DIJALOZI

 

DIJALOZI
 

DIJALOG ČETVRTI
O CRKVI

 
Nepoznati. Hoćeš da razgovaraš sa mnom o Crkvi. Ali, da li ti znaš zašto je mene toliko zapanjilo to što si rekao – da bez Crkve nema prave vjere, moralnog života i opštenja sa Bogom?
Duhovnik. Možda i znam. Ali bolje je da mi sam kažeš.
Nepoznati. Poslije tri razgovora sa tobom ne može se reći da sam postao vjernik. Mada mi se u jednom trenutku učinilo da sam bio gotovo došao do toga. U svakom slučaju, osjetio sam da je moj unutrašnji svijet i složenost života koji me okružuje više „srodan“ religioznim „fantazijama“, nego veoma prostom, ali ništa ne objašnjavajućem mojem pređašnjem pogledu na svijet. Odjednom – ti izgovaraš neočekivanu riječ: „Crkva!.. “ I izgovaraš je, ne da bi opravdao, na ovaj ili onaj način, ljudske slabosti, i ne da bi zaštitio svoju vjeru, koja ostaje istinska, uprkos postojanju Crkve, nego – u najpozitivnijem mogućem smislu, naglašavajući, u pitanjima vjere, njen primarni značaj. Ja sam bio potpuno zapanjen tvojim riječima.
Duhovnik. Znao sam da će biti tako.
Nepoznati. Znao? Znači, ti shvataš da u tvojim riječima nešto škripi?
Duhovnik. Ne, ne zato. Ja sam znao da ti misliš o Crkvi ono što misli većina nevjernika. Ali govori dalje. Slušam te.
Nepoznati. Što se tiče Istina vjere kod mene je bilo sumnji. Ali što se tiče Crkve sumnji kod mene nema. Ovdje se radi o nečem potpuno drugom. U pitanju o Crkvi nema ničega „nepostižnog“, i sa te strane ne može biti nikakvih teškoća za razum. Ali zato su tu i sumnje i teškoće sasvim drugačije prirode. Jer, ja ponešto i znam iz istorije. A u tome što iz nje znam se i krije teškoća.
Duhovnik. A šta konkretno tebe u tvojim znanjima zbunjuje?
Nepoznati. Čisto zemaljski karakter razvoja Crkve. Crkva – to je ljudska organizacija, koja sebi pri tome postavlja daleko ne isključivo religiozne ciljeve, i koja je na sebi odrazila sve ljudske slabosti i grijehe. U životu Crkve sve promjene je tako lako objasniti vanjskim faktorima, da je definitivno nemoguće pronaći u njoj bilo šta „natprirodno“! Čak i takvi događaji, kao što je trijumf hrišćanske vjere nad mnogoboštvom, ili pobjeda arijanstva nad pravoslavljem, a onda pravoslavlja nad arijanstvom, ili, u novijoj istoriji, naprimjer, odvajanje anglikanske crkve od katoličke i tako dalje i tako dalje – jednom riječju, svaki pokret crkvenog života uslovljen je političkim, ekonomskim i svakojakim drugim, čisto vanjskim faktorima, što uopšte važi za sve istorijske fenomene. Kakve onda to može da ima veze sa vjerom, moralnim usavršavanjem i opštenjem sa Bogom? Zbog čega je takva jedna organizacija neophodna za ispunjavanje „natprirodnih“ i unutrašnjih zadataka o kojima ti govoriš?
Duhovnik. Jesi li završio?
Nepoznati. Nisam. To je glavno, ali to nije sve: ima još nešto, što je samo po sebi važno, i što indirektno povrđuje istinitost onog glavnog. Vi za Crkvu govorite da je ona Jedina, Sveta, Saborna i Apostolska. Zar to nije apsurd? Jer, Crkva nema ni jednu od tih osobina! Gdje je ta vaša „jedina Crkva“, kada je svima poznato postojanje, u krajnjem slučaju, četiri velike Crkve – pravoslavne, katoličke, luteranske i anglikanske. Nekoliko malih – grigorijanstvo, kalvinizam, husizam i beskonačno mnoštvo „sekti“ – koje za sebe takođe misle da su „jedine“ istinite crkve. Sveta? To je još apsurdnije! O kakvoj „svetosti“ se uopšte može govoriti, ako čovjek makar malo zna njenu istoriju, a pogotovo njeno sadašnje stanje. Koliko nasilja, koliko laži, obmana i otvorenih zločina je činila i čini do dan-danas Crkva. Gdje je ta njena svetost? Kako se ta riječ može izgovarati bez podsmijeha, i nad svetošću, i nad Crkvom? Saborna? Opet neistina. Možda su, nekada davno, skoro u predistorijskim vremenima, njeni „Sabori“ nešto i značili; ali, počevši od takozvane „velike epohe“ Vaseljenskih sabora, pa sve do naših dana, Crkva nije ništa drugo, do sluškinja svjetovne vlasti i oruđe raznoraznih njenih, apsolutno zemaljskih, ciljeva. Apostolska? Sumnjivo. Ali, o tome, ipak, nećemo govoriti: formalna prijemstvenost od Apostola, čak i da je ima, za mene nije od suštinskog značaja. I eto, poznavajući potpuno zemaljski, „uzročno-uslovljeni“ karakter istorije Crkve, videći da u njoj nema ni jedne od osobina o kojima govore vjernici – ni jedinstva, ni svetosti, ni sabornosti – ja i dalje moram da vjerujem da je Crkva – sve u stvarima religioznog života. Ja sam u potpunoj nedoumici zbog tvojih riječi o Crkvi. I ono što je bilo počelo da mi se čini skoro kao da je istina – opet je odgurnuto nekuda daleko i pokrilo se maglom. Bolje je ipak nepostižnost, sa njom se čovjek i može nekako pomiriti, nego „jasnost“ koju ne možeš a da ne „primjetiš“.
Duhovnik. Ti govoriš da u pitanju o Crkvi nema ničega nepostižnog, da nema nikakvih teškoća za poimanje razumom. Tu se i krije tvoja zabluda. Učenje o Crkvi je i tajanstveno, i nepostižno. I, tvoje riječi svjedoče samo o tome da ti ne poznaješ to učenje. To što ti govoriš da za tebe predstavlja teškoću za razumijevanje, i sve što si govorio o istoriji Crkve i o odsustvu u njoj osobina koje su ukazane u Simvolu Vjere – sve je to, takođe, posljedica tvojeg elementarnog nepoznavanja učenja o Crkvi. Zato ni moj odgovor neće biti onakav kakvog ga ti očekuješ. Prije nego što počenomo govoriti o istorijskom životu Crkve, ili o njenom jedinstvu, svetosti i sabornosti, ja ću se potruditi da pred tobom razotkrijem – onoliko, koliko je to uopšte moguće – samu tajnu učenja o Crkvi. I ovdje, kao i prilikom razmatranja svih istina vjere, ti se moraš pripremiti da čuješ mnogo toga što je nepostižno za razum.
Nepoznati. Slušam te sa naročitom pažnjom. Meni nije jasno šta se može reći o Crkvi, osim onoga što svi znaju.
Duhovnik. Koji „svi“? Nevjerujući ljudi? Njima se može reći mnogo toga novog, zato što oni o Crkvi ne znaju ništa. A za vjernike neću reći ništa novo, zato što neću govoriti o nekakvom svom učenju, nego o crkvenom učenju, koje je otkriveno u Božijem Otkrovenju i koje se sadrži u Crkvi kao Njeno savršeno samopoznanje.
Nepoznati. Nije valjda da je i ovdje za sve krivo to čudno, na svoj način takođe nepostižno, osljepljenje nevjerujućih ljudi?
Duhovnik. Nesumnjivo: oni, pored očiju, ne vide, i pored ušiju – ne čuju.
Nepoznati. Možda si i u pravu.
Duhovnik. Unutrašnja suština Crkve takođe je nepostižna za čovječiji razum, kao što je tajna Presvete Trojice, čije ona i jeste podobije.
Nepoznati. Ne razumijem. Kakve veze ima organizacija vjernika, makar ona imala i najuzvišenije moguće ciljeve, sa pitanjem o suštini Boga?
Duhovnik. Crkva u svojoj suštini uopšte nije nekakva organizacija, nego organizam – živ organizam, sa ciljem i smislom. Njeno savršeno unutrašnje jedinstvo, uz odvojenost sastavnih dijelova, ista je takva tajna, kao što je svaka množina koju razum vjerom prihvata kao jedninu.
Nepoznati. Objasni mi to malo podrobnije.
Duhovnik. Ti si već vidio koliko je površno i lakomisleno tvrđenje ograničenog racija o apsurdnosti mišljenja da su Lica Presvete Trojice Jedan Bog. Ti si vidio kako su ništavni pokušaji razuma da odbaci tajnu ovaploćenja Sina Božijeg i dvije prirode u Njemu – Božanske i čovječije, sadržane u jedinoj Ličnosti Bogočovjeka. Vidio si kako premudrost vjere preodolijeva premudrost razuma. Sada si ti pred istom takvom tajnom, i pred istim takvim zadatkom: da prihvatiš suštinsko jedinstvo Crkve, uz množinu i vidljivu razdijeljenost njenih udova. Jedinstvo Crkve je nemoguće postići razumom. U jedinstvo Crkve čovjek može da se uvjeri samo vanjskom formom spoznaje – vjerom.
Nepoznati. Ja i dalje ne mogu da shvatim tvoja poređenja. Kad si govorio o Trojičnosti Jednog Boga, govorio si o tome – kakve su osobine Njegove Ipostasi, i o tome – kako se Njihova Trojičnost tajanstveno umiješta u jedinstvo Božijeg bića. A ovdje? Gdje je ovdje tajna? O kakvom biću Crkve ti govoriš? Šta ima zajedničko između Crkve i Presvete Trojice? Množinu ja vidim. Ali gdje je jedinstvo?
Duhovnik. Da bi shvatio to o čemu se ovdje govori, prvo treba da istinski razumiješ karakter crkvenog jedinstva. Jedinstvo Crkve uopšte nije isto što i organizaciono ili materijalno jedinstvo vidljivog svijeta. Razlika je u tome što crkveno jedinstvo ima savršeno drugačiju prirodu. Kada tvrdimo da je jedinstvo Crkve nalik na jedinstvo Presvete Trojice, mi ne koristimo običnu analogiju, nego uspostavljamo stvarno podobije, koje nam razjašnjava tajnu suštine bića Crkve.
Nepoznati. Sve je to tako apstraktno, da je meni jako teško da shvatim o čemu uopšte ti pričaš.
Duhovnik. Sjeti se riječi Spasitelja: „Oče Sveti! Sačuvaj ih u ime Tvoje, one koje si Mi dao, da budu jedno, kao i Mi“. „… Da svi budu jedno; kao Ti, Oče, što si u Meni, i Ja u Tebi, tako i oni u Nama da jedno budu…“. „I slavu koju si Mi dao Ja dadoh njima, da budu jedno, kao Mi što smo jedno“ (Jn. 17:11,21,22).
Eto gdje je osnova i suština i tajna jedinstva Crkve. Zar ne vidiš da je to jedinstvo isto onakvo, kakvo je i Jedinstvo Ipostasi Trojice, pri Njihovoj vidljivoj razdjeljenosti?
Nepoznati. Ali, u čemu je njegova suština?
Duhovnik. U istom onom, u čemu je suština Jednog Boga Koji ima tri Ipostasi. Ta suština Božijeg jedinstva je – Ljubav. Ljubav sačinjava suštinu i tajanstvenog jedinstva Crkve. Čitamo u Božijem Otkrovenju: „… Da ljubav, kojom Ti vazljubi Mene, u njima bude, i Ja u njima“ (Jn. 17:26). „… Da ljubite jedan drugog, kao što Ja vazljubih vas“ (Jn. 15:12).
Nepoznati. Ali zar ljudi ne ljube jedni druge i izvan Crkve?
Duhovnik. Ljube. Ali, kada mi govorimo o ljubavi kao o suštini Crkve, – mi govorimo o nečem potpuno drugom. Ne radi se tu o odvojenim osjećanjima pojedinačnih ljudi, nego o cijelom živom organizmu, koji se sastoji od ljudskih duša rođenih s visine. U crkveno jedinstvo se ne može ući nasilno, svojim, makar i ljubavi obilnim, srcem. Sjediniti se sa suštinskim jedinstvom Crkve, moguće je samo ako se kroz novo rođenje nadvlada grehovna priroda pavšeg čovjeka.
Crkva u osnovi svojoj ima iskupiteljnu žrtvu Hrista, koja nam daje mogućnost da kroz vjeru, novim rođenjem postanemo sapričesnici ljubavi Božije, sapričesnici bića Božijeg. Zbog toga, iako život Crkve protiče u spoljašnjim, prirodnim uslovima, i ima vidljive vanjske forme, on je, u svojoj suštini, natprirodan. To objašnjavaju za nevjernike čudne riječi koje je Spasitelj rekao o položaju vjernika u svjetskom životu: „… svijet omrznu na njih, jer nisu od svijeta, kao ni Ja što nisam od svijeta“ (Jn. 17:14). „Kad biste bili od svijeta, svijet bi ljubio svoje; a kako niste od svijeta, nego vas Ja iz svijeta izbrah, zato vas mrzi svijet“ (Jn. 15:19). „Ja više nisam u svijetu, ali oni su u svijetu, a Ja k Tebi idem“ (Jn. 17:11).
Dalje se u Božijem Otkrovenju sa još većom jasnoćom otkriva to, za razum nepostižno, učenje o unutrašnjoj suštini Crkve i njenim osobinama. Ovdje treba otvoriti svoje srce, i bez ikakvih lukavih misli čitati ono što govori Gospod ustima Apostola: „… neprestano blagodarim za vas Boga, i spominjem vas u molitvama svojim, da vam Bog Gospoda našega Isusa Hrista, Otac slave, da Duha premudrosti i otkrovenja, da Ga poznate, i da prosvijetli oči srca vašega, da biste poznali u čemu je nada poziva Njegovog, i kakvo je bogatstvo slave nasljedstva Njegovog u svetima, i koliko je bezmjerna veličina svemoći Njegove u nama koji vjerujemo, po dejstvu prevelike sile Njegove kojom je On dejstvovao u Hristu, vaskrsnuvši Ga iz mrtvih i postavivši Ga Sebi s desne strane na nebesima, nad svakim Načalstvom, i Vlastima, i Silama, i Gospodstvima, i nad svakim imenom što se može nazvati, ne samo u ovom vijeku, nego i u budućem. I sve pokori pod noge Njegove, i postavi Njega iznad svega, za glavu Crkve, koja je Tijelo Njegovo, punoća Onoga Koji ispunjava sve u svemu“ (Ef. 1:16-23). „Jer se jednim Duhom svi mi krstismo u jedno tijelo, bili Judeji ili Grci, bili robovi ili slobodni, i svi se jednim duhom napojismo“ (1 Kor. 12:13). I još: „Jer, kao što u jednom tijelu imamo mnoge ude, a nemaju u jednom tijelu svi udi isti posao, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Hristu, a po sebi smo udi jedni za druge“ (Rim. 12:4-5). „… Bog postavi sve ude u tijelu kako je koga htio. A kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? Sad je pak uda mnogo a jedno tijelo“. „I vi ste tijelo Hristovo, a udi među sobom“ (1 Kor. 12:18-20, 27). „… Hristos je glava Crkve, i On je Spasitelj tijela“ (Ef. 5:23). „… On je prije svega, i sve Njime stoji. I On je glava tijelu Crkve“ (Kol. 1:17-18). „Sad se radujem u stradanju svojemu za vas, i punim nedostatak patnji Hristovih u tijelu svojemu za tijelo Njegovo, koje je Crkva…“ (Kol. 1:24).
Evo, to je otkrovenje o tajni Crkve. Eto, to je ta, za razum nepostižna, istina. To je ono što mi znamo, i to ne mudrošću metežnog i sujetnog razuma našeg, nego premudrošću blagodatne vjere. Kako onda odgovoriti na tvoje pitanje: šta je Crkva?
Crkva – to je blagodatno, natprirodno, na osnovu golgotske žrtve Samim Gospodom na zemlji položeno jedinstvo s visine rođenih ljudi koji sačinjavaju tajanstveno tijelo Hristovo, napojeno Duhom Svetim, i koje za svoju glavu ima Samog Gospoda Isusa Hrista.
Nepoznati. Sve što si mi ti sada ispričao, sve je to apstraktno bogoslovlje. Gdje je ta Crkva? U vašim disertacijama, koje niko ne čita? Na policama biblioteka? U životu nje nema. „Natprirodna ljubav“, „rođeni s visine“ ljudi, „nepostižno jedinstvo“… A gdje vam je sve to? Ja, nasuprot tome, vidim strašnu razdijeljenost – neprekidno neprijateljstvo, a svi ti sa visina rođeni ljudi, ako nisu gori, a ono, u svakom slučaju, nimalo nisu bolji od običnih ljudi!
Duhovnik. Ti opet ne možeš da se odvojiš od svojih površnih predstava o Crkvi. Tebi ne smeta znanje istorije, kako ti misliš, nego ista ona navika da količinski, zemaljski vagaš i mjeriš pojave koje su sasvim drugačijih dimenzija. Da, ti vidiš potpuno pravilno, po-zemaljski ti mjeriš potpuno pravilno kada govoriš o ljudskim grijesima. Naravno, i u vjernicim ima malo ljubavi, mnogo grijehova i nečistote, ali ti apsolutno ne vidiš, i mjeriš apsolutno nepravilno, kada to govoriš za Crkvu: jer, nečistota pojedinačnih duša nalazi se izvan Crkve – Tijela Hristovog.
Nepoznati. Pa to je zaista nekakva super-natprirodna aritmetika! Crkva je skup vjernika. Vjernici su grešnici. A Crkva, koja se sastoji od tih grešnika – po tebi tako ispada – sa tim nema nikakve veze, jer su, kao, grijesi – „izvan Crkve“. Ništa ja tu ne shvatam!
Duhovnik. Potrudiću se da ti objasnim. Pred otpuštanjem grijeha na ispovijedi sveštenik se moli: „Podažd jemu obraz pokajanija, proštenija grjehov i otpuštenije, praštaja jemu vsjakoje sogrešenije voljnoje i nevoljnoje. Primiri i sojedini jego svjatoj Tvojej Cerkvi, o Hriste Isuse Gospode našem“.[1]
Kaže se „sjedini“: ne znači li to da je do tada grešnik bio razjedinjen od Crkve?! Crkva upravo tako i doživljava grijehe svojih članova. U svakom činu grijeha vjernik se tim grijehom razjedinjuje od Crkve. Onoliko koliko je čovjek zgriješio – toliko on otpada od njenog tijela. Ti pitaš – gdje je ta Crkva? A ja ću da ti odgovorim: nekada, u epohi mučeništva, sveti su govorili: „Mi sebe nazivamo istinskim sinovima Božijim; takvi i jesmo“ (sv.muč. Justin Filosof).
Mi danas ne možemo to da kažemo za život savremenih hrišćana. Ali Crkva, kakva je bila tada, takva je i danas, jer je i tada ona bila Tijelo Hristovo, ona je to ostala, i ostaće da bude Tijelo Njegovo zauvijek! To nije apstraktna bogoslovska misao, nego živo, realno, naposredno naše osjećanje. Duh Sveti je osjenio slavnu epohu mučeništva, i vjera njihova, požrtvovana njihova ljubav, njihova plamena molitva – čini onu Crkvu, koju ti ne vidiš, koju nazivaš apstraktnom disertacijom, i za koju pitaš – gdje je ona u životu?
Kakvo toržestvo Božanskog načela nad našom prirodom, kakvo molitveno ozarenje mi vidimo kod podvižnika, u njihovima pećinama, zatvorima, pustinjama: to je Tijelo Hristovo; to nije apstraktna, nego živa, istinska, sveta Njegova Crkva. Koliko je svijetlih, uzvišenih stanja, napojenih blagodatnim dejstvom Svetog Duha – preživljeno udovima Crkve, od Apostola do naših dana! To je Sveta Crkva! Koliko molitvi, smirenih suza neizrečene ljubavi su prolila ljudska srca u pravoslavnim hramovima! To je istinska Crkva, to je Tijelo Hristovo. Ti pitaš: „gdje je ta Crkva? gdje je to natprirodno jedinstvo?“ A šta je to – Božanstvena Liturgija? To je, po tebi, takođe apstraktno bogoslovlje? Ali za nas je to – živa, istinska Golgotska Krv i istinsko Tijelo Hristovo, koje daje nama, pavšim, nečistim i pokajanim, ono jedinjenje ljubavi u Božanstvenom tajanstvu, u kojem se realno, mada i nevidljivo, sve nadvladava i sjedinjuje u jedino Tijelo i jedinu Crkvu: „Jedan je hljeb, i mi mnogi jesmo jedno tijelo; jer se svi pričešćujemo od jednog hljeba“ (1 Kor. 10:17).
Nepoznati. Da, ja Crkvu nikada nisam posmatrao sa te strane. Ja sam u njoj vidio samo određenu, istorijski promjenljivu religioznu organizaciju, koja je nalik na bilo koju drugu organizaciju i koja sebi postavlja ove ili one društvene zadatke.
Duhovnik. Upravo tako. Upravo to, elementarno neznanje istine je tebe i dovelo do potpuno izopačenog pogleda na Crkvu. Ali idemo dalje. Sada će ti biti lakše da shvatiš moje riječi. Mi, vjernici, dakle, imamo zajedničku osnovu na kojoj stojimo. Crkva, sa glavom – Hristom, jeste jedinstvani čuvar apsolutne istine. Nikakva, čak i najuzvišenija individualna svijest, zbog povrijeđenosti ljudske prirode, ne može da primi apsolutnu istinu. Tamo gdje počinje individualna ljudska mudrost – počinje veće ili manje izopačavanje istine. Ograničeni ljudski razum može da primi samo djelimičnu istinu, a za to, da bi se mogla otkriti i sačuvati istina apsolutna, mora postojati – ne individualna svijest, makar ona pripadala i najmudrijem čovjeku svijeta, nego – apsolutna, savršena i natprirodna svijest Crkve. Odavde je jasno da bez Crkve ne može biti vjere. Zato što nema prvog i osnovnog uslova za nju: da bi se vjerovalo, treba znati u šta vjerovati.
Nepoznati. Ali dobija se kao nekakav začarani krug: sa jedne strane, da bi postao član Crkve, potrebna je vjera, a da bi imao vjeru, moraš već da budeš član Crkve – kako to?
Duhovnik. Da bi postao član Crkve, potreban je stepen vjere koji je dostupan svakoj ljudskoj duši koja nije izgubila obraz i podobije Božije. To stanje se izražava riječima: „… vjerujem, Gospode! Pomozi mojem nevjerju“ (Mk. 9:24). Ali vjera o kojoj mi govorimo – to je nešto sasvim drugo, ona se isto onoliko razlikuje od vjere izvan Crkve, koliko se individualna svijest razlikuje od svijesti crkvene. Samo u Crkvi ona dobija svu punoću i mogućnost bezgraničnog usavršavanja.
Nepoznati. Meni je jako stalo da razjasnim pitanje o vjeri, pa bih te zamolio da mi što je moguće podrobnije pričaš o tome.
Duhovnik. Prekrasno. Mi smo se već nekoliko puta, kada je trebalo, doticali pojma vjere. Već smo govorili da vjera nije (samo) prosto povjerenje u tuđe riječi, odnosno, (nije samo) površno, neprovjereno znanje. Vjera – to je viša forma poznanja. Ona vidi i osjeća ono što ne mogu vidjeti oči i što ne mogu opaziti čula. To je naročita vrsta percepcije, tajanstvene i nepostižne, koja prevazilazi sve druge forme spoznaje i koja sve njih sadrži u sebi. Ona iza vidljivog otkriva nevidljivo, i nevidljivo čini isto onoliko realnim, koliko je realno ono što je vidljivo: jer, vjera u svojoj punoći obuhvata i razum, i tjelesna čula čovjekova, i svu njegovu dušu. Organ vjere je svo unutrašnje biće čovjeka, dovedeno u odgovarajući red. Um tu zauzima svoje, njemu odgovarajuće, skromno mjesto. Kada je razum zatrovan lažju, a duša izlomljena strastima, – aparat vjere je pokvaren.
Vjera bez Crkve ne može biti savršena. Ne samo zato što za savršenu vjeru treba znati savršenu istinu, nego i zato što za nju treba imati blagodat Svetog Duha. Jer, da je pitanje samo u znanju istina vjere, njih bi mogao naučiti – zato što se one čuvaju u Crkvi, te su zato izvana dostupne svakome – a da sam i ne pripadaš Crkvi. Ali da bi povjerovao u te istine, a ne samo poznavao njih, nije dovoljno da ih izučiš, nego je neophodno da ih poznaš spoznajom vjere. Ako nemaš blagodati Božije, to je nemoguće. Kako govori Apostol: „… niko ne može nazvati Isusa Gospodom, osim samo Duhom Svetim“ (1 Kor. 12:3). Znači, za vjeru je neophodno primiti Duha Utješitelja, Koji je sišao na Apostole u obliku ognjenih jezika, i Koji do dan-danas prebiva u tajanstvima Crkve. Eto šta je vjera, i eto zbog čega vjere bez Crkve ne može biti.
Nepoznati. Pravo da ti kažem, ja bih mogao i da se složim sa ovim. Ali meni je teško da shvatim – kakva je veza između Crkve i moralnog stanja čovjeka? Evo, i sam govoriš da vjerujući ljudi griješe. Znači, Crkva ne garantuje, bez obzira na svoja tajanstva, zaštitu od moralnih padova. Ako je tako, posljednja instanca u pitanju o moralnom životu ipak nije Crkva, nego sam čovjek. Zašto onda bez Crkve nije moguće moralno usavršavanje? A da i ne govorim da to protivrječi iskustvu koje daje svakodnevni život. Ti si me priučio da se prema stvarnosti odnosim sa sumnjom. Ali, nije valjda neistina da ima mnogo visokomoralnih ljudi besprijekornog poštenja i čistote koji, ne samo da ne vjeruju, nego se i sa indignacijom odnose prema Crkvi? Očigledno, moralno usavršavanje čovjeka može proticati nezavisno od Crkve?
Duhovnik. Pretresimo malo bolje to pitanje. Možda mi ne govorimo o istom, kada govorimo o moralnom savršenstvu? Svaki čovjek, složićeš se, ima svoju moralnu svijest. Moralni zakoni koji određuju njegov život mogu biti različiti, u zavisnosti od različitih pojava i istorijskih okolnosti. Ali sveopštost moralnih normi u čovjeku – ma na kakvom stepenu razvoja on stajao – ostaje tvrdo ustanovljena činjenica, i svjedoči o prirodnom porijeklu moralnosti kao o osobini koja je svojstvena samo ljudskoj svijesti.
Nepoznati. Uslovno dopustimo da je tako. Ali tada – tim prije – ne smiješ na Crkvu da gledaš kao na neophodan uslov moralnog usavršavanja.
Duhovnik. Pričekaj. To će da proizađe iz onoga što slijedi. Prirodne, ili primarne osnove moralnosti, u njihovoj sveukupnosti, na izvjesnom stepenu kulturnog razvoja, kada društvo postaje država, određuju minimum moralnih normi u formi zakonodavstva. Kodeks zakona, čije se narušavanje smatra zločinom, u moralnom smislu nije ništa drugo, do moralni minimum koji na sebi odražava moralnu svijest datog društva, organizovanog u odvojenu pravnu državu. Ali, osim tog moralnog minimuma, ograđenog zakonodavstvom, postoji i takozvani individualni moral, koji značajno nadvisuje moralni minimum krivičnog zakona i koji nema strogo definisane, za sve obavezne norme. I tu pojedini ljudi zaista mogu da se uzvise do veoma visokih moralnih stanja.
Nepoznati. Zasad ti potvrđuješ moje riječi.
Duhovnik. Da. Ali to nije sve. Ono moralno usavršavanje, onaj put spasenja i istinitog života, koji je ljudima dao Hristos, i na koji se ne može stati bez Crkve – to nije građansko zakonodavstvo kao minimum društvenoe moralnosti, i nije individualno osjećanje kao stvar ličnih ljudskih napora i dostignuća.
O tom usavršavanju sam čovjek, zahvaljujući povrijeđenosti svoje moralne prirode, nikada ne bi mogao ni da zna, da je sve zavisilo samo od njegove prirode. Ono je za razum nepostižno, i kao životni zadatak neostvarivo. Mi o njemu znamo iz Božijeg Otkrovenja, i ono se dostiže samo u Crkvi: „Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš Nebeski“ (Mt. 5:48). „Jer Ja vam dadoh primjer da i vi tako činite kao što Ja vama učinih“ (Jn. 13:15). „Ovo da se misli među vama što je i u Hristu Isusu“ (Flp. 2:5).
Koliko duboko je takvim poimanjem usavršavanja od najdrevnijih vremena prožeta Crkva – može se vidjeti i iz sljedećih riječi hrišćanskog mučenika Justina: „Svi se ljudi udostojiše da postanu bogovi, da imaju silu da budu sinovi Svevišnjeg“.
Eto šta mi podrazumijevamo pod pojmom „moralno usavršavanje“. Vjerovatno je i tebi jasno da takav zadatak prevazilazi ljudske moći – zato što su one ograničene, a taj je zadatak bezgraničan. Moralno usavršavanje u tom smislu postaje bogousavršavanje.
Nepoznati. Da. To shvatam. Ali kakva je veza između bogousavršavanja i prirodnog morala?
Duhovnik. Prirodni moral čini mogućim željenje takvog savršenstva. Ali samo bogousavršavanje zahtijeva takvo ponovno rođenje, koje bi čovjeka učinilo sposobnim da primi natprirodne sile, i koje bi zrnu prirodnog morala dalo da iz individualnih okvira isklija na bezgranično prostranstvo bogousavršavanja. Moralno usavršavanje za ljude vjere – to je put ka svetosti. Po tom putu se ne može ići svojim snagama. Potrebna je blagodat Božija. Potrebno je osjenjivanje Duhom Svetim, potrebno je to što mi nazivamo „rođenje s visine“. Sve je to moguće samo u istinitoj Crkvi Hristovoj, zato što Crkva nije samo čuvar istine, nego i izvor blagodati, čuvar darova Svetoga Duha. Eto kakvo poimanje morala ispovjedamo mi, kada utvrđujemo za nevjernike čudnovatu misao da je bez Crkve nemoguć moralni život. Bez Crkve je moguć moral divljaka, moguć je i moral „dobrog čovjeka“, ali je bez nje nemoguć moral u čijoj osnovi leži duhovno rođenje, moral čiji je vrh – dostizanje blagodati Božije svetosti koja od čovjeka čini „sina Svevišnjeg“.
Nepoznati. Da, sa te tačke gledišta, ti si u pravu: vrlo je moguće da je takav moralni zadatak bez Crkve neostvariv.
Duhovnik. Ostaje još pitanje: da li je bez Crkve moguće Bogoopštenje?
Nepoznati. Da. Čak i nakon što sam te saslušao, i na nov način počeo da gledam na pojam Crkve, ja i dalje ne mogu da shvatim – zbog čega je nemoguće osjećati Boga i moliti se Njemu bez ikakvih posrednika i izvana ustanovljenih formi? Nije valjda da za to nije dovoljno imati vjeru, za koju i ti govoriš da je može imati svaki čovjek koji nije izgubio „obraz i podobije Božije“, i moral „dobrog čovjeka“, koji je i po tebi moguć kao individualno dostignuće. Nije valjda da je i tu obavezno prisustvo nečeg natprirodnog?
Duhovnik. Naravno. Neminovno je potrebno. I ja mislim da se i u ovom pitanju, isto kao i u pitanju o moralu, naša nesuglasica može objasniti time što mi govorimo o potpuno različitim stvarima. Kada ti govoriš da je opštenje sa Bogom moguće bez Crkve, a ja govorim da ono nije moguće, mi pod pojmom „opštenje sa Bogom“ ne podrazumijevamo jedno te isto.
Nepoznati. Objasni onda u čemu je razlika.
Duhovnik. Sveznajući Gospod zna sve što se čini u dušama čovječijim. Zna On i za molitve koje ka Njemu obraćaju ljudi izvan Crkve. Sa druge strane, i duša čovječija koja u sebe ne prima punoću Crkvene Istine nije u potpunosti lišena obraza i podobija Božijeg, i može do određenog stepena da prima u sebe Božije načelo. To i jeste ono opštenje sa Bogom o kojem ti govoriš, i koje je moguće i izvan Crkve. A mi vjernici govorimo o drugom. Bogoopštenje o kojem mi govorimo nije samo molitva, ili maglovito osjećanje Boga – to je tajanstveno, suštinsko sjedinjenje sa Njim. Takvo sjedinjenje, takav živ, da tako kažemo, organski uticaj Boga na nas moguć je samo u tajanstvu Evharistije. Samo pričesnici Tijela i Krvi Njegove nalaze se u realnom, djelotvornom, stvarnom opštenju sa Bogom. To nije moguće izvan Crkve. I samo to, najtjesnije, organsko, Crkveno sjedinjenje u Tajanstvu Evharistije i može biti nazvano opštenjem sa Bogom u pravom smislu te riječi.
Nepoznati. Da, ja sam pod riječju „opštenje sa Bogom“ podrazumjevao nešto sasvim drugo.
Duhovnik. Eto vidiš, kako je teško nevjernicima da shvate vjernike. Kako izopačeno, kako profano predstavljaju oni svo učenje Crkve. Tebe su zapanjile moje riječi da su bez Crkve nemogući vjera, moralno usavršavanje i Bogoopštenje. One su ti se učinile besmislene i ružne. Ali kada se pred tobom, makar i u najopštijim, najnejasnijim obrisima pojavio istiniti lik Crkve, ti ne samo da si shvatio da to nije besmislica, nego si i uvidio da i vjera, i moral, i opštenje sa Bogom – kada se čovjeka dotakne čudesno, natprirodno i nepostižno biće Crkve – postaju nešto drugo. A šta ako se pred tobom otkrije ono što vide i osjećaju ljudi vjere? Šta ako ti sam preživiš nikakvim riječima neopisivo osjećanje slijevanja sa tim tajanstvenim, novim tijelom Crkve? I ako Crkva za tebe postane – ne apstraktni bogoslovski pojam, nego čudesna i najnesumnjivija moguća stvarnost, koju nisi u stanju da postigneš umom, ali koju osjećaš svim svojim bićem: da li ćeš tada moći da za Crkvu kažeš barem jednu od onih riječi koje o njoj govore nevjerujući ljudi, za kojih je ona obična „istorijska pojava“?
Nepoznati. Da, tvoje riječi mi izgledaju ubjedljive. Ali ja osjećam neku vrstu podvojenosti. Sa jedne strane – sve što ti govoriš meni se čini da je blizu istine, a sa druge – teško mi je da se odreknem od sumnji o kojima sam ti govorio na početku našeg razgovora. Preda mnom su sada dvije crkve: jedna, o kojoj ti govoriš, i druga, koju sam navikao da vidim ja; i nikako ne mogu da ih spojim u jednu.
Duhovnik. Da. Došlo je vrijeme da popričamo o tvojim sumnjama. To će nam dati mogućnost da obučemo istinito poimanje Crkve, otkriveno pred tobom, u konkretnije vanjske forme. I to će ti pomoći da u jednu Crkvu spojiš tvoju udvojenu o njoj predstavu.
Nepoznati. Moguće.
Duhovnik. I tako, na početku našeg razgovora ti si rekao da tebe zbunjuje čisto zemaljski karakter crkvene istorije. Za tebe je Crkva čisto ljudska organizacija, koja je na sebi odrazila sve uobičajene ljudske slabosti i grijehe. Sve događaje u životu Crkve, prema tvojim riječima, lako je objasniti vanjskim faktorima, kao i svaku drugu istorijsku pojavu. A onda si tu osnovnu misao potvrdio negiranjem svih osobina Crkve – njenog jedinstva, svetosti, sabornosti i, sa sumnjom, apostolske prijemstvenosti. Ja sam ti na to odgovorio da su sve tvoje sumnje zasnovane na nepoznavanju istinitog učenja o Crkvi i da se mora početi od pokazivanja tog učenja. Poimanje Crkve kao prirodne, ljudske organizacije je lažno. Zamisli da u čovjeku vidiš samo njegov fizički život, samo ređanje unutrašnje ničim ne povezanih fakata. Kakvu biografiju o njemu ćeš moći napisati? Kako god tačni bili fakti iz biografije tog čovjeka koje ti opišeš, oni će, od početka do kraja, biti lažni. Nešto slično se dešava i sa čovjekom koji, ne videći unutrašnji život Crkve, piše ili izučava njenu „istoriju“.
Crkva je pojava natprirodna, i po svom porijeklu, i po svom razvoju. Njena istorija – to je samo vanjsko izražavanje, u zemaljskim uslovima, njenog natprirodnog sadržaja. Ne može se shvatiti stvarna istorija Crkve ako se ne vidi ili ako se (što je još gore) negira unutrašnji sadržaj koji se krije iza istorijskog ređanja događaja iz njenog života. Stvarni istoričar Crkve može biti samo onaj koji sam živi crkvenim životom, i zahvaljujući tome vidi i razumije njen unutrašnji, tajanstveni život. Tvoja zbunjenost meni je skroz jasna, zato što Crkva, da je ona zaista onakva kakvom je ti zamišljaš – samo „ljudska organizacija“ – ne bi mogla imati nikakvog unutrašnjeg odnosa prema religioznom životu, i sva bi bila određena, u svojem razvoju, raznoraznim spoljnjim faktorima. Lako je ukazati na vezu između nekog spoljašnjeg, istorijskog događaja ili neke vanjske, istorijske okolnosti sa nekom pojavom u crkvenom životu. Ali sav problem je u tome – kako shvatiti tu vezu? Jer, ona se može shvatiti različito. Sve zavisi od tvojeg opšteg pogleda na suštinu i život Crkve. Jedni te isti fakti će na različit način biti tumačeni i shvatani, u zavisnosti od razlika u poimanju tog osnovnog pitanja o suštini Crkve. Na događaje crkvenog života se može gledati kao na mehaničke posljedice grandioznih političkih i ekonomskih promjena, a može se, naprotiv, i na same promjene u svjetskom životu gledati kao na posljedice djelovanja nevidljivih sila koje žive u Crkvi. Da bi se mogla razumjevati istorija Crkve, ne treba znati neke nepoznate i od neposvećenih ljudi sakrivene činjenice. Činjenice koje o Crkvi znaju i vjernici i nevjernici jesu jedne te iste. Ali treba vjerovati da Crkva nije ljudska, nego Božija ustanova, da je glava Crkve zaista Gospod naš Isus Hristos, da je ona stvarno i živo tijelo Njegovo, da Duh Sveti stvarno prebiva u njoj i vodi je; zbog toga crkvena istorija nije ništa drugo do zemaljski put koji prolazi natprirodna i nepostižna Crkva u prirodnim, izvana opipljivim uslovima. To je odgovor na tvoje pitanje, i u tom pravcu leži razrješnje tvojih sumnji.
Nepoznati. Ne znam da li ja mogu da se stavim na tu tačku gledišta. Ali da se zaista o tome radi – teoretski, ja se slažem.
Duhovnik. Sad ćemo govoriti o osobinama Crkve, ni za trenutak ne gubeći iz vida njen unutrašnji sadržaj koji smo upravo otkrili. On će prilikom razmatranja njenih osobina početi da se oblači u živi, savršeni lik, u kojem će svoj puni izraz obresti i unutrašnja suština Crkve, i vanjska njena forma.
Nepoznati. Ja sada, u izvjesnoj mjeri, već mogu da naslutim šta ćeš govoriti.
Duhovnik. Odlično. U tome se takođe može vidjeti potvrda istine. Ali od čega ćemo početi opisivanje Crkve? Nije li najbolje da počnemo od pitanja o svetosti? Prema tvojim riječima, čovjek koji makar malo zna njenu istoriju, za Crkvu može samo u ironiji reći da je sveta. Ti si optužio Crkvu za nasilje, laži, obmane i otvorene zločine. Ti govoriš tako, ali, da li ti znaš istinito učenje o svetosti Crkve? Zar sveta Crkva znači da se Crkva sastoji od svetih i bezgrešnih ljudi? I, zar teški grijesi pojedinih predstavnika Crkve, makar bili oni i članovi jerarhije, mogu da se nazovu grijesima Crkve? To nisu grijesi Crkve: to su grijesi prema Crkvi. Ti mi navedi makar jednu odredbu crkvenog sabora koja bi bila „grehovna“, ili makar jedno crkveno tajanstvo, ili obred, ili pravilo, koje bi u sebi sadržalo „laž, obmanu ili zločin“? Svetost Crkve nije svetost pojedinačnih lica. Crkva je kao bolnica, koja svojom svetošću liječi i iscjeljuje čovječije duše, zato što nju ne sačinjavaju samo savršeni i sveti, nego i nemoćni i grešni ljudi. Kako onda shvatiti svetost Crkve a u isto vrijeme ne ignorisati grijehe ljudi koji Crkvu sačinjavaju? Kakav se lik razotkriva u Simvolu Vjere kada se Crkva imenuje svetom? Crkva je sveta zato što je Hristos njena glava. Zato što je ona sasud koji u sebe prima blagodatne darove Svetog Duha u svojim svetim tajanstvima, zato što ona čovječijoj duši daje sve što je neophodno za njeno spasenje i dostizanje svetosti, zato što je ona istinito Tijelo Hristovo, u kojem su vjernici sjedinjeni u tajanstvenom jedinstvu ljubavi, zato što se sve što je u njima sveto nalazi u tijelu Crkve, zato što ona, ne otsjecajući ih, vodi pavše duše ka savršenstvu, i zato što ona ljude koji u svakom svojem aktu grijeha otpadaju od Crkve omiva i ponovo sjedinjuje sa sobom u tajanstvu Pokajanja i u Božanstvenoj Evharistiji. To što ti nazivaš „grijesi Crkve“ koji su nespojivi sa pojmom svetosti – jesu grijesi pojedinih njenih predstavnika, koji Svetu Crkvu ne mogu učiniti grešnom, zato što su oni onoliko udaljeni i razjedinjeni od Crkve, koliko se u grijehu nalaze.
Nepoznati. Da. To sam već shvatio.
Duhovnik. Ti ne priznaješ „sabornost“ Crkve i taj naziv smatraš za laž, na osnovu toga što je Crkva uvijek bila sluškinja svjetovne vlasti. Govoreći tako, ti pred sobom vidiš ove ili one zloupotrebe Crkve, koje su svjetovnoj sili davale mogućnost da za svoje ciljeve koristi vanjsku crkvenu organizaciju i pojedine njene predstavnike. Ali ti ne vidiš istiniti lik Crkve, i zbog toga ne osjećaš sabornost njene svijesti i Duha Koji kroz tu sabornost dejstvuje u njenom životu. Nije „sluškinja“ svjetske vlasti, nego je nositeljica blagodati Duha Svetog bila Crkva, kada je njen saborni razum postizao dogmate i nepobitno utvrđivao nepostižne božanstvene istine vjere. Taj saborni razum utvrdio je i sav unutrašnji život Crkve, svetim kanonima koji, u suštini svojoj, nisu mrtva slova ljudskog zakonodavstva, nego žive zapovijesti Duha. Zato oni i ne mogu biti ukinuti subjektivnim aktom ljudske svijesti i volje, ali, u isto vrijeme, kao i sve što je živo i Duhom preispunjeno u Crkvi, saborna svijest, u određenim slučajevima, može da ih upotpuni ili modifikuje i privremeno zaustavi njihovo dejstvo.
Ima epoha kada su nosioci saborne svijesti Crkve i tumači zapovijesti Duha Svetog u manjini, dok je većina predstavnika Crkve nosilac svjetovnih, subjektivnih, necrkvenih načela. Tada je u poretku natprirodnom nosilac sudbine Crkve, na kraju krajeva, manjina, zato što ona čuva crkvenu istinu. Crkva je saborna – ne zato što je uvijek bila nezavisna od uticaja na nju svjetovne vlasti, i ne zato što su njeni predstavnici slobodno upravljali Crkvom prema odredbama sabora, nego zato što je ona, nekada i uprkos užasavajućih pritisaka vlasti, sama sebe određivala i razvijala, kako u oblasti dogmata, tako i u oblasti svog unutrašnjeg života, Duhom Svetim, Koji je djelovao kroz sabornu svijest Crkve.
Nepoznati. To je meni malo teže da prihvatim; ali, dopustimo da je tako. U svakom slučaju, tu unutrašnju stranu Crkve ja uopšte nisam uzimao u obzir.
Duhovnik. Ti si za apostolsku prijemstvenost crkvene jerarhije rekao da ti je jako sumnjiva, ali da ne misliš da je to nešto mnogo važno. Zašto je tebi to sumnjivo? Jer, tu su i istorija i crkveno predanje maltene poimenice sačuvali prijemstveni niz episkopa, počevši od prvih Episkopa, koje su rukopoložili Apostoli, pa sve do dana današnjeg. A pitanje prijemstvenosti je od prvostepenog značaja. U njemu je jedan od suštinskih odličja istinske Crkve, jer je u toj prijemstvenosti zalog neuklonjivog idenja Crkve po putu na koji ju je kroz svete Apostole postavio Gospod Isus Hristos.
Nepoznati. Meni to nije baš najjasnije. Ali neću se zbog toga prepirati sa tobom.
Duhovnik. I evo, sada ja tebe pitam: može li takva Crkva da ne bude jedina? Ti govoriš o „množini“ Crkvi. Ali šta pokazuje ta množina? Nije li to ono na šta je upozoravao Spasitelj, kada je rekao da će „mnogi doći u ime Moje govoreći: ja sam Hristos. I mnoge će prevarati“ (Mt. 24:5). Nije li On nazvao Crkvu Svoju „malo stado“? Nije li On rekao: „… Sin Čovječiji, kada dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?“ (Lk. 18:8). „Tada, ako vam ko kaže: evo, ovdje je Hristos ili ondje, ne vjerujte“ (Mt. 24:23). Koliko će biti otpadništva, koliko izopačenja, kakav će veliki biti spoljašnji trijumf zabluda i laži. Ali istinita Crkva će biti jedna. Koliko li će grana da otpadne od loze sasvim, koliko li će ih se jedva držati na ne sasvim osušenom stablu; međutim, samo će jedna, istinita Crkva ostati na lozi kao zreo grozd. Sveta, Saborna i Apostolska Crkva – čuvar istine i blagodatnih darova Duha Svetog – ne može se razdjeliti na nekoliko istina. Takva Crkva može biti samo jedna.
Nepoznati. Ali, kako je poznati? Jer, svakome se čini da je baš njegova crkva ta jedna-jedinstvena Crkva, o kojoj ti govoriš. Koja su odličja te Crkve?
Duhovnik. Istinita Crkva, kakva je bila, takva će i ostati, navjeki vjekov, „ne od svijeta ovoga“. Duh Hristov u njoj se nikada neće smiješati sa svjetskim duhom Velijara, pa će zato ona uvijek biti slobodna od svjetovnih stihija. U njoj će se nepromjenljivo sačuvati sve što je Crkvi darovao Sveti Duh: i apostolska prijemstvenost jerarhije, i sabornost crkvenog stroja, i čistota dogmata vjere, i nepromijenjenost njenih svetih kanona, i vjernost njenom predanju. Tamo gdje budu te odlike, biće i jedina Istinska Crkva. Važi i obratno: ondje gdje se prekida apostolska prijemstvenost jerarhije, ili gdje se ukidaju sveti kanoni, ili ako ona uđe u savez sa Velijarom, ili se odrekne od Slobode Hristove i upravljanja Svetim Duhom i oda se u ropstvo svjetovnim stihijama – tamo više neće biti Istinite Crkve.
Nepoznati. Ali, kako je teško prenijeti tvoje riječi, da tako kažem, na realno tlo, to jest, da se sa saglasnosti umom pređe na stvarno osjećanje svega toga.
Duhovnik. To može dati samo unutrašnje preživljeno iskustvo, to se ne može dobiti od tuđih riječi.
Nepoznati. Ali ja bih ipak volio da od tebe čujem nešto o tom iskustvu.
Duhovnik. Osjećati Crkvu – znači osjećati blaženstvo koje nam je otkriveno kao obećanje za budući vijek, ali koje počinje već u ovom. I ma kako te plašila svijest i saznanje o počinjenim pregrešenjima tvojim, ma kako zločinački i prljav bio tvoj život, ma kako sebe vidio nedostojnim pred Bogom, saznanje da se i ti pričešćuješ Jedinog Hljeba, da i ti, svojom vjerom, pokajanjem, molitvom, svakim živim djelićem svojeg srca i neugaslom iskrom svoje svijesti, svakim neugušenim dobrim pokretom tvoje duše, po najvećem milosrđu Božijem, sačinjavaš česticu tajanstvenog svijetlog Tijela Hristovog, uvijek te ispunjava osjećanjem blagogovejnog ushićenja i radosnog umiljenja. Ti uvijek, negdje, u najvećoj dubini svojeg srca, osjećaš nadu da će i tebi oprostiti za sve Gospod, i da će ti dati da budeš barem najmanji djelić proslavljene Crkve. Ma kakve da te muke posjećuju, u ma kako unižen položaj tebe postavio život – ti se uvijek osjećaš kao pobjednik, jer preživljavaš pobjedu i slavu Crkve Hristove, koja je obećana i na neki način se već vidi očima vjere. U svijetu ti nisi usamljena skitnica. Uvijek osjećaš punoću ljubavi, koja te obuhvata, koja te sjedinjuje sa sobom i koja ti ne daje da definitivno otpadneš i nepovratno upadneš u okolni smrad svjetovnog života. Ti drzavaš da se moliš za sav svijet, a ne samo za sebe, zato što se moliš u Crkvi, i ti ne samo da moliš, nego i slavosloviš Gospoda, zato što tvoje lične nužde tebi izgledaju toliko ništavne pred tom radošću i opštim toržestvom. Drugačije ti vidiš i sam materijalni svijet, jer njegovu netljenu osnovu, kao novo nebo i novu zemlju, obuhvata Sveta Crkva.
Osjećati Crkvu – znači osjećati punoću života, mir i sozercavanje Istine, radost od nade na spasenje i stalno, sve osvjetljavajuće, sve očišćavajuće dejstvo Božije Ljubavi. Uđi u Crkvu sa otvorenim srcem i, ako Gospodu bude ugodno, sve to će ti biti dato.
Nepoznati. Ko zna – možda to i jeste tako…
Duhovnik. Postati vjernik i ostati izvan Crkve – to je isto što i biti žedan, gledati pred sobom prozirnu posudu punu čiste vode i ne poželjeti da podigneš ruku da bi je uzeo i prinio svojim usnama.
Nepoznati. Izgleda da si u pravu. Ja još ne mogu za sebe da kažem da vjerujem, ali već osjećam nešto što je nalik na ono o čemu ti pričaš. Samo, zar je moguće reći – neću, ne mogu?
Duhovnik. Ne, ti upravo nećeš, mada se tebi i čini da je u pitanju nešto drugo. Ti hoćeš samo jednim krajičkom svojeg bića, a treba htjeti svim svojim bićem. Velika je sreća imati vjeru. Ali – kakvom riječju opisati ono što daje osjećanje Crkve?
Nepoznati. Da, razumijem te. I, vjerovatno, bez tajanstava, odnosno, bez natprirodnih sila – to je, zaista, nešto apstraktno, nekakva prekrasna, ali nedostižna mašta.
Duhovnik. Apsolutno tačno.
Nepoznati. Vidiš, kako je teško takozvanom „obrazovanom čovjeku“ napraviti barem jedan korak na tom putu. Opet su se kod mene pojavila pitanja, opet prepreke.
Duhovnik. Šta konkretno?
Nepoznati. Pa, oko tajanstava. Meni je tu mnogo toga neprihvatljivo i nejasno.
Duhovnik. Nemoj da te to zbunjuje. Ti si već blizu poznanja Istine. A što se tiče novih prepreka, pokušaćemo i njih da savladamo.
Nepoznati. Ja bih to veoma volio.
Duhovnik. Odlično. Sljedeći put govorićemo o tajanstvima Crkve.
 


 
NAPOMENE:

  1. „Podaj mu pokajanje, praštanje i otpuštanje grijeha, opraštajući mu svako sagrešenje, namjerno i nenamjerno. Pomiri i sjedini ga sa svetom Tvojom Crkvom, Hristom Isusom Gospodom našim.“ (prim. prev.)

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *