DIJALOZI

 

DIJALOZI
 

DIJALOG ŠESTI
O ZAKONU I BLAGODATI

 
Nepoznati. Znaš li ti kako se ja sada osjećam? Kao da smo se ti i ja dugo, dugo peli uz planinu, i sad se nalazimo na nekoj zaravni. Put dalje je težak, ali ipak nekako drugačiji. Kao da ne idemo uzbrdo, nego po ravnom. Ko zna, možda me to osjećanje vara, ali ono je u meni nesumnjivo i gotovo opipljivo.
Duhovnik. Ne, ne vara te. Jer, mi smo mnogo toga imali da pređemo. Ograničenost našeg razuma, inertnost uvriježenih opažanja materijalnog svijeta, hipnozu uobičajenih svjetskih pojmova, rasuđivanja i osjećanja. Sve to, zaista, liči na neku visoku planinu. I ako nadalje i bude teškoća, one će, naravno, biti sasvim drugog karaktera, i u tom smislu se one i mogu nazvati putem po ravnom.
Nepoznati. Vjerovatno, i moje sumnje su – takođe, na svoj način, neka vrsta uvriježenih navika?
Duhovnik. Ne. To je porok.
Nepoznati. Da. Možda. U svakom slučaju, dok se ne izbavim od tog poroka, nije li bolje da o svojim sumnjama pričam, nego da ih sakrivam?
Duhovnik. Naravno.
Nepoznati. Tim prije, što je moja nova sumnja – neka vrsta nedoumice; ipak, dozvoli mi da je, kao i prije, iznesem u formi pitanja.
Duhovnik. Dozvoljam ti. I uopšte, govori onako kako nađeš za shodno.
Nepoznati. Dobro. Opet ću govoriti, kao na početku naših razgovora, ne brinući se o formalnoj povezanosti svojih misli, nego, onako, kao da pričam sam sa sobom.
Evo, ubijedio si me da su tajanstva neophodna za izvršenje uzvišenih zadataka koje pred čovjeka postavlja hrišćansko učenje. Neophodno je Krštenje, kao novo rođenje s visine, Miropomazanje, kao pečat dara Duha Svetoga, tajanstvo Pokajanja, kao blagodatno oslobođenje od grijeha, Pričešćenje, u kojem se sjedinjujemo sa Hristom, tajanstvo Braka, koje preporađa naše životinjsko čulo uzajamne privlačnosti i od porodice u svijetu sazdaje domaću Crkvu, Osveštanje jelejem, u kojem dobijamo blagodatno iscjeljenje, i tajanstvo Hirotonije, kojim se utvrđuje hijerarhijski stroj Crkve. Ja sam to shvatio, i saglasio sam se sa tobom da je to sve tako. Odjednom – zakon: čovjek mora da postupa tako i tako. To od njega zahtjeva Bog. Reklo bi se, čim Bog zahtjeva, znači – čovjek mora. Ali – prema hrišćanskom učenju – uopšte nije tako. Bog je dao zakon, On traži da se on poštuje, ali čovjek ne može da ga ispoštuje. Sama pomisao da se čovjek može pridržavati zakona svojim snagama – već predstavlja zločin, neoprostivu gordost. Ispuniti zakon se može samo silom Božije Blagodati. Drugim riječima, Bog daje čovjeku Božiji zakon radi toga – da bi ga Sam, Svojom Božijom silom, ispunio?! Kakav je tu smisao? Čovjek mora da preduzima određene „napore“, nešto on mora da „izvrši“, jer, na svakom koraku njegovog života se govori kako zakon zapovijeda ovo ili ono, kako, narušivši zakon, on čini grijeh, – njega pozivaju na borbu, na podvig, na napore, a u isto vrijeme govore: „… pomilovanje ne zavisi od onoga ko ga želi i čini podvige da bi ga dobio, nego od Boga milujućeg“ (Rim. 9:16). I na drugom mjestu: „On nas je spasao ne po djelima pravednim koja učinismo, nego po Svojoj milosti, banjom preporoda i obnovljenjem Svetim Duhom, Kojeg izli obilno na nas kroz Isusa Hrista, Spasitelja našega, da bimo mi, opravdavši se Njegovom blagodaću, po nadama našim, postali nasljednici vječnog života“ (Tit. 3:5-7).
Kakve onda veze ovdje imaju moji napori? Moje ispunjavanje zakona? Moj podvig? Pomilovanje ne zavisi od moje dobre volje i od mojih podviga, nego od Boga. Mi se ne spasavamo „djelima pravednosti“, to jest, ispunjavanjem zakona, nego banjom preporoda, „blagodaću“ koja je obilno izlivena na nas. A gdje sam ja tu? I gdje je tu zakon? Zar to nije očigledna protivrječnost? A ako i nije, kakav je onda tu uzajamni odnos tih dvaju pojmova – zakona i blagodati, u hrišćanskom učenju?
Duhovnik. Tvoja nedoumica je veoma poučna. Ako se hrišćanskom učenju prilazi onako kako to činiš ti – „protivrječja“ možeš da nađeš na svakoj stranici. To je uobičajena greška svakoga koji riječ Božiju hoće da razumije svojim umom i razumjevanju Božijeg Otkrovenja prilazi kao bilo kojoj drugoj, običnoj, od čovjeka sazdanoj knjizi. Božije Otkrovenje treba uzimati u cjelini, kao jedinstvenu, sveobuhvatnu istinu, i tada će se sve prividne „protivrječnosti“ razriješiti same od sebe. Ali taj zadatak sam čovjek nije kadar da izvrši. Sve „sekte“ su živi primjer za to. Punoću istine može da primi samo Crkva. I zato samo Crkva ne poznaje nikakvih protivrječnosti u Božijem Otkrovenju. Sve to se odnosi i na prividne protivrječnosti u učenju o zakonu i blagodati, o kojima ti govoriš.
Nepoznati. Ali, kako te protivrječnosti miri Crkva?
Duhovnik. Upravo to i hoću da pokušam da ti razjasnim. Ti znaš crkveno učenje o tajanstvima. Ja i ti smo razmatrali značaj blagodatnih darova u djelu našeg spasenja. Ti si onda postavio pitanje o uzajamnom odnosu Božije blagodati i Božijeg zakona, pošto on, da bi se ispunio, zahtjeva lične čovječije napore.
Nepoznati. Da. Ti si apsolutno tačno formulisao moje pitanje.
Duhovnik. Podsjetimo se sada šta govori riječ Božija o zakonu i blagodati. I od prvih njegovih riječi ćeš vidjeti te „protivrječnosti“, koje Apostol nimalo ne umekšava da bi ugodio našoj nemoćnoj svijesti, nego ih pred njom pokazuje u njihovom punom obimu. On govori: „… sad se nezavisno od zakona javi pravda Božija, o kojoj svjedoče zakon i proroci, pravda Božija kroz vjeru u Isusa Hrista u svima i na sve koji vjeruju, jer nema razlike, zato što smo svi sagriješili i izgubili slavu Božiju, i dobićemo opravdanje badava, blagodaću Njegovom, iskupljenjem Isusa Hrista…“ (Rim. 3:24). I dalje: „Mislimo dakle da će se čovjek opravdati vjerom bez djela zakona“ (Rim. 3:28). Pitanje je naizgled jasno i riješeno potpuno i kategorički. Spasenje je darovano badava, ono je posljedica blagodati, nezavisno od djela zakona, a blagodat se daje kroz vjeru. Znači, i spasenje je samo od vjere i kroz nju djelujuće blagodati. Poslije svih tih tvrdnji Apsotol predviđa za čovjekovu svijest neizbježni logički zaključak, koji iskrivljuje istinu. „I tako, dakle, mi zakon potiremo vjerom?“, – pita on. I odgovara: „Nikako, nego ga još utvrđujemo“ (Rim. 3:31).
Svaki nevjerujući čovjek bi mogao da poviče:
„Kakve čudne riječi! Ko to može slušati?“ (Jn. 6:60).
I zaista, zar nije čudno da riječi „čovjek se opravdava vjerom nezavisno od zakona“ utvrđuju, a ne poriču zakon? Ali takve su tajne Otkrovenja. One uvijek imaju dvije strane, koje naizgled pobijaju jedna drugu, ali koje se sjedinjuju u sveobuhvatnoj punoći istine. Otkrivajući drugu, „suprotnu“ stranu značenja zakona, Apostol govori: „Šta ćemo dakle reći? Hoćemo li ostati u grijehu da se blagodat umnoži? Nikako. Mi smo umrli za grijeh: kako onda da živimo u njemu?“ (Rim. 6:1-2). I još: „Grijeh ne smije da gospodari nad vama, jer niste pod zakonom, nego pod blagodaću. I šta onda? Hoćemo li griješiti, zato što nismo pod zakonom, nego pod blagodaću? Nikako“ (Rim. 6:14-15).
Kao zaključak, dobijamo dvije uzajamno kontradiktorne tvrdnje: „… pomilovanje ne zavisi od onoga ko to pomilovanje želi i koji čini podvige da bi ga dobio, nego od Boga milujućeg“ (Rim. 9:16). To je jedna. A druga? „A onome koji čini nagrada se ne daje po milosti, nego po dugu“ (Rim. 4:4). Zar to nije očigledna kontradikcija?
Nepoznati. Naravno da je očigledna kontradikcija. Ti tu kontradikciju tako naglašavaš, kao da i sam smatraš da ona to i jeste.
Duhovnik. Naprotiv. Oštrina protivrječnosti utvrđuje cjelovitost istine.
Nepoznati. Ali – u čemu je ta cjelovitost istine?
Duhovnik. Vidjećeš je. Ali mi prije toga moramo da razmotrimo učenje Crkve o moralnom savršenstvu.
Nepoznati. Da, i meni je jasno da se početi mora od toga.
Duhovnik. Moralni zakon je dat ljudima u Božijem Otkrovenju, na gori Sinaj, još prije Hrista, u deset starozavjetnih zapovijesti. Prirodno načelo morala, koje je i inače odličje duše čovjeka po kojem se on razlikuje od životinje, u tom je otkrovenju dobilo svoj savršeniji i strožije formulisan izraz. Taj zakon je starozavjetnim ljudima otkrivao onaj ideal usavršavanja, koji je njihova svijest o moralu mogla da primi. Suština, pak, tog moralnog zakona je otkrivena u Jevanđelju. Jedan od fariseja, zakonik, iskušavajući Spasitelja, pitao je: „Učitelju, koja je zapovijest najveća u zakonu?“ A Isus mu je odgovorio: „ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom i svim razumom svojim. Ovo je prva i najveća zapovijest. A druga je kao i ova: ljubi bližnjeg svojega kao samog sebe. Na ovim dvjema zapovijestima utvrđen je sav zakon i proroci“ (Mt. 22:36-40).
Spasitelj je taj moralni zakon Svojim učenicima otkrio u svoj punoći: „Vi ste slušali kako je rečeno starim: ne ubij; jer ko ubije, biće kriv sudu. A Ja vam kažem da će svaki koji se gnjevi na brata svojega ni za što, biti kriv sudu… Slušali ste kako je rečeno starim: ne čini preljube. A Ja vam kažem da svaki koji pogleda na ženu sa željom, već je učinio preljubu u srcu svojemu… Još ste slušali kako je kazano starim: ne kuni se krivo, a ispuni što si se Gospodu zakleo. A Ja vam kažem: ne kunite se nikako… Slušali ste da je kazano: oko za oko, i zub za zub. A Ja vam kažem da se ne protivite zlu… Slušali ste da je kazano: ljubi bližnjega svojega, i mrzi neprijatelja svojega. A Ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje…“ (Mt. 5:21-44).
Ono novo, što se kazuje ovdje, nije bilo ukidanje starog zakona, nego je bilo savršeniji izraz iste one zapovijesti o ljubavi, u kojoj se sadrži sav zakon, kako stari, tako i novi. Gospod nije došao da naruši zakon, nego da ga izvrši, zato što je On Sam bio savršeni izvršilac ljubavi. I – ideal, koji nije mogla da primi starozavjetna svijest – postao je ideal novozavjetni, kada je kroz Iskupljenje otvoren put Bogousavršavanja i kada je postalo moguće dobijanje, kroz vjeru u Gospoda Isusa Hrista i pripadnost Njegovoj svetoj Crkvi, blagodatne pomoći u tajanstvima.
Šta sam po sebi predstavlja taj novozavjetni hrišćanski ideal? To je put u punoću ljubavi. Šta znači život u punoći ljubavi? To je život u Bogu. O tom blagodatnom stanju, kao cilju moralnog hrišćanskog života, govori i Slovo Božije, i Oci Crkve, i sveti ugodnici Božiji. Navešću ti riječi prepodobnog Serafima Sarovskog, i tebi će odmah biti jasno o čemu se ovdje govori: „Post, bdjenje, molitva, djevičanstvo i sve druge dobrodjetelji, koje se radi Hrista čine, – govori prepodobni, – ma koliko one same po sebi bile dobre, ipak, nisu cilj hrišćanskog života našeg, i nismo se mi zbog toga rodili, da bismo samo njih tvorili: nego cilj života našeg jeste ista ta blagodat Duha Božijega koju nam te dobrodjetelji donose, i eto, baš u sticanju, u ćarenju nje same (koju kroz dobrodjetelji priobrećemo) se sastoji cilj života hrišćanskog“.
„Istinski cilj života hrišćanskog jeste sticanje Svetog Duha Božijeg. Post, pak, molitva, milostinja i svako radi Hrista učinjeno dobro – jesu samo sredstva za sticanje Svetog Duha Božijega“.
Nepoznati. Ti navodiš riječi prepodobnog Serafima. Ali – to je ideal koji su stvorili monasi. U njemu se sadrže sve karakteristike „umnog djelanja“. O tome ću još da popričam sa tobom. Zar je Hristos postavljao takav zadatak pred Svojim učenicima? Zar je hrišćanski ideal moralnosti i nalik na tu istinu?
Duhovnik. Da, upravo taj ideal i jeste konačni cilj moralnosti života svakog hrišćanina. Tako uči i riječ Božija, i sveta Crkva, i Oci sveti.
Nepoznati. Da li bi mi mogao pokazati gdje se konkretno u Svetom Pismu ili kod svetih Otaca govori o „sticanju Duha Svetoga“ kao o konačnom cilju moralnog života jednog hrišćanina?
Duhovnik. Izvoli. U Jevanđelju od Jovana čitamo: „Koji vjeruje u Mene, u toga će, kako je rečeno u Pismu, iz utrobe poteći rijeke vode žive. Ovo reče On o Duhu, Kojeg su imali da prime oni koji povjeruju u Njega…“ (Jn. 7:38-39).
„I Ja ću umoliti Oca, i daće vam drugoga Utješitelja, da bude sa vama na vijek: Duha istine, Kojeg svijet ne može primiti, jer Ga ne vidi niti Ga poznaje; a vi Ga poznajete, jer On sa vama prebiva i u vama će biti“ (Jn. 14:16-17). U Poslanicama Apostolskim čitamo: „…ljubav Božija izli se u srca naša Duhom Svetim Koji nam je dat“ (Rim. 5:5). „Ali vi ne živite po ploti, nego po duhu, samo ako Duh Božiji živi u vama“ (Rim. 8:9). „Onaj Koji je vaskrsnuo Hrista iz mrtvih oživjeće i vaša smrtna tijela Duhom Svojim Koji živi u vama“ (Rim. 8:11). „…Svi koje vodi Duh Božiji jesu sinovi Božiji“ (Rim. 8:14).
Sveti Oci od drevnih vremena svestrano raskrivaju to učenje, i sveta Crkva ga čuva kao svetu istinu. O tome bih mogao da ti navedem mnoštvo svjedočanstava, ali, po našem već ustaljenom običaju, neću se pretjerano služiti citatima radi potvrde svojih riječi. Pretpostaviću da su ti poznati, a ako i nisu, kasnije možeš popuniti tu prazninu u svojim znanjima. Ali kako si ovaj put sam tražio od mene, ja ću ti navesti nešto od mnoštva onoga što trenutno imam u rukama. Evo, sv. Ignjatije govori da savršeni hrišćanin „ima u sebi Boga“. Sv. Irinej Lionski pita: „Šta će učiniti puna blagodat Duha?“ – i odgovara: „Ona će nas učiniti sličnim Njemu“. Sv. Simeon Novi Bogoslov govori: „Cilj svih koji žive po Bogu mora biti blagougađanje Gospodu Isusu Hristu i pomirenje sa Bogom Ocem, kroz sticanje Duha Svetoga i kroz to dobijanje spasenja: jer se samo u tome sastoji spas svake duše. I ako u nama nema tog traženja Duha Svetoga – uzaludan je svaki trud, tašta je i metežna svaka želja naša; beskoristan je put koji ka ovome ne vodi. A ko se pak obogatio ovim nebeskim blagom, razumijem pod ovim dolazak i useljenje u njega Hrista, Koji je rekao: „Ja i Otac Moj ćemo doći i obitelj u njemu načiniti“, – taj iz sopstvenog iskustva zna kakvu je dobio radost, kakvo blago ima u srcu svojem, kada besjeduje sa Bogom, kao drug sa drugom, kada bez drskosti stoji on pred licem Onoga Koji boravi u njemu svjetlošću nepristupnom. Ko vjeruje u ovo što ja govorim, taj je blažen; ko se trudi da i sam, zaista i stvarno to dostigne, taj je preblažen; ko je, pak, to dostigao i, kao sin, došao do Samog Boga, taj je, da ne kažem nešto više, – anđeo. A onaj, pak, koji misli da u sebi ima Duha Svetoga, a u stvarnosti Ga zapravo nema, taj, kada sluša da su dejstva Svetog Duha očigledna i da ih realno osjećaju oni koji Ga stvarno imaju, – taj nikako u to ne vjeruje: jer, svako po sopstvenom stanju sudi i o drugim. Ali ko se nije udostojio da priobrete ovo blago, taj neka sam sebe za to krivi, i neka ne govori, kao izgovor, da je to djelo – djelo nemoguće. Budući razobličen i obaviješten Svetim Pismom, neka zna takav da je djelo ovo moguće, ali zbog narušenja i neispunjavanja zapovijesti Božijih svaki sam sebe lišava ovog blaga„.
Sv. Grigorije Palama govori: „Potrebno je stalnom molitvom sticati Duha Svetoga, i ne samo sticati, nego i sačuvati“. Kod sv. Makarija Velikog čitamo riječi koje se gotovo doslovce podudaraju sa riječima prep. Serafima: „Ma kako bili prekrasni post, molitva i drugi načini i podvizi, jednako, ne smije se na njima zaustavljati svoja pažnja, nego, ispunjavajući njih, neophodno je sve svoje molitve obraćati na sticanje Svetog Duha Božijeg…“
Na drugom mjestu on govori: „Kada tvoja duša bude u opštenju sa Duhom Svetim i ova Nebeska Duša uđe u dušu tvoju: tada si ti savršeni u Bogu čovjek, i nasljednik, i sin“.
Nepoznati. Da, da, vidim, vidim, u pravu si. Riječi prep. Serafima odgovaraju, ako ne Jevanđelju – o tome ću malo kasnije – ono, u svakom slučaju, učenju Crkve. Ali, kakve to veze ima sa pitanjem o protivrječnostima u učenju o zakonu i blagodati? Po meni, te protivrječnosti i dalje ostaju na snazi. Evo, sv. Irinej Lionski govori kako će nas „punoća Blagodati Duha učiniti sličnim Njemu“. Znači, ispada da je cijela stvar u blagodati. A kod sv. Simeona Novog Bogoslova se kaže: „zbog narušenja i neispunjenja zapovijesti Božijih svaki sam sebe lišava ovog blaga“. Znači, sve zavisi od čovjeka – da je ispunjavao zapovijesti Božije, dobio bi i Duha. Gdje je tu pomirenje protivrječja?
Duhovnik. Ti tražiš pomirenje logičko, vanjsko, formalno, ali, nije valjda da još uvijek ne osjećaš naročiti karakter religioznih istina, koje su iznad logičkog formalizma?! Jer, nepokretnost vječnosti i pokretnost vremena mire se za tebe u sozercanju cjelovitosti bitija. Isto tako se mire i apsolutno značenje blagodati sa relativnim značenjem zakona.
Nepoznati. Molim te da mi to objasniš.
Duhovnik. Neizostavno. Jer, upravo se tu krije odgovor na tvoje pitanje o odnosu zakona i blagodati. Ti sada znaš da je konačni cilj moralnog usavršavanja hrišćanskog života – sticanje Duha Svetoga Božijega. Upravo to stanje jeste Carstvo Božije unutar nas, upravo u tom stanju jeste naše spasenje. Upravo ono jeste početak tog blaženog života u Bogu još ovdje, na zemlji, o kojem je govorio Spasitelj za sve koji povjeruju u Njega kao u Sina Božijeg i koji prebivaju u Njegovoj Svetoj Crkvi. Ali, kako steći tog Svetog Duha? Šta za to mora učiniti čovjek? On se mora pridržavati zakona.
Nepoznati. Nije tako. Mi se ne opravdavamo djelima zakona, nego vjerom, blagodaću.
Duhovnik. Čekaj. Ti govoriš početak jedne rečenice, a zaboravljaš njen kraj, i sjećaš se kraja druge, a zaboravljaš njen početak.
Nepoznati. Ne razumijem. Zar nije rečeno da se čovjek opravdava vjerom nezavisno od djela zakona?
Duhovnik. Rečeno je.
Nepoznati. Znači, tu zakon nema šta da traži.
Duhovnik. Čovjek se ne opravdava ispunjavanjem zakona – to je prva polovina istine. Druga njena polovina glasi: ali Gospod od nas zahtjeva da ga ispunimo.
Nepoznati. I u čemu je tu pomirenje?
Duhovnik. U tome, da ispunjenje zakona ne daje prava na spasenje. Spasenje je kroz vjeru, kroz blagodat, po milosti Božijoj, ali zakon mora biti ispunjen – to je obaveza čovjeka pred Bogom.
Nepoznati. Ja i dalje ne mogu da shvatim – šta pod tim podrazumijevaš?
Duhovnik. Razmotrimo ti i ja – kakvo je značenje zakona u odnosu na beskrajni zadatak Bogousavršavanja i blagodatno stanje koje daje Duh Sveti. Zakon – to je put ka dostizanju višeg stanja savršenstva, čiji prolazak zahtjeva lične napore čovjeka.
Ispunjenje moralnog zakona – to je ono što mora učiniti čovjek. Upravo o tom moralnom naporu se i govori u riječima Spasitelja: „… Carstvo Nebesko silom se uzima, i koji se upinju, ti ga i dobijaju“ (Mt. 11:12). Ali spasenje, to jest, život u Bogu, „Carstvo Nebesko“ – mada se i ne poklanja bez tih napora, ne dostiže se samo tim naporima. Ono je od blagodati, i zato: „Pomilovanje ne zavisi od onoga ko ga želi i čini podvige da bi ga dobio, nego od Boga milujućeg“ (Rim. 9:16).
Objasniću ti to ovakvim primjerom: zamisli prekrasni dvorac. Vrata su njegova zatvorena. Put do njega je težak i opasan. I gospodar dvorca govori ljudima: „Hoćete li da uđete u dvorac?“ Dva čovjeka kažu: „Hoćemo“. Gospodar govori: „Mogu da vam otvorim vrata dvorca, i tada ćete moći ući u njega“. Oni odgovaraju: „Ali šta mi za to moramo da učinimo?“. „Doći do njegovih vrata, proći put koji vam Ja pokažem“. I evo, oba su pošla. Dolaze do vrata, kucaju, vrata se ne otvaraju, oni opet kucaju, i opet se ne otvaraju vrata. Gospodar ih ispituje: šta je kod svakog od njih na srcu, sa čim su došli kod gospodara. Jedan od njih govori: Zašto Ti meni ne otvaraš? Ja sam prošao sav put, stradao, postio, molio se, pridržavao se zapovijesti Tvojih. Sad Ti moraš da mi otvoriš vrata dvorca. Ja imam pravo na život u njemu. Ti si Sam rekao – dođi i živjećeš u njemu. Evo, ja dođoh, a Ti me ne puštaš“.
Gospodar odgovara tom čovjeku: „Pomilovanje ne zavisi od onoga ko ga želi i čini podvige da bi ga dobio, nego od Boga milujućeg“, – i ne pušta ga.
Drugi kaže: „Dođoh, kako si mi rekao. Ako je moguće, ukaži mi Svoju milost i pusti me. A ako ne može, ako me smatraš nedostojnim da živim u dvorcu, ja sam Ti zahvalan zato što si mi pokazao put, dozvoli mi da živim barem pored vrata“. I gospodin otvara vrata i govori: „Ulazi, jer se Carstvo Nebesko silom uzima, i koji se upinju, ti ga i dobijaju“. Ali – šta će reći gospodar onima koji nisu ni pošli na put, a i dalje se nadaju da će se obresti u dvorcu? Gospodar će im reći: „Idite od Mene, prokleti, u oganj vječni, pripremljen za đavola i anđele njegove“.
Nepoznati. Stani malo! Ako je već tako, ako je sve do milosti, onda, očigledno, gospodar može da ne pusti onoga ko je prošao put i, naprotiv, da pusti onoga ko ga je prošao loše ili ga nije prošao uopšte?
Duhovnik. Tvoje pitanje je isto tako neumjesno, kao i – sjećaš li se – pitanje: „Može li Bog da zgriješi?“ i zaključak: „Ako ne može, znači da nije svemoćan!“ Jer, Bog nije samo svemoćan, nego je i svesavršen, i zato On „ne može“ zgriješiti, ne zato što nije svemoćan, nego zato što je svesavršen. Tako je i ovdje. Neće Gospodar dvorca otvoriti vrata zato što mora to da učini, i ne zato što čovjek koji je došao do dvorca ima pravo da to zahtjeva „po djelima zakona“, nego zato što je Gospodar – savršena Ljubav i savršeni Sudija.
Nepoznati. Hm. Čini mi se da polako počinjem da te shvatam. Pitanje se, znači, prenosi u oblast unutrašnjeg samoosjećanja. Spasenje nije po formalnom kriterijumu, nego po duhovnom stanju.
Duhovnik. Apsolutno tačno.
Nepoznati. Ali, možeš li mi, ipak, razjasniti uzajamni odnos zakona i blagodati?
Duhovnik. Uzajamni odnos zakona i blagodati je isti kao uzajamni odnos čovjekove volje i volje Božije. Čovjek radi svojeg spasenja mora da privede svoju volju u određeni stepen jedinstva sa voljom Božijom. Zato ispunjavanje zakona mora biti u potpunom jedinstvu sa djelovanjem blagodati. Blagodat ne ukida zakon, nego ga upotpunjuje. I Gospod ne ukida slobodnu volju čovjekovu, nego je upotpunjuje i obuhvata Svojom Božijom voljom. Ponekad volja Božija može na izvjesno vrijeme da zaustavi djelovanje čovjekove slobodne volje. Blagodat je iznad zakona i zato u pojedinim slučajevima može da zaustavi djelovanje zakona.
Nepoznati. Šta ti podrazumijevaš pod riječima: „Zaustaviti na izvjesno vrijeme djelovanje zakona“?
Duhovnik. To će ti biti jasno kada navedem primjer. Zakon govori – ne laži. Ali u žitijama svetih ima pojedinih slučajeva kada je više, blagodatno stanje naredilo da se kaže neistina. Zakon kaže ne ubij. Ali u žitijama svetih postoje slučajevi kada su ispovjednici vjere, u revnosti o Bogu, ubijali bogohulnike. Zakon kaže: samoubistvo je neoprostivi grijeh. Ali u žitijama svetih postoje slučajevi da su mučenici, kada im je prijetilo beščašće, vođeni blagodaću Božijom, skončavali život samoubistvom, i Crkva ih je pribrajala liku svetih, i na njihovo samoubistvo gledala kao na mučenički vijenac.
Nepoznati. Shvatam. Ali, eto, pitanje o praktičnom, a ne teoretskom, uzajamnom odnosu zakona i blagodati, meni i dalje nije baš sasvim jasno.
Duhovnik. Zamisli da moraš da podigneš teret od stotinjak kilograma, snage imaš malo, ali Gospod ti naređuje da ga podigneš. Kako ćeš postupiti? Odbićeš? Reći: „Nije u mojoj moći, ne mogu ja to“? To je strašni grijeh. Latiti se na posao, računajući samo na svoju snagu? To je grijeh još stašniji. Ti moraš da izvršiš naređenje Gospodnje, u punom saznanju o svojim ništavnim snagama i u tvrdoj uvjerenosti da će stići pomoć Božija. Šta od tebe traži Gospod? On od tebe traži ono što ti sam nisi u stanju da izvršiš. On traži da ustaneš, pružiš svoju ruku i počneš da svom svojom snagom podižeš teret. To i jeste moralni zakon i tvoje lično učešće u dostizanju savršenstva. Kad to ispuniš, nevidljiva, svemoćna ruka će se sjediniti sa tvojom rukom i zajedno sa tobom će podizati, za tvoje snage pretežak teret. To je blagodatna pomoć u samom ispunjavanju moralnog zakona. To je ono što se prepodaje tebi u tajanstvima. A dalje će svemoćna ruka uzeti teret iz tvojih ruku i sama ga podići na visinu koju tvoje ruke ne mogu dosegnuti – to je ono više blagodatno stanje, koje uopšte ne zavisi od tvojih napora, niti od tvojih zasluga, koje ti se daje milosrđem Božijim, po Njegovoj svetoj volji. Ovo je, valjda, vidljiv primjer praktičnog odnosa zakona i blagodati.
Nepoznati. Sad mi je to potpuno jasno, ali moram da te pitam još nešto. Avaj: onih koji dostignu to blagodatno stanje je mizerno malo, može se reći – to su pojedinci, a ti navodiš riječi sv. Simeona Novog Bogoslova: „Ako u nama nema tog traženja Duha Svetoga – uzaludan je svaki trud, tašta je i metežna svaka želja naša; beskoristan je put koji ka ovome ne vodi„. Znači, put ogromne većine je beskoristan, zato što većina to uzvišeno blagodatno stanje ne posjeduje. Kako to može biti?
Duhovnik. Odgovoriću ti riječima sv. Makarija Velikog iz njegove 38. besjede „O savršenstvu“. Tamo se govori:
Pitanje: Ako neki prodaju svoja imanja, otpuštaju na slobodu svoje robove, pokušavaju da izvrše zapovijesti Božije, ali ne nastoje da u svijetu ovom prime Svetog Duha, nije valjda da oni neće ući u Carstvo Nebesko?
Odgovor: To je predmet složen i prefinjen, jer neki tvrde da je Nebesko Carstvo jedno i pakao da je jedan; mi, pak, govorimo da ima mnogo stepeni, razlika i mjera, i u Carstvu Nebeskom, i u paklu“.
Nepoznati. Taj me odgovor nije zadovoljio u potpunosti. Ali shvatam da čovjek, vjerovatno, i ne može više znati iz te oblasti.
Duhovnik. Kakvih još pitanja imaš?
Nepoznati. Kao i uvijek, najteža ostavljam za kraj.
Duhovnik. Šta konkretno te muči?
Nepoznati. Pitanje o samom idealu hrišćanskog života.
Duhovnik. Pojasni to.
Nepoznati. Mada si ti meni citirao riječi iz Jevanđelja o sticanju Svetog Duha kao o cilju hrišćanskog života, ipak, moralni ideal Jevanđeoski, u punom svom obimu, po mom mišljenju, potpuno se razlikuje od crkvenog moralnog ideala.
Duhovnik. Ja te i dalje ne razumijem.
Nepoznati. Pa, evo, ti si govorio o blagodati, kako ona obuhvata sav život čovjeka, uključujući i njegovu porodicu. Ona ne lišava čovjeka zemaljske radosti, ona sve zemaljsko preporađa, čisti i, očistivši, sjedinjuje sa Bogom. Upravo se takav, blagodatni, radosni duh i osjeća u Jevanđeoskom hrišćanstvu. Avaj: ideal Crkve – to je pećina, to je pustinja, potpuno odricanje od života. Vaši najveći podvižnici bježe od ljudi, bježe od svijeta, kao od kuge. Jednom riječju, blagodatni ideal Jevanđeoski, koji je ovaploćen u liku Isusa Hrista – to je nešto upravo suprotno crkvenom idealu, koji je zasnovan na preziru i mržnji prema zemaljskom životu. Ti mene izvini, ali ja ću da ti kažem otvoreno: taj crkveni ideal meni izgleda bezblagodatan.
Duhovnik. Drugim riječima, ti smatraš da je monaštvo izopačenje hrišćanstva?
Nepoznati. Da. A s obzirom da monaški ideal ne izražava teoretsko, nego baš praktično učenje o moralu, ispada, kao neizbježan zaključak, da je Crkva izopačila moralno učenje Hristovo.
Duhovnik. Sad te razumijem. Ali odgovor na tvoje pitanje zahtjeva razmatranje suštine monaštva. Sljedeći put ćemo pričati o tome.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *