DIJALOZI

 

DIJALOZI
 

DIJALOG TREĆI
O ISKUPLJENJU

 
Nepoznati. Ovaj put nemam namjeru da ti postavljam pitanja. U prethodnim razgovorima ja sam dokazivao istinitost svog nevjerja i htio da saznam – šta stoji iz tvoje vjere. Ali – Iskupljenje? Jer, to znači – učenje o Svetoj Trojici, o ovaploćenju Sina Božijeg, o Božijoj Materi, o Golgoti, o Vaskrsenju… Šta tu pitati? Meni je sve to jedna takva apsurdna stvar, tako jasna i čista „mitologija“, da ja, jednostavno, nemam šta da pitam. Isto kao kad bi se govorilo o rođenju Venere ili o nekakvom prikovanom Prometeju. Sumnje mogu da se izražavaju u odnosu na nešto što je barem u minimalnoj mjeri vjerovatno. Ali kada se povede razgovor o očigledno glupoj i izmišljenoj stvari – kakve tu mogu biti sumnje i pitanja?
Duhovnik. Zašto me onda uopšte slušaš?
Nepoznati. Moram da priznam da si me natjerao da se na jedan drugačiji, nov način ponašam prema vjerovatnoći i mogućnosti da se može „normalno“ vjerovati. A pošto je, kako si rekao u našem razgovoru o Bogu, učenje o Iskupljenju – neophodni završetak svega što si govorio o grijehu, stradanju i smrti, – kako da me ne zainteresuje šta ćeš reći o tome. To je, ako baš hoćeš, jednostavno, intelektualna znatiželja.
Duhovnik. Odlično. Tvoja znatiželja nije isprazna. Iza nje stoji nesvjesno stremljenje ka poznanju Istine.
Nepoznati. Ti sve okrećeš u svoju korist. Ali garantujem ti da ja ni zamisliti ne mogu da bih ja ikada-ikada mogao početi da kao istinu doživljavam ono o čemu ti sada hoćeš da mi pričaš.
Duhovnik. Ja sam rekao – nesvjesno stremljenje ka Istini, a ne svjesno.
Nepoznati. Avaj. Ja se, naime, još nisam naučio da govorim o onome što je izvan moje svijesti. I tako, dakle, slušam te.
Duhovnik. Sada ćemo govoriti o najvećim tajnama koje je čovjeku otkrio Bog, o događajima koji se jesu desili u ovom svijetu, ali po zakonima savršeno drugačijeg, nematerijalnog bitija; zato ti događaji moraju biti prihvaćeni vjerom. Pod tim ne podrazumijevamo prosto povjerenje prema tuđim riječima, to nije obično priznavanje bez ikakvih dokaza da nešto stvarno postoji, to nije (samo) vjera „na riječ“, nego ono više poznanje, savršenije od poznanja samo umom, ono sveobuhvatno osjećanje Istine, koje te, za razum nepostižne Tajne čini najnepobitnijim i najnesumnjivijim istinama, kakvim ih ne bi mogla učiniti nikakva logička dokazivanja. Tebi se sigurno dešavalo, i to ne jednom, da nešto slično doživiš u svom životu ili da to vidiš u tvom okruženju. Naprimjer, slušaš potpuno nepoznatog čovjeka. Sve što on govori – potpuno je vjerovatno. Ali ti, ni sam ne znajući kako, ne umom, nego svim svojim bićem, osjećaš da on laže. I obratno: ti slušaš drugog čovjeka, takođe nepoznatog, i isto to osjećanje tebe ovaj put tjera da vjeruješ svakoj njegovoj riječi. I kad se u tebi pojavi to osjećanje povjerenja, potpuno ti nepotrebno izgleda dokazivanje istinitosti jednog i lažljivosti drugog. Šta će ti dokazi, kad vjeruješ? Svi najubjedljiviji mogući dokazi mogu dati manje nego što može dati ta tvoja unutrašnja uvjerenost. Nešto slično, samo mnogo savršenije i sveobuhvatnije, može se reći i za vjeru u religioznom smislu. Evo, ti reče: govoriti o Iskupljenju – znači govoriti o Trojici, o Bogoovaploćenju, o Božijoj Materi, o Golgoti, o Vaskrsenju… Da, tako je. Ali kakvi su tu dokazi? Bog otkriva čovjeku ono što je izvan svakog razumijevanja, a mi bismo da od ništavnog ljudskog razuma tražimo da nam dokaže istinitost onoga što je čovjeku o Sebi otkrio Bog?
Ne, bolje nam je da sa blagogovenijem i strahom pažljivo slušamo Božansko Otkrovenje.
Nepoznati. Ti, čini se, zaboravljaš da govoriš sa nevjerujućim čovjekom?
Duhovnik. Ne, vrlo dobro pamtim. Ali ja govorim sa čovjekom koji nije izgubio sposobnost da osjeti istinu, odnosno, da joj povjeruje kada je ugleda.
Nepoznati. A ja ću te, kao Pilat, upitati: šta je Istina? I mislim da će moje pitanje, takođe, ostati bez odgovora.
Duhovnik. Pitanje Pilatovo ostavljeno je bez odgovora zato što je pred njim stajala Istina za koju je pitao. I ako on Nju nije htio – svaki odgovor, to jest, dokaz – bio je suvišan. I tvoje će pitanje ostati bez odgovora, u istom tom smislu. Ja tebi svjedočim o Istini. A ako me budeš pitao – gdje je ona, dokaži mi je – takvo tvoje pitanje, nesumnjivo, ostaće bez odgovora.
Nepoznati. Dobro. Slažem se. Nemoj mi dokazivati, nego mi pokaži svoju istinu. Na kraju krajeva, svejedno je na koji način ću ja doći do nje.
Duhovnik. To što mi o Bogu znamo – čovjek nikada ne bi mogao sam da dozna. U isto vrijeme, to je znanje potpuno neophodno da bi čovjek mogao da živi u Bogu, da bi svjesno išao putem bogosavršenstva. Čovječija svijest bi mogla da dođe do misli o bitiju Božijem. Ali o suštini, o prirodi Božanstva čovjek sam ništa ne bi mogao da dozna – niti iz svijeta i života koji ga okružuje, niti iz mutnih obrisa svog bogopodobnog lika. On bi iz toga dobio samo osnovu za Istini manje ili više bliske fantastične predstave. Takve su sve religije, osim hrišćanske, u kojima se prirodno otkrovenje, dato u samoj suštini čovjekove duše, kao i u prirodi koja ga okružuje, miješa sa poetskom i filosofskom maštom. Samo je Sam Bog mogao da o Sebi kaže ljudima: „Na početku bijaše Slovo, i Slovo bijaše u Boga, i Slovo bijaše Bog. Ono bijaše na početku u Boga. Sve je kroz Njega postalo, i bez Njega nije postalo ništa što je postalo“ (Jn. 1:1-3).
Samo je Bog mogao da kaže ljudima: „A kada dođe Utješitelj, Kojeg ću vam Ja poslati od Oca, Duh Istine, Koji od Oca ishodi, On će svjedočiti o Meni“ (Jn. 15:26).
U tim riječima Božijeg Otkrovenja utvrđuje se osnovni dogmat Pravoslavlja o Bogu Trojičnom u Licima i Jedinom po suštini. To otkrovenje o tajni Presvete Trojice utvrđeno je prilikom Krštenja Spasitelja, kada su se tri Ipostasi javile u formama zemaljskog bitija.
„A kada se krsti sav narod, i Isus pošto se krsti i moljaše se Bogu, otvori se nebo, i siđe na Njega Duh Sveti u tjelesnom obliku kao golub, i ču se glas s neba govoreći: Ti si Sin Moj ljubljeni, u Tebi je Moje blagovoljenje!“ (Lk. 3:21-22).
Nepoznati. Ne, ne, ne mogu! Dok ti filosofiraš, odnosno, dok ono što vjera govori prepričavaš u apstraktnim filosofskim formulama, – ja nekako i mogu da te slušam. Ali kad počneš ozbiljno da mi pričaš o tim legendama i mitovima, i njima potvrđuješ svoje „istine“, ja gubim tu sposobnost! Malo ti je, izgleda, bilo da iskušavaš moj razum besmislenom tvrdnjom da je tri jednako jedan, nego mi još pričaš o „prolomljenim nebesima“, o glasovima sa neba, o pretvaranju jednog od bogova u goluba, o „Sinu“ Boga Oca, Koji pri svemu tome stoji i krsti se u vodi. I sve to govori obrazovan čovjek, koji je u zdravom umu, u dvadesetom vijeku, u periodu blijeska i procvata naučnog znanja. Ništa ja tu ne razumijem!
Duhovnik. Smiri se. O „blijesku i procvatu naučnog znanja“ mi smo dovoljno govorili. Valjda ne bismo trebali na to da se vraćamo: pa, Lajel, Paster, Pirogov, Tomson, Flamarion, Lodž, Virhov i mnoštvo drugih naučnika se nisu malo pomučili da do tog procvata dođe. I to im nije smetalo da u devetnaestom vijeku vjeruju u to o čemu ja sada govorim sa tobom. Batali ti isprazne fraze lakomislenog i nesavjesnog bezbožnika. Neka ti ništa ne smeta da tragaš za Istinom. Vratimo se, dakle, tom traganju. Iz događaja koje sam opisao, i iz navedenih riječi Božijeg Otkrovenja, mi saznajemo nešto o unutrašnjem bitiju Božijem. Naravno, tako i mora da bude – mnogo šta ovdje ne može da stane u ljudski um, kao što on ne može da pojmi beskonačnost vremena i prostora, bitije bez materijalne osnove, bezuzročnost u slobodi volje. Međutim, moguće je, ne postižući nepostižno, osaznati njegovu istinitost i nesumnjivost. Šta nam je, dakle, otkriveno o Bogu? Bog – to je ono što je bilo uvijek. To je ono što nas izvodi iz beskonačnog niza vječno promjenljivih pojava, iz besmislenosti ni zbog čega nepotrebnog kruženja. Bog daje početak vaseljene u vremenu, Sam budući bez početka. Mi nalazimo pokoj u apsolutnosti Njegovih svojstava, zato što ona u sebe primaju sve vječno, sve što nadvisuje čovječije razumijevanje. Ali Bog, Koji je izvan granica promjenljivog bitija koje ima početak, nije slijepa, bezlična sila, ili nešto apstraktno, nekakva prazna, beživotna apstrakcija. Mi iz Otkrovenja znamo nešto o Njegovom Predvječnom životu. Bog je jedinosložen po Svojem sastavu, apsolutno prost. Ali to, jedino po suštini, apsolutno Načelo, Početak, sve stvorivši i silom Svojom sve držeći, ima tri Lica, tri Ipostasi, koje ne razdrobljuju i ne razjedinjuju Njegovu suštinu (prirodu, biće). Zato Bog jeste Jedan po Trima Licima Svojim – Presveta, Jedinosuštna i Nerazdjeljiva Trojica.
Nepoznati. Ne razumijem: tri lica, ma šta da pod njima podrazumijevao, – u svakom slučaju jesu nešto složeno.
Duhovnik. Nisu. Ipostasi – to su lica Božija, koja nikakvu složenost u suštini svojoj ne izražavaju. Sveti Oci u vidljivom svijetu koji nas okružuje ukazuju na neke pojave u njemu, koje nam pomažu da uz pomoć analogija sa njima urazumijemo tu veliku Tajnu. Evo, naprimjer, Sunce, čije bitije ima tri modusa: u materiji koja sačinjava samo njegovo nebesko tijelo – kao prvi, u svjetlosti koju isijava – kao drugi, i u toploti kojom ono ogrijeva Zemlju – kao treći modus. Sve to jeste jedno sunce, ali, kao, u tri „lica“, koja izražavaju jedinstvenu pojavu: materija, svjetlost, toplota. Tebi nije jasno: kako broj „tri“ može da ne bude složen i da se izjednačuje sa jedinicom? Ali broj posjeduje količinska svojstva samo kada se primjenjuje na pojave materijalnog svijeta, i ta svojstva za tebe čine neprihvatljivim pojam nesložene Trojice, jednake Jedinici. Jer, i tvoja jedinstvena ličnost samo se uslovno, kada se na nju primjenjuju zemaljske osobine brojeva, definiše kao trojična po svom sastavu, jer se sastoji od uma, osjećanja i volje. Ali u stvarnosti i tvoja je ličnost „jedinstvena u suštini“, nedjeljiva i nerazloživa na ta tri vida, koji, ipak, ne razdjeljuju tvoju prirodu na tri.
Nepoznati. U mojoj ličnosti ta tri načela imaju različite funkcije, ali nemaju bitije odvojeno jedno od drugog, nemaju samostalni život, koji vi dopuštate u odvojenim licima Trojice.
Duhovnik. Međusobna odvojenost uma, osjećanja i volje čovjeka predstavljaju neku vrstu podobija međusobne odvojenosti Ipostasi Božijih. Um djeluje u svojoj sferi, osjećanja u svojoj, volja u svojoj, ali oni čine jedinstveno biće, koje mi osjećamo kao jedno, nedjeljivo „ja“. Ali ličnost je stvorena u vremenu, te zato um, volja i osjećanja čovjekove ličnosti jesu samo relativno podobije, a ne poptpuno odgovarajući pandan Troipostasnog sastava Boga. I ja ovdje govorim o ličnosti čovjeka – ne da bi ti ličnost Boga mislio isto kao što misliš ličnost čovjekovu, nego da bi, vidjevši nešto slično, prestao da budeš tvrdoglav u svojem negiranju najveličanstvenije Istine, samo zato što ti se, zbog analogije sa materijalnim svijetom, ona čini besmislena.
Nepoznati. Upravo sam te tako i shvatio.
Duhovnik. Prekrasno. Otvori, dakle, srce svoje, ne pregrađuj mu put ka vjerovanju toj Istini. Bez protivljenja saslušaj ono što mi o Njoj znamo iz Božijeg Otkrovenja.
Nepoznati. Da. Potrudiću se da te upravo tako slušam. Jer, ko zna zbog čega, iza prividne besmislenosti tvojih riječi ja nazirem nešto drugo. Ne mogu da kažem – nešto istinito, ali u svakom slučaju više od onoga što sam ranije mislio.
Duhovnik. Ti mutno osjećaš ono što je kristalno jasno ljudima vjere, a naročito svetim ugodnicima Božijim. To osjećanje je natjeralo sv. Grigorija Bogoslava da usklikne: „Trojica, Čije nejasne sjenke u meni izazivaju ushićenje!“
Ali idemo dalje sa udubljivanjem u poznanje Istine. Šta nam je otkriveno u Božijem Otkrovenju o biću Božijem? – „Bog je Ljubav“ (1 Jn. 4:16). Ili, kako govori sv. Grigorije Bogoslov: „Ako nas neko zapita – čemu se mi poklanjamo, šta osjećamo? – mi imamo spreman odgovor: ljubav„.
Šta mi znamo o ljubavi? Mi poznajemo njeno dejstvo, i u tom dejstvu, mada i ne postižemo, ali sa trepetom osjećamo i samu njenu suštinu. Za nas ljubav, ma gdje i ma kako ona dejstvovala u svijetu, uvijek jeste sila Božija, koja nas sa bićem Božijim sjedinjuje. To je tako zadivljujuće rekao sv. Vasilije Veliki, u svom „Šestodnevu“: „Cijeli svijet, sastavljen od raznorodnih dijelova, Bog je povezao nekim savezom ljubavi u jedinstveno opštenje i jedinstvenu harmoniju, tako da dijelovi, po položaju svojem veoma razdijeljeni jedni od drugih, bivaju sjedinjeni posredstvom simpatije“.
Zar sve to ne otkriva i suštinu Bića Božijeg? Zar se osobine Božije ne odnose na tu suštinu? Zar nije Bog-Ljubav svemoguć, nepostižan, nevidljiv, blag, pravedan? Zar nam i stvaranje, i bitije, i jedinstvo vaseljene ne objašnjavaju suštinu Bića Božijeg?
Nepoznati. Znači, ljubav i jeste ličnost Božija? Ja to ne razumijem.
Duhovnik. Kada govorimo ličnost, mi pod tim podrazumijevamo sav sadržaj datog bića: sile, stanje, sve što se u njemu sadrži i čime ono projavljuje sebe izvana. Bog je ljubav. Šta podrazumijevamo mi pod tom riječju? Na filosofskom jeziku to bi se moglo objasniti ovako. Mi o materijalnom svijetu znamo samo ono što o njemu spoznajemo kroz naše opažajne organe. Šta je to stvar „sama po sebi“ – mi ne znamo. E, ono što je stvar „sama po sebi“ u materijalnom svijetu, – u Bogu je ljubav. Drugim riječima, ljubav – to je Bog u Sebi. Ako pitaš: šta je to Bog u svojoj suštini, mi ćemo ti odgovoriti: Ljubav. Ta riječ je nedostupna našem razumjevanju, ali je dostupna našem osjećanju. Ali ako budeš pitao dalje – šta je to ljubav u svojoj suštini, nećeš dobiti odgovor, kao i prilikom pitanja o suštini fizičkih pojava. I tamo ti poznaješ samo projavljivanja jedne ili druge sile, a ne samu silu „u svojoj suštini“. Ti izučavaš projavljivanja i dejstva elektromagnetne sile, ili sile teže, ali, šta su te sile u svojoj suštini – to za tebe ostaje nepostižno. Mi o ljubavi znamo mnogo. Nama su otkrivene njene osobine, njena dejstva, njena projavljivanja. Sve, sve što čovjek treba da zna u granicama zemaljskog bitija o Bogu, on zna, zna da je Bog ljubav, zna i koje su osobine, dejstva i projavljivanja ljubavi.
Zato, ako hoćeš da postigneš tajnu suštine Bića Božijeg, čitaj riječ Božiju, šta se tamo govori o dejstvu Ljubavi u svijetu: „Ljubav dugo trpi, milosrdna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne veliča, ne gordi se, ne čini što ne valja, ne traži svojega, ne srdi se, ne misli zla, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, svemu vjeruje, svemu se nada, sve trpi. Ljubav nikada ne prestaje, mada će se i proročanstva prekratiti, i narodi će umuknuti, i znanje će se uništiti“ (1 Kor. 13:4-8). „Više pak od svega obucite se u ljubav, koja je sveukupnost savršenstva“ (Kol. 3:14). „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah, jer je u strahu mučenje“ (1 Jn. 4:18). „Ako mi ljubimo jedni druge, Bog u nama prebiva, i ljubav je Njegova savršena u nama“ (1 Jn. 4:12). „Ko ne ljubi, taj nije poznao Boga, jer je Bog ljubav“ (1 Jn. 4:8).
Nepoznati. Od svega što si do sada govorio o Bogu, mojem poimanju najdostupnije je bilo ovo što si govorio sada. Ali kako to povezati sa trojedinstvom? Ljubav je jedinstveno načelo, i „lica“ Božija razdrobljuju ga u našoj predstavi.
Duhovnik. Nipošto. Biće Božije je jedinstveno. To biće je Ljubav. A Ispostasi – to su tri lica jednog Bića. Nama je otkriveno da je Bog Otac bio oduvijek, da se Bog Sin predvječno rađa od Oca, i da Bog Sveti Duh predvječno od Oca ishodi.
Nepoznati. Opet nedoumica. Bog Otac je oduvijek. Bog Sin se rađa od Oca, Bog Sveti Duh od Oca ishodi. Ali, pojmovi „rađanja“ i „ishođenja“, šta god oni značili u odnosu na Boga, u svakom slučaju pokazuju neko novo, ranije ne bivalo stanje. Znači, ranije je uvijek bio Bog Otac, a tek onda Bog Sin i Bog Duh Sveti. Ali, ako su Oni počeli da budu potom, kako onda Oni mogu biti jedinstveni po prirodi sa Ocem?
Duhovnik. Opet ti ne možeš da se oslobodiš od svojih materijalističkih predstava i za njih neizbježno vezanih pojmova vremena i prostora. Kada prelazimo na misao o Bogu, podobije trojedinstva u našoj ličnosti o kojem sam maloprije pričao mora biti preneseno u vječnost. Ako kažemo: volja čovjekova rađa se od uma, i osjećanja njegova ishode iz njegove svijesti – zar će to značiti da je u vremenu um bio prije volje i prije osjećanja? Međusobni odnosi lica Presvete Trojice stoje izvan pitanja o složenosti prirode Boga u vremenu. Mi se moramo unutrašnje napregnuti, unutrašnje se izbaviti od ograničenih predstava, duhom se vinuti do sozercavanja vječnosti, i tamo, iza granica prolaznog materijalnog bitija, nama će se otkriti vječno prebivajući Bog, u vječnosti rođeni od Oca Sin, u vječnosti od Oca ishodeći Sveti Duh. Nije bilo trenutka u vremenu kada nije bilo Sina ili kada nije bilo Svetog Duha. Za Njih nema početka u vremenu. Oni su oduvijek, kao i Bog Otac, jer Oni su – isti taj, jedini po suštini Bog. Bog je oduvijek Presveta Trojica, i oduvijek je Bog Otac, od Njega rođeni Sin i ishodeći od Oca Duh Sveti.
Nepoznati. Na moje veliko zaprepaštenje, bez obzira na javnu nedokazivost i fantastičnost, ono što si sada govorio meni ne izgleda bezuslovno besmisleno. Ne znam da li će tako biti i kad pređeš na pitanje o Iskupljenju. Jer, iza učenja o Iskupljenju stoji javno razdijeljena predstava o licima Božijim. Kako se pri tome može zadržati i predstava o jedinstvu Bića Božijeg, meni je savršeno neshvatljivo!
Duhovnik. Sad ćemo preći na to pitanje. Sjeti se svog pitanja o grijehu i stradanju. Čovjek, kojeg je Bog stvorio, obraz i podobije Božije, sobom sjedinjujući sav svijet sa Božanstvom, u svojoj slobodnoj odluci je izabrao put koji nije usklađen sa Božanskom voljom. Posljedica toga bilo je otpadanje od Boga i početak života izvan Boga. Uspostavio se nevidljivi haos, pojavilo se zlo, stradanje i smrt. Da li je čovjek mogao sam da se ponovo sjedini sa Bogom? Nije. Jer, život u skladu sa voljom Božijom mogao je da se odvija zahvaljujući tome što je čovjek bio sa Bogom. Njegova slobodna volja je bila dovoljna da sačuva to jedinstvo. Ali ona apsolutno nije bila u stanju da sama, bez Boga izađe iz opšteg haosa koji je nastao kao posljedica pada čovjekovog u grijeh, da vaspostavi opštu harmoniju. Jer, zajedno sa čovjekom, izvan Boga je počeo da živi i čitav svijet. Dakle, na čovjeku je bilo da i sav svijet vrati jedinstvu u Bogu. Ali to još nije sve. Zlo se javilo u svijetu. I ma koliko se čovjek trudio da ispravi svoj život, ono nije moglo biti uništeno. Sam čovjek nije mogao da učini da ono prestane da postoji. U takvim uslovima nije mogla da se vaspostavi apsolutna harmonija, što znači, i bezuslovno jedinstvo sa Bogom. Međutim, svijet nije mogao da ostane ni u takvom, otpavšem stanju, zato što to nije mogla da dopusti Ljubav Božija. I eto, Sam Bog-Ljubav je zahtio da ponovo sjedini čovjeka, a sa njim i sav svijet, sa Bogom. Da ga sjedini – ne nasilno, ne pomoću mehaničke uzročno-posljedične zavisnosti, nego – očuvavajući u punom obimu čovjekovu slobodu. Bog Otac, kao savršeni Razum, pomislio je da za to djelo Iskupljenja oda Svojeg Jedinorodnog Sina, u pred-znanju Svojem znajući sve što će da bude. Morao je da se ovaploti i da živi među ljudima Sin Božiji, drugo Lice Presvete Trojice, Gospod naš Isus Hristos. On je morao da postane čovjek, ostajući pri tome da bude Bog. U Njemu su morale da budu dvije prirode i dvije volje: Božanska i čovječanska. On je od čovjeka morao da ima sve, osim grijeha. Zlo, koje se zacarilo u svijetu, moralo je ubiti ovaploćenog Bogočovjeka. I to najveće zlodjelo morao je da oprosti ljudima Hristos, u tom praštanju izlivši na svijet svu punoću ljubavi Božije. Čovjek se opet u Spasitelju pomirio sa Bogom, u Njemu je ponovo uspostavljeno jedinstvo, uništen je, silom Ljubavi i praštanja, grijeh koji je počinio Adam. Time su bila zadovoljena trebovanja i Božije Ljubavi i Božije Pravde. Vaspostavljala se apsolutna harmonija, pobjeđivala se smrt vaskrsenjem Bogočovjeka, Gospoda našega Isusa Hrista. Kao što je iz „grudve zemlje“ bio sazdan prvi čovjek Adam, tako je iz „nove zemlje“, iz pavšeg čovječanstva ustao drugi Adam – Hristos. Prvi Adam sjedinjavao je sa Bogom svijet: i drugi Adam – Hristos – sjedinio je sa Bogom svijet koji je od Njega otpao. Svi ljudi mogu ući u to jedinstvo sa Bogom, kroz vjeru u Hrista vaskrslog. Ta vjera sjedinjuje čovjeka sa Hristom, a zajedno sa tim vaspostavlja i opšte jedinstvo sa Bogom. Čovjek, kroz vjeru u Hrista, saraspinjući se sa Njim, postaje nasljednik i pričesnik vječnog života. Ponovo mu se otvara put ka bogosavršenstvu. A zajedno sa čovjekom ponovo se sa Bogom sjedinjuje i sva tvar. Kako govori Apostol: „… sva tvar uzdiše i muči se s nama do sad“ (Rim. 8:22). Ali ona „sa nadom čeka da se jave sinovi Božiji, jer se tvar ne pokori tljenju dobrovoljno, nego po volji onog ko ju je pokorio, u nadi da će i sama tvar biti oslobođena od ropstva tljenju, na slobodu slave djece Božije“ (Rim. 8:19-22). Na taj način, vjera u Hrista oslobađa od grijeha, patnji i smrti čovjeka, i sav svijet. Pročitaj o tome riječi Pisma. Nećeš li i ti osjetiti u njima silu Božijeg Otkrovenja: „Kako u Adamu svi umiru, tako će u Hristu svi oživjeti“ (1 Kor. 15:22). „… Prvi čovjek Adam posta duša živa; a posljednji Adam jest duh životvorni“. „Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi je čovjek Gospod s Neba. Kakav je zemljani, takvi su i zemljani; i kakav je nebeski, takvi su i nebeski. I kako smo nosili obličje zemljanog, tako ćemo nositi i obličje nebeskog“ (1 Kor. 15:45,47-49).
Nepoznati. Da, slika je veličanstvena, nema šta. Ali ti mene izvini. Ja toj veličanstvenoj slici neću prilaziti kao umjetnik, nego kao grubi profan: kakva je to boja i čime ste premazali platno?
Duhovnik. Pitaj, naravno.
Nepoznati. Počeću od onoga čime si ti završio: „Vjera u Hrista oslobađa od grijeha, stradanja i smrti“. Kako to ona oslobađa, kada do dan-danas svuda unaokolo caruju i zlo, i stradanja, i smrt! Ti govoriš da je Hristos na Golgoti iskupio prvorodni grijeh Adama i time onima koji vjeruju u Njega dao mogućnost da se oslobode od grijeha i njegovih posljedica – stradanja i smrti. Ali mi u stvarnosti vidimo nešto sasvim drugo. Svi ljudi – i vjernici i nevjernici – prave gadosti, muče se sav svoj život i, na kraju krajeva, svi, bez izuzetka, umiru. Ti govoriš – svijet je spasen, a ja vidim, i poslije raspeća Hrista, isto ono zlo, iste one patnje i smrti, koje su bile i prije Njegovog raspeća.
Duhovnik. Tu nema nikakve protivrječnosti. To što je učinio Hristos, učinio je za vječno bitije svijeta. Ponovo je uspostavljena i harmonija života u vječnosti: zlo je uništeno, zato što je data mogućnost svetosti. Nema bola stradanja, zato što je čovjeku ponovo otvoren put za vječno blaženstvo. Pobijeđena je smrt, zato što je vaskrsao Hristos i nas očekuje sveopšte vaskrsenje. Ali proces zemaljskog života nastavlja da teče po starom, a da li je i moglo da bude drugačije? Svijet u zlu leži, isto kao i poslije pada u grijeh, zato što je to zlo zapečaćeno u njegovoj tljenoj tjelesnosti. Ali zato se odvija i drugi proces, u kojem postepeno, kroz vjeru, ljudske duše primaju ono što im je dao Hristos. Hristos – to je put spasenja. Put života, moguć za svakoga ko ode od svijeta koji u zlu leži i počne da živi u Hristu. Pročitaj o tome riječ Božiju: „… ali kako vi učestvujete u Hristovim stradanjima, radujte se, da se i u javljanju slave Njegove obradujete i proslavite“ (1 Pet. 4:13). „… Darovana su nam dragocjena i prevelika obećanja, da biste kroz njih postali zajedničari Božanske prirode, ako se udaljite od tljenja pohote koja u svijetu gospodari“ (2 Pet. 1:4). „Ne oklijeva Gospod sa ispunjenjem obećanja, kao što neki misle da oklijeva, nego nas dugo trpi, jer ne želi da ko od nas pogine, nego da svi dođu do pokajanja“ (2 Pet. 3:9), „jer, ako ustima svojim budeš ispovijedao Isusa kao Gospoda i srcem svojim vjerovao da Ga je Bog vaskrsao iz mrtvih, bićeš spasen“ (Rim. 10:9).
Nepoznati. Pretpostavimo da je tako. Dopustimo da je Iskupljenje zaista moglo biti izvršeno i, u isto vrijeme, proces života je mogao da se nastavi po starom. Rezultati Iskupljenja odgurnuti su na kraj procesa, zato što je sam proces u vremenu – neophodan uslov Iskupljenja. To se i može razumjeti. Ali kakav bezdan pitanja i nedoumica izaziva samo učenje o Iskupljenju! Prije svega – o smislu Iskupljenja. Ovaplotio se i počeo da živi među ljudima Sin Božiji. Ljudi su Ga ubili, to jest, počinili zlodjelo, neuporedivo gore od grijeha Adamova u raju. Tamo su pojeli zabranjeni plod i narušili zapovijest Božiju, a ovdje – razapeli na krstu Samog Boga. Odjednom, to ubistvo, to užasno zlodjelo – ne da definitivno pogubljuje svijet, nego, naprotiv, spašava taj svijet. Tu je neki čudovišni nesporazum. Ako je Bog već htio da se pomiri sa čovjekom, zar nije bilo jednostavnije prosto oprostiti, nego čekati da čovjek počini grijeh koji će nadvisiti sve njegove dotadašnje grijehe?
Duhovnik. U tvojim pitanjima sve je od mudrosti čovječije. I mudrost čovječija, zaista, nema snage da odgovori na njih. Ti si u pravu. Kada bi praštanje bilo dovoljno da se vaspostavi normalno bitije vaseljene, kakvo je ono bilo da pada čovjekovog u grijeh, onda, naravno, ne bi bilo rašta stradati Hristu. Ali, da li je ono moglo biti dovoljno? Praštanje je već bilo dato onog trenutka kad je donesena odluka o spasenju svijeta žrtvom Sina, zato što je samo oprostivši bilo moguće učiniti ono što je učinio ljudima Bog. Očigledno, ta je žrtva za to i bila neophodna, da bi darovana žrtva mogla spasiti svijet. Greška čovječije mudrosti se sastoji u tome da ona o svemu misli tako što sve razdjeljuje na dijelove, kao što na dijelove razdjeljuje materiju. Ta mudrost, nesposobna da postigne beskonačno, tim samim je lišena sposobnosti da postigne i nerazdjeljivo. Treba se uzdići, duhovnim sozercavanjem, do osjećanja jedinstva vaseljene u Bogu, i pojmiti da poslije prvorodnog grijeha više nije bilo starog svijeta. Grijeh je mogao biti oprošten, to je ono što je ljudima mogao dati Bog. Ali da bi se iskupio čovjek koji ima slobodnu volju, odnosno, nenasilno – nije bilo dovoljno to praštanje. Nešto je i čovjek morao da učini, da bi se ponovo uspostavilo jedinstvo, da više ne bi bilo svih posljedica počinjenog grijeha. Očigledno, čovjeku se morala dati mogućnost da se preporodi iz pavšeg stanja u novo, blaženo, gdje je, kao u raju, život vječni. Opet je to velika, veličanstvena tajna, ali mi vjerom osjećamo njenu Božanstvenu istinitost: ponovno uspostavljanje jedinstva sa Bogom, preporađanje čovjeka, uništavanje svih posljedica grijeha i zadovoljenje Apsolutne Pravde Božije, narušene grijehom – zahtjevali su takvu žrtvu, takav savršen izraz Ljubavi, takvo potpuno slijevanje volje čovječije sa voljom Božijom, kakvo je mogao dati samo Bogočovjek. Sjeti se učenja o Presvetoj Trojici, o predvječnom rođenju Sina. Kakva onda Apsolutnija žrtva može da bude – od žrtvovanja vazljubljenog Sina Svojeg? I, u Iskupljenju, ta se Apsolutna Žrtva prinosi. Kakvo savršenije izražavanje ljubavi može biti – od spremnosti odati Sebe za oslobođenje svijeta od svih njegovih strasti, a to je i bilo dato dobrovoljnom golgotskom smrću, kojom je Svoj život odao Isus Hristos za spasenje ljudi, kada se On molio za one koji su Ga raspeli i kada je sve oprostio Svojim neprijateljima. Kakva dakle savršenija saglasnost volje ljudske sa voljom Božijom uopšte može biti – od saglasnosti njihove u licu Bogočovjeka? I upravo je to bilo dato u Božijoj i ljudskoj volji ovaploćenog Sina. Ne zlodjelom, koje je zaista neuporedivo užasnije od grijeha Adamovog – to je zlodjelo bilo samo krajnja granica tog pada – nego žrtvom, ljubavlju i savršenim jedinstvom volje ljudske sa voljom Božijom.
Čovjek postaje učesnik Iskupljenja kroz svoju vjeru, jer vjera od njega čini sapričesnika i Krsta, i Golgote, i Vaskrsenja.
Nepoznati. Dobro. Objasnio si mi smisao Iskupljenja. Ali moj um se time ne zadovoljava. On pita dalje: kako je moguće ovaploćenje Božije. Kako se od žene mogao roditi Bogočovjek? Kud se djede Bog nakon što se ovaplotio? Ili se Bog razdvojio? Jedan Njegov dio ostao u Presvetoj Trojici, a jedan zaključan u Hristu? Kako su u Hristu mogle biti dvije volje? Znači, sada, kada se Hristos nakon vaznesenja ponovo sjedinio sa Bogom Ocem i Duhom Svetim, tamo je još u sastav Božanstva ušla i Njegova ljudska volja?
Duhovnik. Ti i dalje ostaješ, svim svojim čulima, i svim svojim razumom, u svijetu materijalnom, u prolaznom, po fizičkim zakonima postojećem, materijalnom bitiju, a u isto vrijeme hoćeš da pojmiš ono što ni Angeli ne mogu pojmiti. Kako se od žene mogao roditi Bogočovjek? To je tajna, kojoj se približiti može samo unutrašnjim, posebnim čulom. Mora se ući u sferu inog bitija. Mora se osloboditi svoj duh od ropske potčinjenosti opažanjima tvarnog života. Kako je moguće bitije vidljivog svijeta? Kako je moguće sjedinjenje duše čovjekove sa tijelom njegovim? I u životu, i u bitiju svijeta, i u postojanju duše čovječije pokazuje se drugi svijet, ali tamo je on zaklonjen onim što je dostupno opažanju naših spoljašnjih čula, a ovdje pred nama stoji nešto najveličanstvenije, što nas navodi na blagogovejni trepet, o čemu mi ne smijemo da drznemo ni da mislimo, i sa čega je svučeno sve inertno, tvarno, sve što je dostupno našem razumu. Ti ne možeš da kažeš ništa suštinski o tome kako se rađa život; ipak, bespomoćnost razuma pred rađanjem života ti ne osjećaš – samo zbog toga što fizički možeš da opišeš njegov biološki proces. Ti ne možeš ništa da kažeš o tome kako se u fizičkom tijelu ovaplotila duša čovječija. Ali ti tu ne osjećaš tajnu, zato što nećeš u čovjeku da vidiš ništa drugo do fizičku njegovu prirodu. Ali i rađanje života, i sjedinjenje duše sa tijelom su nepostižni za razum, kao fenomeni koji izlaze iz okvira čisto materijalnog bitija. Ti ih ne negiraš – ne zato što možeš da ih razumiješ, nego zato što su oni stalno pred tobom. Ne negiraj onda i tajnu Bogoovaploćenja, ne drzaj da govoriš: kako se od žene mogao roditi Bog – samo zato što to ne možeš pojmiti svojim razumom. Tebe u istinitost prirodnog rođenja utvrđuje nesumnjivost fakta, čije bi negiranje bilo besmisleno. Neka te u istinitost Bogoovaploćenja uvjeri to, što bez toga sva osnovna pitanja stvaranja svijeta postaju besmislena i nerazrješiva. Izađi, unutrašnjim samoudubljivanjem, na svijetli prostor osjećanja inog, onostranog života i, ne razumom samo, nego svim svojim bićem prihvati to veliko djelo Božijeg domostroja. Ne pitaj kako su se obistinile tajanstvene riječi: „Duh Sveti naići će na Tebe, i sila Svevišnjeg će Te osjeniti“. Ne pokušavaj, uprljan grijesima, da uđeš u svjataja svjatih vjere, nego sa blagogovenijem poštuj Najčistiju i Presvetu Djevu Mariju, Koja je poslužila ovoj velikoj tajni.
Potpuno su neumjesna kada se primjenjuju na duhovni svijet i sva ostala tvoja pitanja: kuda se djenuo Bog poslije ovaploćenja, kako su u Hristu mogle biti dvije volje i ulazi li sada volja čovječija u sastav Bića Božijeg. Tu svako pitanje podrazumijeva materijalne karaktiristike, mjeru, broj, složenost. Ti postaješ nalik na čovjeka koji se pita kakva je boja zvuka ili koji metrom mjeri težinu tijela. Sve ima svoja svojstva, i jedno je svojstvo svjetlosti, drugo je svojstvo zvuka, na jedan se način mjeri težina, a na drugi dužina. I broj, kada se primjenjuje na pojam volje, nema isto značanje kao kada se primjenjuje na količinu materije. Ovdje broj ukazuje samo na to da je ono jedino, što se ovaplotilo, što jeste „Sin Božiji“ – imalo, u zemaljskom smislu, ne složeno, ali ni sliveno (takođe u zemaljskom smislu) načelo čovječije, slobodnu čovječiju volju. To je od ovaploćenog Slova činilo Bogočovjeka. To je bio osnovni uslov za Iskupljenje. Samo zahvaljujući takvom nepostižnom sjedinjenju je i mogla biti prinesena žrtva za ljude, samo kroz to je i mogao biti spasen svijet. Gdje se djenula volja ljudska? Volja ljudska nije bila „sastavni dio“ u materijalnom smislu – ona je bila to što je od Drugog Lica Presvete Trojice, predvječnog Slova, učinilo Gospoda našega Isusa Hrista. Jasno je: Slovo, kakvo je bilo, takvo je i ostalo, i ono što se desilo poslije ovaploćenja nije unijelo promjenu u suštinu Boga, nego je samo na nov način Njega otkrivalo u svijetu.
Nepoznati. Dopuštam, uslovno, da je sve što si rekao istina. Ali, nije valjda da ti smatraš za istinu i Vaskrsenje Hristovo? Pa zar tvoj razum ne protestvuje protiv vjere u to da je Hristos tri dana ležao u grobu, da bi poslije toga počeo da hoda po zemlji, pričao sa učenicima, jeo pred njima da bi dokazao da nije duh, a u isto vrijeme prolazio kroz zatvorena vrata? I onda, nakon što je isteklo četrdeset dana, pred očima svih učenika odletio na nebo?
Duhovnik. Da, vjerujem. Vjerujem i ispovijedam da je Hristos vaskrsnuo iz mrtvih po ploti, u toku četrdeset dana se javljao Svojim učenicima, govoreći im o Carstvu Božijem, i zatim se vaznio, pred očima svojih učenika. Bez te vjere nema hrišćanstva. „…Ako Hristos nije vaskrsao, onda je i propovjed naša uzaludna, uzaludna je i vjera vaša“ (1 Kor. 15:14).
Šta tebi smeta da povjeruješ u tu istinu? Neobičnost događaja? Ljudi ne vaskrsavaju? To nije u skladu sa prirodnim poretkom? Ali, zar se obični poredak dotiče Bogočovjeka, ovaploćenog Sina Božijeg? Na koji se način pitanje o jedinstvenom faktu može rješavati na osnovu mnogih fakata koji su se dešavali na potpuno drugim osnovama? Zašto tvoj razum, ako se on makar malo približio istinitom razumijevanju smrti, ne može da prihvati vaskrsenje Onoga, Ko je uništio uzrok smrti, sjedinivši Božije i Čovječije. Zašto je za tvoj razum neprihvatljiva vjera u Vaskrsenje, ako sebe već možeš da odriješiš od potpuno neumjesnog gledanja na život kao na materiju u pokretu, kada se objašnjenje ustrojstva sve tvari ne iscrpljuje „kombinacijom atoma“ i kada u materijalnom svijetu priznaješ duhovnu, netljenu osnovu? Malo naprezanje uma, čula i osjećanja lako će te osloboditi od prepreka da prihvatiš istinu Vaskrsenja. I tada ćeš svim svojim bićem da osjetiš silu osnova na kojim je ta vjera utvrđena. Ona je utvrđena, prije svega, na proročanstvima. U Starom Zavjetu se nagovještava dolazak Spasitelja, i to sa masom detalja. Sva istorija zemaljskog života Hrista, ne samo sa ukazivanjem na događaje, nego i sa preciziranjem mjesta gdje će se oni odigrati, ispričana je u njima, kao da to govore očevici. Kao drugo, tu su i svjedočenja Njegovih učenika. Ta svjedočenja su ispunjena takvom snagom, ona odišu takvom istinitošću, da je njima nemoguće ne vjerovati. I, osim toga, potpuno apsurdna i neobjašnjiva bi izgledala sva istorija prvobitnog hrišćanstva, da propovjed Apostola nije bila zasnovana na stvarnom događaju. Kako, zaista, razumjeti da su hiljade ljudi postajali hrišćani, prihvatali vjeru u Hrista vaskrslog, odnosno, vjeru u nešto za razum apsolutno neprihvatljivo, da slušaoci nisu u riječima Apostola osjećali, i vidjeli, vjerodostojna svjedočenja očevidaca? Kako je moguće objasniti mučeništvo, spremnost da se pretrpe bilo kakve muke, ako su jedni propovjedali očitu laž, a drugi, zbog nečega, opet, vjerovali u tu besmislenu laž?
Da se i ništa drugo ne može reći u potvrdu vjere u Vaskrsenje, samo epoha mučeništva bi bila dovoljna da se čovjek utvrdi u toj vjeri.
Nepoznati. Čekaj, čekaj! Ali, zašto ti potpuno ćukte zaobilaziš najnoviju teoriju, prema kojoj Hrista uopšte nije ni bilo, prema kojoj je to, prosto-naprosto, mit koji je stvorila narodna mašta u toku nekoliko vijekova.
Duhovnik. Najnovija teorija! Ali, kao prvo, toj „najnovijoj“ teoriji ima malo manje od stotinu godina. Kao drugo, kad se pojavila, nisu je bogoslovi, nego istoričari, filolozi i arheolozi, – jednom riječju, svi evropski naučnici – odbacili, i to tako jednodušno, da je ona nepovratno i definitivno odbačena u arhivu. Jer, da bi se prihvatila ta „teorija“, treba uništiti sve spomenike, sve dokumente, svu istoriju, ne samo prvih vijekova hrišćanstva, nego i istoriju Rimske imperije. Nisu bogoslovi, nego istoričari i filolozi, pedantni kabinetski specijalisti koji su izučavali svaku riječ, svaku crticu u dokumentima koji su došli do nas – bili oni koji su utvrdili da se vrijeme pisanja knjiga Novog Zavjeta ne može pomaći dalje od kraja prvog vijeka. Ja o toj „najnovijoj teoriji“ nisam govorio ništa zato što se njeno sadašnje izvlačenje iz naučnih arhiva može objasniti samo motivima koji nemaju ništa zajedničko, ni sa naučnom teorijom, ni sa bogoslovljem, niti, uopšte, sa bilo kakvim traganjem za istinom. To se na savremenom jeziku može nazvati „agitovanje“ protiv Hrista. Kakve veze onda to ima sa tobom i sa mnom, kada je naš cilj da uznamo istinu, jer, bez te Istine, život za nas nema nikakvog smisla.
Nepoznati. Neka ti bude. Slušam te dalje.
Duhovnik. Osim tih, da tako kažem, spoljašnjih osnova za vjeru u Vaskrsenje, mogu biti dati i još tvrđe osnove za nju – osnove unutrašnjeg poretka. Vaskrsenje Hristovo završava djelo Iskupljenja i rješava pitanje o zlu, stradanju i smrti. Vaskrsenje predstavlja definitivnu pobjedu nad zlom, vaspostavljanje blaženstva i uništenje smrti. Patnje čovjekove i „ston“ sve tvari, neizbježna smrt svega živog, koja je pretvarala život u beznadežni, bezizlazni i besmisleni haos, u Vaskrsenju dobija svoje razrješenje. Pomoću Iskupljenja dostiže se novo vječno bitije, vječno Carstvo Božije. Sjeti se samo fenomenalnih riječi Božijeg Otkrovenja: „…mi, – govori Apostol Petar, – očekujemo novo nebo i novu zemlju, na kojima pravda prebiva“ (2 Pet. 3:13). „Doći će dan Gospodnji, kao tat noću, i tada će nebesa s hukom proći, stihije će od vatre propasti, a zemlja i sva djela što su na njoj će izgorjeti“ (2 Pet. 3:10). „A onda kraj, kad preda Carstvo Bogu i Ocu, kad uništi svako poglavarstvo i svaku vlast i silu. Jer Njemu valja carovati dokle ne položi sve neprijatelje Svoje pod noge Svoje. A posljednji će neprijetelj biti istrijebljen – smrt“. „… Da bude Bog u svemu“. „Kazujem vam tajnu: nećemo svi umrijeti, nego ćemo se svi odjednom izmjeniti, u tren oka, uz posljednju trubu; jer će da zatrubi, i mrtvi će vaskrsnuti netljeni, a mi ćemo se izmjeniti. Jer tljeno ovo će se obući u netljenost, i smrtno ovo će se obući u besmrtnost“ (1 Kor. 15:24-26,28,51-53). „A oni neće ni gladovati, ni žednjeti, i neće ih pržiti sunce i nikakva žega… i otrijeće Bog svaku suzu sa očiju njihovih“ (Otkr. 7:16-17).
Nepoznati. Stani, stani! A šta je sa paklom? Ti govoriš – sve novo, novo nebo i nova zemlja, „Bog u svemu„, „otrijeće svaku suzu„… A šta je sa mukama vječnim, plačem i škrgutom zuba? Hoće li se naći neko i te suze da otre? One će tako i ostati, na vjeki vjekov… Gdje je onda tu pobjeda nad patnjama? Gdje je tu tvoja „apsolutna garancija“?
Duhovnik. Da. Strašno je pitanje o vječnim mukama. Ali i ovdje glavna teškoća leži u istoj onoj našoj porobljenosti svim zemaljskim. Pod riječju „mučenje“ mi podrazumijevamo patnje koje su nalik na naše zemaljske patnje. Ali „muke vječne“ jesu nešto potpuno drugo. Ti stalno moraš da pamtiš da one nisu nekakvo fizičko „kažnjavanje“, nego su one nešto kao neizbježna posljedica grešnog stanja duše koja je definitivno poljubila zlo i za sebe izabrala put izvan Boga. To nije bol fizički i nije patnja duševna kakvi su nam oni ovdje, na zemlji, poznati, nego potpuno posebno stanje, stanje koje predstavlja vječnu smrt. I to stanje neće nastati zato što Bog neće htjeti da da oprost grešnicima, nego zato što će oni u slobodnom svojem izboru stajati izvan Boga.
Gospod je sve učinio da bi se ljudi mogli spasiti. On im je dao mogućnost za to. Ali On ne može, Svojom Božanskom voljom, umjesto njih samih, to jest, lišivši ih njihove slobode, nasilno učiniti da oni postanu saučesnici sopstvenog spasenja. Poslije smrti nama nepoznat proces u smislu definitivnog samoopredjeljenja duše ka dobru ili zlu, očigledno, trajaće sve do Strašnog Suda, – jer, tu pomažu molitve Crkve. Ali zato poslije Strašnog Suda, kada će se definitivno opredjeliti duša čovječija u slobodnom svojem izboru između dobra i zla, kao posljedica tog slobodnog izbora, duša, prihvativši zlo kao svoje definitivno stanje – prebivaće u užasnom, za nas nepostižnom stanju vječne smrti. U svemu će biti Bog. Svo bitije će biti zaključano u netljeno Carstvo Božije. Sve će biti privedeno u bezuslovnu harmoniju. A ono što je izvan Boga – to neće biti bitije, nego nešto poput njegovog negiranja, neće to biti život, nego njegova suprotost: biće to vječna smrt.
Nepoznati. Teško je sve to prihvatiti razumu čovjekovom.
Duhovnik. Da, teško. Ti i ja smo se uzdigli do posljednjih vrhova Otkrovenja. Osvrni se unazad i pogledaj na sav pređeni put. Neka stane pred tobom, u svoj svojoj veličini, ono što je otkriveno u Božijem Otkrovenju. I neka, napokon, u onom nepostižnom dijelu tebe, osjetiš ti Božiju Istinu. Neka se – ne organskoj tvojoj svijesti, nego beskrajnom tvojem čulu – otkrije vječno Postojanje Božije. Tada ćeš, očima vjere, uvidjeti tajanstveno, nepostižno, predvječno rođenje Sina od Oca i ishođenje od Oca Duha Svetoga, Ljubav Božiju, koja je zahtjela da spasi svijet, da u novi savez sjedini Boga i čovjeka, da da čovjeku život vječni u Bogu, da ga uvede u Carstvo Božije, da ga izbavi od robovanja grijehu, od patnji i smrti. Ti ćeš pojmiti, ali ne umom, nego onim što je više od tvog uma – kako se izvršilo to veliko djelo: poslao je Otac Bog Sina Svojega u svijet, da bi On odao Sebe u žrtvu za grijehe ljudske, i na Gologotskom Krstu se izvršila tajna Iskupljenja silom Ljubavi Božije. Vaskrsao je Hristos i donio svijetu blagu vijest o pobjedi nad smrću, jer je sve smrtne sa-vaskrsnuo Sobom. Može li se o tome reći ljepše od onoga, kako je o tome rečeno u Vaskršnjoj pjesmi: „Vsju nizloživ smerti deržavu Sin Tvoj, Djevo, Svojim voskresenijem, jako Bog krepki, savoznese nas i oboži, tem že vospjevajem Jego vo vjeki[1]“.
Sav je život zemaljski dobio novi smisao, drugu, nevidljivu osnovu, jer je ona za one koji vjeruju – put do vječnog blaženstva. Mogu li ja svojim riječima o tome da govorim, kada je o tome tako savršeno rekao sv. Jovan Zlatousti: „Zamisli stanje tog života, koliko ga samo možeš zamisliti – zato što za pravo naslikavanje nama nedostaju prave riječi; samo na osnovu toga što mi čujemo, kao iz nekih nagađanja, mi možemo dobiti neku nejasnu predstavu o njemu… Tamo se svjetlost ne pomračuje ni noću, ni naletom oblaka, ne prži i ne pali tijelo, zato što tamo nema ni noći, ni večeri, ni hladnoće, ni žege, ni druge neke promjene vremena; drugačije je to stanje, onakvo, kakvo će uznati samo dostojni. Nema tamo starosti. Sve tljeno je istjerano, zato što tamo svuda gospodari netljena sila. Pogledaj na nebesa i pređi na ono što je iznad njih, zamisli preobraženu svu tvar, jer ona neće ostati ovakva, nego će biti mnogo prekrasnija i svjetlija. Ni u čemu tada neće biti pometnje i borbe… Ne treba se tamo bojati ni đavola, ni demonskih zamki, ni pakla, ni smrti“.
A sada ti odgovori na moje pitanje. Zar ti ne osjećaš da ova „fantazija“ više odgovara tvom osjećanju nepostižnosti života i veličanstvenosti vaseljene, od uskog i površnog učenja o „materiji u kretanju“? Reci, zar ne osjećaš kako to, za razum nepostižno otkrovenje Božije obuhvaća sav život vaseljene i nehotice nalazi otklik u tvojoj duši, povezujući vječno načelo, u tebi zaključano, sa Onim Koji Svojom silom drži i tebe i sav svijet? Nije valjda da ne osjećaš kako se razrješavaju sva nerazrješiva pitanja, sve sumnje, kako se umiruje bol uznemirene savjesti, kako se zadovoljava – nezadovoljna zemaljskim životom – čežnja za savršenom pravdom i kako, napokon, sav život tvoj dobija svoje najviše opravdanje i najviši svoj smisao?
Nepoznati. Da, moram da priznam, tako je…
Duhovnik. To, šo ja tebi govorim sada, vjernici preživljavaju u svakom trenutku svog života. Sve oko njih i sve u njima potvrđuje Bogootkrovenje istina vjere. Ti ćeš reći: opet unutrašnje proživljeno iskustvo. Da, unutrašnje proživljeno iskustvo. Poslušaj ispovijed bilo kojeg vjerujućeg čovjeka, i od svakog ćeš čuti jedno te isto. Postaće ti jasno da je njegov unutrašnji život – potpuno poseban svijet. Vjernici i nevjernici su samo po svom vanjskom izgledu jednaki ljudi; ustvari, oni su – razna bića. Može li osjećati nevjerujući čovjek, za kojeg je svijet besmisleno, bezdušno kretanje materije, – radosno osjećanje ljubavi Božije? „… I obradovaće se srce vaše, i radost vašu niko od vas neće moći da otme…“ (Jn. 16:22).
Kako su se obistinile te riječi Spasitelja! Kakvu veličanstvenu, od čovjeka neodvojivu radost daje vjera! „Neću vas ostaviti sirote; doći ću kod vas“ (Jn. 14:18). I vaistinu, dolazi u srce svakog vjerujućeg čovjeka. I vaistinu, svaki vjerujući čovjek ne osjeća usamljenost. To stalno osjećanje ljubavi Božije rasplamsava i u našim srcima ljubav prema Hristu, prema svijetu kao tvorevini Božijoj, prema ljudima, prema svom životu. Patnje zemaljske mi preživljavamo kao spasiteljnu Golgotu, i život za nas nije neuređeno nizanje prijatnih i neprijatnih događaja, nego krsni put, kojim mi idemo u vječno Carstvo Božije. Oči srca našega uvijek su okrenute prema vječnosti, i zato sve zemaljsko samo po sebi nema vrijednosti, i čini nam se samo kao jedan metež i zbrka. Sve to nas čini slobodnim. Jer, gdje je Duh Gospodnji – tamo je i sloboda. I najglavnije naše osjećanje, koje je nedostupno nevjerujućim ljudima, jeste Vaskrsenje Hristovo. Ono se može uporediti sa onim što osjeća čovjek koji je osuđen na smrtnu kaznu i tik pred njenim izvršenjem biva oslobođen. Na nov način sija za njega nebo, na nov način dišu njegove grudi, na nov način vidi on sav život koji ga okružuje. Svijet u zlu leži, ali mi trijumfujemo, zato što je Hristos pobjedio svijet. Život – to je patnja, ali mi se radujemo, zato što je Hristos vaskrsao i patnji više nema. Sve umire, sve se predaje tljenju, ali mi likujemo, zato šo je uništena smrt, i iza prolaznog, tljenog svijeta otkriva se vječni život, novo nebo, nova, preobražena zemlja. Evo zašto: „Psuju nas – mi blagosiljamo; gone nas – mi trpimo; hule na nas – mi se molimo…“ (1 Kor. 4:12-13). Eto zašto su mučenici hrišćanski išli na nevjerovatna mučenja kao na blještave praznike, i mučenički vijenci su za njih bili vijenci pobjede. Samo mi, ljudi vjere, poznajemo pravu sreću. Samo za nas stvarno sija dan. Samo u našim srcima živi prava radost – zato što je samo nama darovana sloboda.
Nepoznati. I da bi sve to dobio, potrebna je vjera?
Duhovnik. Da, potrebna je vjera, potreban je život u Hristu, Blagodat Božija; potrebno je ono što je izvor i vjere, i života, i blagodati.
Nepoznati. Ne razumijem.
Duhovnik. Potrebna je Crkva.
Nepoznati. Crkva? To je za mene potpuno neočekivana riječ. Po tebi, ispada da se bez Crkve ne može ni vjerovati, ni živjeti moralnim životom, niti imati opštenje sa Bogom?
Duhovnik. Da.
Nepoznati. O tome mi moraš pričati posebno.
Duhovnik. Dobro. Sljedeći put ćemo govoriti o Crkvi.
 


 
NAPOMENE:

  1. „Svu državu smrti nizloživši, Sin Tvoj, Djevo, Svojim vaskrsenjem, Bog silni, vaznese nas i oboži, za to Ga i slavimo u vijekovima“ (prim.prev.)

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *