DIJALOZI

 

DIJALOZI
 

DIJALOG SEDMI
O MONAŠTVU

 
Duhovnik. I tako, dakle, tebi se čini da je monaštvo izopačenje hrišćanskog ideala…
Nepoznati. Da. Ja mislim da u Jevanđelju nema ni jedne jedine riječi o monaštvu.
Duhovnik. I misliš da sveti podvižnici nisu dostizali više moralno savršenstvo, da su izopačili moralno učenje koje je ljudima dao Hristos…
Nepoznati. Da. I mislim da je monaški asketizam bio potpuno tuđ prvobitnom hrišćanstvu, da se on zarodio pod uticajem drevnog istočnog fanatičnog asketizma i da između lika Apostola Jovana i nekakvog tamo Simeona Stolpnika, prekrivenog krastama, nema ništa zajedničkog…
Duhovnik. Reci mi konkretno – u čemu vidiš razliku.
Nepoznati. Probaću. Hrišćanski ideal morala – to je ideal savršene ljubavi. Apostol Jovan je, od svih učenika Hristovih, bio najpotpunije Njegovo ovaploćenje. Šta može biti prekrasnije od starca koji, posljednjim snagama svojeg života, ponavlja samo jedno: „Djeco, ljubite jedni druge“… Ljubav – to je „sveukupnost savršenstava“. Prema riječima Apostola Pavla, ljubav „dugo trpi, milosrdna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne veliča, ne gordi se, ne čini što ne valja, ne traži svojega, ne srdi se, ne misli zla, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, svemu vjeruje, svemu se nada, sve trpi“ (1 Kor. 13:4-7).
Takva je ljubav djelotvorno načelo. To osjećanje je je natjeralo Samarićanina da se zaustavi kod pretučenog čovjeka koji je ležao na putu i opere njegove rane. Lik savršenog hrišćanina – to je lik savršene, svepraštajuće ljubavi, koja sebe odaje na služenje ljudima. Jer, „nema veće ljubavi, do kad neko dušu svoju položi za drugove svoje“. Ja sam, više ili manje, pravilno okarakterisao moralni ideal hrišćanstva?
Duhovnik. Da, potpuno ispravno.
Nepoznati. Ali evo ga – monah. Šta jedan monah ima zajedničko sa tom svijetlom slikom Jevanđeoske ljubavi? Počnimo od odjeće. Zar je Hristos bio odjeven u crninu, a ne u svijetlu haljinu? Zar je nosio On crnu kukuljicu i crnu mantiju, koja podsjeća na krila neke crne ptice? Idemo dalje. Šta je briga monaha za pretučene, ranjene, izmučene ljude, kada on u pustinju bježi – od svih: i od srećnih, i od nesrećnih? Kako on može položiti svoju dušu „za drugove svoje“, kad danima i mjesecima sjedi u zatvoru, ili stoji na stubu, i zanima se samospasenjem. Hristos je oprostio ženi. On je nju pokazao kao primjer fariseju. Žena je svojim suzama prala Njegove noge, kosom ih je otirala. Pohvalio ju je. A za monaha je u ženi – smrtonosni otrov. On ženu proklinje. Bježi, kao od kakve kuge. Hrišćanstvo – to je ljubav, toplota koja sve ogrijeva, radost, svjetlost. Monaštvo – to je samospasenje, hladnoća, stalne suze, tvrdi i surovi zatvor, podzemna pećina – bez svjetlosti, bez vazduha, bez radosti. Hrišćanstvo – to je religija slobodnog čovjeka. Jer, gdje je Duh Gospodnji – tamo je i sloboda. Monaštvo – to je ropstvo. Monaštvo je – svo bukvalno, po zakonu, po Ustavu, čisto formalno. Hristos se nije gnušao da „piruje“ sa mitarima i grešnicima. A monah – niti pije niti jede; i, bez obzira na svoje niske poklone, u svojoj duši na sve gordo gleda kao na zaražene grešnike i od svijeta bježi kao od čume. Hrišćanstvo govori o svetosti tijela koje je hram Duha Svetoga, a monaštvo je svo prožeto mržnjom prema tom „hramu“, ono mrzi i sav zemaljski život, proklinje ga i smatra za veliku sreću ako što prije ode iz njega. „Uvijek se radujte“, – govori Apostol. „Uvijek budi tužan“, – govori egipatski podvižnik ava Isaija.
Šta ima zajedničko u tom crnom, surovom, život omrzlom monaštvu, sa ljubavlju i radošću ispunjenim Jevanđeoskim Hrišćanstvom?
Duhovnik. Kakvo strašno nerazumijevanje… Koliko je neistine u tvojim riječima… Avaj. ko ne pogleda duboko, i u Jevanđeosko učenje, i u monaštvo – može mu se učiniti da si ti zaista u pravu.
Nepoznati. Šta? Nije valjda da nisam u pravu? Sve je ovo, opet, samo nesporazum i nerazumijevanje moje?
Duhovnik. Naravno da nisi u pravu. Monaštvo – to je neuništiva tvrđava hrišćanstva. To je najviši stepen dostignutog savršenstva. To je lestvica po kojoj su se ljudi peli i po kojoj se penju ka Bogu. To je najdirektniji, najpraviji, mada i najteži, put istinitog hrišćanskog života.
Nepoznati. Pa, nije valjda da ti možeš da zamisliš Hrista u crnoj kukuljici?
Duhovnik. Nije.
Nepoznati. Meni ovdje ništa nije jasno…
Duhovnik. Nije ti jasno – zato što ne razumiješ suštinu monaštva.
Nepoznati. Moguće. Zato te i molim da mi to razjasniš.
Duhovnik. Ti si potpuno ispravno okarakterisao ideal hrišćanskog savršenstva. Ali, da li si ti pomislio – kakve prepreke se pojavljuju na putu ka tom savršenstvu, nisu li one ukazane u riječi Božijoj? I nije li ukazano da je borba protiv njih – neophodan uslov našeg spasenja?
Nepoznati. Meni se čini da prepreke nemaju nikakve veze sa pitanjem o pozitivnom sadržaju moralnog ideala.
Duhovnik. Da. Ali one imaju veze sa pitanjem o suštini monaškog ideala.
Nepoznati. To mi nije jasno.
Duhovnik. Monaštvo – to je odricanje od svijeta i odricanje od svoje volje, borba prtoiv svojih strasti. Pogledaćemo podrobnije, i vidjećemo da li monaštvo, kako ti kažeš, izopačuje hrišćansko učenje.
Nepoznati. Da. Molim te da o tome pričaš koliko možeš podrobnije. Možda ću tu i naći odgovor na pitanje koje sam ti postavio na kraju naše posljednje besjede.
Duhovnik. Kakav je odnos hrišćanstva prema svijetu i prema onome što je svijetu privrženo? „Teško svijetu od sablazna…“, – reče Gospod (Mt. 18:7). I odnos „svijeta“ sa hrišćanstvom pokazao u riječima: „Kad biste bili od svijeta, svijet bi ljubio svoje; a kako niste od svijeta, nego vas Ja iz svijeta izbrah, zato vas mrzi svijet“ (Jn. 15:19).
U Poslanicama Apostolskim odnos hrišćana prema svijetu se definiše krajnje određeno: „Ne ljubite svijet, ni ono što je u svijetu; ko ljubi svijet, u tome nema ljubavi Očeve“, – govori Apostol Jovan (1 Jn. 2:15). I na drugom mjestu: „Sav svijet u zlu leži“ (1 Jn. 5:19).
Ap. Jakov govori: „… ne znate li da je družba sa svijetom neprijateljstvo sa Bogom? I tako, dakle, ko hoće da bude drug svijetu, taj postaje neprijatelj Bogu“ (Jak. 4:4). „… Vi sa Hristom umrijeste za stihije svijeta“, – govori Ap. Pavle (Kol. 2:20). Privrženosti svijetu – to je „sablazan“, koji čovjek mora da nadvlada. Za Spasiteljem je išlo mnogo naroda, i On im je, osvrnuvši se, rekao: „… ako li ko dolazi k Meni i ne zamrzi oca svojega i mater svoju, i ženu, i djecu, i braću, i sestre, ne može biti Moj učenik…“ (Lk. 14:26). Na drugom mjestu On to potvrđuje u opštoj formi: „… svaki od vas koji se ne odrekne od svega što ima, ne može biti Moj učenik“ (Lk. 14:33).
O istom tom je ispričao priču: jedan je čovjek napravio veliku večeru, pozvao mnoge; ali, kad je sve bilo spremno, svi su počeli, baš kao da su se bili dogovorili, da otkazuju poziv. Prvi Mu reče: „Kupih njivu, i valja mi ići da je vidim“. Drugi reče: „Kupih pet jarmova volova, i idem da ih ogledam“. Treći reče: „Oženih se, i zato ne mogu doći“. Rasrđeni domaćin je pozvao, umjesto ovih pozvanih, nište, kljakave, bogalje i slijepe. A pozvanim, koji su zbog svojih privezanosti za zemaljske stvari odbili poziv na pir, On je rekao: „Ni jedan od onih zvanih neće okusiti moje večere“ (Lk. 14:18-24).
Jednom se Gospod obratio jednom čovjeku ovakvim riječima: „Idi za Mnom“. Ovaj je kazao: „Gospode! Dozvoli mi da prije toga odem i sahranim oca svojega“. Ali Isus mu je odgovorio: „… pusti mrtvace da sahranjuju svoje mrtvace“ (Mt. 8:22).
A drugi je rekao: „Ja ću poći za Tobom, Gospode, ali mi prije toga dozvoli da se oprostim sa domaćim svojim“. Ali mu Isus reče: „…nijedan koji položi svoju ruku na plug i obazire se natrag nije pripreman za Carstvo Božije“ (Lk. 9:62).
Eto šta treba da preodoli na svojem putu hrišćanin dok ide ka savršenstvu. On mora da nadvlada sve privezanosti koje ga porobljavaju, zato što one smetaju njegovom služenju Hristu. On mora da zamrzi svijet sa njegovim sablaznima, i sve svoje bliske, čak i majku i oca, ako oni smetaju tom služenju. On mora biti slobodan i od vlasti svjetskih stihija i svih zemaljskih briga.
Zar to nije monaštvo? Zar to nije odlazak iz svijeta? Ti govoriš da monasi bježe od svijeta kao od okuženog. Da, bježe. Ali svijet i jeste okužen. Gdje je onda protivrječnost, gdje je izopačenje hrišćanskog ideala? Zar monaštvo u svom životu ne ostvaruje sve što kazuje riječ Božija? Zar monah ne raskida sa svijetom? Zar ne odlazi on, u ime duhovnog života, od svoje porodice, od svojih sestara, imanja, volova, briga? Zar ne nalaže svaki podvižnik na sebe krst služenja Hristu?
Nepoznati. Ja onda ništa ne razumijem. A šta je sa služenjem bližnjem? Kako je moguće nahraniti gladnog, napojiti žednog, posjetiti u tamnici zatočenog, ugostiti skitnicu – ako se pobjegne od svijeta? Zar ne znači to – više od svega misliti na sebe, na sopstveno spasenje? I zar to nije egoističko spasenje, prikriveno spoljašnjom pobožnošću?
Duhovnik. Ti na služenje bližnjem gledaš onako kako na to gledaju u svijetu; zato tako i govoriš.
Monaštvo na svoje spasenje ne misli iz egoističnih pobuda, nego iz ljubavi prema Bogu. Duša čovječija pripada Tvorcu, i podvižnik hoće da je Bogu oda u dostojnom stanju. Navešću ti jedan, mada prilično blijed, primjer iz svijeta: zamisli poslušnog sina, koji istisnki voli svojeg oca. On hoće da uči dobro, zato što tako hoće njegov voljeni otac, i njegovi uspjesi u učenju će i ocu biti prijatni. On i ne pomišlja na ličnu koristi od učenja. Boji se da ogorči oca svojom ljenošću, i svim silama nastoji da dostigne velike uspjehe, da bi pričinio radost ocu. Eto, upravo takav, „sin koji dobro uči“ je svaki monah. To nije egoistično samospasenje, to je samopožrtvovano učenje. Podvig monaha pun je ljubavi prema Bogu, želje da Njemu ugodi, da Ga obraduje svojim popravljanjem, da na to oda sve svoje snage, da, koliko je u njegovim moćima, uspješno završi razred.
Ti govoriš da monah ne služi ljudima, ne donosi im koristi. Ali riječ „korist“ na jeziku Jevanđelja uopšte ne znači isto što i na jeziku svijeta. Naravno, dobro je olakšati fizičke patnje bližnjega svog, ili nahraniti gladnog, ili napojiti žednog, ali, kako se može služiti ljudima – ako osjećaš da si slijep? Zar ne treba prvo izliječiti sebe od svog sljepila? Monaštvo nije bilo bjegstvo od ljudi u smislu neželjenja da im se služi. To je bilo bjegstvo od sablazna i grijeha, da bi sam podvižnik prvo postao dostojan takvog služenja. Svaki monah, odlazeći iz svijeta, znao je da mora svega sebe odati Bogu, a kada bi se pojavila potreba za njegovim služenjem ljudima, Gospod bi ga prizivao na to služenje. Ti se rugaš podvižniku koji je stajao na stubu, ali, koliko su samo koristi donijeli ljudima podvižnici! Koliko je kroz njih doneseno učenja, utjehe, spasenja stradajućim i umirućim ljudima! I ne samo za njihove savremenike, nego i za nas, do dan-danas.
Nepoznati. Da. Što se tiče odnosa prema svijetu, moram da ti priznam, u pravu si. Monaštvo jeste jednostrano, ali riječi Jevanđelja ono sprovodi u život.
Duhovnik. Ti ćeš da uvidiš da ono u život sprovodi i druge strane hrišćanskog učenja. Hrišćanin se mora odreći ne samo od svijeta i privezanosti svijetu, nego i od svoje volje, zato što ona nastoji da sebe suprotstavi volji Božijoj. On mora da se smiri pred Gospodom i savlada svako u sebi samoutvrđenje i gordost.
„Odrekni se sebe, uzmi krst svoj i idi za mnom“, – govori Gospod (Mt. 16:24). Treba ići za Hristom, da bi u svemu bila jedina volja Božija. Treba se smiriti pred tom voljom i odreći se od svake gordosti, jer „ko hoće među vama da bude prvi, da vam bude rob“ (Mt. 20:27).
Smirenje, to jest, odricanje od gordosti i samosti, osnovni je zadatak hrišćanina kada je u pitanju njegova volja, zato što se „Bog gordim protivi, a smirenim daje blagodat“ (Jak. 4:6). I u molitvi Gospodnjoj je rečeno: „da bude volja Tvoja“.
A kada se Gospod po-čovječiji molio pred Krsnim stradanjem Svojim, On je dao savršeni primjer takvog odricanja od svoje čovječije volje: „Oče Moj! Ako je moguće, da Me mimoiđe čaša ova; ali opet ne kako Ja hoću, nego kako Ti“. I opet po drugi put otide i pomoli se govoreći: „Oče Moj! Ako ne može ova čaša da Me mimoiđe, da je ne pijem, neka bude volja Tvoja“ (Mt. 26:39,42). Smirenje, odricanje od svoje volje, potpuno „odricanje od sebe“ i jeste zadatak monaštva. Gdje je tu izopačenje hrišćanstva? Zar nije baš to, naprotiv, njegovo dostojno ispunjavanje?
Nepoznati. Da, naravno, hrišćanstvo je religija samoodricanja. I u tom monaštvo ne protivrječi Jevanđeoskom učenju.
Duhovnik. Ali u čemu to ono protivrječi hrišćanstvu? Da nije možda borbom protiv strasti? Tim „asketizmom“ kada je u pitanju njegovo tijelo, koji tebi izgleda kao naročito izopačenje Jevanđeoskog učenja? Pročitaj šta govori Gospod o borbi protiv strasti: „A ako te ruka tvoja ili noga tvoja sablazni, odsijeci ih i baci od sebe: bolje ti je da u život uđeš bez ruke ili noge, nego da sa dvije ruke i sa dvije noge budeš gurnut u oganj vječni; i ako te oko tvoje sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe: bolje ti je sa jednim okom da uđeš u život, nego da sa oba oka budeš bačen u pakao ognjeni“ (Mt. 18:8-9).
Poslanice Apostolske podrobno razmatraju tu borbu. Navešću ti nekoliko mjesta iz Poslanica. „Ljubljeni! Molim vas, kao došljake i lutalice, da se klonite plotskih pohota koje ustaju na dušu“ (1 Pet. 2:11). „Pomisli plotske jesu smrt, a pomisli duhovne jesu život i mir, zato što su plotske pomisli neprijateljstvo protiv Boga…“ (Rim. 8:6-7). „…Ako živite po ploti, umrijećete, a ako duhom umrtvljujete djela plotska, živi ćete biti“ (Rim. 8:13). „Smirujem i porobljujem tijelo moje, da ne bi, propovjedajući drugima, sam ostao nedostojan“ (1 Kor. 9:27). „… Umrtvite zemljane ude svoje: blud, nečistotu, strast, zlu pohot i gramzivost…“ (Kol. 3:5). Eto šta govori riječ Božija o strastima i borbi protiv njih. A zar monaštvo ne govori to isto? Stasti su jedna od najstrašnijih prepreka na putu hrišćanskog samousavršavanja. One se ne mogu savladati bez surove borbe. Zašto? Zato što „… plot želi ono što je protiv duha, a duh – ono što je protiv ploti: oni se protive jedno drugom, tako da vi ne činite ono što biste htjeli“ (Gal. 5:17). Apostoli su ovako oslikali tu unutrašnju borbu: „… znam da ne živi u meni, to jest u ploti mojoj, dobro. Jer željenje dobra u meni jeste, ali da učinim dobro – to ne nalazim. Dobro, koje hoću, ne činim, a zlo, kojeg neću, činim.“ „…U udima svojim vidim drugi zakon, koji se bori protiv zakona uma mojega i koji od mene čini taoca zakona grehovnog, koji je u udima mojim“. „I tako dakle isti ja umom svojim služim zakonu Božijem, a ploću zakonu grijeha“ (Rim. 7: 18-19, 23, 25).
Ti govoriš da monaštvo proklinje ženu. Neistina. Ono proklinje sablazan koji od nje izlazi za one koji izaberu monaški put. Monaštvo je stalo na put djevičanstva, i u plotskom sablaznu je prirodno vidjelo strašnog neprijatelja na tom putu. Ono je objavilo odlučni rat tom sablaznu. I kakve veze to ima sa proklinjanjem žene?! Jer, i žene staju na put monaštva, i za njih isti takav sablazan nosi muškarac, i monahinji se isto tako, kao što se monahu naređuje da bježi od ljepote ženskog lica, naređuje da bježi od ljepote lica muškog! I to ne znači da monaštvo proklinje muškarca. Monaštvo se bori protiv sablazna. A za put djevičanstva plotska naklonost i strast predstavlja strašni sablazan, zato ono i bježi od njega „kao od kuge“. Dakle, u asketskom podvigu svakog hrišćanina moralna zadaća je definisana savršeno jasno: moraju se pobjediti strasti, mora se umrtviti plot. Mora se raspeti svoja plot sa njenim strastima i pohotama. I zar nije to suština monaškog asketizma? Podvižnici su prošli upravo taj put borbe, i u svojim pisanim djelima ostavili su nam rukovodstvo i sve potrebne savjete i putokaze – kako treba ići po tom putu, kako voditi „nevidljivu borbu“ da bi se dostigla pobjeda. Monaški podvig „umrtvljavanja ploti“ – to nije izopačenje hrišćanstva, nego njegovo ostvarenje. To je prolaženje i onog unutrašnjeg puta, koji mora proći, bez izuzetka, svaki hrišćanin.
Nepoznati. Znači – svi moraju da budu monasi?
Duhovnik. Ne. O tome ću govoriti malo kasnije. Ali unutrašnju borbu sa ploću mora preživjeti svaki hrišćanin, neminovno. I monaštvo, u kojem je ta borba dovedena do najvećeg napona i savršenstva, sa najvećom punoćom ostvaruje Jevanđeoski ideal, i nikoliko ga ne izopačuje.
Nepoznati. Ali – zašto onda Hristos nije bio monah?
Duhovnik. Zato što je monaštvo put. A Hristos je savršena Istina. Ali Hristos je Svojim čovještvom i primjerom Svojim pokazao taj put. Pred početkom Svojeg društvenog služenja On je otišao u pustinju i ostao tamo četrdeset dana. Spasitelj je dao primjer savršenog samoodricanja, odbacivši iskušenja đavola koji Mu je predlagao ličnu veličinu i vlast nad cijelim svijetom. Gospod mu je odgovorio: „Gospodu Bogu tvojemu se poklanjaj i Njemu jedinom služi“. Hristos je odbacio sablazan ploti, kada je odbacio iskušenje đavola koji Mu je predlagao da kamenje pretvori u hljeb.
Nepoznati. Ali ako Jevanđeosko hrišćanstvo najviše odgovara monaškom asketizmu, zbog čega je u hrišćanstvu osnovno osjećanje – radost, a u monaštvu – osjećanje tuge?
Duhovnik. O kakvoj radosti, i o kakvoj tuzi ti govoriš? Monaštvo, propovjedajući tugu, ne poseže na blagodatnu hrišćansku radost. Niti hrišćanstvo, govoreći o radosti, negira monašku tugu. Ava Isaija daje zapovijest monasima da budu tužni. A Apostol Pavle govori: „Uvijek se radujte!“ Ali isti taj Apostol na drugom mjestu govori: „Tuga radi Boga neminovno proizvodi pokajanje ka spasenju, a tuga svjetska proizvodi smrt“. Ne o svjetskoj tuzi, koja propovjeda smrt, govori egipatski podvižnik, nego o tuzi „radi Boga“, o tuzi zbog grijeha, koja neprekidno mora skrušavati srce istinskog monaha. Ali to njega ne lišava one radosti, o kojoj govori Apostol. Jer je ta radost – radost od vjere u Hrista vaskrslog, i od nade na svoje spasenje.
U Jevanđelju se ukazuje na prepreke na putu moralnog usavršavanja koje hrišćani moraju da savladaju. Prepreke – to su sablazni svijeta, lično samoutvrđivanje i strasti. Savladati njih moguće je odlaskom iz svijeta, samoodricanjem i umrtvljenjem ploti.
A sve to i čini suštinu monaštva. Tako da ono ne izopačuje, nego ostvaruje i u život sprovodi hrišćansko učenje.
Nepoznati. Ali, u prvim vijekovima hrišćanstva nije bilo manastira. I zašto ti zadaci neizostavno moraju biti zadaci monaha, a ne svakog hrišćanina?
Duhovnik. To je potpuno drugo pitanje, i da bi se na njega moglo odgovoriti, mora se prvo upoznati istorija monaštva, i to sa njene unutrašnje strane.
Nepoznati. Ljubazno te molim da mi pomogneš u tome.
Duhovnik. U vremenima Apostolskim manastira u našem, današnjem smislu – zaista nije bilo. Ali, da li to znači i da ga nije bilo uopšte? Ne. Manastir je bio. Ali on je bio u svijetu, i bili su monasi, mada nisu nosili monaške odežde.
Nepoznati. Šta ti pod time podrazumijevaš?
Duhovnik. Svu prvobitnu Crkvu. Sva ona nije bila ništa drugo – do manastir u svijetu, a svi hrišćani – monasi u tom manastiru.
Nepoznati. Ja te i dalje ne razumijem.
Duhovnik. Prvobitna Crkva sebe nije ograđivala spoljnim, vidljivim zidovima; ona se sama, najodlučnijim mogućim načinom, ograđivala od svijeta. I svi hrišćani su sebi postavljali one moralne zadatke (sve, razumije se, osim bezbračja), koji će kasnije postati zadaci prvenstveno monaštva. Okreni knjigu Djela Apostolskih, i odmah ćeš ugledati taj manastir. Šta je bilo osnovno, životno djelo hrišćana? Molitva. Oni su živjeli molitvenim životom. Živjeli su za Boga i u Bogu. „Svi oni jednodušno prebivahu u molitvi i moljenju, sa nekim ženama, i sa Marijom, Majkom Isusovom, i sa braćom Njegovom“ (Djela Ap. 1:14) – to je bilo u Jerusalimu, u sobi u kojoj su se poslije vaznesenja Gospoda iskupljali najbliži Njegovi učenici. Tu su oni žrijebom izabrali Mateja za Apostola umjesto otpavšeg Jude, tu je na njih sišao Duh Sveti u ognjenim jezicima, tu su oni dobili blagodatne darove i ušli u neprestano i realno molitveno opštenje sa Bogom. Ti prvi dani u životu Crkve bili su dani stalne molitve. I kada se opština hrišćana brzo razrasla do nekoliko hiljada ljudi, molitvena osnova njihovog života ostala je nepromijenjena: „i oni stalno bijahu u učenju Apostola, u opštenju i prelamanju hljeba“ (Djela Ap. 2:42).
Kada je dalji rast opštine počeo da odvlači vjernike od molitve, pošto su se pojavile različite brige o vođenju domaćinstva opštine, za to su izabrana posebna lica – đakoni, da bi se Apostolima dala mogućnost da „stalno“ prebivaju u molitvi i u služenju Slovu. Pogledaj dalje život te prvobitne Crkve Apostolskog vremena, i u njoj ćeš jasno i očigledno vidjeti iste one crte, koje danas mi vezujemo za „manastir“. Njihov unutrašnji život bio je ispunjen blagodaću i istinskim Crkvenim jedinstvom. A ako se na nju primjene današnji naši pojmovi – to je bio idealni manastir, ne vidljivo, nego unutrašnje sazidan u svijetu. „Svi, pak, vjernici bijahu zajedno i imahu sve zajedničko“ (Djela Ap. 2:44). „A u mnoštvu naroda koji povjerova bijaše jedno srce i jedna duša; i nijedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve bijaše zajedničko“ (Djela Ap. 4:32).
Oni nisu odlazili u pustinju. Kod njih nije bilo visokih kamenih zidova, jer nikakvi kameni zidovi nisu tako mogli da ograde od „svijeta“ Svetu Crkvu, kako je to činio unutrašnji odnos prvih hrišćana prema svjetskom životu. Duhovna, nevidljiva ograda tog manastira bila je sigurnija od ikakvih zidova, zato što je ona manastir postavljala izvan svijeta – ne u smislu spoljne, fizičke izolacije, nego u smislu jasnog i svima opipljivog i osaznanog razlikovanja blagodatne prirode Crkve od zlih stihija svijeta, za koje Apostol govori: „… ko hoće da bude drug svijetu, taj postaje neprijatelj Bogu“ (Jak. 4:4).
O tome – kako je posebnim načinom života živjela Crkva, ne miješajući se sa svjetskim životom, mada je i prebivala u svijetu, vidimo iz sljedećih riječi Djela: „A od ostalih niko ne smijaše pristupiti k njima…“ (Djela Ap. 5:13).
Oni su propovjedali svijetu riječ Božiju, svjedočili o Vaskrsenju Spasitelja, nosili tom svijetu blagu vijest o spasenju, i broj vjernika je rastao svakim danom. „Narod ih blagosiljaše“. Ali unutrašnji život Crkve postajao je dostupan samo za one koji su već postajali vjernici. U svoj život oni nisu puštali svijet. I to se poštovalo sa najvećom strogošću.
„Ko kod vas dolazi i ne donosi ovo učenje, tog ne primajte u kuću i ne pitajte se s njim“ (1 Jn. 1:10). Te naizgled surove riječi bile su upućene svijetu, i izgovorio ih je niko drugi, do – Apostol ljubavi, sv. Jovan Bogoslov! Ali Crkva se i dalje uvećavala po svom članstvu. U nju su ulazile mase mnogobožaca. Malo-pomalo, gubila se granica između Carstva koje nije od svijeta ovoga – Svete Crkve, i života svijeta koji je to Carstvo okruživao. Sve više i više je pronicao u Crkvu svjetski, hrišćanstvu tuđ duh. To je počelo da opterećuje najrevnosnije hrišćane, koji se stremili da u svoj punoći sačuvaju unutrašnji crkveni život Apostolskog vremena, koji odlučno nisu htjeli da posvjetove Crkvu. Ti revnosni hrišćani, nositelji istinskog Duha Crkve, počeli su, u ime čistote hrišćanske i crkvenog života, da kidaju vanjsku vezu sa svijetom. Oni su u svoje osamljenje odnosili od sablazna svijeta čistotu prvih hrišćana i bili istinski svjetionici hrišćanstva. Malo-pomalo se takvo stremljenje ka fizičkom odvajanju od svjetskog života rasprostranilo svuda, i Crkva je protiv pritiska svjetskih stihija uzdigla manastire, kao tvrđavu hrišćanstva, gdje se čistota Apostolske Crkve ograđivala vanjskim raskidom sa svjetskim životom. Pojedini podvižnici su odlazili i iz manastirskih monaških zajednica, zato što su opštežiteljni manastiri ipak živjeli u dodiru sa svijetom, i u njih je neizbježno pronicao, makar i samo djelimično, duh svijeta. To su bili pustinjaci, anahorete, stolpnici, zatvornici – veliki podvižnici, koji su se uzdizali iznad opšteg vijenca manastirskih planina, kao usamljeni, nedostižni vrhovi.
Nepoznati. Znači, Crkva je bila samo u manastiru?
Duhovnik. Ne. Jedina Crkva je bila i u svijetu, i u manastiru. Ali manastir je za neprijatelja bila najneuništivija tvrđava njene svetosti.
Nepoznati. Ali, ako je manastir – drevna Apostolska Crkva u svojoj čistoti – kako su se pojavili „igumeni“, „starci“, „poslušnici“, pa onda ti posebni monaški ustavi, manastirska „pravila“, „petostotine“, pokloni, jednom riječju, svo uređenje manastirskog života? Za šta će sve to? Jer, bez svega toga je prolazio „manastir u svijetu“ – kako si ti nazvao Apostolsku Crkvu.
Duhovnik. Nakon što je otišao od svijeta i počeo da vodi u sebe zatvoren, ne samo unutrašnje, nego i izvana poseban duhovni život, manastir nije mogao da ostane onakav kakav je bio u vrijeme Apostola. Drugačiji je bio odnos sa svijetom, drugačije je proticala unutrašnja borba, stvaralo se potpuno novo uređenje života. I manastir je počeo da stvara svoje metode za dostizanje duhovnih zadataka, koji su bili prilagođeni novim uslovima zatvorenog crkvenog života i novom unutrašnjem samoosjećanju ljudi koji su kidali vanjske veze sa svjetskim životom. „Monaški ustav“ – i bogoslužbeni, i posni, i opštežiteljni, sva pravila i sav stroj monaškog života – sve je to stvarano duhovnim iskustvom, molitvom, podvigom. U manastiru sve potiče od unutrašnjeg života, a ne od uma. U svemu je vejanje duha blagodati Božije, koja je obilno napajala izabrane Hristove ratnike. Oni su prolazili put hrišćanskog usavršavanja u tim novim uslovima – i svaki je u riznicu manastirskog ustava ostavljao svoj dragocjeni prilog.
Nepoznati. Ali, možeš li ti meni podrobnije ispričati – šta konkretno je stvorio manastir, u smislu metoda dostizanja i izvršavanja duhovnih zadataka?
Duhovnik. Molitva, post i poslušanje – to je ono čime je živjelo monaštvo. Za stvaranje bogoslužbenog i posnog ustava, kao i za učvršćivanje principa poslušanja – zaslužna je sva Crkva, ali se to prvenstveno može reći za monaštvo. Ipak, Crkva i manastir nisu suprotstavljeni jedno drugom, i u suštini svojoj se ne razlikuju. Manastir je dio zemaljske Crkve; i Crkva u svijetu, pak, i Crkva u manastiru, vodile su istu borbu, borbu protiv neprijatelja ljudskog spasenja, i činile svaka svoje djelo; rješavale su, po mjeri svojih snaga, svoje zadatke.
Nepoznati. Volio bih da mi podrobnije ispričaš o molitvi, postu i poslušanju.
Duhovnik. Dobro. Počećemo od molitve.
Moliti se – to znači nalaziti se u onom naročitom stanju, u kojem duhovno načelo čovjeka ulazi u tajanstveni i neposredni dodir sa Gospodom Bogom i onostranim, nevidljivim svijetom. Biti u molitvenom stanju moguće je u svim životnim okolnostima. Ali, s obzirom da njemu smeta sve što je od svijeta, najprijatnije uslove za molitvu treba tražiti u osamljenju. Gospod Isus Hristos nam je Sam ukazao taj i takav molitveni put. On je osamljen ostajao kada je htio da se moli, odlazio je i od naroda i od učenika, a nekada je ostajao sa učenicima, udaljavajući se od naroda. Prema riječima ap. Luke: „… A On odlažaše u pustinju i moljaše se Bogu“ (Lk. 5:16). I Jevnđelist Marko govori: „A u jutro, ustavši vrlo rano, izađe i otide nasamo, i ondje se moljaše Bogu“ (Mk. 1:35).
Jevanđelist Luka govori i o osamljenoj molitvi u društvu učenika: „Moljaše se na osamljenom mjestu i učenici bijahu sa Njim“. Osamljeno mjesto – to je vanjski povoljan preduslov za molitvu. Šum svijeta molitvi smeta izvana. Ali postoje i unutrašnje prepreke i smetnje. Kao neki unutrašnji šum. Taj šum u nama stvaraju naša privezanost svijetu i plotske strasti. Zbog toga iza osnovnog djela monaštva – molitve – stoji unutrašnja, nevidljiva borba sa sablaznima, i sa njima povezane vrline: nemanje u sebi gramzivosti, odricanje sebe, bezstrašće.
Monaštvo je u iskustvu prolazilo taj put iskorjenjivanja gramzivosti, odricanja od sebe i uništavanja strasti, i u vlastitom iskustvu sazdavalo savršeni molitveni život. Sve što je ono dalo bogoslužbenom ustavu, i sve što se ulilo u formu „kelijnih pravila“ – nije bila nekakva kabinetska izmišljotina, nego rezultat velikih molitvenih podviga. Molitva je sobom ispunjavala gotovo čitav život manastira. Ona je sazdavala istinsko nebo na zemlji. Monah je živio u hramu. I iz njega odlazio samo kada je izvršavao ove ili one zemaljske radove, koje je nosio trpeljivo, kao nešto neizbježno za zemaljskim omotačem odjevenog čovjeka. Ali ispunjavanje tih zemaljskih poslova nije uspjevalo da rasije ono što je punilo dušu u hramu. Potreba za „neprestanom molitvom“ je sazdala posebni vid molitvenog podviga – moljenje Isusovom molitvom: „Gospodi Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj mene grešnoga“.
Ta molitva, koja, prema predanju, u Crkvi živi još od vremena Apostolskih, koju su nekada ranije tvorili svi vjernici, kasnije postaje osnova molitvenog života monaha. Molitveni život bez te molitve monahu je postao prosto nemoguć. Ona je uvijek bila kod njega, i na ustima, i u razumu, i u srcu. Ona ga je svuda pratila. Ona je ispunjavala molitvu u Crkvi, razmekšavala mu srce i otvarala ga da bi ono moglo da usvoji bogosluženje; ona je zamjenjivala monahu hram kada je bio na poslušanju i kada je morao da se bavi zemaljskim poslovima. Živjela je sa njim u njegovoj keliji, tjerala tugu, sjetu, samosažaljenje, pomisli. Sabirala je bludeću misao i rasijana osjećanja, i bila najjače monahovo oružje u borbi protiv strasti, naročito prilikom neizbježnih susreta sa svijetom. Isusova molitva je davala mogućnost duši čovječijoj da svo vrijeme biva svjesna da stoji pred očima Božijim. Da čovjek svo vrijeme u dubini svojeg srca osjeća umiljenje od saznanja bezmjernog prema nama milosrđa Gospoda Isusa Hrista Koji za grijehe naše postrada; da osjeća skrušenost za svoje grijehe; da gaji nadu na svoje spasenje. I to, naizgled složeno od više različitih osjećanja, a zapravo prosto i jedinstveno osjećanje, useljavalo se u srce bogomoljca i tamo živjelo stalno, čak i onda kada se ne bi izgovarale same riječi molitve, i štitilo dušu od skvrni i sablazna svijeta. Molitva, kao i sve u životu duhovnom, ima svoj put i svoje stepene uspona. Ne daje se uvijek i u bezuslovnoj punoći molitveno stanje čovjeku. I ovdje, kao i u moralnom životu uopšte, mnogo toga zavisi od napora samog čovjeka, ali glavno i savršeno, ipak, zavisi od milosti Božije, od blagodati, kao dara Duha Svetoga. U životu moralnom svaki dobar postupak već jeste nešto pozitivno na putu usavršavanja, zato što iza njega stoji dobra volja da se on ostvari. I u životu molitvenom svaka riječ, makar i samo ustima izrečena, već jeste molitveno djelanje, zato što ono svjedoči o želji čovjekovoj da se moli. Manastir je zato strogo zahtjevao da se poštuje i izvršava, makar i samo vanjski, molitveno pravilo. To nije bilo trebovanje „slova zakona“. U tome je bila velika mudrost. Slovo molitvenog pravila je bilo neophodni početni stepen, koji su neminovno prolazili svi, čak i najveći, podvižnici. Pravilo je bilo ono što se tražilo od svih. Dalje uspinjanje po unutrašnjim stepenicama molitvenog usavršavanja prepuštalo se Blagodati Božijoj i podvizima svakog pojedinačnog monaha.
I tako, dakle: monaštvo je, nastavljajući djelo Spasitelja, Njegovih svetih Apostola i prvih hrišćana, podvigom i blagodaću Božijom sazdalo savršenu formu molitvenog Ustava i, iskustvom prolazeći molitveni put, učilo kako da njime idu svi koji traže spasenja.
Drugo djelo monaštva je post.
Podvižnici za molitvu i post kažu da su to dva krila vjere, bez kojih se ne može vaznijeti nad svjetovnim i strasnim životom. Neki od njih su podvig posta smatrali za najtačnije mjerilo uspješnog prolaženja duhovnog puta. Post – to je podvig, usmjeren na borbu protiv naših strasti. Iza njega stoji dobrodjetelj bezstrašća. „Daj krv – i primi Duh“, – govori Apostol, pod „krvlju“ podrazumijevajući sve patnje i iskušenja podvižničkog puta. Pod postom treba podrazumjevati ne samo uzdržavanje u hrani, nego sveukupnost svih podvižničkih sredstava u borbi protiv strasti. Prvi i osnovni njegov stepen jeste uzdržavanje od određene vrste hrane, njenog obilja i slasti, a dalji stepeni se tiču unutrašnjih zadataka: uzdržavanje od svake uopšte skvrni.
Crkveni pogled na to se izražava riječima: „Postimsja postom prijatnim blagougodnim Gospodjevi. Istini post jest zlih otčuždenije, vozderžanije jazika, jarosti otloženije, pohotej otlučenije, oglagolanija lži i kljatvoprestupljenija – sih osuždenije post istini jest i blagoprijatni“.[1] Preći odmah na takav post, preskočivši prvi stepen „posnog ustava“ – isto je tako nemoguće, kao što je nemoguće odmah doći do umne molitve, ne prošavši prvi stepen, stepen usne molitve. To nije apstraktna bogoslovska tvrdnja, nego istina koju je utvrdilo iskustvo podvižnika, i sve riječi o tome kako je „bolje ne srditi se, ne vrijeđati, ne zavidjeti, nego ne jesti mrsnu hranu“ – jesu isprazne fraze.
Duhovni život bez posta je nemoguć. Ta istina, kao i sve u monaškom životu – nije apstraktno-bogoslovska, nego podvižnička, za koju je plaćeno krvlju. Vanjski ustav nije savršeni post. Zbog toga se ne smije ograničiti njime, ali, ipak, unutrašnji, viši zadaci posta jednostavno nisu mogući bez ispunjavanja vanjskog posnog ustava.
I ovdje je, po čovještvu Svojem, Spasitelj ukazao, Svojim primjerom, značenje posta, kada nije uzimao hranu u toku 40 dana provedenih u pustinji; i Apostoli su se molili sa postom, i sva drevna Crkva je postila. Monaštvo, nastavljajući djelo Spasitelja, Apostola i prvih hrišćana, svojim podvižničkim postom je sazdalo savršen posni ustav, kao najbolji put u dostizanju unutrašnjih ciljeva bezstrašća. Ovdje je molitva neodvojiva od posta. I post je neodvojiv od molitve.
A sad pređimo na poslušanje. To je osnovni temelj monaštva. Monaškim riječima rečeno – poslušanje je uzvišenije od posta i molitve. Na njemu se zida svo veliko zdanje manastira. Ono sobom prožima svaki pokret monaškog života, ono je – najviša dobrodjetelj koju jedan monah može da poželi. Iza poslušanja stoji sve – i molitva, i samoodricanje, i bezstrašće, i smirenje, i podvig. Ne govore slučajno sveti oci da je poslušanje „dobrovoljno mučeništvo„. Taj, dakle, put, put dobrovoljnog mučeništva, prolazi svaki monah. On se odriče od svoje volje i uručuje je igumanu i svojem duhovnom ocu. On raspinje svoju volju, svoje samoljublje, svoju gordost. Razum, želje, osjećanja – sve se odaje na poslušanje. Poslušanje – to nije saglasnost sa autoritetnim mišljenjem, i nije potčinjenje iz principa – to je unutrašnje otkazivanje od svake samostalne djelatnosti. Otkazivanje – ne zato što „moraš da slušaš, mada se i ne slažeš“, nego zato što ne može biti nikakve „nesaglasnosti“, – jer ja ništa ne znam, nego sve zna, što meni treba činiti, duhovni otac moj.
Nepoznati. Stani malo. A šta ako duhovni otac čini greške? Jer, on nije Bog. Nije valjda da treba ispunjavati i očigledno pogrešne ili besmislene zahtjeve?
Duhovnik. Da. Treba. Podvižnici govore da treba ispunjavati čak i takve zahtjeve, koji podvižniku mogu da se učine opasnim za njegovo spasenje. I to je istina. Jer, gdje je kritika, nesaglasnost, – tamo je moje znanje, moja volja, moja odluka, što je suprotstavljeno znanju, volji i odluci starca, a istinski poslušnik ništa ne zna, volje svoje nema i odluka on svojih nema.
Nepoznati. A ako bi starac zahtjevao nešto što je suprotno učenju Crkve, ako on otpada od pravoslavlja, i tada ga treba slušati?
Duhovnik. Razumije se – ne treba. Otpadanje duhovnika od Crkve – to je njegova smrt, a mrtvom se ne povinuju.
Nepoznati. Ali zar pogrešne instrukcije, prouzrokovane neiskustvom ili grešnošću duhovnika, ne mogu pogubiti poslušnika?
Duhovnik. Ne mogu. Istinsko poslušanje će sve učiniti spasiteljnim za poslušnika. Greške u duhovnom rukovodstvu opasne su za one koji su lišeni istinskog poslušanja, one mogu da smetu, pa čak i da pogube neistinskog poslušnika. Ali poslušnik do kraja – izvan je opasnosti. Poslušanje će sve pokriti i sve pretvoriti u blago. Najnerazumnije i najštetnije će prevratiti u mudro i korisno. Jer, poslušanje – to je smirenje, odricanje od sebe, bezstrašće i ljubav. A te dobrodjetelji uvijek su pravi put spasenja. U poslušniku, kao u ognju, izgaraju sve svjetovne navike, nadanje na sebe, samoutvrđenje, samoveličanje. Poslušanje oslobađa srce od svjetovne samovolje, koju svjetovno ropstvo strastima prikazuje kao slobodu, i otvara put ka istinskom stanju slobode, koje se daje samo blagodaću Božijom, smirenim Njegovim slugama. Bez poslušanja monaštva nema. Ono svojim duhom prožima sav monaški stroj, sav ustav i sav poredak monaškog života. Bez poslušanja nema podviga, i sva prividna dostojanstva monaha – jesu samoobmana. Samočinstvo poništava i molitvu, i post, i borbu sa strastima, i čini besplodnim, čak i opasnim, podvig. Gdje nema poslušanja – tamo počinje strašna duhovna bolest, koja se na jeziku monaštva zove prelest. Podvig bez poslušanja – to je put ka gordosti, koji u jednom času u ništa pretvara plodove dugogodišnjih podvižničkih trudova. Monah – to je, prije svega, poslušnik.
Apostoli su bili poslušnici Spasitelja. Na poslušanju Apostola utvrđivala se prvobitna Crkva, poslušanjem, molitvom i postom je sazdan manastir. Poslušanje, kao i molitva, post i svaka dobrodjetelj, ima svoje stepene uspona, svoj put razvoja. Ne može čovjek odjednom da postane djelatnik umne molitve i bezstrasni podvižnik. Ne može on odjednom da dostigne ni najviše stepene poslušanja. Manastir uči molitvi, uči postu, uči poslušanju. On ništa ne zahtjeva na silu, i ne slama, nego spasava dušu. Eto – to je monaštvo. To je najsavršenija tvorevina hrišćanstva, a ne njegovo izopačenje. To je tvrđava Crkvina. Ograda od zlih stihija svijeta. Zlatni Apostolski vijek, brižno sačuvan u pravoslavnim manastirima i pronesen nepovrijeđen kroz duge vijekove svjetske istorije.
Nepoznati. I opet ću da te pitam: znači, svi moramo biti monasi?
Duhovnik. Ne, ne svi.
Nepoznati. Zašto ne?
Duhovnik. Kao prvo, zato što je put monaški (jer, monaštvo se od svijeta ogradilo kamenom ogradom) neizostavno put bezbračnih. A ti znaš da bezbračje nije obavezni put spasenja, nego samo za one koji to mogu da prime. Kao drugo, zbog toga što ratujuća Crkva ima posebne zadatke u svijetu. I kako u ratu ne mogu svi da se bore iz tvrđava, mada se one i smatraju glavnim uporištima, tako i ratujuća Crkva ne pobjeđuje svijet samo manastirskim podvigom, nego i društvenim služenjem. Kome je šta dato. Jedni čuvaju tvrđavu, drugi se bore na otvorenom polju. Jedne Gospod zove u pustinju, i oni prolaze put spasenja u uslovima osamljenog manastirskog života, druge poziva na služenje istim tim višim idealima Bogousavršavanja, ali već u drugim uslovima, u drugim vanjskim formama, ne u manastirskom, nego u svjetskom životu.
Nepoznati. Da, to je jasno. Ali, postavlja se pitanje o budućnosti. Manastir je očigledno došao u fazu opadanja, može se čak reći i do uništenja. A ako je uništeno ono najjače, ono što ti nazivaš „tvrđava Crkve“, nije li očigledno da mora biti uništeno i ono što je manje jako, to jest – Crkva u svijetu? I, kako je Bog mogao takvo nešto da „popusti“?
Duhovnik. Vanjska, nama do sada poznata forma manastirskog života, možda, kažem, i može biti uništena vanjskim, istorijskim političkim sistemom, ali monaštvo neće biti uništeno nikada. Poražavajućim, istinski proročkim riječima otkriva sudbe monaštva sv. Anstonije Veliki. On govori: „Doći će vrijeme, ljubljena djeco moja, kad će monasi ostaviti pustinje i umjesto u njih poteći u bogate gradove, u kojima će, umjesto tih pustinjskih pećina i tamnih kelija, uzdići gorda zdanja, koja će moći da se nadmeću sa carskim palatama, u kojima će umjesto ništosti porasti ljubav prema sakupljanju bogatstava, i smirenje će biti zamijenjeno gordošću; mnogi će se gorditi znanjem, ali znanjem golim, otuđenim od djela koja znanju odgovaraju; ljubav će ohladjeti; umjesto uzdržavanja umnožiće se ugađanje utrobi, i mnogi, mnogi od njih će se brinuti o raskošnim jelima, i to ne manje od samih mirjana, od kojih se monasi ničim drugim, do odjećom svojom i kukuljicom, razlikovati neće: i bez obzira na to što će živjeti usred svijeta, nazivaće sebe osamljenicima (monah znači: osamljenik). Pri tom će sami sebe veličati, govoreći: „ja sam Pavlov“, „a ja Apolosov“ (1 Kor. 1:12), kao da se sva sila njihovog monaštva sastoji u dostojanstvu njihovih prethodnika: oni će sebe veličati ocima svojim, kao Judeji što su se veličali ocom svojim Avramom. Ali biće tada i takvih, koji će se pokazati mnogo bolji i savršeniji od nas; jer, blaženiji je onaj, ko je mogao prestupiti a prestupio nije, i zlo počiniti a počinio nije, nego onaj ko je ka dobru bio vučen masom ka dobru ustremljanih revnitelja…“
Nepoznati. I kako ti vidiš budućnost tog novog monaštva?
Duhovnik. Potpuno je jasno da sv. Antonije ovdje podrazumijeva monaštvo u svijetu. Ono neće biti fizički odvojeno od svjetovnih sablazna, kako je ograđeno bilo ono u starom manastiru. Ti novi podvižnici će živjeti u svijetu, gdje bi oni „mogli da prestupe“ a prestupiti neće, gdje bi „mogli počiniti zlo“ a zlo počiniti neće. Ovdje se ne misli na unutrašnji sablazan, niti na unutrašnje činjenje zla, kao što je taj unutrašnji pad prijetio monahu u dosadašnjim manastirima i pustinjama; sv. Antonije u svojim proročanskim riječima suprotstavlja stare monahe novim, i govori da će ovi posljednji biti blaženiji, zato što će njihova zadaća biti teža. Očigledno, radi se o blizini i dostupnosti sablazna, lakoći sa kojom će se moći „prestupiti“, podati im se, zato što će oni biti tu, pod rukom, ne iza ograde, nego usred svijeta, u kojem će živjeti taj budući podvižnik. I jasno je da to neće biti opštežiteljno podvižništvo, nego jedno-lično, zato što tim podvižničkim putem neće ići „masa ustremljenih“ ka spasenju, nego samo pojedinci. Istorija će da završi kao neki krug, vratiće se gonjenjima prvog vijeka i manastiru prvobitnog hrišćanstva.
A evo šta se u riječi Božijoj govori o gonjenjima vjernih pred krajem svijeta. Gospod je na Jeleonskoj gori Svojim učenicima kazao sudbinu koja čeka svijet i hrišćanstvo: „…ustaće narod na narod, i carstvo na carstvo, i biće glad, pomori i zemljotresi kojegdje; a sve to je samo početak bolesti. Predavaće vas tada na muke, i ubijaće vas, i svi će vas narodi omrznuti zbog imena Mojega…“ (Mt. 24:7-9).
A sv. Luka navodi ove riječi Spasiteljeve: „Izdaće vas takođe i roditelji, i braća, i rođaci, i drugovi, neke od vas će i ubiti…“ (Lk. 21:16). Gonjenja će, naravno, učiniti da postane nemoguć vanjski manastir, i Crkvu će vratiti u uslove prvobitnog hrišćanstva. Ali to će biti Crkva koja je prošla sav svoj slavni zemaljski put, u njoj će biti sva duhovna blaga koje je ona stekla. Ona će biti „manastir u svijetu“, kao što je to bila Crkva Apostolska, i to ne po tome što će se odreći od svega što je blagodatnim dejstvom Duha Svetoga stečeno za proteklih dvije hiljade godina, nego po svom duhovnom stanju i po svom odnosu prema svijetu.
Pojedinci će i dalje primati monaštvo, davajući zakletvu bezbračja i time uspostavljajući kao neku duhovno-krvnu vezu sa velikom prošlošću monaškog života, ali i oni koji će primiti postrig, i oni koji će stupati u brak – svi će da žive, ne više u starim manastirima, nego u svijetu, onako, kako je živjela i prvobitna Crkva.
Sv. Jovan Zlatousti je ukazao na jedno od glavnih duhovnih osnova za taj nastupajući manastir. U slovu „O skrušenosti“ on govori: „Mi moramo da tražimo pustinožiteljstovo ne samo u nekim osamljenim mjestima, nego i u samoj svojoj slobodnoj volji; mi moramo – prije svega ostalog – dušu svoju odvesti u najnenaseljeniju pustinju“.
Eto, ta „unutrašnja pustinja“ će i biti osnova manastira u svijetu. Neće samo monasi, nego će svi vjernici odlaziti u tu pustinju. Neće samo monasi, nego će svi vjernici stati na put poslušanja i duhovnog života. Crkva će se ponovo, kao u Apostolskom vijeku, unutrašnje ograditi od svijeta, i sebe njemu potpuno suprotstaviti. Ustaće nevidljivi zidovi, koji će biti tvrđi od kamenih, i ogradiće svetu Crkvu od svijeta koji će ležati u zlu. Te zidove će uzdići molitva, post, poslušanje, bezstrašće, podvig. Opet će svi vjernici, kao i u drevnoj Crkvi, postati djelatelji molitve Isusove. Opet će se vratiti čestom pričešćenju Svetih Tajni. Opet će, kao nekada u Jerusalimu, „jednodušno svi prebivati zajedno“ i u svijetu će se oni osjećati kao u bezvodnoj pustinji. I novi će podvižnici prevazići drevne. I Crkva će se preispuniti, kao i Crkva Zlatnog vijeka, blagodatnim darovima Svetog Duha. Ta punoća blagodati u drevnoj Crkvi je poticala od toga što su bili živi ljudi koji su svojim licem gledali Gospoda, i sve je bilo osveštano Njegovom nedavnom prisutnošću među ljudima. Crkva koja dolazi će biti ispunjena tom blagodaću zato što će biti puna predosjećanja drugog slavnog dolaska Njegovog, i osveštavaće se blizinom Hrista Dolazećeg.
Nepoznati. Ti to govoriš – kao da je to pitanje ljudi koji su vremenski blizu nama.
Duhovnik. Ne. Nama nije dato da znamo vremena i rokove. Ali manastir u svijetu se već zida: to mogu da ne vide samo slijepci.
Nepoznati. Da. Tvoje posljednje riječi razjasnile su mnogo šta. Pred mojim očima se bukvalno otvorio jedini veliki put Crkve, koji je ona prošla od vremena Apostolskih do naših dana, i koji joj predstoji proći od naših dana do dana posljednjih, koji će biti nalik na Apostolske. Ali moja se pitanja, izgleda, nikada neće prekratiti, i ja se nikada neću izliječiti od svojih sumnji, za koje ti kažeš da su porok. I evo, opet ja moram da te pitam da mi odgovoriš na jedno novo pitanje, i da umiriš sumnje koje su se iznova pojavile.
Duhovnik. Potrudiću se. O čemu hoćeš da me pitaš?
Nepoznati. U svemu što ti govoriš – o putu spasenja, o unutrašnjoj borbi, asketskim podvizima, o samoodricanju i odlasku iz svijeta i, na kraju, o odgovornosti pred Bogom – ja vidim priznanje „slobodne volje“. Ali Crkva uči o Promislu Božijem, o tome kako se sve odvija po volji Božijoj. Kako ni dlaka sa glave čovjekove ne pada bez volje Oca, i ja nikako ne mogu da pomirim učenje o slobodi volje sa učenjem o Božijem Promislu. Bojim se da će to pitanje za mene tako i ostati neriješeno. U svakom slučaju, ja sam ne mogu da ga razriješim. Pomozi, ako možeš.
Duhovnik. Dobro. Sljedeći put ti i ja ćemo govoriti o Promislu i slobodi volje.
Nepoznati. A poslije toga će ostati samo još jedno pitanje.
Duhovnik. Nećemo trčati pred rudu. Reći ćeš ga, u svoje vrijeme
 


 
NAPOMENE:

  1. „Postimo postom prijatnim i blagougodnim Gospodu. Istinski post je otuđenje od zla, uzdržavanje jezika, uklanjanje od gnijeva, odlučenje pohoti, pričanja laži i krivokletstva – ovoga osuda jeste post istinski, blagi i prijatni“.

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *