DIJALOZI

 

DIJALOZI
 

DIJALOG DRUGI
O BOGU

 
Nepoznati. Da, u pravu si, koje god pitanje da uzmeš, neminovno ćeš doći do pitanja o Bogu. Zato mi dozvoli da prostrem pred tobom sve što od mene čini nevjernika. Mnogo od toga što ću da kažem vjerovatno neće biti u direktnoj vezi sa našim pitanjem i možda će nas odvesti malo u stranu. Ali drugačije ja govoriti ne umijem.
Duhovnik. Govori, ne razmišljajući o formi, potrudiću se da te razumijem.
Nepoznati. Kao prvo, ja unaprijed moram da ti kažem da su svi skolastički dokazi postojanja Boga – čini se, ima ih sedam komada – meni dobro poznati. Ne trudi se, molim te, da žongliraš njima. Ja mislim da oni još ni od koga nisu napravili vjernika, a najmanje od onih koji su te dokaze smislili.
Duhovnik. Ne boj se. U pitanju o Bogu ja ću se logičkim metodom koristiti manje nego u pitanju o besmrtnosti.
Nepoznati. Znači, nećeš dokazivati, nego pokazivati istinu?
Duhovnik. Da.
Nepoznati. Potrudiću se da je savjesno razmotrim. Do sada ja, naime, u učenju o Bogu nisam vidio ništa osim fantastične bajke, u koju, uzgred budi rečeno, već odavno ne vjeruje niko. Kad sam sretao obrazovane ljude, koji žive, avaj, potpuno isto kao i svi nevjernici, ali koji govore o svojoj vjeri – ja sam nehotice mislio: nije valjda da se oni ne pretvaraju? Nije valjda da se ozbiljno može vjerovati u sve te basne?
Duhovnik. Priznanje bezuslovne iskrenosti jednog prema drugom je neophodan uslov ovog našeg razgovora.
Nepoznati. Da, da, naravno. Ja sam ovu svoju misao naveo samo radi ilustracije – da bih ti pokazao koliko je meni teško da dopustim mogućnost vjere. I tako, dakle, od čega početi? Od manje važnog. Evo, ti si pravoslavni sveštenik, i ubijeđen si da znaš istinu. Po tvojoj istini, Bog je Trojičan u licima i Jedan po suštini. Ti vjeruješ u tog Boga i svaku drugu vjeru smatraš zabludom. Ako pođem kod mule, on će početi da mi govori o svom jedinom Alahu, i takođe će tvrditi da on zna istinu, i tvog trojičnog Boga on smatra lažju koja apsolutno ne odgovara učenju Muhameda. A zatim mogu da odem kod budiste. On bi mi počeo da priča legende o svom Budi. I tvrdio bi da samo on zna istinu. Pa onda bih ja lijepo otišao kod paganina. On bi mi nabrojao nekoliko desetina svojih bogova i takođe bi tvrdio da samo on zna istinu. To mnoštvo raznoraznih religija, koje često isključuju jedna drugu, i koje uvijek, svaka za sebe, tvrde da se istina nalazi samo kod njih, više od svega navodi na sumnju da se i u jednoj od njih zaista nalazi istina. Logika je u pitanjima vjere bespomoćna, a subjektivna ubjeđenost je, očigledno, nedovoljna. Jer, svi predstavnici tih različitih religija imaju podjednaku subjektivnu ubjeđenost, ali im to ne smeta da samo svoju istinu smatraju pravom. Drugim riječima, samo svojim subjektivnim stanjem oni pridaju objektivno značenje.
Duhovnik. Tvoje mišljenje je nalik na to, kao kada bi neko počeo da sumnja u istinitost naučnog znanja samo zbog toga što o svakom naučnom pitanju desetine naučnika iznose različita mišljenja. Jasno je da je neko od njih, ipak, u pravu. I za tebe će naučna istina biti ona koja odgovara tvom poimanju te istine. Uzmi na primjer pitanje o porijeklu vrsta. Zar je tu dostignuta potpuna saglasnost? Do dan-danas mnogi potpuno pobijaju i negiraju Darvinovu teoriju. Mnogi se vraćaju Lamarku. Postoje i neolamarkisti i neodarvinisti. Do dan-danas se u nauci još uvijek provlače sporovi o tom, osnovnom pitanju biologije. Međutim, ti ne govoriš: „Biologija ne zna istinu, zato što razni naučnici razne teorije smatraju istinitim“.
Nepoznati. Da, ali u nauci postoje pitanja koja su jednako razriješena za sve.
Duhovnik. Postoje ona i u religiji. Sve religije priznaju bitije Božije. Sve priznaju Boga kao prvouzročnika svega što postoji. Sve priznaju realnu vezu božanske sile sa čovjekom. Sve priznaju da Bog zahtijeva ispunjavanje moralnog zakona, sve priznaju, osim materijalnog, i nevidljivi svijet; sve priznaju zagrobni život. Zato jedna religija ne isključuje potpuno drugu. U svakoj religiji ima djelić istine. Ali punoća njena stvarno se sadrži samo u jednoj, u hrišćanskoj, zato što je ona otkrivena i čuva se u Pravoslavnoj Crkvi.
Nepoznati. Eto, vidiš, opet nova klasifikacija i nova podjela: zato što je ona otkrivena i čuva se u Pravoslavnoj Crkvi. A katolici? A protestanti? Anglikanci? Kalvinisti? A mnošto svakojakih sekti? Menoniti, baptisti, kvakeri, molokani, duhoborci, hlisti i drugi – jer, svi oni samo sebe smatraju pravim hrišćanima, i Pravoslavlje je za njih grubo unakazivanje Jevanđelja. Šta onda? Kome od vas čovjek da vjeruje?
Duhovnik. Koliko bilo da bilo različitih pravaca, istina od toga neće prestati da bude istina. Ti to shvataš i znaš u odnosu na nauku. Shvati to i kada je u pitanju religija. Djelimičnu istinu mnogi iz raznih razloga priznaju za punu istinu, ali puna istina postoji, i kada je vidiš, odmah je prepoznaješ.
Nepoznati. Zašto je onda ne prepozanju svi?
Duhovnik. U ogromnoj većini slučajeva iz neznanja, zato što im nije poznato učenje Pravoslavne Crkve. A ako im je i ono poznato, a i dalje ne vide istinu, onda razloge neprihvatanja njezinog treba tražiti u moralnoj oblasti. Religija nije nauka. Visoko moralno stanje čovjeka je neophodan uslov za spoznaju religioznih istina.
Nepoznati. Znači, po tebi, punoću istine u Pravoslavlju ne vide zahvaljujući svojim grijesima?
Duhovnik. Da. Gordost, egoizam, strasti – čine ljude toliko nesposobnim da osjete istinu, da je oni, i videći je, ne prepoznaju. Takvi bivaju, uglavnom, rodonačelnici zabluda, i prvi njihovi sljedbenici. A dalje zabluda nastavlja da djeluje iz pokoljenja u pokoljenje, zato što se u toj zabludi oni vaspitavaju i odrastaju, čak se i ne trude da saznaju pravu istinu.
Nepoznati. To je, u svakom slučaju, oštroumno. Ako me tvoja istina ne ubijedi, ti uvijek možeš da kažeš: sam si kriv! – da si manji grešnik, povjerovao bi.
Duhovnik. Da, to je potpuno tačno, ja i mogu tako da ti kažem, i reći ću ti. Zato što sam ja savršeno ubijeđen u to da – zaista znati istinito Pravoslavno učenje, a ne osjećati njegovu istinitost – moguće je samo uz neku moralnu pomračenost.
Nepoznati. Neka ti bude. Jer, meni nije važno kako ćeš ti ocjeniti moje moralno stanje, nego kako ćeš opravdati svoju vjeru. Slušaj dalje. Sve sumnje moje u vezi nevidljive duše još se u većoj mjeri tiču nevidljivog Boga. I jasno je zbog čega. Jer, kad se govorilo o duši, pred nama je, okreni-obrni, bilo neko nesumnjivo bitije – „ljudska ličnost“, i pitanje se ticalo samo njenog sastava. A ovdje mi govorimo o nečemu savršeno fantastičnom. O nekom tamo nepostojećem „licu“ koje je sazdala naša vlastita mašta, i mi se pravimo da govorimo o nečem što stvarno postoji. A što je najinteresantnije – to je da je taj Bog, Kojeg smo sami izmislili, snabdjeven (od nas samih) najapsurdnijim osobinama. To je tako, vjerovatno, da se ne bi lako otkrila njegova fantastičnost. Jer, kada bi o Bogu sve bilo razumljivo, odmah bi postalo jasno da Njega nema. Šta je to, po vašem mišljenju, Bog? Izgleda, nekakva ličnost. U svakom slučaju, vjernici Ga kite svakojakim osobinama ljudske ličnosti. On ima razum, volju, osjećanja, razgnjevljuje se, voli i t.d. Ali ta ličnost, u isto to vrijeme, posjeduje i osobine koje su direktno suprotne samom pojmu ličnosti. Bog ne samo da je svemoguć i sve zna. On nema nikakvih granica, oduvijek jeste i svuda je prisutan. Kako, postavlja se pitanje, uklopiti predstavu o ličnosti sa pojmovima „svudaprisutan“ i „bezgraničan“? Pod riječju ličnost mi uvijek podrazumijevamo nešto što ima granicu, koja ono što nije ličnost „odvaja“ od onoga što ličnost čini. Kako ličnost može biti svuda? Tada, sve i jeste ta ličnost, i izvan te ličnosti, očigledno, ničega i nema. Doduše, videći očiglednu apsurdnost svih ovih tvrdnji, vjernici hitaju da dodaju da je On još i nepostižan. Ali takva popravka ih neće spasiti. Ne možeš, naime, prvo napričati mnoštvo besmislica, a onda ih opravdavati nepostižnošću onoga o kome su one napričane. Ako je Bog nepostižan, zar nije onda bolje reći otvoreno: Boga ima, ali ja ne znam zašto u Njega vjerujem, zato što je Njega postignuti i spoznati – nemoguće. Šta misliš, da se na ovome za sada zaustavimo? Ili da pričam dalje?
Duhovnik. Da, mislim da je bolje da se zaustavimo na ovome. Prije svega, uvijek ćemo imati na umu relativnost svih ljudskih pojmova kada se oni primjenjuju na vjeru. Evo, ti govoriš „ličnost“. A možeš li ti, odvojivši pojam „ličnosti“ od pojma „tijela“, sa dovoljnom osnovanošću govoriti o njenim „granicama“? Ti ovdje opet nama namećeš „prostornost“, toliko neophodnu tvojim opažanjima materijalnog svijeta, i potpuno tuđu bitiju duhovnom. Osobine o kojima si govorio – um, volja, osjećanja – same po sebi ne zauzimaju nikakav prostor, te stoga, kada govoriš da između Božijih osobina i poimanja Boga kao ličnosti postoji nepomirljiva protivrječnost, tu protivrječnost (koja je samo prividna) vidiš zato što u svojem umu pred sobom stvaraš materijalnu, tjelesnu predstavu ličnosti, i uz nju prilažeš pojam koji nema niakakve veze sa tjelesnošću ili materijom. A kada bi dopustio da ličnost može postojati i bez materijalne osnove, kada bi joj ostavio samo razum, volju i osjećanja, – ti bi odmah prešao u potpuno novu, „neprostornu“ ravan, i prestao bi da se zbunjuješ tom prividnom protivrječnošću. Morao bi tada priznati da su i Bog i duša jednako besprostorni, i da razlika između ličnosti Boga i ličnosti čovjeka nije u tome što čovjek zauzima „malo“ mjesta, a Bog je svuda prisutan, tj. zauzima „mnogo“ mjesta, nego u tome što je nevidljivo i nama nepoznato bitije jednog relativno, a Drugog apsolutno. Kada u zemaljskim pojmovima opisujemo ta apsolutne osobine, mi u isto vrijeme mislimo da se one odnose na ono čemu će ti zemaljski pojmovi odgovarati tamo, u savršeno drugačijim uslovima postojanja. Ali nešto od toga tamo odgovara našem prostoru ovdje. To „nešto“ u Bogu je apsolutna punoća, a u čovjekovoj duši je samo relativno, i zbog toga ograničeno. Zbog toga mi i tvrdimo, imajući u vidu apsolutnost te osobine, koja je analogna zemaljskoj prostornosti, da je Bog svuda prisutan, da svugdje postoji.
Nepoznati. Mene do izvjesnog stepena zadovoljavaju tvoja objašnjenja. Ali ja ne razumijem – zbog čega vi govorite o nepostižnosti Boga.
Duhovnik. O nepostižnosti Boga mi govorimo zbog toga što – govoriti o nekim osobinama Božijim, koje je Sam Gospod otkrio o Sebi ljudima – još ne znači postići, ograničenom ljudskom sviješću spoznati sav bezgranični sadržaj Bića Božijeg.
Nepoznati. Kako se onda može postizati ono što je nepostižno? Jer, da nešto postoji – mi priznajemo onoliko koliko to nešto možemo postići razumom.
Duhovnik. Ni u kojem slučaju. Postoji nešto što je potpuno realno, što razum koji ne vjeruje u Boga priznaje da postoji, a u isto vrijeme ne može a da ne prizna da je nepostižno.
Nepoznati. Šta to?
Duhovnik. Beskonačnost prostora i vječnost vremena.
Nepoznati. Meni to nije baš najjasnije.
Duhovnik. Pa, ti, priznavajući samo materijalni svijet, priznaješ realnost prostora i vremena onako kako su dati u tvojoj svijesti. Ti njih misliš „metafizički“, oni su za tebe realna „protegnutost“, koja služi za mjerenje stvari i hronološko uređenje događaja. Zato za tebe savršeno realan smisao ima i pojam „beskonačnosti“ – u smislu prostora koji nema kraja, i pojam „vječnosti“ – u smislu vremena koje nema granica. Za tebe to nije „trivijalna“ beskonačnost, nego objektivno i realno postojanje.
Nepoznati. Da.
Duhovnik. Ali, zar tvoj razum „postiže“ pojmove beskonačnosti prostora i beskrajnosti vremena? Za tebe je apsurdan, zato što je nepostižan, svuda postojeći Bog. Ali koliko je tek apsurdan, iako je isto toliko nepostižan, „beskonačni“ prostor! Zar ti možeš, po svojstvima tvojeg uma, da misliš o nečemu što nema kraja i granica? A kako je prostor za tebe „realnost“, probaj da vodiš misaonu nit „bez kraja“, probaj da zamisliš vaseljenu koja nema kraja. Zamisli da si se mislima udaljio koju milijardu kilometara od Zemlje na kojoj stojiš: ma koliko ti kilometara u svom putovanju prebrojao, uopšte se nećeš približiti kraju. Mogao bi te kilometre da brojiš hiljadama godina, i svo vrijeme bi ostajao u istom položaju, zato što kraja uopšte nema… Probaj da zamisliš sve to – i sa potpunom jasnošću ćeš pojmiti svu nesposobnost čovjekovog razuma da postigne pojam beskonačnosti. Sve, o čemu ti misliš – ima granice. Takva je osobina tvog ograničenog razuma. I ako isti takav zadatak sebi postaviš u vezi vremena, tvoj razum će se naći u istom takvom bespomoćnom položaju. Probaj da zamisliš trilione već proteklih vijekova i trilione vijekova budućih, i zatim osjeti, sa svom realnošću, kako čak i čudovišne brojke godina u prošlosti i budućnosti nikako ne mogu da te približe nekoj granici, zato što za vrijeme nema ni početka ni kraja. I postaće ti potpuno očigledna krajnja nesposobnost tvojeg razuma da postigne pojam vječnosti. Ali, eto, bez obzira na tu nemogućnost da postigneš beskonačnost prostora i vremena, ti potvrđuješ nesumnjivu realnost i jednog i drugog.
Nepoznati. To je neizbježno. A kako bih ja mogao da dopustim kraj? To je jasno: mada moj um i nije u stanju da zamisli nešto što nema kraja, još veći bi apsurd bilo dopustiti i kraj; jer, kakvu god ogromnu veličinu navedeš – uvijek je možeš uvećati.
Duhovnik. Potpuno ispravno. Položaj tvog razuma je bezizlazan: sa jedne strane, nemoguće je zamisliti beskonačnost; sa druge, nemoguće je postaviti granicu. Iz tog bezizlaznog položaja ti nalaziš izlaz tako što priznaješ da nepostižni pojam beskonačnosti nesumnjivo postoji. Zar nije tako?
Nepoznati. Da, tako je.
Duhovnik. Ali isti je takav položaj ljudskog razuma kada je u pitanju Bog. Postići Ga – nemoguće je. Negirati Ga – apsurdno je. Ostaje samo jedno: priznati da je Njegovo bitije i nepostižno i nesumnjivo.
Nepoznati. Analogija teško da može poslužiti kao dokaz.
Duhovnik. Ja i ne dokazujem. Ja se samo bunim protiv tvrdnje: „mi priznajemo da nešto postoji u onoj mjeri, u kojoj to nešto možemo postići razumom“. Ja hoću da ti, štiteći nevjerje, ne širiš svoja prava u na uštrb onoga koji štiti vjeru. Ono što zahtjevaš od razuma ljudi vjere, zahtjevaj i od razuma ljudi koji vjeru pobijaju. Ako, po tebi, razum koji vjeruje mora priznavati da realno postoji samo ono što se može „spoznati“, tada neka i razum koji ne vjeruje priznaje da realno postoji samo ono što se može spoznati. A ako nevjernicima daješ pravo da priznaju za razum nepostižno postojanje beskonačnosti, na kakvoj osnovi vjerujući razum lišavaš prava da priznaje nepostižnog Boga?
Nepoznati. Ali, negirajući beskonačnost, mi dolazimo do apsurda.
Duhovnik. Po meni, negirajući Boga, mi dolazimo do istog takvog apsurda.
Nepoznati. Hm, da… tvoja analogija je ispravna. Ali, hoćeš li ti meni pokazati do kakvog apsurda dolazimo kada negiramo postojanje Boga?
Duhovnik. Obavezno. U svoje vrijeme.
Nepoznati. Odlično. A sada mogu da nastavim?
Duhovnik. Nastavi.
Nepoznati. Mojoj vjeri smeta očigledno bajkoliki karakter vaših otkrovenja. Te bajke, ja se slažem, na svoj način jesu prekrasne. Ali to su ipak samo bajke. I ne može se valjda vjerovati u njih samo zbog toga što su one prekrasne. Zamisli jednog ozbiljnog čovjeka koji pamti ono što su mu pričali u djetinjstvu. Kako bi bilo lijepo, kada bi postojale kapuljače koje te čine nevidljivim, leteći ćilimi, stočići koji se sami postavljaju. U djetinjstvu nam se činilo da sve to postoji „zauprave“. I eto, odraslog čovjeka ubjeđuju da on nastavi da vjeruje u sva ta bajkolika čudesa samo zbog toga što su „mnogo dobra“ ona. Naravno da su dobra. Ali šta da se radi, kad stvarnost nije bajka. Dobre su vaše priče o Bogu, o spasenju, o vječnom životu, o duši, ali, nažalost, sve je to – kapuljača koja te čini nevidljivim. Ne mogu pak ja sebe da lažem i da po starom tvrdim da u sve to vjerujem. Ne mogu da se natjeram da vjerujem da postoji Bog sa dugom sijedom bradom, da On ima Sina Isusa Hrista, Spasitelja svijeta, i Duha Svetog, u obliku goluba, i da je taj svemogući starčić za šest dana napravio svijet. Posljednji dan je uzeo gomilicu zemlje, dunuo u nju, i iz nje je odjednom ispao čovjek. Zatim je iz rebra tog čovjeka napravio ženu za njega. A onda ih je smjestio u raj, gdje su Adam i Eva pojeli nekakav zabranjeni plod, i poslije toga počinju svakojake nesreće i t.d. i t.d. Za sada ću se zaustaviti na ovome. Hoću da te pitam – kako ti gledaš na ove basne? Nije valjda da ti to uzimaš zdravo za gotovo? Ili je to opet nekakva „alegorija“? I šta je Bogu trebalo da poseže za otkrovenjem u takvoj čudnovatoj formi? Zar se nije to moglo ispričati prosto, bez ikakvih letećih ćilima?
Duhovnik. Ne, biblijske priče nisu alegorija, i zato se one ne mogu prepričavati kako kome padne na pamet, ali to nije ni prosto opisivanje događaja, kao u istoriji ili u prirodnim naukama, pa se zato one ne smiju tumačiti u grubo materijalnom smislu. Biblija – to je Božije Otkrovenje, dato čovjeku u uslovima njegovog zemaljskog života, u okvirima njegovih pojmova, jezika i moralnog razvoja. Kad čitaš o stvaranju svijeta, ne možeš prilaziti tome kao naučno-prirodnjačkom opisivanju. Gospod je Svojem Proroku u nekoj vrsti viđenja otkrio tajnu stvaranja svijeta. Mojsije je pred sobom vidio, jednu za drugom, etape stvaranja Vaseljene. I ma koliko prema tvrdnjama nauke trajale te odvojene etape – Božije Otkrovenje će i dalje tvrditi da su to bili dani. I biće u pravu, i nikakvog suštinskog neslaganja sa naukom u tome neće biti. Božije Otkrovenje će to tvrditi, ne zato što je tako važno aritmetičko prebrojavanje – od toga se ništa ne mijenja: i u toku ogromnih vremenskih perioda, i u toku tih nekoliko „dana“, dejstvovala je jedna te ista sila Božija – nego zato što je u Otkrovenju to bilo javljeno u danima. Tebe zbunjuje forma, ali te ne zapanjuje smisao. A čini se da bi nevjerujući razum tebalo mnogo više da zapanji suštinsko podudaranje Otkrovenja sa posljednjim naučnim otkrićima, o kojima Mojsije, razumije se, nije mogao ništa da zna. Sa naučnim otkrićima se podudara hronologija u danima stvaranja. I ono što je u Bibliji izgledalo potpuno neshvatljivo – stvaranje svjetlosti prije nebeskih vidjela – pokazalo se da to uopšte nije očigledna besmislica, kako su to donedavno tvrdili nevjernici, nego da je to posljednja riječ nauke, prema kojoj je prije formiranja nebeskih tijela u vaseljeni postojao „svjetlosni etar“. Ne smije se kao na alegoriju gledati ni na stvaranje čovjeka. Čovjek je zaista sazdan onako kako o tome govori Otkrovenje. Ali ono što tamo piše se ne smije shvatati grubo, materijalistički, kao vajanje figure iz zemlje a onda pretvaranje nje u živog čovjeka. I ovdje u biblijsku priču treba proniknuti duhom, da bi se u proročkim viđenjima postigla božanstvena tajna Otkrovenja. Čovjek – to je zaista komad tvari, isto što i sav materijalni svijet, koji živi po zakonima uzročnosti. To je ono u njemu, što je bilo sazdano kada je već bila sazdana zemlja. Ali gospod je uzeo to parče materije, tu materijalnu osnovu, i udahnuo u nju dah života, to jest, dao joj Svoj Božanstveni duh i, prije svega, Svoje Božanstveno načelo slobode. I javio se čovjek – obraz i podobije Božije.
Nepoznati. Kada o tome govoriš tako, sve dobija prizvuk vjerovatnosti, zato što ti stvaraš nekakvu apstraktnu sliku, nešto izvan vremena i prostora. Ali čim se sa oblaka te apstrakcije spustiš na konkretnu situaciju i pitaš: a kako je to, ipak, Bog „dunuo“ u to „parče“, i šta je, zapravo, predstavljala ta materijalna osnova sama po sebi, kada ona još nije bila „čovjek“ – odmah se pokazuje da sve to, u tim „pričama“, uopšte nije nikakvo „Otkrovenje“, nego, prosto-naprosto, zanimljiva bajka.
Duhovnik. Ti nazivaš apstrakcijom stanje u kojem se mi za izvjestan stepen uzdižemo iznad čulnih opažanja koja zaklanjaju od nas suštinu stvari, i u kojem počinjemo da vidimo nešto što se nalazi iza granica vidljivih fenomena. Uzmi, naprimjer, prirodno pojavljivanje života. Šta ti znaš o tome? Ti znaš biološke procese koji prate i koji uslovljavaju začeće života. Ali šta je to život, i šta se dešava u trenutku začeća novog bića, ne sa tačke gledišta fizičko-hemijskog opisivanja biološkog procesa, nego u samoj njegovoj suštini – kako je bilo, tako i ostaje tajna. Dodir materijalnog i nematerijalnog uvijek je „izvan prostora i vremena“, te zato, ma koliko ti pratio i izučavao ono što se vidi na površini prilikom stvaranja života – ta granica, gdje neživo prelazi u živo, uvijek će ti isklizavati, kao za tebe neulovljiva „apstrakcija“. Zato je besmisleno – onako kako bi ti to htio – „konkretno“ govoriti o tome kako je Bog stvorio čovjeka i pitati kako je „dunuo“ Bog u „grudvu“ zemlje. To je bilo moguće pokazati samo u Otkrovenju, gdje postaje vidljivo ono što je bilo nevidljivo, i opipljivo ono što je bilo neopipljivo. „Konkretno“ – „grudva“ iz koje je stvoren čovjek je mogla da bude vidljiva svima, a Duh Božiji, Koji je se dotakao, nije mogao biti vidljiv ni za koga. On je tu „grudvu“ ozario čovječijom sviješću. I ta svijest je dala čovjeku mogućnost da vidi Boga. U Otkrovenju je pokazan taj, u „konkretnim uslovima“ nevidljiv, trenutak. Da, to je velika tajna. Ali, velika je tajna i sav svijet koji nas okružuje: i u njemu se svo vrijeme vidljivo sjedinjuje sa nevidljivim, opipljivo sa neopipljivim. I kada bi nama to moglo biti pokazano, mi bismo to neizostavno vidjeli u istim onakvim formama, u kakvim su nam data biblijska otkrovenja. „Bajkolikost“ o kojoj govoriš je jedina moguća forma otkrovenja koja potpuno odgovara tajanstvenom sadržaju koji se u nju oblači, i našoj ograničenoj svijesti čini dostupnim ono što je za nju nepostižno i što nije čulno.
Nepoznati. Ali, na kraju krajeva, ako se i dopusti da iza tih bajki zaista stoji neki tajanstveni sadržaj, ti i tada, prosto-naprosto, u njega samo vjeruješ, ti ga ne dokazuješ.
Duhovnik. Logički ne dokazujem. Ali njihovu istinu ja osjećam, ne samo neposrednim osjećanjem, nego i razumom utvrđujem, zato što te priče meni objašnjavaju neobjašnjivo, i sav haos privode u uređen i savršen pogled na svijet.
Nepoznati. No, o „savršenom pogledu na svijet“ govoriti – još ti je rano. Saslušaj za početak moje glavne argumente. Jer, do sada sam govorio samo o spoljašnjim smetnjama za vjeru. Sad ću preći na unutrašnje.
Duhovnik. Odlično.
Nepoznati. Koliko sam puta pred sobom pitanje o Bogu postavljao ovako: dopustimo da taj nepostižni Bog i postoji. Dopustimo da sam izvršio nasilje nad svojim zdravim razumom i natjerao sebe da priznam nevidljivog, nepostižnog, ličnog Boga. Ali, mogu li se umiriti ja tim priznanjem? Jer, razum će od mene tražiti odgovore na čitav niz pitanja koja će proisticati iz tog priznanja. Prvo i najubistvenije će biti – o zlu. Dopustimo da sam ja povjerovao da postoji svemogući, svuda postojeći Bog, Koji je sve stvorio i „bez Njega ništa nije postalo, što je postalo“. Otkuda onda zlo? Šta je ono? Ko je zlo stvorio? Takođe Bog? Očigledno, nije. A ako nije Bog – onda, ipak, ispada da nije Bog baš sve stvorio? Ali zašto taj svemogući Bog trpi zlo, kada ga nije On stvorio? Zbog čega se mora igrati ta tragikomedija od „borbe protiv zla“, ako svemogući Bog jednim jedinim pokretom može da ga uništi i da ostavi u svijetu samo dobro? Kakav odgovor na ta pitanja može dati vjera? Opet da sve svede na nepostižnost? Standardno sklonište, kad vjerniku zadaš nerazrješivo pitanje. Ali u datom slučaju nerazrješivost pitanja o zlu mora da nas dovede – ne do priznanja „nepostižnosti“ religioznih istina, nego do neizbježnog negiranja postojanja Boga, zato što postojanje zla u svijetu čini vjeru u Boga besmislenom.
Drugo, ne manje smrtonosno, je pitanje o stradanjima. Po vašoj definiciji, Bog je ljubav. Apsolutna, savršena, nepostižna i ostalo. I gle, ta ljubav dopušta da sve što živi na zemlji – ne čovjek samo, nego sve, do posljednje infuzorije – strada bezmjernim stradanjima.Čak i ogrubjelo srce osjeća sažaljenje prema onom ko zbog nečega pati. A eto, taj Bog, sama ta ljubav – vidi i čuje kako stenje zemlja, ali neće da prekrati njene muke. Jer, Bog je svemoguć: a to znači, valjda, da On može dati sreću svemu što je živo? Kakav je onda smisao u tome što Bog ćutke „gledi“ kako se svijet previja od bola? I u tome postoji, pretpostavljam, takođe, viši, „nepostižni“ smisao? Izvanredno. Ali, kao prvo, zbog čega je Bog stvorio čovjeka takvog, da on zgriješi? A kao drugo, plod sa zabranjenog drveta je pojeo čovjek – kakve veze sa tim ima infuzorija? Jer, ona, barem, nije nikakve zapovijesti narušila, a ipak, i nju boli kada je stave u nekakvu tamo kiselinu? Vi volite da govorite kako u prirodi vidite Boga. Šta je to? Sljepilo, ili samoobmana? Jer, sa tačke gledišta „više pravde“, priroda je – strašni i sveopšti užas. Gdje je tamo Bog? Tamo sve jede jedno drugo. Jedna buba jede drugu, ptičica jede bubu, kobac jede ptičice. Žaba guta punoglavca, zmija guta žabu, jež jede zmiju, lisica jede ježa. I sve je to Bog u prirodi? Ili, mož’ bit’, vi vidite Boga u mađioničarskim trikovima poput onoga sa gusjenicom i jajetom-parazitom? Probiti gusjenicu, položiti u nju jaje iz kojeg će se razviti larva, pojesti utrobu gusjenice, a kada se ona, na kraju krajeva, pretvori u lutku, izaći iz nje! Sve je to Bog? Ti ćeš reći: „to je posljedica grijeha“. Prekrasno! Ali zar Bog nije „sveznalica“? Znači, On je znao kakav će biti rezultat (stvaranja čovjeka) – zašto je onda uopšte stvarao svijet? Opet ćeš, vjerovatno, reći: „tajna“, nepostižno, neopisivo. Ali, stani, to još nije sve! Vi, koji priznajete Boga, sa svim Njegovim „apsolutnim“ osobinama, tvrdite dalje da će Bog-ljubav tog žalosnog, nesrećnog, ispaćenog čovjeka, kada ovaj napokon nađe mir u smrti, poslati, još, zbog njegovih grijeha, i u pakao, gdje će se nesrećni prestupnik patiti vječno – „tamo, gdje je plač i škrgut zuba“. Malo mu bilo plača i škrguta zuba ovdje, na zemlji? Pokazuje se – sveljubeći Gospod je i na onom svijetu pripremio, na vjeki vjekov, vječne, još veće muke. Kakva besmislica! Kakav užas! I, usprkos svemu tome, ja moram da vjerujem! Nikad! Nikad! Ako, a i to sa velikim natezanjem, i mogu da dopustim bitije nepostižnog i „nevidljivog“ Boga – kad sebi postavim pitanje zla i patnji, ja osjećam da je vjera u Boga – prosto, ružna glupost.
Duhovnik. To, što si sada ispričao, zaista jesu ubistvena pitanja, ali ne za one koji u Boga vjeruju, kao što ti misliš, nego, naprotiv, za one koji u Njega ne vjeruju. I meni je veoma drago što si ti tako jasno i tvrdo postavio ta pitanja – jer, iz njih nema drugog izlaza, osim vjere.
Nepoznati. To je veličanstveno. Hoćeš svo moje oružje da okreneš protiv mene? Hajde da vidimo kako si naumio da to izvedeš.
Duhovnik. Ja ću se potruditi da ti razotkrijem kako na tvoja pitanja odgovara vjera, i odmah ćeš uvidjeti kako je pred tim pitanjima nemoćno nevjerje.
Nepoznati. Nadam se samo da ćeš me poštediti citata svetih Otaca Crkve i ostalih autoriteta.
Duhovnik. Ti si, vjerovatno, primjetio da ja u razgovorima sa tobom izbjegavam takve citate, mada svo vrijeme imam na umu i Slovo Božije i djela Otaca Crkve. Ali, ovom prilikom, ja ću navesti riječi svetih Otaca, ne zato što smatram da oni za tebe predstavljaju autoritet, nego zato što oni savršeno izražavaju ono što je skoro neizrazivo ljudskim riječima.
Nepoznati. Avaj. S obzirom da si ti meni dao punu slobodu da se izražavam kako ja nađem za shodno, – nije u redu da ja tebe ograničavam u tom smislu. Slušam te.
Duhovnik. Zašto svemogući Bog dopušta postojanje zla? Zašto On jednim jedinim aktom Svoje svemoguće Volje ne uništi zlo? I zašto svih ne učini dobrim? To je prvo pitanje koje si mi postavio. Ipak, sam način na koji je pitanje postavljeno meni govori da je u pitanju neka vrsta nesporazuma. Zamisli, naprimjer, pitanje: može li svemogući Bog počiniti grijeh? Očigledno, ne može. Ali ako On ne može počiniti grijeh – znači, On nije svemoguć. Može li ozbiljan čovjek postavljati takva pitanja? A tvoje pitanje samo na prvi pogled izgleda da nije takvo. „Može li svemogući Bog učiniti sve ljude dobrim?“ Ali, to onda znači uništiti osnovno svojstvo dobra, i dobro pretvoriti u moralno ništa.
Nepoznati. Uopšte ne razumijem – šta hoćeš da kažeš?
Duhovnik. Kada bi dobro bilo prosta i neizbježna posljedica sile Božije, ono bi, kao i svaka pojava materijalnog svijeta, bilo uzročno-posljedično uslovljeno, i zbog toga bi izgubilo svoj moralni sadržaj. Ja sam ti već pokazao, kad smo pričali o besmrtnosti, da pojava koja je uslovljena uzročno-posljedičnim vezama ne može biti ocjenjivana moralno. Ono što je lišeno slobode – ne može biti ni dobro, ni zlo; ono je neizbježno. Pojmovi dobra i zla podrazumijevaju slobodu izbora u čovjeku. Ali tamo, gdje se govori o slobodi, nema mjesta za uzročno-posljedičnu zavisnost. Dakle, u logičko-formalnom smislu, tvoje pitanje sadrži protivrječnost, ili barem nesporazum, koji postaje vidljiviji ako se pitanje postavi u ovom obliku: zašto svemogući Bog, Sam, Svojom silom, ne učini ljude dobrim, odnosno, zašto ih ne liši slobode, bez koje nikakvo dobro uopšte ne postoji, niti postojati može?
Nepoznati. Naravno, u takvoj formulaciji, pitanje nema smisla.
Duhovnik. Ali ta formulacija proističe iz suštine pojma dobra. Dakle, odgovor na pitanje – zašto Bog Sam ne učini ljude dobrim i nesposobnim da čine zlo je – jasan. Zato što im je On darovao slobodu. I na tom pojmu, pojmu slobode, mi ćemo se sada zaustaviti podrobnije. Kada smo razgovarali o besmrtnosti, ja sam o slobodi volje govorio da bih pokazao besmislenost tog pojma za nevjernički razum. Sada ćemo pokušati da razmotrimo taj pojam sa strane njegovog pozitivnog sadržaja, toliko važnog ne samo za rješenje pitanja o zlu, nego i za mnoga druga pitanja. Pojam slobode spada u onu grupu pojmova, koji su, kao i vječnost i beskonačnost, sa jedne strane nepostižni za naš razum, a sa druge se utvrđuju kao nešto što nesumnjivo postoji. Čovjek misli po zakonima uzročnosti. Za ograničeni ljudski razum svaka pojava mora imati svoj uzrok. Dejstva i pojave koje nemaju uzrok on ne može da zamisli. Ali sloboda jeste ono što nema uzroka, ona je nešto primarno, ničim prethodnim neuslovljeno, neko tajanstveno, za nas savršeno nepostižno načelo. Sloboda za naš razum takođe nema granica u smislu uzročnosti, kao što beskonečnost nema granica u prostoru, ili vječnost u vremenu. I kada bi nam palo na pamet da slobodu postignemo kao uzročnost, došli bismo u isti onakav, bezizlazan položaj, u kakvom smo se našli kada smo pokušavali da postignemo beskonačnost u vremenu i prostoru. Ako prekinemo kariku u uzročno-posljedičnom lancu i kažemo kako, eto, ta pojava zavisi od takvog i takvog uzroka, i tu postavimo granicu, naš razum će odmah da se zapita: a kakav je bio uzrok koji je doveo do posljednjeg od ukazanih uzroka? A ako kažemo: ne, to je bio posljednji uzrok, a sam on ničim nije uslovljen, tim samim mi utvrđujemo da nesumnjivo postoji nepostižni pojam slobode volje kao bezuzročnosti.
Nepoznati. Ali, zašto se uzročni lanac ne može priznati beskonačnim?
Duhovnik. Može, ali to će biti negiranje slobode volje. A ja i ti smo utvrdili da je sloboda volje nesumnjivi fakat, i sada hoćemo samo da ustanovimo pozitivno značenje tog pojma. Uzročno-posljedični lanac se može unazad voditi do beskonačnosti samo radi objašnjenja mehaničkih uzroka, pojava uslovljenih, a ne radi objašnjenja slobode. Ako budeš govorio o beskonačnom nizu uzroka i posljedica, ti ćeš se samim tim odreći od rješenja pitanja slobode. To naročito postaje jasno kada se ne govori o čovjeku kao o prvouzroku ovog ili onog dejstva, nego o Bogu kao o prvouzročniku svega što postoji.
Nepoznati. Razjasni mi to podrobnije.
Duhovnik. Za vjerujući razum Bog je prvouzrok svega što postoji, početak svakog bitija, Sam nemajući početak i zbog toga vječno prebivajuć. Postignuti to nemoguće je isto onoliko, koliko je nemoguće postignuti vječno bitije bilo čega. Negirati Boga kao prvouzročnika i reći da svijet postoji vječno – znači reći nešto što je duplo nepostižno.
Kao prvo, to je nepostižno onoliko koliko je nepostižno sve što je vječno, pa je tako i sa vječnim bitijem Božijim; a kao drugo, to je nepostižno u smislu odsustva prvouzroka u svijetu u kojem sve dejstvuje po zakonu uzročnosti, i u kojem se ne može doći do prvog uzroka uzročno-posljedičnog niza pojava. Vjera u Boga rješava to pitanje drugačije. Ona pomjera stanje vječno postojećeg Prvouzročnika u oblast pred-materijalnu, u oblast u kojoj nema pojava prolaznih, uzročno-posljedično uslovljenih. To je ono što je bilo oduvijek, prije stvaranja svijeta. A svijet materialni vjera misli kao svijet dostupan poimanju čovjekovog razuma, s obzirom da ima početak i da je stvoren u vremenu. A zato što materijalni svijet živi po zakonu uzročno-posljedičnosti – a ne po zakonu slobode – on ima i svoj prvouzrok – Silu Božiju, koja ga je sazdala.
Nepoznati. Zar to što ti govoriš otkriva pozitivno značenje pojma slobode? Ti svo vrijeme meni dokazuješ zbog čega se može, i zbog čega se čak mora priznati taj nepostižni pojam, ali mi nikako ne otkrivaš njegov pozitivni sadržaj.
Duhovnik. Da. Ali ja neizostavno moram da ti ukažem na to, zato što inače tvoj razum neće htjeti da prihvati ono što slijedi a što je već dostupno poimanju.
Nepoznati. Da, moliću lijepo, u pravu si.
Duhovnik. Pređimo sada na sam sadržaj pojma slobode. Mi smo sazdani po obrazu i podobiju Božijem i „sloboda volje“ je podobije u nama Božijeg načela. Mi ukazujemo na različite osobine Boga, ali to ne znači da mi mislimo Boga kao nešto „složeno“, što se sastoji iz različitih elemenata, kao što naš materijalizam misli materiju. Bog je apsolutno prost, nerazloživ i nedjeljiv. Dakle, osobine Njegove nisu ništa drugo, do savršeno ljudsko „opisivanje“ te jedine i nedjeljive suštine. Takva je i čovječija duša, sazdana po Njegovom podobiju. Mi govorimo: misao, volja, osjećanja, ali svi ti pojmovi nemaju analog u složenosti elemenata duše. Duša je, kao podobije Božije, ne-složena, ona je jedinica nedjeljiva i prosta. Sloboda volje u toj jedinici nije jedan od njenih sastavnih elemenata, nego jedna od njenih osobina.
Nepoznati. To ispada kao nekakav nedjeljivi duhovni atom.
Duhovnik. Pa, da. Ali bolje je da ne upotrebljavamo taj termin. Dakle, načelo slobode volje i jeste osobina duše, koja se sastoji u nepostižnoj mogućnosti da se izvan uzročno-posljedične zavisnosti vrše različita dejstva. Ta osobina, darovana duši od Boga, čini čovjeka bogopodobnim, razlikuje ga od svih drugih živih bića i u smislu morala otvara mu put ka bogosavršenstvu, ona daje odgovarajući smisao pojmu dobra i zla. Apsolutno dobro – to je ono što tvori volja Božija. Za čovjeka činiti dobro – to znači svojom slobodnom voljom izabirati i činiti ono što je usklađeno sa voljom Božijom. Takav slobodno učinjen izbor sjedinjuje čovjeka sa Božanskim načelom, daje mu, kao zajedničaru Božanstva, vječni život i čini – ne apstraktnim, nego realnim, zadatak bogousavršavanja. I evo, sada, napokon, dođosmo do tvog pitanja – šta je to zlo, i ko ga je stvorio? Zlo nije samostalno postojeća suština, i zato se ne može reći da ga je stvorio Bog. U čovjeku ga je stvorilo isto ono načelo, koje stvara i svako drugo čovječije dejstvo – slobodna volja. Šta je onda zlo? Ono je slobodno izabrana volja koja se suprotstavlja volji Božijoj. Takvo suprotstavljanje, odsustvo jedinstva volje čovječije sa voljom Božijom, odvaja, ono kao da čupa čovjeka od Božanskog načela i povlači za sobom strašne posljedice koje stvaraju mnogoliko zlo. I ja ću ti ipak navesti cijeli niz izreka svetih Otaca i učitelja Crkve o zlu.
„Zlo nije nikakva suština koja ima stvarno bitije, kao što ga imaju druga bića koja je stvorio Bog; ono je samo uklanjanje bića od svog prirodnog stanja, u koje ih je postavio Tvorac, uklanjanje u stanje suprotno ovom. Zbog toga Bog nije vinovnik zla, nego ono proističe iz samih bića koja su se uklonila od svog prirodnog stanja i prednaznačenja“ (Dionisije Aeropagit).
„Mi nismo stvoreni za smrt, ali umiremo sami kroz sebe, nas je pogubila sopstvena volja“ (Tacijan).
„Adam je sam sebi pripremio smrt kroz udaljenje od Boga. Tako, nije Bog stvorio smrt, nego smo je mi sami navukli na sebe lukavim saizvoljenjem“ (Vasilije Veliki).
Sada, kada imamo određeni odgovor na pitanje šta je to zlo i otkuda je ono došlo, probaćemo da odgovorimo na tvoje drugo pitanje – o stradanjima. U čemu se sastojao grehovni pad čovjeka? U narušavanju zapovijesti Božije. Ta zapovijest je bila izraz Božije volje, sa kojom je slobodna čovječija volja mogla da bude u saglasnosti – i tada bi sav život bio povezan sa Božanskim načelom. Ili se ona mogla naći u suprotstavljanju toj volji – i tada bi se prekinula veza sa Božanskim načelom i počeo bi život izvan Boga. Čovjek je pao, to jest, izabrao je drugi put.
Nepoznati. Stani, stani: kakva je to bila sloboda, ako je čovjek morao da izvršava zapovijesti Boga?
Duhovnik. Da, morao je, ako je htio dobra, ako je htio da ima život bez zla, ali on je bio potpuno slobodan u svom izboru i uz željenje zla, odnosno, uz željenje da se suprotstavi Božanskoj volji – on je mogao da izabere taj put; on ga je i izabrao.
Ti ne voliš kada se pozivaju na svete Oce, ali, slušaj kako prekrasno o tome govori sv. Irinej Lionski: „Vjernici vjeruju po njihovom sopstvenom izboru, isto kao što i oni koji se ne saglašavaju sa Njegovim učenjem to čine po sopstvenom izboru… Onima, pak, koji prebivaju u svojoj ljubavi prema Bogu, On daruje opštenje sa Njim. A opštenje sa Njim jeste život i svjetlost i naslađivanje svakim dobrima, kakva samo jesu kod Njega. Na one, pak, koji se po sopstvenom izboru udaljavaju od Boga, On nalaže razjedinjenje sa Sobom, koje su oni sami, po sopstvenom izboru, odabrali. Ali razjedinjenje sa Bogom predstavlja smrt i lišavanje svih blaga koja jesu u Boga. Zato će oni koji kroz otpadništvo gube gore navedene stvari biti lišeni svakog blaga, i trpjeće kazne svake vrste. Ipak, Bog njih ne kažnjava neposredno, Sam, nego to kažnjavanje pada na njih zato što su oni lišeni svega što jeste blago“ (Protiv jeresi. Knj. 4, gl. 39,4).
Život bez Boga, „po svojoj volji“, odmah je čovjeka odao u vlast onim stihijama, koje su u potpunoj harmoniji prebivale samo pri vezi čovjeka sa Bogom. Kad je ta veza prekinuta padom u grijeh i samoutvrđivanjem čovjekove volje, sve je došlo u stanje poremećenosti, borbe, diobe, pojavilo se stradanje, kao suprotnost blaženstvu, i smrt, kao suprotnost života. Pitanje o stradanju najtjesnijim mogućim načinom je povezano sa pitanjem o zlu, zato što je stradanje direktna njegova posljedica. Zato će i odgovor na to pitanje biti isti. Ko je stvorio stradanje? Nije njega stvorio Bog, nego slobodna volja čovjeka koji je otpao od Boga. Zato, uništiti stradanje znači uništiti zlo i ponovo uspostaviti apsolutno dobro. Ali učiniti ljude dobrim silom Božijom – nemoguće je, kako je već rečeno ranije.
Nepoznati. Ne razumijem. Jer, grijeh je učinio jedan čovjek, a pati i umire sve što je živo?
Duhovnik. U hrišćanskom pogledu na svijet, kao u savršenom zdanju, ne može se iščupati jedna cigla a da se ne ošteti sve. To zdanje svijeta ne može se posmatrati po dijelovima. Tvoje pitanje opet se bazira na nesporazumu. Ti na tvorevinu Božiju ne gledaš kao na jednu cjelinu, nego kao na skup nekih nezavisnih dijelova, u kojem sudbina jednog dijela nije ni utiče na druge dijelove, niti od njih zavisi. Bog je sve živo poručio čovjeku, ne samo u smislu da mu je dao vlast nad živim carstvom, nego kao najsavršenijem, kao nosiocu obraza Božijeg u prirodi, kao glavi koja sve živo sjedinjuje sa Bogom, i time mu uručio odgovornost za sudbinu čitavog života. Zbog toga je i pad čovjeka bio pad svog života, otpadanje – u licu čovjeka – od Boga. Zato je, kako ćeš vidjeti dalje, i ponovno uspostavljanje tog jedinstva kroz „Novog Adama“ bilo u isto vrijeme spasenje ne samo čovječanstva, nego i svog života.
Nepoznati. Ti i dalje ne odgovoraš na moje glavno pitanje: zašto je sveznajući Bog, kada je znao do čega će dovesti sloboda koju je darovao čovjeku, uopšte stvarao svijet? I kakav je smisao u tome da se stvori čovjek, ako unaprijed znaš da će on otpasti od Boga i prevratiti svoj život u neprekidnu patnju, i to ne samo ovdje, na zemlji, nego još i iza groba.
Duhovnik. Na to pitanje ja još nisam odgovarao, zato što se ono ne tiče toliko bitija Boga, koliko se tiče sudbine čovjeka. Mi smo do sada govorili o tome – šta je to zlo i šta je to patnja, i ko ih je stvorio. A sada ti postavljaš potpuno drugo pitanje, pitanje o odnosu Boga prema grijehu i patnji. To nas pitanje dovodi do velike tajne Iskupljenja. Samo vjera u Iskupljenje daje potpuni odgovor na pitanje o sudbini pavšeg čovjeka i odnosu Boga prema njemu. Ali o tome je bolje da govorimo drugi put, jer tako važno pitanje valja podrobno i detaljno razmotriti.
Nepoznati. Izvanredno. Ali zar si o Bogu ti rekao sve? Avaj, ti si htio da pokažeš istinu?
Duhovnik. Ja sam odgovarao na tvoja pitanja i u njima sam ti je pokazivao. Za sada to nije sva istina, nego samo njena glavna osnova. Oslobodi se na nekoliko trenutaka od svih karakternih osobina i pitanja svojih, i pogledaj na tu istinu, onakvu, kakva ona jeste, ne unakazujući je svojim sumnjama.
Nepoznati. Hoćeš da pokažeš pozitivni sadržaj vjere u Boga?
Duhovnik. Da.
Nepoznati. Govori. Potrudiću se da te saslušam onako kako ti hoćeš.
Duhovnik. Mi vjerujemo da Bog, po svojoj suštini, jeste Ljubav. Da se u Njemu sadrži savršeni sveznajući razum i savršena svemoguća Volja. Oduvijek je bio Bog, i o životu Božijem, od vijeka bivšem, prije stvaranja svijeta u vremenu, – mi ne znamo ništa. Razum Božiji, pomislivši o vaseljeni, Ljubav Božija, poljubivša je, i Volja Božija, odlučivši da nje (vaseljene) bude, stvorili su svijet. Svijet – to je tvoračka kreacija Božanskog Razuma, Ljubavi, Volje. Svako disanje života ima istočnik u Božijem načelu. I svaka čestica materije ima u osnovi svojoj razum, ljubav i volju – kao u Bogu prebivajuća. Sve – i vidljivo, i nevidljivo – postoji Božanskom silom. I sve ima život i netljenu osnovu, jer sve prebiva u Božanskom razumu, u Božanskoj Ljubavi i u Njegovoj svetoj Volji.
Sve živi po nepromjenljivim zakonima koje je Gospod dao vidljivom svijetu, ali sve ima, osim tih mehaničkih zakona, i viši, razumni smisao, jer je sve sjedinjeno sa Bogom i stremi ka svom prvoistočniku. Svijet – to nije razdrobljeni, besmisleni, mrtvi haos, koji ima samo privid reda i zakonomjernosti, nego razumna, živim Duhom Božijim oduhotvorena, jednim životom živeća, za vječno, netljeno bitije pripremljena tvorevina Božija. Najviše u njoj – to je čovjek, obraz i podobije Božije, nosilac svijesti, koja je odbljesak Božanskog Razuma, ljubavi, koja je iskra Ljubavi Božanske i slobode volje, tajanstvenog načela koje je podobije nepostižne Volje Božije. Kroz njega, u savezu ljubavi čovjeka sa Bogom, kao sa Ocem i Tvorcem – utvrđuje se i slobodni savez sve vaseljene. Tu istinu o Bogu mi poznajemo i u svom duhu, kada uranjamo u duhovno samopoznanje, i u čitavoj vaseljeni, kada se uzdižemo do molitvenog sozercavanja.
Nepoznati. Bajka, bajka, bajka. Fenomenalna, veličanstvena, samo ne znam – ko ju je izmislio, i za koga.
Duhovnik. Ti istinu nazivaš bajkom; kako ćeš onda nazvati laž? Poslušaj sada ono što sam ja tebi htio da kažem na početku našeg razgovora: do kakvog apsurda dovodi negiranje postojanja Boga. „Nema Boga“… Sa kakvim trijumfom mnogi izgovaraju te strašne riječi! Međutim, da li oni koji ih govore razumiju – šta one znače? Ne razumiju; da razumiju, drugačije bi ih izgovarali. Da, njih nije teško izreći. Ali kakav užas u duši mora da leži iza njih! Jer, samo izgubivši razum se može svečano i sa likovanjem govoriti o svojoj pogibiji. Čemu se radovati? Čime se ponositi? Kakvo tu može biti slavlje? A riječi „nema Boga“ – to nije samo tvoja pogibija, to je pogibija definitivno svega čime je živ čovjek. I ti se, uprkos svemu, smiješ i izrugavaš nad vjerom? Uprkos svemu, na sebe gledaš kao na pobjednika? I ti ćeš reći da to nije ludnica, nego normalno stanje ljudi? Neka, samo na jedan trenutak, izgleda kao da si ti u pravu. Neka je tvoje nevjerje postalo nesumnjiva, nepobitna istina. Neka bude tako. I pogledaj kakva će se „istina“ tada otkriti pred tobom. Vaseljena – to je bezgranična masa materije koja se nalazi u pokretu. Okreće se Zemlja oko Sunca. Mjesec se okreće oko Zemlje. Svaka planeta ima putanju po kojoj se kreće, i svaki planetin satelit se okreće oko nje, po tačnoj matematičkoj figuri. Ali i samo Sunce, sa svim svojim planetama, sa svoje strane, kreće se nekuda u pravcu zvijezde Vege. I svaka zvijezda – to je isto takav sunčev sistem koji se nalazi u kretanju. Kreće se sav nebeski svod. Kreće se nebrojeno mnoštvo zvijezda Mliječnog Puta. I kreće se svaki atom materije iz koje se sastoji svijet, a u svakom atomu kreću se, po strogo određenim matematičkim zakonima, elektroni. U neprestanom kretanju prebiva taj svijet koji niko nije stvorio. Bez smisla i bez cilja. Kao u nekoj čudovišnoj mašini okreću se njegovi točkovi i nose ga u vječnost. I šta je onda u takvom svijetu – „Ja“? „Ja“ – to je komadić iste takve tvari. „Ja“ je ista takva kombinacija atoma. I moj je život – besciljna, ni za šta nepotrebna igra tih pokretnih, nevidljivo malih čestica koje su se u svom kretanju iskombinovale tako da se pojavila moja, ni za šta nepotrebna, ličnost, e da bi se opet raspali, baš kao neke kockice različitih oblika i boja, tek tako, radi nečije zabave. Nastupiće trenutak kada će Zemlja izgorjeti i ohladiti se. To jest, atomi materije će se tako iskombinovati u njoj, da će se prekinuti sav život. Atomi, pak, i elektroni, nastaviće svoje besmisleno postojanje (kretanje). Vječno će se kretati točkovi ogromne mašine, uništavaće se i ponovo nicati svjetovi. Nema višeg razuma. Nema višeg smisla. Nema višeg cilja u životu vaseljene. Bezdušna, hladna materija, koja je oduvijek postojala i koja će oduvijek postojati. I to je sve… Eto, to je tvoja istina. Eto čime se ti ponosiš. Eto šta proslavljaš. I ti ćeš reći -to nije bezumlje?
Nepoznati. Ako o tome razmišljaš onako kako si ti sad govorio, malo ko bi se saglasio da živi. Bolje je, i to što prije, pustiti sebi metak u čelo.
Duhovnik. Da, ono bi tako i bilo. Ali đavo je lukav. Da ljudi ne bi mogli da se dozovu, on ih je uvjerio da oni, upravo oni, koji su izgubili razum, da su baš oni ti koji misle zdravo-razumno. Naučio ih je da trabunjaju koje-šta o veličanstvenosti nauke, o čudesima tehnike, o nekakvim neobičnim dostignućima, o tome kako će oni nešto – samo ne znam šta – da pobijede i sve da pokore, i svim tim buncanjem je tako dobro nafilovao nesrećne ljude, da oni uopšte ne žele da se liječe. I tek će, možda, pred smrću svojom, osjetiti oni, kako se sa njima poigrao đavo. A tada je već kasno počinjati sve ispočetka…
Nepoznati. Da, ti si moju istinu naslikao kao ne baš privlačnu. Ali šta, na kraju krajeva, šta, osim apstraktnih misaonih konstrukcija, daje i tvoja vjera? Jer, u stvarnosti, i vjernik, i nevjernik, imaju jedno te isto.
Duhovnik. Vjera u Boga ne daje „apstraktne misaone konstrukcije“. Ona preporađa život.
Nepoznati. Ah, znači, i tu dolazi neposredno proživljeno iskustvo!
Duhovnik. Neizostavno.
Nepoznati. Htio bih ja da znam – kakvo je to iskustvo, koje bajku pretvara u stvarnost?
Duhovnik. Ako bez unutrašnje proživljenog iskustva ne može biti vjere u besmrtnost, tim prije se to tiče vjere u Boga.
Nepoznati. Molim te da mi o tome ispričaš podrobnije.
Duhovnik. Da, treba pričati. Ali su moje riječi ništavne. Kako predati ono čime živi duša i što ozaruje svjetlošću svojom sav naš život? Jesi li se ikada peo na visoku planinu? Sjećaš li se osjećaja koji te obuzme kad se popenješ na vrh, kad pred tobom pukne pogled na beskrajnu daljinu? E, to je samo blijedo poređenje sa onim što osjećaju ljudi koji vjeruju u Boga. Samo, pred njima se ne otkrivaju daljine zemlje, nego daljine bezgraničnog savršenstva. Osjećati Boga – to znači osjećati jedinstvo vaseljene, netljenost života, viši njegov smisao. Mi imamo posebno – vama potpuno nepoznato – čulo koje nam govori da se o nama brine Gospod, i to nam daje uvjerenost. Mi nikada nismo sami. Mi smo uvijek sa Njim. Sve je za nas ogrijano ljubavlju Božijom. Osjećanje radosti – to je najosnovnije, najpostojanije naše osjećanje. Um naš, kao i kod svakog čovjeka, nije u stanju da zamisli beskonačnost, ne može postići šta je to sloboda, ne zna cilj stvaranja svijeta. Ali u osjećanju Boga ima nešto što je svemu tome nalik, kao kada bi u jednom trenutku sve to spoznao, iako nisi u stanju da zadržiš u pamćenju, a srce u svom pamćenju to zadržava u tebi zauvijek. Vjera u Boga nas preporađa, zato što nam otkriva izvor potpuno novih, za nas do tada nepoznatih duševnih stanja. Vidimo li mi Boga? Ne, to je više od vida. Možemo li Ga mi opipati? Ne, to je više od opipavanja. Čujemo li Ga? Ne, to je više od sluha. Bog – to je najnesumnjivije, najsavršenije moje znanje. Sve može da se pokaže da je bila greška, san, fantazija. A Bog – JESTE. Pa – nismo li mi oni koji treba da slave? Nismo li mi oni koji treba da se ponose? Nismo li mi oni koji treba da proslavljaju pobjedu? Nismo li mi oni koji znaju istinu?
Nepoznati. Priznajem, moj položaj nije lak: tvoja razmišljanja i dalje ne mogu skroz da me ubijede.
Duhovnik. Ja tebi pokazujem istinu. Gledaj, i odaberi, gdje je istina, a gdje laž.
Nepoznati. Da, tako je. Ali ja, ti mene izvini, ne mogu tek tako, odmah, da odaberem.
Duhovnik. Znači, ni da ni ne?
Nepoznati. Pa… Zaista je mnogo lijepa ta tvoja bajka, primamljivo izgleda priznati je za stvarnost.
Duhovnik. A šta ti smeta da to uradiš?
Nepoznati. Još mnogo toga. A više od svega, da ti pravo kažem, nepostižnost. Ti si me djelimično već priučio da dopuštam postojanje nepostižnog, ali i dalje ostaju neriješena pitanja o zlu i stradanjima.
Duhovnik. Na njih ćemo se mi još vratiti, kad budemo govorili o Iskupljenju.
Nepoznati. Meni se sve čini da ta nova bajka o Iskupljenju ne samo da neće smanjiti, nego će još i uvećati smetnje mojoj vjeri.
Duhovnik. Ni u kojem slučaju. Što ti se istina bude potpunije otkrivala, tim će ti više biti nesumnjivija.
Nepoznati. Ali može se reći i obratno – što više bude laži, to će se teže u njih moći povjerovati.
Duhovnik. Potpuno tačno. Zato istinita vjera i jeste jedno od najnesumnjivijih svjedočanstava o istini.
Nepoznati. Nije, valjda, da ti misliš da tvoja vjera može da me ubijedi čak i u takvu istinu, kao što je Iskupljenje?
Duhovnik. Da, mislim.
Nepoznati. Čudno. Međutim, ne znam. Poslije ovih razgovora meni počinje da se čini da ipak nisam uzeo sve u obzir kada sam se utvrđivao u svom nevjerju.
Duhovnik. To je vrlo dobro. Ne tjeraj to osjećanje od sebe. Ja sam ubijeđen da će nadalje ono u tebi biti još jače.
Nepoznati. Vidjećemo. Skoro da sam spreman da kažem: daj Bože.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *