DIJALOZI

 

DIJALOZI
 

DIJALOG PETI
O TAJANSTVIMA

 
Nepoznati. Eh! Meni ni na kraj pameti nije bilo da ću imati priliku da sa tobom razgovaram o tajanstvima.
Duhovnik. Zašto?
Nepoznati. Pa, bio sam ubijeđen da će se naš razgovor završiti mnogo ranije.
Duhovnik. A ja, naprotiv, uopšte nisam sumnjao da ćemo ih dovesti do kraja.
Nepoznati. Sad ja tebe pitam – zašto?
Duhovnik. Zato što sam vjerovao da ti stvarno hoćeš da saznaš Istinu. A onaj ko hoće da je dozna, ne može se zaustaviti na pola puta.
Nepoznati. Moguće. I – od čega da počnemo naš razgovor?
Duhovnik. Ispričaj mi svoje sumnje.
Nepoznati. Moje sumnje se tiču i samog učenja o tajanstvima uopšte, a i svakog tajanstva pojedinačno. Od čega početi?
Duhovnik. Razumije se, počnimo od opšteg, a onda ćemo preći na pojedinačno.
Nepoznati. Odlično. Crkvena tajanstva su meni do sada ličila na grubo izopačenje hrišćanskog učenja. Ja sam na njih gledao kao na izmišljotine neobrazovanih ljudi, koji se nisu mogli vinuti do stvarnog poimanja hrišćanstva, te su zbog toga shvatali svaku riječ Jevanđelja grubo, bukvalno. Ja sam uvijek mislio da bi se Hristos zgranuo kada bi vidio kako se Njegova besjeda sa Nikodimom prevratila u „tajanstvo Krštenja“, posljednja, oproštajna besjeda sa Njegovim učenicima u „tajanstvo Evharistije“, riječi o tome kako se ne smije podati razvratu u „tajanstvo Braka“, i t.d. Ja ne mogu prihvatiti to učenje kao istinu, prije svega zato što se meni čini da je ono nerazumno i, kao drugo, zato što je ono, očigledno, „istorijskog porijekla“.
Duhovnik. Zašto nerazumno? Hoćeš da kažeš – nejasno?
Nepoznati. Ne, upravo nerazumno. Zar pametnom čovjeku nije očigledna besmislenost nekakvih spoljašnjih, katkad i veoma čudnih tjelesnih pokreta i manipulacija, navodno neophodnih da bi Božija sila mogla da pomogne čovjeku prilikom rješenja unutrašnjih zadataka koje sam nije kadar da izvrši. Kao da se ta blagodatna pomoć ne može pružiti bez ikakvih vanjskih ceremonija. Nije valjda da se, da bi se „rodio s visine“ – neminovno mora tri puta biti zagnjuren u vodu, nije valjda da je, da bi se „sjedinio sa Hristom“ – neminovno neophodno da pojedeš parče prosfore sa vinom, ili da se, da bi se blud prevratio u „zakoniti brak“ – sa nezgrapnim krunama od raznobojnih stakala na glavama, tri puta mora proći oko analoja?.. Meni je dogmate bilo teško da prihvatim zato što su oni nepostižni za razum. A tajanstva, što se tiče razuma, „ni za šta nisu“. To je nekakva očigledna nepotebnost. Ja razumijem da je za istinitu vjeru, za moralni život shvaćen kao bogousavršavanje, i za punoću opštenja sa Bogom – čovječijih sila malo. Razumijem ja da su to zadaci koji prevazilaze ljudske snage i zbog toga zahtijevaju pomoć natprirodne sile. Ali zašto se ta pomoć oblači u tako grubo vanjsku, čisto materijalnu formu? To ne razumijem.
Zatim, „istorijsko porijeklo tajanstava“. Kako ja mogu da povjerujem da je njih Bog ustanovio, kada je njihova vanjska forma stvarana postepeno, i na sebi nosi očigledne tragove svakojakih uticaja? Jer, da je Bogu toliko bilo važno da se Božanstvena sila ljudima predaje u formi spoljašnjih sveštenodejstava, očigledno, bilo bi dato i određeno uputstvo, kako da se ta sveštenodejstva vrše. Vi smatrate da se tajanstvo neće ni izvršiti ako se ne obave ovi ili oni pokreti tijelom ili rukom. Uz tako važno značenje vanjske forme, potpuno je nejasno – zbog čega ona nije ukazana u Otkrovenju. I još je nejasnije – zbog čega je u raznim vremenima ona mogla da bude različita. Jer, da je nekome iz prvih vijekova hrišćanstva palo na pamet da vjenča onako kako vjenčavate vi, Crkva to ne bi priznala za „pravo tajanstvo“, i obratno, da danas neko „povjenča“ onako kako se vjenčavalo u prvim vijekovima – vi biste rekli da to nije tajanstvo. Jasno je da se vanjska forma tajanstva mijenjala, isto kao i sav kult, u kojem je lako naći najraznolikije uticaje, čak i paganskih misterija. Kako se onda može vjerovati u tajanstva kao u nekakvo nepobitno i neopozivo Božije postanovljenje?
Duhovnik. Jesi li završio?
Nepoznati. Da. O tajastvima uopšte – jesam. Ali o svakom posebno takođe imam što-šta da kažem.
Duhovnik. To ćemo poslije. Razmotrimo za početak ono što si rekao o tajanstvima uopšte. Za tebe su tajanstva „nerazumna“ zato što Božija sila može da pruža pomoć čovjeku neposredno i nema potrebu ni za kakvim spoljašnjim sveštenodejstvima. Ali, šta ti podrazumijevaš pod riječju „neposredno“?
Nepoznati. Čovjek bi u molitvi mogao da moli za tu pomoć, i Bog bi mogao da mu je da. Šta će tu kupanje u vodi, prosfora sa vinom, krune od mjedi? Šta, zar se bez toga zaista ne može? Nije valjda da su Bogu, zaista, neophodne sve te vaše abrakadabre i ceremonije?
Duhovnik. A ti meni odgovori: zbog čega je bilo neophodno oblačiti ljudsku dušu u tijelo, i uopšte – stvarati materijalni svijet? Zar Bog nije mogao stvoriti samo dušu i učiniti da ona može neposredno da učestvuje u Božanstvenom životu?
Nepoznati. Ti si postavio pitanje na koje je nemoguće odgovoriti. Jer, ti si sam govorio da je moguće spoznati cilj od Boga već stvorenog života, ali zbog čega je on stvoren i zbog čega je takav cilj pred njim postavljen – čovjeku je apsolutno nemoguće spoznati, zato što je to tajna unutrašnjeg života Samog Gospoda Boga, koja nama nije otkrivena.
Duhovnik. Odlično. Ti si mene shvatio potpuno ispravno. Ali, zbog čega zaboravljaš na to kada govoriš o tajanstvima?
Nepoznati. Ne razumijem: šta ima zajedničkog između jednog i drugog?
Duhovnik. Zajedničkog ima veoma mnogo. Ti pitaš – radi čega su materijalne, vidljive, opipljive forme potrebne da bi se čovjeku predala blagodatna Božija sila. Ja ću da ti otvoreno kažem: ne znam. Ali, ne znam – isto onako, kao što ne znam zbog čega je Bog zahtio da stvori materijalni svijet, i zbog čega nije stvorio samo duhovni svijet, nego i svijet tjelesni, materijalni, vidljiv i opipljiv.
Nepoznati. I dalje ne razumijem: šta hoćeš time da kažeš?
Duhovnik. Nepostižna i ljudima neotkrivena tajna – zbog čega je Gospod zahtio da sazda vidljivi svijet i zašto je obukao čovječiju dušu u tjelesnu formu – nas nimalo ne lišava tvrde uvjerenosti da je cilj tog već stvorenog života i čovjeka nama poznat: on leži u dostizanju jedinstva sa Bogom. Ako se misaono udubiš u suštinu tog jedinstva u Bogu, koje predstavlja cilj čovjekovog života i njegovo spasenje, vidjećeš da se to jedinstvo ne odnosi samo na dušu, nego na čitavog čovjeka. Sveopšte vaskrsenje nije vaskrsenje samo duše. Tijelo i duh u čovjeku nisu dva suprotna načela. Oni sačinjavaju nešto cijelo, jedinstvenu ljudsku ličnost. Tako dakle, ako kažeš da je besmislica i nepotrebnost sjedinjenje duše čovjeka sa njegovom tjelesnošću – samo tada ćeš imati pravo da kažeš da je nepotrebnost i tjelesnost tajanstava, to jest, neka spoljašnja forma predaje Božanstvene blagodati.
Nepoznati. Polako počinjem da te shvatam. Hoćeš da kažeš da je spoljašnja strana tajanstva neophodna zato što se čovjek sastoji od duše i tijela?
Duhovnik. Da. Ali to treba shvatiti ne kao formalno trebovanje, nego sa strane unutrašnje, i tada će tajanstva prestati da ti liče na isprazne ceremonije.
Nepoznati. Kako konkretno to treba shvatiti?
Duhovnik. Čovjek nije samo duh, nego i materija. Kakva je unutrašnja veza i unutrašnji odnos između duše i tijela čovjeka sa onim što sačinjava njegovu tjelesnost – mi ne znamo. Ali mi znamo da blagodat Božija mora da prožme čitavog čovjeka: „Zar ne znate da su tijela vaša udi Hristovi?“ (1 Kor. 6:15). I još: „Ili ne znate da su tijela vaša hram Svetoga Duha, Koji živi u vama, Kojega imate od Boga, i da niste svoji? Jer ste kupljeni skupom cijenom. Zato proslavljajte Boga u tijelima vašim i u dušama vašim, koje su Božije“ (1 Kor. 6:19-20). Tajanstva i daju čitavom čovjeku blagodat Božiju. Kroz tajanstva se ne ispunjava Duhom Svetim samo duša čovjekova, kao nešto odvojeno, ili tijelo njegovo, kao nešto odvojeno, nego sav čovjek u cjelosti. Ovdje je isto toliko neophodno, i isto je toliko tajanstveno, značenje materije, kao što je ono i u ličnosti čovjekovoj. U tajanstvu mi ne znamo kakva je veza i kakav je međusobni odnos između plotskog, materijalnog načela i čovjekove duše – duhovne suštine njegove, ali znamo da ta veza postoji, i da je ona neraskidiva. Mi ne znamo zbog čega je za jedno tajanstvo potrebna materija vode, za drugo ulje, za treće vino i hljeb, mi ne znamo zašto je neophodno izgovaranje određenih riječi i vršenje određenih dejstava, ali mi vjerom nepobitno osaznajemo da to nije nešto nepotrebno i čisto formalno, nego da je to – kao neka tjelesnost tajanstva, koja je neophodna da bi prepodavana blagodat ispunjavala Duhom Svetim čitavog čovjeka: i njegovu dušu, i njegovo tijelo, i tu nepostižnu vezu između njih, koja je zaključana u jedinstvenoj čovjekovoj ličnosti. U tajanstvima mi vidimo najveće projavljivanje Božije ljubavi, koja se spušta na nas, bez obzira na svu našu tljenost – i duhovnu, i tjelesnu – i u svoje nas krilo prima u svoj punoći našeg ljudskog bitija. Ta ljubav, snishođenje i milosrđe daju nam blagodatnu silu u materijalnim, opipljivim, vanjskim formama, koje obuhvataju čitavog čovjeka, a ne samo njegov duh. Tajanstvo – to je blagodat Božija koja je, poput duše čovjekove, obučena u tajanstvenu tjelesnost. U tu tjelesnost obukao je Gospod Svoju silu, snishodeći k pavšem i iskupljenom čovjeku, da bi on sav postao, prema riječima sv. Justina – filosofa i mučenika, „sin Svevišnjeg“.
Nepoznati. Znači, bez te vanjske forme neposredno dejstvo blagodati i preporađanja čovjekove duše nije moguće?
Duhovnik. Da. Ali tu treba u vidu imati još nešto, što se odnosi na tajanstva uopšte. Tajanstvo – to je neophodno spoljašnje sveštenodejstvo kojim se predaje Božija blagodat – takav je opšti i nepromjenljivi zakon. Ali uvijek treba pamtiti da ondje, gdje je blagodat – tamo su, po volji Božijoj, mogući i izuzeci. U nekim slučajevima, kada je to ugodno Bogu, blagodat Božija može biti prepodana bez spoljašnjih sveštenodejstava. Principijelno, ta mogućnost važi za sva tajanstva. Navešću ti nekoliko primjera.
Opšte je pravilo da je krštenje vodom i duhom obavezno za prisajedinjenje vjernika Crkvi, ali u nekim slučajevima mučenici su postajali članovi Crkve i bez tog spoljašnjeg sveštenodejstva. U drevnim vremenima Darovi Svetog Duha prepodavali su se vjernicima kroz rukopolaganje. Ali nije bilo polaganja ruku na 120 muževa, na koje je sišao Sveti Duh u Jerusalimu. Kapetan Kornelije je prije krštenja i prije polaganja ruku bio ispunjen Svetog Duha.
Takvi izuzeci, čija se mogućnost može principijalno dopustiti u svakom tajanstvu, moraju se posmatrati kao izuzetna, po volji Božijoj vršena dejstva NJgove blagodatne sile, i oni uopšte ne dovode u sumnju opšte učenje o tajanstvima i nepobitnost zakona o neophodnosti određenih spoljašnjih sveštenodejstava radi predaje Božije blagodati.
Nepoznati. Pretpostavimo da je tako. Ali zašto onda ta „tjelesnost“ tajanstava nije data od Boga kao nešto tačno određeno i nepromjenljivo? Odakle su ljudi sami doznali da baš takva i takva dejstva treba vršiti tako i tako, i da riječi izgovarati treba baš te i te, a ne druge? Jer, na kraju krajeva, to su sve ljudske mjere!
Duhovnik. Ti bi bio u potpunom pravu, kada bi formu tajanstva izvan Crkve sazdavali pojedini ljudi. Ali ti si opet, izgleda, zaboravio šta smo mi govorili o Crkvi: u Crkvi je glava Hristos, i Crkva u sebe prima Svetog Duha. Zato se dejstvo sile Božije u njoj nastavlja. Pitaš – odakle su ljudi uzeli uputstva kako treba vršiti tajanstva, kakva dejstva treba preduzimati i koje riječi izgovarati? To im je kazala Crkva. U riječi Božijoj data su osnovna načela svih Bogootkrivenih istina. Ali njihov dalji razvoj, koji je po svojem istočniku isto tako Božanstven, raskriva te istine u svoj njihovoj punoći. Onako kako se odrasla, procvjetala, obremenjena plodovima biljka sva sadrži u zrnu iz koje je izrasla, mada zrno i biljka koja je iz njega izrasla nisu ista stvar, tako i dogmati Crkve, svo učenje o Blagodati, sav unutrašnji poredak crkvenog života – sve se to sadrži u riječi Božijoj, ali Simvol Vjere, učenje o tajanstvima i sveti kanoni nisu isto što i njihovo zrno u riječi Božijoj, mada se svo to sadrži u tom zrnu. Sve što ima Crkva – sazdano je silom Duha Svetog, sada već u procesu njenog zemaljskog života.
Nepoznati. Ne razumijem – zbog čega je za otkrovenje neophodan proces? Zašto se nije moglo odjednom sve to otkriti ljudima, kao što je odjednom otkriven ljudima moralni Jevanđeoski zakon? Zar ne bi bilo ubjedljivije da je istina odjednom bila otkrivena ljudima?
Duhovnik. Ti opet zaboravljaš da Crkva nije prazna forma, sama po sebi potpuno indiferentna, u kojoj se, kao u nekoj mrtvoj posudi, sadrži sila Svetog Duha. Crkva je živo Tijelo Hristovo, kojem je On Glava i koje je napojeno Duhom Svetim; znači, i ljudi, kao udovi tog tijela, dejstvuju u njoj. Odatle potiče specifični odnos između njenog natprirodnog načela i prirodnog zemaljskog procesa koji se u njoj odvija. Učestvovanje čovjeka u djelu razvoja Crkve, i njeno zemaljsko Bitije, učinili su neizbježnim postepenost njenog razvoja u zavisnosti od moralnog i duhovnog stanja ljudi, stepena njihove vjere, pripremljenosti svijesti i čitavog niza vanjskih faktora. Odatle je razumljiva i različita forma tajanstava u raznim vijekovima. Crkva živi -zato se i mijenja. Ali to nije mijenjanje ovih ili onih čovjekovih umotvorina – to je živo mijenjanje zrna položenog u zemlju i postepeno izraslog u savršenu biljku. „Vi ste Božija njiva, Božija gradnja“, – govori Apostol Pavle. I sve dok ti ne budeš do kraja prožet stvarnim poimanjem učenja o Crkvi kao natprirodnom Tijelu Hristovom koje živi u prirodnoj zemaljskoj sredini, tebi će se sve činiti „čudno“, „nerazumno“, „nehumano“, zato što ćeš u svemu vidjeti samo ono što je ljudsko.
Nepoznati. Da, rasuđuješ potpuno dosljedno. Jer, ako se prihvati tvoja osnovna premisa, moraju se prihvatiti i tvoji zaključci, mada to za um ponekad zna da bude prilično teško. Ipak, moja „pojedinačna“ pitanja ne mogu biti razriješena tvojim uopštenim razmišljanjima, i ja ipak moram preći na svako tajanstvo posebno.
Duhovnik. Slušam te.
Nepoznati. Počnimo od Krštenja. Prema vašem učenju, tajanstvo Krštenja – to je sveštenodejstvo u kojem se, prilikom trostrukog zagnjurivanja u vodu, uz dodatno izgovaranje određenih riječi, čovjek ponovo rađa, ovaj put „s visine“, „odozgo“, postaje drugi čovjek, prisajedinjuje sebe Crkvi, postaje njen član, odnosno, ud. Je li tako?
Duhovnik. Da, tako je.
Nepoznati. Dopustimo da si ti u pravu, pa da ta blagodat, koja preporađa čitavog čovjeka, bezuslovno zahtijeva vanjsku formu: zagnjurivanje u vodu, izgovaranje određenih riječi, odnosno, ono što ti nazivaš „tjelesnost tajanstva“. Ali, postavlja se pitanje: nije valjda da je potrebna samo ta vanjska forma, samo ta tjelesnost?
Duhovnik. Razumije se da nije.
Nepoznati. Ali kod nas je upravo tako! Kao da ništa drugo, osim te vanjske forme, nije potrebno!
Duhovnik. Zašto tako misliš?
Nepoznati. Pa to je barem prosto. Jer, „rođenje s visine“ i prisajedinjenje Crkvi kroz određena vanjska dejstva pretpostavljaju jedan neizostavni uslov: vjeru. Sjeti se, kako se u Djelima govori o krštenju evnuha. Filip mu je u putu pripovijedao o Isusu i, očiledno, ubijedio ga. Došli su bili do vode. Evnuh, pokazujući na vodu, govori: „… evo vode; šta mi smeta da se krstim?“ Filip mu odgovara: „… ako vjeruješ od sveg srca svojeg, možeš. On mu odgovarajući reče: vjerujem da je Isus Hristos Sin Božiji. I naredi da stanu kola, i oba uđoše u vodu, Filip i evnuh; i krsti ga“ (Djela Ap. 8:36-38).
Dakle, tajanstvo zavisi od vjere. Bez vjere ne bi bilo ni tajanstva. A zar je kod vas tako? Zar vi nećete smatrati da je tajanstvo izvršeno ako je kršteni potpuno indiferentan, ili čak i neprijateljski raspoložen prema vjeri? I zar, prema crkvenom učenju, tvoja formula neće izvršiti svoje dejstvo i bez njegove vjere; zar će on, ako kojim slučajem nekada i zaozbilje povjeruje, morati ponovo da se krsti? Ali od svega se jasnije to negiranje vjere kao neophodnog unutrašnjeg uslova za vršenja tajanstva može vidjeti u krštenju novorođenčadi. Vi ih potapate u vodu i uvjeravate nas da su ona već „udi Crkve“, to jest, da su rođena „s visine“. A kakvu vjeru može imati odojče? Zar se vaše krštenje, uz takve uslove, ne pretvara u nekakvo magično zaklinjanje, u kojem riječi i dejstva imaju samodovoljno značenje? I zar nije jasno da je Crkva ovdje unutrašnji smisao tajanstva falsifikovala spoljašnjim obredom? A zbog toga, ako se kao istinu i može prihvatiti apstraktno učenje o „tjelesnosti blagodati“, ono što je od toga proizašlo u stvarnosti, apsolutno je neprihvatljivo.
Duhovnik. Ti si potpuno u pravu kada govoriš da je vjera neophodan uslov za vršenje tajanstva. Ali razmotrimo podrobnije to pitanje; vidjećeš da su sve tvoje sumnje bile neopravdane. U tajanstvu Krštenja čovjek dobija novo rođenje, kojim on postaje ud Crkve. Fizičko rođenje čovjeka nosi u sebi načelo prvorodnog grijeha zbog kojeg, ako ga ne savlada, ne može postati ud Crkve, ne može postati čestica Tijela Hristovog. Sam čovjek ne može to učiniti, zato što ne može sam uništiti načelo prvorodnog grijeha. To se može učiniti samo kroz novo rođenje, silom Božije blagodati i vjerom u Onoga Koji je iskupio svijet, u Gospoda našega Isusa Hrista. Ta preporađajuća sila se sadrži u Crkvi, i Crkva ima neophodni za to moment vjere. Čovjek, prihvatajući krštenje, dobija to što mu daje Crkva i što od njega ne zavisi: duša njegova postavlja se u nove uslove bitija, on se ponovo rađa, postaje ud Crkve – i kroz to za njega postaju djelotvorna tajanstava u kojima blagodat Božija može biti prepodana samo udovima Crkve.
Nepoznati. Nije valjda da lična vjera tu nije neophodna?
Duhovnik. Nije. Neophodna je. Crkva neće ni krstiti javno nevjerujućeg čovjeka. Ona će ga, isto kao što je Filip pitao evnuha, pitati da li vjeruje u Hrista. Ali lična vjera je potrebna i da bi blagodat postala stvarni početak (blagodatnog života) u duši čovjeka.
Nepoznati. A ako on tajanstvo primi iz nereligioznih pobuda, a u stvarnosti je nevjernik – tajanstvo će se i u tom slučaju izvršiti?
Duhovnik. Da, izvršiće se. U smislu da će Crkva dati ono što se sadrži u tajanstvu. Ali to će biti isto kao da čovjek, koji na dar dobije život, istog tog trenutka taj život presiječe samoubistvom: zbog svojeg nevjerja u primljeno tajanstvo, čovjek će biti mrtvi ud Crkve.
Nepoznati. Znači, ako on poslije povjeruje „zaozbilje“, njega treba krstiti ponovo?
Duhovnik. Ne znači. Blagodatna sila koja ponovo rađa čovjeka, prema učenju Crkve, može biti data samo jednom, kao što se čovjek fizički roditi može samo jednom. Ta sila mu se daje u izvršenom tajanstvu Krštenja. On je, mada i mrtav, ipak ud Crkve. Ako povjeruje, i prinese pokajanje za svoju obmanu, blagodat koju je dobio od Crkve postaće djelotvorna u njemu; on će opet biti kao nov.
Nepoznati. Dopustimo da je tako. Ali – šta ćemo sa krštavanjem odojčadi? Jer, to je, prosto-naprosto, već nekakvo nasilno prisajedinjenje Crkvi. Kada krštenje prima nevjerujući čovjek, on ipak učestvuje u njemu, makar i licemjerno. A novorođenčad? Jer, to je isto kao da bi krstio čovjeka dok je bio u nesvijesti, a poslije toga počeo da tvrdiš da je on postao „ud Crkve“.
Duhovnik. Novorođenčad nemaju ličnih grijeha, i to je dovoljan uslov za djelotvorno primanje tajanstva. Što se tiče lične vjere, Crkva je ovdje nešto jedinstveno i cijelo: ličnu vjeru, koju ne mogu imati odojčad i koja je neophodna za stvarnu djelatnost tajanstva – ispovjedaju pred Gospodom njegovi krsni kumovi.
Nepoznati. Opet apstraktno bogoslovlje. A zar je u stvarnosti to zaista tako? Zar njegovi krsni kumovi misle o tome da moraju ispovjedati svoju vjeru pred Bogom? Zar za njih to nije prazni obred, i zar je njihovo učestvovanje motivisano religioznim pobudama, a ne tradicionalnim odnosima u datom društvu?
Duhovnik. Moguće. I za to će oni dati odgovor Gospodu. Blagodat nije slijepa sila, i onaj koji je se nedostojno dotiče ne može svojom nedostojnošću spriječiti njeno dejstvo, ali zato sam čini teški grijeh. Tajanstvo je uvijek sveto samo po sebi. I vršiće se uvijek, kada ga bude vršila Crkva. To, o čemu ti govoriš – to su grijesi ljudi, a nikako nije Crkvino falsifikovanje blagodatnog tajanstva spoljašnjim obredom.
Nepoznati. Ja sam spreman da prihvatim tvoje riječi. Moguće je da u učenju Crkve tu nema nedosljednosti. Ali ponekad se stvarnost toliko ispreplete sa učenjem, da ne znaš gdje se završava jedno a gdje počinje drugo. Vjerovatno – meni je najteže od svega da prihvatim tajanstvo Braka.
Duhovnik. Ja te razumijem. Tu je crkveno učenje zaista dobrano zatamnjeno. Ali pokušaćemo i njega da razjasnimo.
Nepoznati. Ono što je meni poznato o Crkvinom odnosu prema braku – do te je mjere protivrječno, a stvarnost je do te mjere jasna i određena, da ja nikako ne mogu sebi da razjasnim: kakvo je, pak, na kraju krajeva, crkveno učenje o braku.
Duhovnik. Skaži mi podrobnije, šte te zbunjuje.
Nepoznati. Tajanstvo Braka – to je sveštenodejstvo u kojem se daje natprirodna sila za stvaranja hrišćanske porodice. Fizičko sjedinjenje muškarca i žene koje se, kada je izvan braka, prema vašem učenju, smatra smrtnim grijehom – bludom, postaje supružnički odnos. Rođenje djece nije teški grijeh bezakonja, nego ispunjavanje zapovijesti Božije. Sav život se pretvara u neku vrstu domaće Crkve, i Apostol nalazi da je moguće kazati: „Muževi, ljubite svoje žene, kao što Hristos vazljubi Crkvu“. Ta ljubav više nije blud, nego neka „tajna“, u kojoj se silom Božije blagodati čovjek „priljepljuje“ svojoj ženi i dvoje postaju jedna plot. Je li tako?
Duhovnik. Da. Upravo je takvo crkveno učenje.
Nepoznati. Ja bih rekao – to je jedna strana crkvenog učenja. Ona je našla izraz i u molitvama koje se čitaju prilikom vršenja tajanstva Braka. Tamo se govori: „Blagoslovi brak sej i podažd rabom Tvojim sim život miren, blagodenstvije, cjelomudrije, drug k drugu ljubov, v sojuze mira…“[1]
„Blagoslovi ja, dažd im plod čreva, dobročadije, jednomislije duš i tjeles…“[2]
„Ispolni domi ih pšenici, vina i jeleja i vsjakije blagostinji…“[3]
Reklo bi se – pitanje je jasno. Crkva priznaje svetost braka u potpunosti. Moli se za jednoumlje ne samo duša, nego i tijela. U sjedinjenju vidi tajnu. Zapovijeda mužu da ljubi ženu, kao Hristos Crkvu. Moli se o rođenju djece i o materijalnom blagostanju. I za sve to Crkva daje blagodatnu Božiju silu. Je li tako?
Duhovnik. Sve je tako.
Nepoznati. Ali dalje počinje nešto sasvim drugo. Prije svega, te se molitve čitaju samo u crkvi. I samo prilikom vršenja tajanstva. Ali one tamo i ostaju, u crkvi, kao čin „vjenčanja“. Iza zidova hrama Crkva brak molitvom ne prati. I to ne zato što vjernici neće da se mole, nego zato, očigledno, što je Crkva principijelno protiv toga. Inače se nikako i ničim ne može objasniti činjenica da ona nije dala ni jednu jedinu molitvu za ono za šta se molila prilikom vršenja tajanstva Braka, ni za kuću, ni za porodicu, ni za muža, ni za ženu, ni za njihov bračni život. To nije puka slučajnost. To je tako, zato što u samoj Crkvi počiva neki dualizam u odnosu njezinom prema braku: sa jedne strane, tajanstvo, a sa druge – nešto „nečisto“.
Duhovnik. Ne razumijem te baš u potpunosti.
Nepoznati. Navešću ti primjer. Jednom sam sa jednim sveštenikom govorio o braku i, između ostalog, rekao mu ovo: baš je to čudno – Crkva veli moliti se pred svakim, čak i najmanjim i najtrivijalnijim korakom u životu čovjeka. Ali nema ni jedne molitve pred velikim trenutkom bračnog života – sjedinjenjem supruga. On je zamahao rukama, nasmijao se i rekao: „Vi ćete tako da kažete da se treba moliti i pred vršenjem niskih radnji“. Tako se odnosi prema „jednoumlju tijela“ ne samo jedan, tamo neki sveštenik, nego sva Crkva. Sa jedne strane, tajanstvo, „blagodat“, rađanje čeda, ljubav, zapovijest Božija: „priljepi se ženi“ i budi jedna plot sa njom, velika tajna koja liči na odnos Hrista i Crkve, a sa druge – „skvrn“, nešto nečisto, zabranjeno da se izvršava u određene dane, nekakve „niske radnje“ umjesto „tajne“. Žena je ispunila ono za šta joj je prepodana blagodat i za šta se ona molila u Crkvi, molitvu je njenu uslišio Bog, rodila je dijete, i za to joj je u toku 40 dana zabranjeno da ide u crkvu, i ona se smatra nedostojnom pričešćenja, kao „oskvrnjena“! Crkva se na četrdeseti dan moli: „Omij jeja skvernu tjelesnu i skvernu duševnuju vo ispolnenije četirdesjati dnjei tvorjajaj ju dostojnu i pričašćenija čestnago tijela i krovi Tvojeja“[4]. Znači, do tog dana ona je bila nedostojna?! Zbog čega? Zbog toga što je ispunila zapovijest Božiju?
U potpunom skladu sa stvarnošću Crkvinog odnosa prema braku oformila se i naša stvarnost. Vi možete voljeti jedno drugo samo uzvišenom ljubavlju, vi možete osjećati da vas vaša ljubav čini jednim bićem, u vama može biti jedinstvo i jednoumlje duša i tijela, ali zbog nekih vanjskih faktora ne možete stupiti u brak. Vi živite „nevjenčani“ – i to je dovoljno da bi vaš istinski porodični život u ljubavi i jednoumlju za Crkvu bio običan blud. A, sa druge strane, gle: budući sveštenik, koji u određenom roku mora da se „oženi“ da bi imao pravo da dobije crkveni čin, ide za sebe da gleda „nevjestu“. Gleda jednu, drugu, treću, kao nekakav živi ili mrtvi inventar. Nalazi, napokon, „odgovarajuću“. Poslije nekog vremena vrši se tajanstvo Braka. On k sebi dovodi potpuno tuđu ženu, koju vidi drugi ili treći put u životu, koju uopšte ne poznaje i ne voli, ali oni su „vjenčani“ i, kao rezultat, loža nije oskvrnjena, sve je u redu, to jest, izvršen je „Brak“, u kojem sjedinjenje supruga nije blud, nego „zakonito izvršenje… niskih radnji“!
Prema učenju i odnosu prema njemu svih vjernika, brak – to je nekakva „slabost“, koja se dopušta kao kompromis, „bolje to, nego blud“… I isti taj Apostol, koji je jednom za brak rekao da je to tajna u Hristu, na drugom mjestu govori potpuno druge riječi: bolje je stupati u brak, nego se raspaljivati, odnosno, okvalifikovao je brak kao neku vrstu palijativa od bluda. Potpuno je jasno da, uz takav odnos, Brak kao tajanstvo nije nije ni mogao ući u život hrišćana. Pogledaj, zapravo, sa kakvom lakoćom se od njega odriču vjernici. Zašto? Zato što oni osjećaju njegovu nepotrebnost. Zar hrišćanin može da ne krsti svoje dijete? Ne može! Ali živjeti izvan braka – i te kako može. Zato što tajanstva Braka u životu nema. I čim je pravna i običajna strana braka izgubila svoj smisao – postalo je očigledno da u njemu nema nikakvog religioznog sadržaja. Tajanstvo Braka, prosto-naprosto, nije potrebno. Nije potrebno, zato što se u životu supruga – i po učenju Crkve – ništa, zapravo, nije promjenilo, nije se preporađalo, nije se osveštavalo u braku, nego je, kako je bilo, tako je i ostalo: prljavo. I ja sam u potpunoj nedoumici, šta je to, na kraju krajeva, tajanstvo Braka?
Duhovnik. Nisi u pravu ni za šta što se tiče crkvenog učenja. I u pravu si za sve što se tiče naše stvarnosti. U učenju Crkve o braku nema nikakvog dualizma, ali je u stvarnom životu to učenje toliko unakaženo, da se čini da se i u crkvenom učenju o braku može nazrijeti sijenka nekakvog dualizma. Ali to jednostavno nije istina. Svetost braka Crkva priznaje bezuslovno i bespogovorno. Odnos prema braku kao prema skvrni Crkva je osudila i nazvala ga jeresju. Ali postoje dva puta – put djevičanstva i put bračnog života. Crkva prvi put priznaje kao savršeniji, zato što on otvara mogućnost velike blizine Bogu. Ali takvo priznavanje dvaju puteva i preferiranje djevičanstva supružništvu – uopšte nije „dualizam“. Manje savršenstvo u odnosu na veće uopšte nije „skvrn“. Jer, isto to mi vidimo u odnosu prema životu uopšte. Tu takođe postoje dva puta – monaški i svjetovni. I iako je spasenje moguće i u monaštvu i u svijetu, ipak je prvi put uzvišeniji. Zato ti potpuno nepravilno shvataš riječi Apostola Pavla da je bolje stupiti u brak nego se raspaljivati. Tu se uopšte ne radi o „palijativu“ protiv javnog bluda. Apostol govori ovo: postoje dva puta – djvičanstvo i brak. Bolje je izabrati put djevičanstva. Ali ne mogu svi ići tim putem. Tada je, čak i ako se stane na put fizičkog djevičanstva, moguće poginuti unutrašnjim porokom, raspaljivanjem pohote. U takvom položaju bolje je izabrati čak i manje savršen, ali takođe svet put – put braka.
Na kraju, ti dualizam vidiš i u molitvama Crkve na četrdeseti dan. Te se molitve tiču prvorodnog grijeha, koji je zapečaćen u našem rođenju. To uopšte nije molitva da se očisti skvrn bračnih odnosa, zato što je bračne odnose Bog blagoslovio, nego molitva za očišćenje skvrni prvorodnog grijeha koji dejstvuje u nama, grijeha koji mi i dalje nosimo i koji je zapečaćen u našem rođenju i u našoj ploti.
Ali ti si u potpunom pravu: učenje Crkve je potpuno izopačeno u životu. To izopačenje potiče od nerazumijevanja unutrašnjih uslova koji se traže od vjernika kada stupaju u brak i koji su neophodni da bi tajanstvo Braka bilo djelotvorno. Svako tajanstvo se izvršava vlašću Crkve, ali djelotvornost blagodati koja se prepodaje u njemu zavisi od unutrašnjeg stanja čovjekove duše. Krštenje čovjeku daje blagodat novog rođenja. Ali uz nevjerje ono ne sazdaje nov život, zato što će se u takvom rođenju roditi mrtav čovjek. I tajanstvo Braka daje blagodat, koja vodu prirodne uzajamne privlačnosti pretvara u vino tajanstvenog sjedinjenja muškarca i žene u jednu plot. Ali ako u braku ne bude ljubavi, ako žena bude „tuđa žena“, a ne ljubljena ljubavlju koja je nalik, prema riječima Apostola, na ljubav Hrista prema Crkvi, – blagodat će biti nedjelotvorna, a brak, iako i zakonit u crkvenom smislu, te zato ne bludni, će biti mrtav, i porodica će biti djelo svjeta ovoga, a ne domaća Crkva. Jer, kao što kršteni, t.j. čovjek koji je dobio blagodat rođenja s visine, može biti gori od nekrštenog, tako i oni koji žive u braku mogu biti gori od onih koji žive nevjenčani; ali to uopšte ne znači da se ne treba krstiti i da se ne treba vjenčavati, ako se za to imaju unutrašnji uslovi – vjera u krštenje i ljubav u braku, jer će, u suprotnom slučaju, dobijena blagodat u nama biti jalova, i u krštenju, i u braku.
Da, ti si u pravu, kada govoriš o lakoći sa kojom su vjernici spremni da preskoče to tajanstvo, i pravilno ukazuješ na uzrok – on se krije u tome što većina vjernika nije usvojila brak kao tajanstvo; ti vjernici su u životu malo osjećali blagodatne osnove za razvijanje porodice, tako da je, kada je za njih tajanstvo braka izgubilo pravno i u životu uvriježeno značenje, počelo je da im liči na nešto nepotrebno. Ali za to su krivi ljudi, a ne učenje Crkve. Tako da je, dakle, tvoja zbunjenost u pitanju o braku rezultat – sa jedne strane, djelimično nepravilno shvaćenog učenja Crkve i, sa druge strane, miješanja tog učenja sa profanisanom stvarnošću. Crkva jasno, bez ikakvog dualizma ili ambivalentnosti, brak smatra svetim tajanstvom, i bračni put blagosilja, i to ne kao kompromis, nego kao put koji je ugodan Bogu, iako djevičanstvo priznaje savršenijim. Izopačeno poimanje braka potiče od potpunog zaboravljanja na unutrašnje uslove, koji su neophodni da bi blagodat Braka bila djelotvorna.
Nepoznati. Ja sam u opštim crtama zadovoljan tvojim objašnjenjima; ona razrješavaju prividno protivrječje u crkvenom učenju i daju unutrašnje poimanje izopačenja tog učenja u stvarnom životu. Sada bih htio da mi kažeš nekoliko riječi o tajanstvima Miropomazanja i Osveštanja jelejem, koja su, po meni, prosto, nepotrebna.
Duhovnik. Ja sam ubijeđen da će i ovdje učenje Crkve tebe u potpunosti zadovoljiti.
Nepoznati. Moguće.
Duhovnik. Zašto se tebi ta tajanstva čine nepotrebnim?
Nepoznati. Evo zašto. Tajanstvo Miropomazanja meni izgleda nepotrebno zato što ono ponavlja ono što je već dato u Krštenju. Jer, čovjek se već preporodio. Data mu je blagodat za nov, čist, duhovni život. Šta će mu onda još posebno tajanstvo, još nekakve, specijalne, natprirodne sile? Radi čega? Ako je već data čovjeku blagodat koja ga preporađa, ostalo, to jest, djelotvornost te blagodati u njegovom životu – zavisi od njega samog. Po meni, blagodat bi, uopšte gledano, trebala da bude jedinstvena, jedna: Bog je jedan, jedna je i sila koja je u Njemu. I sve te pojedinačne vrste tajanstava meni liče na izmišljotine ljudskog uma, koji je navikao na „djelanja“.
Tajanstvo Osveštanja jelejem meni naročito izgleda čudno. Jer, Crkva se moli za bolesne, zato što, očigledno, vjeruje da Bog čuje i ispunjava te molitve. Šta će onda tu tajanstvo? Zašto se Bog za iscjeljenje ne može moliti bez posebnog sveštenodejstva i pomazanja uljem? Zašo je tu potrebna još nekakva posebna, dodatna blagodat?
Duhovnik. Prije svega, imaj na umu da je i po crkvenom učenju blagodat jedna u smislu Istočnika Koji je daje: „Darovi su različiti, ali je Duh jedan…“ (1 Kor. 12:4). „Svakome pak od nas data je blagodat po mjeri dara Hristova“ (Ef. 4:7).
Isto tako su različiti darovi blagodati i u tajanstvima, mada je Duh jedan te isti.
A sada razmotrimo tajanstvo Miropazanja. Da, rođenje s visine, unutrašnje, novo bitije kroz tajanstveno prisajedinjenje Crkvi, to jest, kroz sjedinjenje sa Tijelom Hristovim – izvršilo se u Krštenju. Blagodat da se stane na put spasenja je data. To je jedan dar. Ipak, tim unutrašnjim rođenjem čovjek nije izuzet iz materijalnog svijeta. On, rodivši se s visine, nastavlja da živi u sredini prirodnog bitija, i stihije svijeta nastoje da ugase duhovni život koji tek što se zarodio u čovjeku i ogrijao ga. Naš um, naša osjećanja, naša čula, naša volja – svo vrijeme su podvrgnuti opasnosti da postanu vlasništvo ne tog ponovo rođenog čovjeka, nego onog starog čovjeka koji je, dok je na zemlji, zaključan u našoj ploti. Zbog toga je neophodan „pečat dara Duha Svetoga“, koji bi tom, Blagodaću Božijom ponovo rođenom čovjeku, dao snagu da na nov način misli, osjeća, dejstvuje, gleda, sluša i doživljava sav svijet. Eto, taj pečat Duha Svetog, koji, na neki način, upotpunjuje tajanstvo Krštenja, u kojem se čovjek ponovo rađa, Crkva i prepodaje u tajanstvu Miropomazanja, koje se obično i ne odvaja od Krštenja. Odreći se od tog tajanstva – znači odreći se od punoće darova Duha Svetog, koje nam, po milosti Svojoj, daruje Gospod.
Nepoznati. A zar te punoće nema u tajanstvu Krštenja?
Duhovnik. Ne: isto tako rođenje i početak fizičkog života još uvijek nije puni razvitak organizma.
Nepoznati. Drugim riječima, od Krštenja – duhovno rođenje, od Miropomazanja – duhovni rast?
Duhovnik. Apsolutno tačno.
Nepoznati. Sad razumijem. Ali – Osveštanje jelejem? Ono što si rekao za Miropomazanje ne odgovara na pitanje o Osveštanju jelejem.
Duhovnik. Naravno. Odgovor na pitanje o ovom tajanstvu povezan je sa odnosom Crkve prema našim fizičkim nemoćima. Medicina razlikuje razne fizičke uzroke ljudskih bolesti. A Crkva razlikuje razne duhovne uzroke. Bolesti bivaju – kao kazna, kao urazumljenje, kao ispitivanje u trpljenju i vjeri, – ali sve one u svojem korijenu imaju grijehe naše, počevši od prvorodnog grijeha; u tom smislu, bolest predstavlja početak naše fizičke smrti. A s obzirom na razne duhovne uzroke bolesti, oni koji boluju mogu na razne načine da se obraćaju Bogu da ih iscijeli. Crkva, moleći se za vrijeme Bogosluženja za iscjeljenje nemoći onih koji leže u postelji, smatra da akt vjere i ljubavi koji ona svjedoči u toj molitvi upotpunjuje ono što od duše bolesnog čovjeka traži Gospod. I Gospod mu daje da ozdravi. Ipak, takva molitva, pojedinačnih ljudi i sve Crkve, nekada biva nedovoljna. Bolest se nastavlja. Gospod u tim slučajevima kao da poziva čovjeka na nešto veće. On ga tom bolešću posjećuje. Od njega On traži – ili da se pokaje, ili da se ispravi, ili od njega traži vjeru, traži trpljenje. Čovjek to osaznaje, ali osjeća da je duhovno slab – njemu je potrebna naročita blagodatna pomoć. I tada on traži od Crkve tajanstvo Svetog jeleja. To tajanstvo je u isto vrijeme i pokajanje, i molitva za iscjeljenje, i obećanje da će, kad ozdravi, posvetiti svoj život Bogu, i prošenje da mu se daruje blagodat Božija, koja bi mu dala snagu da sve to ispuni. Pročitaj molitve koje sveštenik čita u vrijeme vršenja tog tajanstva: „Iscjeli raba tvojego od obderžašća jego tjelesnija i duhovnija nemoći i oživotvori jego blagodatiju Hrista Tvojego“[5]… „Jako da vozstav rukoju Tvojeju krjepkoju porabotajet Tebje so vsjakim blagodarenijem“[6]… „Rabu Tvojemu v nemoći duhovnoj i tjelesnoj suštemu iscjeljenije daruj, podaja jemu ostavljenije grjehov i proštenije sogrješeniji voljnih i nevoljnih…“[7]
Zar ti zaista ne uočavaš razliku između ovoga i obične molitve za bolesne? Ovdje nije samo molitva, ovdje je i pokajanje, i obećanje, i prošenje za blagodatnu pomoć ako iscjeljenje bude dato. Kako se onda može govoriti da je to tajanstvo nepotrebno! Tako može govoriti samo onaj koji nikada nije bio bolestan, ili onaj koji bolest ne doživljava onako kako je doživljavaju ljudi vjere.
Nepoznati. Ali, ipak, ne ozdrave svi poslije tog tajanstva.
Duhovnik. Ne uvijek. Ali šta to pokazuje? Naravno – ne pokazuje nepotrebnost tog tajanstva. To pokazuje da je Gospod odlučio da uzme dušu tog čovjeka i da presiječe njegov zemaljski život. Zbog čega je Gospod tako odlučio – mi ne znamo. Takva je Njegova sveta volja. Ali znamo, i vjerujemo, da Sveznajući i Milosrdni Gospod uvijek presijeca zemaljski život čovjeka u trenutku koji je najbolji za njegovo spasenje; tako da molitva za produženje života nekada liči na molbu djeteta koje samo ne zna šta je za njega dobro a šta loše; zato takvu molitvu Bog i ne uslišuje.
Nepoznati. Hm… Možda… Možda je to i tako…
Duhovnik. Kakvih još sumnji imaš?
Nepoznati. Prije nego što počnem da govorim o najglavnijem – još par riječi o tajanstvu Pokajanja. O tajanstvu Rukopoloženja neću ni govoriti. Priznajem – čim postoji jerarhija, mora postojati i posebno sveštenodejstvo, prilikom kojeg se predaju jerarhijska prava, a samim tim i sile da se ona ostvare. Ali, evo, tajanstvo Ispovijedi. Za šta ono služi? Zar se čovjek ne može raskajati i dobiti oprost direktno od Boga? Šta će tu: „praštaju i razrješaju“? Nije valjda da Bog bez toga ne može oprostiti grešniku? A onda, kakva se blagodat predaje čovjeku u tajanstvu Ispovijedi? Njemu opraštaju grijehe, koje ko-zna-zbog-čega nije mogao da mu neposredno oprosti Sam Bog? I to je sve? Ali, šta će, onda, tu tajanstvo?
Duhovnik. Ti pitanje postavljaš ovako: može li čovjek sam da se pokaje pred Bogom? Može. Može li Bog oprostiti grešniku? Može. Ali, može li to raskajavanje i to opraštanje da zamijeni tajanstvo? Ne može. Zbog čega? Kao prvo, zbog toga što Crkva oprašta grijehe ne samo po mjeri prinesenog pokajanja, nego, u velikoj mjeri, na dug. Sv. Isak Sirin govori da je čovjek koji se udostoji da vidi svoje grijehe blaženiji od onoga koji se udostoji da vidi Angela. Tako je teško stvarno sagledati svoj grijeh. Crkva – vlašću koja je data njenoj jerarhiji – kao da upotpunjuje tu nemoć istinskog pokajanja grešnika, i težinu grijeha skida u potpunosti. U tajanstvu Pokajanja oprašta Gospod Isus Hristos „blagodatiju i štedrotami Svojego čelovjekoljubija“[8], a sveštenik svjedoči o tome i, vlašću koju mu je dala Crkva Hristova, ne samo da oprašta, nego i razrješava, to jest, oslobađa ga od njega. Kao drugo, nije dovoljno da grijeh bude oprošten i da duša bude oslobođena od njega. Čovjek se još mora ponovo sjediniti sa Crkvom. Razjedinjenost koja je proizašla od trenutka grijeha mora biti uništena, i potpuno jedinstvo sa Crkvom, koje je neophodno za tajanstvo Pričešćenja, ponovo se uspostavlja, dejstvom naročite blagodati praštanja. A upravo to pravo, pravo da vezuje ili izbavlja od grijeha, i jeste dato jerarhiji. Očišćenje od grijeha, koje je neophodno za ponovno uspostavljanje jedinstva sa Crkvom, može dati samo sama Crkva.
Nepoznati. Opet me tjeraš da priznajem da su moje sumnje proistekle iz nedovoljnog poznavanja crkvenog učenja.
Duhovnik. Meni je veoma drago da počinješ da budeš svjestan toga. Ali ti još ništa nisi rekao o tajanstvu Evharistije. Moram da priznam da sam očekivao da ćeš početi od toga. Tu je pojavljivanje sumnji najprirodnije i najočekivanije.
Nepoznati. Nisi pogriješio. Najozbiljnije moje sumnje zaista se tiču tog tajanstva. U tom smislu ja sam i trebao da počnem od njih. Ali ja sam pošao naopako. Odložio sam ih za kraj. Meni se činilo da će, ako sva ostala pitanja dobiju svoje odgovore, i sumnje vezane za Evharistiju malo oslabiti. Djelimično je tako i bilo. Ali je ipak mnogo toga i ostalo. O tome ćeš mi pričati sad, ili da odložimo za sljedeći put?
Duhovnik. Ne, govori sad.
Nepoznati. Tajanstvo Evharistije – to je nešto što se potpuno razlikuje od svih drugih tajanstava. Tamo se radilo o predaji natprirodnih sila u formi potpuno prirodnih spoljašnjih sveštenodejstava. Ali u tajanstvu Pričešćenja nije tako. Tu ja moram da vjerujem ne samo u nevidljivo i natprirodno sjedinjenje sa Hristom kroz nevidljivu blagodatnu silu, nego moram da vjerujem da je naizgled prirodna vanjska forma – hljeb i vino – ustvari nešto sasvim drugo, ne više hljeb i vino, nego nekakvim čudom pretvoreno istinito Tijelo i istinita Krv Hrista. Ja moram da povjerujem u nešto užasno i aposlutno nevjerovatno, i pri tome moram još da pojedem parčence tog Tijela i da progutam malo Krvi, da bih se „stvarno sjedinio sa Hristom“! Protiv toga se u meni buni definitivno sve. Kao prvo, um. Na koji način hljeb i vino, koji se po svom spoljašnjem izgledu uopšte ne mijenjaju, mogu odjednom da ne budu više hljeb i vino, nego postaju Tijelo i Krv? Kao drugo, bune se moja osjećanja. Meni to izgleda užasno i čudovišno – da gutam Tijelo i Krv, pod uslovom da se takvo pretvaranje zaista dešava. Na kraju, protestvuje i zdrav razum, koji se, sa svoje strane, pita: a zbog čega uopšte sve to? Nije valjda da „sjedinjenje sa Hristom“ zahtijeva i ima potrebu za takvom, materijalnom i čudnovatom vanjskom formom, za tim gutanjem parčenceta Hrista? Nije valjda da ta primitivna i gotovo bezobrazna besmislica, koja se u Hrišćanstvo prošvercovala očigledno zbog neznanja, neobrazovanosti sveštenstva i pod uticajem paganskih kultova, nije valjda i to, takođe, „sveta istina“, u čiju zaštitu se, takođe, može reći nešto smisleno?
Duhovnik. Da. To je, zaista, Sveta Istina. I više od toga. Bez tajanstva Evharistije – nema Hrišćanstva, nema Crkve, nema spasenja. Ti govoriš – čudo. Da, čudo. Ali čudo koje se stalno događa u Crkvi i koje je njoj darovano zanavijek. I kada bismo imali sve ostalo što nam Crkva daje, a ne bismo imali tajanstva Pričešćenja – mi bismo bili nalik na bogataša kojem je dato da uđe u raskošni dvorac i da se koristi svim blagom u njemu, ali mu je u isto vrijeme oduzet život. Ti pitaš – može li se išta razumno reći u opravdanje naše vjere? E, pa, moram da ti kažem da nisu neobrazovani ljudi Crkve ili paganski žreci, nego je Sam Gospod rekao Svojim učenicima: „… zaista, zaista vam kažem: ako ne budete jeli Tijela Sina Čovječijeg i pili Krvi Njegove, nećete imati života u sebi“. „Jer je Tijelo Moje istinsko jelo, i Krv Moja istinsko piće. Koji jede Moje Tijelo i pije Moju Krv, u Meni prebiva, i Ja u njemu“ (Jn. 6:53, 55-56). I na Tajnoj večeri, „kad jeđahu, uze Isus hljeb i blagoslovivši prelomi ga, i davaše učenicima, i reče: „… uzmite, jedite: ovo je Tijelo Moje. I uze čašu i davši hvalu dade im govoreći: pijte iz nje svi, jer je ovo Krv Moja Novoga Zavjeta koja će se proliti za mnoge radi ostavljenja grijeha“ (Mt. 26:26-28).
Nepoznati. Ja znam te riječi, ali one se ne smiju shvatati bukvalno. U protivnom, ispašće besmislica, čisti apsurd.
Duhovnik. U tajanstvu Evharistije sve je nepostižno za razum. Tu je razumu sve apsurdno. Strašni sablazan za um i veliko ispitanje vjere. Ali, tim prije, ono se ne smije izopačavati podilaženjem poimanju „zdravog razuma“. Evo, kažeš da je čestica pričesti – „parčence Hrista“. Ti govoriš tako, zato što na za razum nepostižno tajanstvo ti primjenjuješ prebrojavanje razdrobljenih čestica materijalnog hljeba, po zakonima „zdravog razuma“. U stvarnosti, u svakom Agnjecu, na Liturgiji koja se vrši u raznim hramovima, i u svakoj čestici tih razdrobljenih Agnjeca, po učenju Crkve, sadrži se sav Hristos, a ne neki Njegov dio. Ja i ti već znamo kako je naš um voli da dijeli, i kako se odupire da prihvati istinu jedinstva. Ali ta istina, čija je suština u posebnom značenju broja u nematerijalnom svijetu, ipak ostaje nepobitna istina, i kada govorimo o jedinstvu Crkve koja se sastoji iz mnogo udova, i kada govorimo o jedinstvu Hrista u tajanstvu Evharistije.
Nepoznati. Ali ti ne odgovaraš na glavno.
Duhovnik. Znam. Tebe najviše zbunjuje nešto drugo. Na to i prelazim. Kako mogu hljeb i vino, ne mijenjajući svoj vanjski izgled, da postanu Tijelo i Krv Hrista? Da, nepostižno je to. Da, to je čudo. Ali ti nemoj da zagrađuješ put svojoj vjeri hulnim predstavama, ne bi li ugodio „zdravom razumu“. Kada govoriš o Božanstvenom Tijelu i o Božanstvenoj Krvi Hrista, nemoj pred sobom da stvaraš sliku tijela i krvi kakve ih znaš u fizičkom svijetu. Šta mi znamo o suštini materije, osim naših predstava o njoj? Šta mi poznajemo iz vanjskog svijeta, osim onoga što sami u njemu opažamo? I kako onda možemo – ne poznavajući suštinu materije – drsko da odbacujemo učenje Crkve o presušestvljenju te nepostižne suštine materije hljeba i vina u Božanstveno i nama još nepostižnije Tijelo i Krv Hristovu? Zbog čega tebe zbunjuje to što tajanstvena promjena suštine ne povlači za sobom i promjenu u tvojim vanjskim opažanjima, i ti kao i prije vidiš hljeb i vino – kada ne znaš suštinu ni jednog ni drugog, i kada ne znaš šta se tačno desilo u trenutku presušestvljenja? Jer, spoljašnji izgled jedne te iste stvari sa jednom te istom suštinom može biti različit čak i u fizičkom svijetu – tako, naprimjer, voda ostaje voda i kada teče, i kada se zaledi, i kada isparava. Znači, vanjska forma nije bezuslovno povezana sa suštinom tvari. Zbog čega onda tvoj razum ne može da dopusti obratno: očuvanje vanjski jednake forme uz promijenjenu suštinu, kao što je to slučaj u Evharistiji? A, kako se meni čini, tebi i nije to glavno: glavno je to što tebi to tajanstvo izgleda potpuno „nepotrebno“. Ono je za tebe ne samo neka „primitivna i gotovo bezobrazna besmislica“, nego, što je još gore, besmislica nepotrebna, suvišna, koja se ničim ne može opravdati; zato ti i pitaš: „Nije valjda da jedinstvo sa Hristom zahtijeva takvu materijalnu i strašnu vanjsku formu?“
A za nas, vjernike, sve je upravo suprotno. Sve teoretske sumnje kod nas iščezavaju ne toliko od zaključaka razuma, koliko od punoće osjećanja. I mi ne toliko priznajemo, koliko osjećamo značaj koji ima to Tajanstvo za naš unutrašnji život. Riječi Hristove: „Koji jede Moju Plot i pije Moju Krv, u Meni prebiva, i Ja u njemu“, – za svakog vjernika se potvrđuju u njegovom ličnom iskustvu. Zašto je to tako? Šta je to tajanstvo Evharistije, po svojem unutrašnjem značenju? Tijelo i Krv Spasitelja, koje mi okušamo u Tajanstvu, jeste Tijelo koje se za nas prelama i Krv koja se za nas prolijeva, to jest, Golgotska iskupiteljna žrtva. U Božanstvenoj Evharistiji nam je data Golgota u tajanstvu. U osnovi Golgote, kako smo vidjeli kada smo razgovarali o dogmatu Iskupljenja, leži Božanstvena ljubav. Najveličanstvenija milost Božija prema nama je u tome, da je nama u ovom strašnom tajanstvu data mogućnost da – ne u maštanjama našim, nego u nepostižnoj realnosti, u uslovima našeg realnog materijalnog bitija – postanemo pričesnici te Golgotske žrtve i Božanske ljubavi. Za nas, vjernike, u tajanstvu Evharistije mi se suštinski sjedinjujemo sa Hristom, i sjedinjujemo se svim svojim bićem, a ne samo umom ili dušom. Evharistija – to je osnova za ono realno jedinstvo, koje očekujemo u sveopštem vaskrsenju, jer u presušestvljenju Darova i u našem pričešćenju njima leži zalog našeg spasenja i vaskrsenja, ne samo duhovnog, nego i tjelesnog. Tajanstvo Evharistije – to je istiniti izvor života, zato što u trenutku pričešćenja, po neizrečenoj ljubavi Božijoj prema nama nedostojnim, Hristos boravi u nama, i mi u Njemu. To je oganj koji prži sva naša sagrešenja i daje nam blagodatnu mogućnost da živimo u Hristu. Eto šta je to tajanstvo Evharistije; o tome ti govoriš kao o „nepotrebnoj, primitivnoj i gotovo bezobraznoj besmislici“.
Nepoznati. To, o čemu si govorio sad – ja više ne bih tako nazivao.
Duhovnik. Da. Ja sam u to ubijeđen. Ali, hoćeš li još nešto da kažeš?
Nepoznati. O tajanstvima sam rekao sve.
Duhovnik. Onda ti mene saslušaj. Ne jednom sam ti govorio da se istinitost crkvenog učenja ne potvrđuje toliko logičkim dokazivanjima, koliko unutrašnje proživljenim iskustvom. I ako se potrudiš da se vineš dušom do sozercavanja Istine koja je pred tobom danas otkrivena u učenjima o tajanstvima, ja sam ubijeđen da ćeš osjetiti blagogovejni trepet, koji će utvrditi tvoju vjeru, jače od svih logičkih dokaza uzetih zajedno. Logika je djelotvorna samo onda kada postoje opšte premise koje priznaju oba učesnika dijaloga. Tada jedan od učesnika uslovno može reći: ako ti priznaješ ove premise, logički moraš da priznaš i zaključke koji iz njih proističu. Zato je sa ljudima koji ne vjeruju, ali priznaju slobodu volje, razliku između dobra i zla i kakav bilo da bilo „smisao života“ kao polazne premise za vođenje razgovora o vjeri – moguće voditi logički spor i dokazivati im da te osnovne logičke premise privode ka istinama vjere. Međutim, za ljude koji ne vjeruju, i koji ne priznaju te polazne premise, nemoguća su ikakva dalja dokazivanja, ni logička, ni ona koja potiču od preživljenog iskustva. Ti se ljudi kriju od Istine, oni bježe u sklonište totalnog skepticizma i stoje na tlu užasavajuće indiferentnosti. Sav život čovjekov i sve fenomene u vaseljeni oni svode na fizičko-hemijske „procese“, i smjelo prihvataju sve apsurdne zaključke koji proističu iz njihove primarne, bogoboračke premise, i ne žele da u obzir uzmu svjedočanstva koja daje unutrašnje proživljeno iskustvo. I njihova mrtva duša nalazi satisfakciju u mrtvačkom pogledu na svijet, koji lišava bilo kakvog smisla ljudski i svjetski život. Ako čovjek kaže: „Na svijetu ništa ne postoji“, – kako ti njemu možeš reći da govori besmislicu? Ti mu pokažeš sunce, predložiš mu da opipa predmete koji ga okružuju. A on ti kaže: „Nikakvog tu sunca nema, niti ima ikakvih predmeta koji me okružuju“. Kakvom logikom, kakvim iskustvom se mogu pobiti te besmislene riječi? Ljudima koji apsolutno ne vjeruju, kao i ljudima apsolutne vjere, podjednako, nikakvi dokazi nisu potrebni. Za prve su oni beskorisni, za druge – suvišni. Ali, avaj: nesretni apsolutni bezbožnici na svijetu se mogu prebrojati prstima jedne ruke; a apsolutna vjera je blagodatni udio svetosti. Ogromna većina nevjerujućih ljudi u većoj ili manjoj mjeri sumnjaju u svojem nevjerju, i mnogi vjernici imaju potrebu za potkrjepljenjem svoje vjere. Zbog toga, sve što se može reći, i od logike, i od preživljenog iskustva, ima svoj značaj, kako za iskrene bezbožnike, tako i za najiskrenije ispovjednike vjere.
Ti i ja smo već vidjeli da sve religiozne istine, osim logike, imaju iza sebe i unutrašnje proživljeno iskustvo vjerujućih duša. Učenje o tajanstvima je naročito bogato tim. Jer, tajanstva – to je taj blagodatni život, koji nas već ovdje, na zemlji, sjedinjuje sa Životom Božanstvenim. Tajanstva – to je svijetlo nebo na grešnoj zemlji, to je obećanje koje je počelo da se ispunjava. To je ono što našu vjeru oblači u plot i krv, kao oganj ogrijeva hladnoću duša naših, omekšava okamenjenu bezosjećajnost srdaca naših. To je ta svjetlost nevečernja, ozarujuća mrak koji nas je poklopio… I pogledaj, kakva je samo u njima založena mudrost, koliko je u njima pravde, koliko istine, koliko radosti! Vaistinu, spustio se do nas Duh Utješitelj, o Kojem je pričao Gospod svojim učenicima. Tajanstva Crkve obuhvataju svo naše biće, daju novo rođenje, snagu da se živi novim životom. Omivaju grijehe. Blagosiljaju porodični život. Suštinski sjedinjuju sa Hristom kroz pričešćenje Tijelu Njegovom i Krvi Njegovoj. Kad doživiš i preživiš sve to – kako će ti se žalosnim činiti bulažnjenja o „fizičko-hemijskim procesima“! I ti ćeš, ne kolebajući se, reći: evo gdje je Istina, evo gdje je pravda, evo gdje je život!
Nepoznati. Reći ću, to jest, možda ću i reći. Ali, da bi se to desilo, moj um mora da prizna da je definitvno pobijeđen tom istinom. A moj se um i dalje protivi.
Duhovnik. Čemu konkrento?
Nepoznati. Ti za tajanstva kažeš da su to spoljašnja sveštenodejstva kroz koja se čovjeku predaju blagodatne sile. A u meni se pojavljuje pitanje: ako blagodat Božija daje moralne sile čovjeku, kakav je smisao onda u Božijem zakonu, čije ispunjavanje zahtijeva od čovjeka Bog?
Duhovnik. Drugim riječima, kakav je uzajamni odnos zakona i blagodati?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. To je pitanje zaista veoma važno za razjašnjenje istine. Ako hoćeš, popričaćemo o njemu sljedeći put.
Nepoznati. Hoću, razumije se. Ali nemoj da misliš da je to moje posljednje pitanje.
Duhovnik. A ja i ne mislim. Ja sam samo ubijeđen da – koliko god ti pitanja postavio – Istina se od toga neće pokolebati, nego će ti se sve više raskrivati, u sve većoj i većoj punoći.
Nepoznati. Možda… Možda… Hm. Bilo kako bilo, ja danas više ne bih mogao da tvrdim da neće.
 


 
NAPOMENE:

  1. „Blagoslovi brak ovaj i podaj slugama Svojim život miran, blaga djela, čednost, ljubav među sobom, u savezu mira…“ (prim.priv.)
  2. „Blagoslovi ih, daj im plodnu utrobu, dobru djecu, jednoumlje duša i tijela…“ (prim.priv.)
  3. „Napuni kuće njihove pšenicom, vinom i uljem i svakim blagostanjem“ (prim.prev.)
  4. „Umij njenu prljavštinu tjelesnu i prljavštinu duševnu i kada se ispuni četrdeseti dan učini je da bude dostojna pričešćenja časnog Tijela i Krvi Tvoje“ (prim. prev.)
  5. „Iscijeli raba Tvojeg od tjelesne i duhovne nemoći koja ga je obuzela i oživi ga blagodaću Hrista Tvojega“ (prim. prev.)
  6. „I da, ustavši uz pomoć Ruke Tvoje snažne, poradi Tebi sa svakim blagodarenjem“ (prim. prev.)
  7. „Robu Tvojemu koji je u nemoći, duhovnoj i tjelesnoj, iscjeljenje daruj, darujući mu ostavljenje grijeha i oprost sagrešenja, hotimičnih i nehotičnih“ (prim. prev.)
  8. „blagodaću i širokogrudom darežljivošću Svojeg čovjekoljublja“ (prim. prev.)

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *