NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » DUHOVNA GRADINA

DUHOVNA GRADINA

 

HILANDARAC
DUHOVNA GRADINA
ZBIRKA MUDRIH IZREKA SVETIH OTACA
ZA DUHOVNI ŽIVOT
 

 
9. ZVANJE I OBAVEZE HRIŠKANINA
 
Hrišćanina ne čini pravim hrišćaninom samo ispovijedanje vjere (pripadanje Hrišćanstvu), nego vjera i vrline koje iz vjere proističu. (Sv. Tihon Zadonski).
Nemoguće je biti hrišćanin, ne živeći po hrišćanski.
Ko ne živi istinski po hrišćanski, taj se nalazi u stanju moralnoga mrtvila, idolosluženja. On, ili biva žrtvom tvari, služeći umjesto Bogu bogatstvu, obožavajući trbuh; ili obratno: postavlja sebe za idola i traži sebi na žrtvu sve što zemlja proizvodi. (Filaret, mitrop. Moskovski).
Ime hrišćansko bez življenja po hrišćanski jeste licemjernost. (Sv. Tihon Zadonski).
Kao što Judu, koji je imao nevaljale i zle misli, namjere i preduzeća, nije zaštitilo zvanje apostola od veće kazne, tako i nas zvanje hrišćanina neće osloboditi od slične kazne, ako se mi ne budemo vladali po zakonu Hristovu. (Andrija Jugski).
Zvanje je hrišćanina vrlo visoko; treba se mnogo starati da ga ispuniš. (Filaret, arhiep. Černigovski).
Hrišćanin koji ne uspijeva (ne napreduje duhovno) u Hrišćanstvu nije hrišćanin.
Hrišćanin ne treba da se zadovolji time što nije idolopoklonik, što se kloni svjetskoga meteža, sujete, gordosti, raskošnosti itd. Ko hoće da plovi iz staroga u Novi svijet nije dosta da samo uđe u lađu i okrene je Novome svijetu, već treba da se neprekidno trudi i putuje ka Novome svijetu, dok ne stigne onamo kuda je pošao. Isto tako biva i sa starim i novim životom. Ako je spoljašnji život staroga čovjeka na potreban način očišćen, onda smo dužni starati se da se potpuno obučemo u novoga čovjeka; potrebno je savršeno se očistiti i prosvjetiti u unutrašnjoj dubini dušinoj.
Hrišćanin je dužan da neprekidno ide naprijed, ali je korisno da se ovdje ondje okrene i nazad – na svoju prošlost, da ne bi nešto rđavo ponavljao, te da bi prestupe zaglađivao suzama pokajanja i započeto dobro usavršavao.
Prava čast hrišćaninova jeste slava Božija; prava revnost za čast jeste plamena ljubav prema Bogu i bližnjima.
Hrišćanin ne treba da smatra da on ima ma i jednoga neprijatelja u svijetu, pa makar mu svijet ne dao ni jednoga prijatelja. (Filaret Moskovski).
Hrišćanski život nije ništa drugo nego li svagdašnje, do kraja života, pokajanje. (Sv. Tihon Zadonski).
Hrišćani, ili odrekavši se naslada stradaju lišenjem, ili dopuštajući sebi naslade, moraju stradati raskajanjem. (Filaret Moskovski).
Hrišćanin koji se ne kaje, biće mnogo strožije od neznabošca suđen.
Bog se ne huli toliko nečistim životom neznabošca, koliko razvratom hrišćanina. (Sv. Zlatoust).
Bogati hrišćani, ako su oni doista pravi hrišćani, potpuno su siromašni, a to stoga što, uporedivši s vječnim nebesnim blagima, smatraju sve svoje zlato prašinom, te ga i ne smatraju bogatstvom, ni-ti se njime ushićavaju. (Blaženi Avgustin).
Hrišćani mogu, slično putnicima, da se bez prekora koriste svojim zemaljskim dobrima, kao putničkim troškom za vrijeme svoga putovanja ka nebesnoj otadžbini, samo ne treba da taj trošak odviše (tj. gotovinu) cijene, niti da mu se srcem predaju. (Prota P. Sokolov).
Hrišćanin treba po mogućstvu da ograničava svoje potrebe; trezvenost i umjerenost – najljepša je gotovina koja se može sobom ponijeti na put ka nebu. (Kliment Aleksandrijski).
Jadan je onaj hrišćanin koji želi da se na ovome svijetu obogati. (Sv. Tihon Zadonski).
Žalostan je onaj hrišćanin koji mnogo u ovome svijetu iziskuje i teče. (Isti).
Pravi je onaj hrišćanin koji nosi Hrista u srcu svome. (Ava Leontije).
Hrišćanin je onaj koji, ukoliko je to čovjeku moguće, podražava Hrista riječima, djelima i pomislima. (Sv. Jovan Lestvičnik).
Sveti Grigorije upoređuje hrišćani-na sa živopiscem. „Svaki od nas, veli on, jeste živopisac sopstvenoga života svoga. Naša duša jeste platno; vrline su boje; Isus Hristos jeste slika s koje mi treba da kopiramo“. – Prekrasno upoređenje! Kao što živopisac ima u umu, uobrazilji i pred očima predmet kojega hoće da na platnu naslika, tako i hrišćanin u svima svojim djelima i dejstvima treba da upire pogled svoj na Isusa Hrista. I kao što četkica, pokretana rukom živopisca, stavlja na platno boje slične onima koje već ima u svojoj mašti, tako i volja naša, potpomagana blagodaću, kroz izvršavanje vrlina koje se nalaze u Isusu Hristu, usiljava se da naslika Njegovu sliku u duši svojoj, i mi postajemo više manje hrišćani, gledajući na to ukoliko više ili manje imamo sličnosti sa Isusom Hristom.
Pravi hrišćanin jeste stalni krstonoša, i hrišćanski život jeste neprekidno nošenje krsta.
U svakoga hrišćanina mora biti svoj krst, kao u putnika svoj štap.
Ako nećeš uzeti krst svoj i ići za Isusom, ili izvršavati ono što je On zapovjedio, budi uvjeren da nisi hrišćanin, makar i posjećivao hrišćansku crkvu.
Hrišćanin koji nosi krst svoj sa tugom, a ne sa radošću, još ne razumije cijenu njegovu.
Kao što je krst Hristov vrata carstva Božijeg za sve, tako je krst hrišćanski ključ carstva za svakoga sina carstva. (Filaret Moskovski).
Mučan je i težak za tijelo život pravoga hrišćanina, ali on za to dobija obilnu nagradu i zaslužno uzdarje od pravednoga Darodavca.
Hrišćanin koji provodi život u skrušenosti, umire u radosti.
Hrišćanin može slobodno i sa radošću sebi pri nastupanju smrti govori-ti: „Gdje ti je, smrti, žalac[1]?? “ (1 Korinć. 15, 55).
Pravi hrišćanin, živeći na zemlji, odriče se čulnih zadovoljstava, kojima svijet ugošćava svoje sluge i ljubitelje; ali zato, po smrti, udostojava se takvih blaga na nebu, kojih ovdje, po riječima Apostola, „oko ne vidje, i uho ne ču “ i koja “ u srce čovjeku ne dođe“ (1 Korinć. 2, 9), tj. kakva ni predstaviti sebi nije moguće.
Hrišćanin još na zemlji dobija sebi utjehu od Boga, koja ga prinuđava da zaboravlja, i čak da ne osjeća one nevolje i lišenja koja prate sudbinu svakoga sljedbenika Hristova.
Pravi hrišćanin raduje se i u stradanju, raspoložen je i u nevoljama. „Kad nas grde, blagosiljamo; kad nas gone,trpimo; kad hule na nas, molimo“ (1 Korinć. 4, 13. 20), govore o sebi pravi sljedbenici Hristovi. (Dimitrije, arhiep. Volinski).
Hrišćanin biva omrznut od svijeta, ali zato ga Bog voli.
U čovjeka hrišćanina samo je jedna jedina nesreća, jedna nevolja može biti – Boga razgnjeviti. (Sv. Zlatoust).
 


 
NAPOMENA:

  1. žalac=žaoka

Jedan komentar

  1. rosa petrović

    tekst ove knjige je vrlo dobar i cela knjiga od ogromne koristi nama čitaocima, ne treba ništa menjati ili prepravljati, kako jeromonah Atanasije u Pogovoru misli da bi trebalo. Ovo je odlično urađeno!

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *