Nije blažen (srećan) onaj koji je dobro počeo, nego onaj koji je dobro završio podvig svoj. (Sv. Tihon Zadonski).
Nije veliki trud udariti temelj, ali je trudno dovršiti zdanje. I što se više zida zdanje, tim više i trudnije biva građevinaru do svršetka preduzeća. (Sv. Jefrem Sirin).
Ko makar i sav put prođe, no ne došavši za četvrt sata i zaustavi se, taj ne dobija nikakve koristi, jer se još nalazi izvan grada. (Ava Jovan).
Dok smo u ovome svijetu i ostavljeni u tijelu, pa makar se podigli u dobru do nebesnoga svoda, ne možemo ostajati bez rada i truda i biti bez briga i staranja. (Sv. Isak Sirin).
U svako vrijeme nama predstoji opasnost; nikada se ne treba predavati neradu u djelu spasenja svoje duše. – Jake konje uvijek uzdom uzdržavaju. – Često se dogodi da lađe u samome pristaništu od iznenadne bure razbijaju se i tonu. (Ava Kesarije).
Kao što čovjek plodove sa polja i njiva ne smatra da su mu u rukama, sve dok ih ne prikupi u žitnicu svoju; tako i ti ne možeš biti uvjeren kakve plodove imaš dobiti od srca tvoga, dok je disanje u nozdrvama tvojim. (Ava Isaija).
Dokle čovjek ne iziđe na sud Božiji i ne čuje za sebe rješavajuće sudove (Božje) i ne sagleda određenoga mu mjesta, do toga vremena ne može doznati da li je on ugodan Bogu ili ne. (Isti).
Grijeh nikoga ne ostavlja do groba. S toga do samoga groba treba opreznosti, do groba treba očišćavati srce svoje. (Filaret Černigovski).
Podvig pokajanja i borbe sa strastima doživotni su. (Ignjatije, episkop Kavkaski).
Iskušenja ne prestaju uznemiravati čak ležećega na samrtnoj postelji; ona odlaze kada duša ostavlja tijelo. (Isti).
Ako se svagda budeš sjećao slabosti svoje, nikada nećeš preći granicu samopažnje. (Sv. Isak Sirin).
Neprekidna pažnja duše neophodna je stoga što je njena priroda promjenljiva. (Ava Isaija).
Jednom nevaljalom ili neugodnom mišlju može se izgubiti stogodišnji trud spasenja. (Prota Avram Nekrasov).
Početak zla, padanja i pogibelji, čak i posle dugogodišnjih podviga u dobru, biva nerad o dobru; slično kao što je početak tame – udaljenje svjetlosti. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Početak ili izvor zla jeste rasijanost. (Sv. Pimen).
Srca su naša – njive na koje mogu biti lasno posijane travuljine (kukolj i dr.), čim olabavimo pažnju svoju. (Filaret, arhiep. Černigovski).
Napuštena zemlja ili njiva biva puna trnja, a neradna duša – puna nečistih želja. (Ava Talasije).
I pravednik nije bez opasnosti padanja u grijeh, ako se prolijeni. (Filaret Moskovski).
Varnica pod pepelom, ma koliko da je pokrivena, brzo se raspaljuje i lako zapaljuje čim su nepažnjom uklonjene smetnje koje su je zaklanjale od duvanja vjetra ili promaje. Isto to biva i u duhovnom životu. Grešne strasti, koje se prikriveno nalaze i kod pobožnih kao varnice pod pepelom, pri maloj nepažnji od štetnoga svjetovnoga vazduha raspiruju se i zapaljuju. Koji su čitali Hrišćansku asketiku (život isposnikv) znadu za mnoge primjere, gdje je samo jedna minuta nemara i bezbrižnosti, jedna nevaljala riječ, jedno lukavo ili podmuklo savjetovanje, jedna zla misao gubila je trud i podvige čitavih desetina godina.
Svi mi treba da se dobro čuvamo nerada, čak i minutnog, u djelu našega spasenja. Jedna minuta može pravednoga čovjeka preobratiti u grješnika. Adam je pao; Solomon je zaboravio Boga; Sv. Apostol Petar odrekao se Hrista. Kad od maloga vjetra padaju kedri (velika i divna drveta na planini Livanu), mogu li onda opstati slabe trske?
U stvari našega spasenja najopasnije je kada mi uobražavamo sebi da za nas već nema opasnosti.
Dok se god nalaziš u tijelu ne budi bezbrižan i nikada ne vjeruj samome sebi, pa makar se osjećao ponekad slobodan od strasti. Jer neprijatelji (demoni) s lukavim namjerama privremeno obustavljaju napade svoje, da mi popustimo u revnosti svojoj; tada oni kidišu na nas neiskusne, dohvataju ojađenu dušu kao malu pticu i bacaju je na mnogo teže grijehe nego li u kojima je dotle bila i protiv kojih se pređe molila da ih se oslobodi. (Ava Isaija).
Potrebno je biti na velikoj oprezi stoga što naš protivnik đavo ne spava.
I kad si u miru, budi gotov za borbu.
Svagda čini dobro, da te zlomišljenik (đavo) svagda nađe u poslu.
Ili radi dobro, ili govori dobro, ili o dobru misli.
Čas se moli, čas čitaj, čas rukama što radi.
Duša naša promjenljiva je i liči na gvožđe koje, ako ostane zanemareno, spopadne rđa te zarđa, a ako li se zagrije u vatri, čisti se od rđe i dokle je u vatri iz-gleda kao i oganj, tako da ga se niko ne smije dotaći jer je vatreno. Tako i duša kada se ustremi ka Bogu i besjedi s Njime, postaje kao vatra i opaljuje neprijatelje svoje, tj. one koji joj obično dosađuju kada se ona zaboravi i olijeni. (Ava Isaija).
Ma do koga i kakvoga stepena pobožnosti došao, ne vjeruj samome sebi. Ova spasiteljna plašnja neka ojačava u tebi utoliko, ukoliko budeš uspijevao na putu ka savršenstvu. – Što je skupocjenije blago koje uživaš, tim ćeš se podvrći većoj nesreći ako ga izgubiš. Ugledaj se na trgovca koji se većma uznemirava i brine tada kada mu se lađa, natovarena njegovim dragocjenostima i imetkom vraća u otadžbinu, nego li kad je ona sa manjom i neznatnijom robom otišla iz pristaništa.
Što se više budeš penjao na stepenice moralnog savršenstva, tim više pazi na sebe, obziri se na sve strane i posmatraj sebe, pazi na se da ne bi nepažljivošću učinio korak ka nevaljalstvu kakvom i postao žrtva svoje duševne sanjivosti, stoga što si tada većma izložen opasnostima padanja u grijeh. „Što se bliže približavaš Bogu“, govori Sv. Partenije, „tim će se đavo jače hvatati za tebe“. I same posljedice pada biće za tebe u to vrijeme mnogo značajnije i teže. „Ko padne na pod“, govori Sv. Nil Sinajski, „brzo će ustati; no ko padne s visine, taj može i poginuti“. – Molitva i strah Božiji da ne odilazi od tebe.
Motkom se podupire grana puna roda, i strah Božiji podupire dobru dušu. (Sv. Nil Sinajski).
Ne gordi se time što stojiš u dobru, već se čuvaj da ne padneš u grijeh. (Sv. Zlatoust).
Smjernost je najbolje sredstvo i jemstvo dobroga čovjeka da ne padne. „Smjerni, govori Sv. Makarije Veliki, nikada ne pada. Kamo će pasti onaj, koji smatra sebe nižeg od sviju“?
Čini dobro, ali to predaji zaboravu. Zaboravljanje svojih dobrih djela jeste najbezopasniji čuvar njihov. (Sv. Zlatoust).
Sakriveno dobročinstvo svagda je van opasnosti. Kada se iznose dragocjenosti na ugled, tada se podvrgavaju opasnosti da budu pokradene. Jasne boje poblijede od sunčane svjetlosti.
Staraj se da živiš tako da budeš ugled za druge, ali se čuvaj da ističeš sebe kao da nešto vrijediš i da činiš dobro radi slave i pohvale ljudske. Čini dobro radi samoga dobra i radi slave Božje.
Svijeća produžava goriti ne gledajući na to ima li tu ljudi ili nema; tako i vjerni treba bez prestanka da čini dobro, ne misleći o tome da li ljudi gledaju ili ne na njihovo djelo. (Prota P. Sokolov).
Činiti dobro samo pred očima ljudskim, s ciljem kupiti njime sebi uvažavanje ljudi, znači jeftino cijeniti sebe i svoj trud, znači gubiti svoja dobra djela u očima Božijim.
Da bi blagougodio Bogu, treba ne samo dobra djela činiti, nego ih i dobro i pametno činiti.
Činiti ono šta Bog hoće, a ne činiti tako kako On hoće, znači rđavo činiti dobro i, sljedstveno, sasvim ga ne činiti. (Prota J. Tolmačev).
I onaj koji se podvizava i bori, neće biti proslavljen, ako se ne bude zakonito podvizavao (2 Tim. 2, 5).
Dobro djelo, koje je ugodno Bogu i koje će On nagraditi, jeste ono koje savjetuje duh ljubavi, odobrava se mudrošću i izvršava se s hrabrošću, čvrstinom i samopregorjevanjem.
Ne gleda Bog na to koliko je ko učinio dobra i koliko čini, već na to iz čega (iz kakvih pobuda) proizlazi djelo. (Toma Kempijski).
Dobra se djela cijene po namjeri. (Sv. Amvrosije Milanski).
Spoljašnost postupaka zavisi od na-čina mišljenja.
Djela bez dobre namjere isto su što i žrtva bez pretiline (Psal. 66, 15), ili tijelo bez duše; Bog ih odbacuje. (Blaženi Avgustin).
Raspoloženje srca za davanje dara velikima ili malima, samo ono daje predmetima njihovu cijenu. (Sv. Amvrosije Milanski).
Sveto je djelo izabrati dobro ne radi čega drugoga, nego radi samoga dobra. (Sv. Nil Sinajski).
Odveć je značajnije ne htjeti radi samog dobra odustati od dobra, nego li iz bojazni zla ne saglasiti se na zlo. (Ava Heremon).
Onaj još ne voli dobro i ne mrzi na zlo koji se bori sa zlom jedino i samo s nadom da postane pobjedilac zla.
Ko se upražnjava u dobru iz nekakvog cilja ili pobude, taj nije stalan u vrlini (dobročinstvu), jer taj cilj može proći i on će napustiti dobro djelo; slično onome koji, ploveći radi koristi, ne produžava vodno putovanje ako otuda ne vidi za sebe koristi. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Promisli: ti vrijeđaš samu vrlinu kada je ne izvršavaš radi nje same. (Sv. Zlatoust).
Staraj se svakome činiti dobro ne obraćajući pažnju na to da li će otuda proizići lične koristi ili ne. (Epiktet).
Čini ono što je dostojno nagrade, ali je ne traži.
Veću ćeš nagradu dobiti ako činiš dobro ne za nagradu (čak i nebesnu). (Sv. Zlatoust).
Želi ono šta Bog hoće, radi onako kako Bog hoće, čini to stoga što Bog tako hoće. (Prota J. Tolmačev).
Glava i suština (može se reći: duša) sviju vrlina jeste ljubav, bez koje ni post, ni bdenije, ni trudovi ništa ne znače. Đavo može u svemu da podražava čovjeku: u postu, jer on ništa ne jede; u bdenju, jer on nikada ne spava i svagda „ričući putuje“ (1 Petr. 5, 8). Samo jedina ljubav i smirenje nisu mu za podražavanje. (Blaženi Avgustin).
Sve zapovijesti Božije sjedinjavaju se u jednoj, naime u zapovijesti o ljubavi (Mat. 22, 37 – 46). (Prota J. Tolmačev).
Sve vrline nisu ništa drugo nego li ljubav u raznim vidovima. (Blaženi Avgustin).
Vrlina je po suštini jedna (to je ljubav), no ona mijenja izglede u duševnim moćima, slično tome kao što sunčana svjetlost nema figure, no obično prima izgled onoga otvora kroz koga prolazi. (Ava Evagrije).

Jedan komentar

  1. rosa petrović

    tekst ove knjige je vrlo dobar i cela knjiga od ogromne koristi nama čitaocima, ne treba ništa menjati ili prepravljati, kako jeromonah Atanasije u Pogovoru misli da bi trebalo. Ovo je odlično urađeno!

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *