DIJALOZI

 

DIJALOZI
 

DIJALOG PRVI
O BESMRTNOSTI

 
Nepoznati. Kod tebe nisam došao da se ispovijedam. Ja bih htio tek onako, da popričam sa tobom, no, da li je to moguće?
Duhovnik. Zašto ne bi bilo moguće?
Nepoznati. Pa, vidiš, ja hoću da razgovaram sa tobom o vjeri, ali ja sam sam čovjek koji uopšte ne vjeruje u Boga.
Duhovnik. Zašto onda hoćeš da razgovaraš sa mnom?
Nepoznati. Ti ćeš mi dozvoliti da na tvoje pitanje odgovorim iskreno?
Duhovnik. Da.
Nepoznati. Ja ne samo da ne vjerujem; ja ne mogu uopšte da zamislim kako neko može vjerovati, uz savremeno stanje nauke. Mene interesuje, i htio bih da shvatim, šta, na kraju krajeva, stoji iza vjere obrazovanih ljudi, koje ne možeš nazvati okorjelim lažovima? Ja sam odlučio – ako ti ne odbiješ – da popričam sa tobom otvoreno i, da tako kažem, oči u oči – u čemu je tu stvar?!
Duhovnik. Ja ni najmanje ne sumnjam u istinitost svoje vjere, i spreman sam da je branim.
Nepoznati. Odlično. Ali, ima još i ovo: o čemu ja s tobom mogu da pričam? Misliš li ti da je moguće razmatrati sva pitanja sa čovjekom nevjerujućim, i potpuno nepoznatim?
Duhovnik. Govori o svemu što smatraš da je potrebno.
Nepoznati. Prije svega, ja bih htio da govorim o besmrtnosti. Odredi vrijeme, kada ćeš biti slobodan.
Duhovnik. Govori odmah.
Nepoznati. Bojim se da će se naš razgovor otegnuti.
Duhovnik. Nastavićemo ga sljedeći put.
Nepoznati. Dobro. Samo ne traži od mene da budem u svemu dosljedan. Ja ću govoriti onako, kako razmišljam kada ostanem sam… Besmrtnost… Šta je to – život poslije smrti? A ko će to tada živjeti? Neko ili nešto što se nalazi u meni, što ne biva uništeno poslije uništenja mojeg tijela? Ako mene bace u vatru, od mojeg tijela – mozga, srca, kostiju – ostaće samo šaka pepela. I eto, ja moram zbog nečega da vjerujem da ću ja, uprkos tome, negdje, ko zna gdje, nastaviti da postojim. Kakve su osnove za tu vjeru? Nije li to prosta želja za vječnim životom i strah od uništenja? Moj razum odbija da zamisli bilo kakvo postojanje bez materijalne osnove. Ja ne mogu da na čovjeka gledam kao na vidljivu futrolu u koju je smještena nevidljiva duša. I evo, futrola se slomila. Nju možeš da spališ, a dušu da uzmeš, izvadiš i staviš na drugo mjesto? I šta znači to drugo mjesto? Hoće li ona zauzimati neki prostor? Ili je ta tajanstvena, besmrtna duša, osim što je nevidljiva, još i „besprostorna“? Šta je onda ona? Za mene je to čista besmislica. I kakve tvrdnje i dokazi mogu prisiliti moj razum da „povjeruje“ u tu besmislicu?.. Za sada ću se zaustaviti na ovome.
Duhovnik. Prije nego što odgovorimo na tvoje pitanje: „kakve su osnove za takvu vjeru?“, probaćemo da razmotrimo da li je to baš tolika „apsolutna besmislica“ za tvoj razum, kako se čini na prvi pogled. Uzmi čisto fizičku oblast. Bačeni kamen pada na zemlju. To vide svi. I svi znaju da je razlog pada kamena – privlačna sila Zemlje. Ali niko tu silu, koju nazivaju teža, ne vidi.
Nepoznati. Ali kakve veze ima sila sa dušom? Da bi sila imala dejstvo, neophodna je materijalna sredina. A vi smatrate da duša može postojati bez tijela, to jest, bez ikakve materijalne sredine.
Duhovnik. Savršeno tačno. Ja sam ti i rekao da kao primjer uzimam oblast čisto fizičku. Prirodno je da tu pojave mogu biti samo u materijalnoj sredini. Ja hoću da ukažem na to da su i u fizičkoj oblasti moguća različita svojstva bitija, – evo, naprimjer, sile nemaju sve osobine materije. Vidljiva su samo dejstva sila.
Nepoznati. Da, naravno. Osobine sila i materije jesu različite, ali to poređenje nije ubjedljivo za pitanja o postojanju duše izvan tijela. Naučni eksperimenti sa nesumnjivošću otkrivaju i utvrđuju da je takozvani psihički život, zapravo, rezultat fizičko-hemijskih procesa, i zbog toga se život nikako ne može odvajati od materije. A odatle slijedi da sa uništenjem tih fizičko-hemijskih procesa u živom organizmu – mora biti uništen i sav život. Znači, nikakva „duša“ ne može ostati.
Duhovnik. O kakvim ti eksperimentima govoriš?
Nepoznati. O onim koji su ustanovili da je misao rezultat određenih fizičko-hemijskih procesa mozga. Vještačko nadraživanje nekih žlijezda izaziva određene psihičke reakcije. Povreda određenih ćelija rezulatira, kao mehanička posljedica, promjenom određenih psihičkih stanja, i t.d. i t.d. Ti, naravno, to znaš. Pa zar ti fakti ne dokazuju, i to nepobitno, da su sve pojave „duševnog“ života, zapravo, proste posljedice tih promjena, odnosno, bioloških procesa koji se odvijaju u našem tijelu?
Duhovnik. Dokazuju, ali sasvim ne to. Oni dokazuju da se duša, sjedinivši se sa tijelom, nalazi u nekoj čvrsto spregnutoj vezi sa njim i, da bi djelovala u materijalnom svijetu, zahtijeva određene materijalne uslove. To je najbolje pojasniti primjerom, opet uzetim iz fizičke oblasti. Uzmi električnu energiju i električnu sijalicu. Kada je sijalica ispravna, električna energija daje svjetlost, sijalica svijetli. Ali, evo, tanka nit u sijalici se prekinula. Nestalo je struje. Sijalica ne svijetli. Znači li to da električna energija ne postoji i da su struja i sijalica jedno te isto? Struja postoji nezavisno od sijalice. Ali da bi sebe ispoljila, potreban joj je cijeli niz materijalnih uslova. Baš kao i ona „energija“ koju nazivamo „duša“. Ako povrijediš materijalni aparat koji služi za izražavanje duševnog života, naprimjer, ovaj ili onaj dio mozga, – duševni život neće moći da se izražava, ili će se izražavati nepravilno i nepotpuno. Ali iz toga uopšte ne slijedi da je tvoj mozak isto što i tvoja duša, ili da je tvoj duševni život rezultat fizičko-mehaničkih procesa u ćelijama mozga. Kao što ne slijedi da su sijalica i struja jedno te isto.
Nepoznati. Ali postojanje električne energije ne potvrđuje se samo ispravnom sijalicom, nego i mnoštvom drugih primjera i eksperimenata. Čime se dokazuje bitije duše?
Duhovnik. Pričekaj. O tome ćemo kasnije. Za sada mi govorimo samo o tome – može li se smatrati da je za razum potpuna besmislica – tvrditi da postoji neko bitije i bez matrijalne osnove. Zatim, ja te moram pitati: uzima li u obzir elementarni, primitivni ljudski racio, koji najviše i pravi prepreke vjeri, uzima li u obzir on naučno poimanje materije? Jer, po naučnoj predstavi materije, ona uopšte nije to što ti vidiš. Zar ti vidiš atome koji se neprestano kreću, a upravo oni čine – za oko nepokretnu – materiju? Zar ti vidiš mnoštvo elektrona koji se kreću unutar tih pokretnih atoma? I možeš li ti sasvim da zanemariš teze filosofije koje govore da, spoznavajući materijalni svijet, ti spoznaješ, ti postižeš samo ona „subjektivna stanja svoje svijesti“, koja zavise od tvojih spoljašnjih čula, te zato o suštini same materije ništa i ne možeš znati. Da imaš drugačije organe vida, drugačije organe sluha, opipa i ukusa – cijeli svijet bi ti izgledao drugačiji. I možeš li ti u potpunosti odbaciti tvrdnje filosofije da prostor i vrijeme nisu ništa drugo, do kategorije tvog razuma? Ako se u obzir uzme sve to, neće li se tebi učiniti da je pitanje „materije“ toliko složeno, da je savršeno nemoguće njegovo uprošćavanje na grubi, i već sasvim nenaučni, materijalizam?
Nepoznati. Dopustimo da je tako. Ali kakve zaključke ti odatle izvlačiš?
Duhovnik. Zaključci koje ja odatle izvlačim nemaju veliku težinu. Ja sam samo htio da kažem kako o suštini materije mi znamo mnogo manje nego što mislimo da znamo, i da nam pojave i fenomeni koji su savršeno nesumnjivi daju osnovu da ne smatramo da je obično materijalno bitije, koje se opaža pomoću pet naših čula, jedino moguća forma materijalnog bitija uopšte.
Nepoznati. Ali iz toga se ne može izvesti zaključak o postojanju takvog bitija, kao što je duša.
Duhovnik. Razumije se. I ja takav zaključak za sad i ne pravim. Štaviše: ja moram da ti kažem da, čak i kada u životu koji nas okružuje stvarno ne bi bilo nikakvih priznaka postojanja bitija koje nema materijalnu osnovu, samo to ni u kojem slučaju ne bi rješavalo pitanje – da li takvo bitije može postojati. Mi smo obučeni u materijalnu formu, svi naši organi su potčinjeni materijalnim zakonima. I ništa čudno nema u tome što pomoću njih možemo spoznati samo ono što ima materijalnu osnovu. Ali idemo dalje. Kakve su to osnove za našu vjeru u besmrtnost? Može li se besmrtnost dokazati? Ja sam te pravilno shvatio? Ti upravo tako postavljaš pitanje?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. Šta ti podrazumijevaš pod riječju „dokazati“?
Nepoznati. Pod time ja podrazumijevam ili fakte, ili logička rasuđivanja koja su opšteobavezujuća za čovjekov razum.
Duhovnik. Dobro. Što se tiče pitanja besmrtnosti, kakvi dokazi bi tebe zadovoljili?
Nepoznati. Prije svega, naravno, fakti. Kada bi sa „onoga svijeta“ bila data bilo kakva svjedočanstva da se život čovjekove duše nastavlja poslije smrti tijela, ja bih pitanje smatrao riješenim. Ali toga nema. Ostaje drugo: logika. Logika je, naravno, manje ubjedljiva od fakata, ali u nekoj mjeri može da ih zamijeni.
Duhovnik. Svjedočanstava o kojima ti govoriš ima mnoštvo. Ali takva je osobina nevjerja: ono uvijek zahtijeva i traži fakte, a onda ih odbacuje. Teško je bilo šta dokazati pomoću fakata, kada ljudi zahtijevaju da, kada im se prezentuju, sami ti fakti, sa svoje strane, budu dokazani.
Nepoznati. I – šta da se radi? Nećemo valjda da kao vjerodostojne fakte morati da prihvatamo priče iz žitija svetih?
Duhovnik. Naravno da bismo mogli, samo, ja znam da se tebi sada takvim faktima ništa ne može dokazati, zato što za tebe ti fakti imaju potrebu za dokazivanjem, i to ne manje od potrebe za dokazivanjem besmrtnosti duše.
Nepoznati. Apsolutno tačno.
Duhovnik. Mi ćemo rješenju pitanja pristupiti malo drugačije. Takođe ćemo poći od fakta. Ali od fakta koji je za tebe nesumnjiv i nesporan: od tvog sopstvenog unutrašnjeg iskustva.
Nepoznati. Ne razumijem baš sasvim.
Duhovnik. Pričekaj, razumjećeš. Za sada ću da te pitam ovo. Naprimjer, ti svojim vlastitim očima vidiš zeleno drvo. A tebi putem logičkih zaključivanja dokažu da to drvo, ustvari, ne postoji. Hoćeš li ti poslije toga reći: „To je laž – ono postoji“?
Nepoznati. Reći ću, naravno.
Duhovnik. E, tako. Upravo takav put sam ja izabrao u svojim rasuđivanjima. Uzimam ono što ti vidiš i u šta ne sumnjaš, a onda uslovno stajem na tačku gledišta „negiranja besmrtnosti“. Dokazujem ti da je ono što vidiš i u šta nikako ne sumnjaš, zapravo, jedna obična „besmislica“, i da ono ustvari uopšte ne postoji. Hoćeš li ti tada reći: „To je laž, ono postoji – ja to znam“?
Nepoznati. Hoću, reći ću.
Duhovnik. Ali tada ćeš morati da se odrekneš od moje polazne tvrdnje, uslovno dopuštene, naravno: od negiranja besmrtnosti.
Nepoznati. Sve to mi nije baš najjasnije.
Duhovnik. Biće ti jasno uskoro. A sada mi reci – priznaješ li ti u čovjeku slobodnu volju?
Nepoznati. Naravno da priznajem.
Duhovnik. Priznaješ li neku – bilo kakvu – moralnu razliku u postupcima ljudi, to jest, jedne postupke ljudi smatraš dobrim, a druge lošim?
Nepoznati. Razumije se.
Duhovnik. Priznaješ li nekakav – kakav bilo – smisao u svom postojanju?
Nepoznati. Da, priznajem. Ali ostavljam sebi za pravo da taj smisao vidim u onome što se meni čini da je smisao. Za mene je on u jednom, za druge može biti u nečem potpuno drugom.
Duhovnik. Odlično. I tako, dakle, za tebe su nesumnjivi fakti: sloboda volje, razlikovanje dobra i zla i nekakav smisao života?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. Sve ti to vidiš, u sve to ti ne sumnjaš?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. A sada ja na izvjesno vrijeme postajem čovjek koji ni u šta ne vjeruje, i koji nikakav drugi svijet, osim materijalnog, ne priznaje. Počinjem logički da rasuđujem, i dolazim do neizbježnog zaključka da je to što je za tebe „nesumnjivo“, ustvari, jedna obična besmislica: nema ni slobode volje, ni dobra, ni zla, ni smisla života. I ako u mojim dokazima ne nađeš ni najmanju grešku, hoćeš li ti meni reći, uprkos tome, da ja govorim neistinu, da sloboda volje postoji, da postoje dobro i zlo i smisao života, da to nije besmislica, nego nesumnjivi fakat?
Nepoznati. Da, reći ću.
Duhovnik. Ali, ako to kažeš, zar nećeš onda morati da odbaciš polaznu moju tezu, iz koje su izvedeni svi ti zaključci, odnosno, moje nevjerje?
Nepoznati. Hm… Pa, da…
Duhovnik. Je li ti sada jasan put mojeg rasuđivanja?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. Dobro, počnimo sa logičkim rasuđivanjem. Pred nama je pitanje o slobodi volje. Šta se podrazumijeva pod tim pojmom? Očigledno, takvo načelo, čija dejstva nisu određena nekim uzrokom, odnosno, koje samo određuje svoja dejstva, i predstavlja njihov prvouzrok. Volja čovjekova porađa niz uzročno-uslovljenih akcija, sama pri tome ostajući slobodna, to jest, neuslovljena uzrocima. Slažeš li se da tačno definišem pojam slobode volje?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. Možemo li mi priznati postojanje takvog načela? Razumije se: ne možemo. Za nas materijaliste, pojam „slobode“ je očigledna besmislica, i naš razum nikakva druga dejstva, osim uzrokom uslovljenih, ni zamisliti ne može. Jer, svijet se sastoji od različitih kombinacija atoma i elektrona. Nikakvog drugog bitija, osim materijalnog, nema. Čovjek tu nije nikakav izuzetak. I on je svojevrsna kombinacija atoma. Čovječije tijelo i čovječiji mozak se mogu razložiti na određenu količinu hemijskih jedinjenja. U smislu materijalnosti nema nikakve razlike između živog organizma i takozvane ne-oduševljene stvari. A svijet materijalni potčinjen je određenim zakonima, od kojih je jedan od osnovnih – zakon uzročnosti. U tom materijalnom svijetu nema nikakvih besmislenih i apsurdnih pojmova „slobodnih“ dejstava. Lopta se kotrlja kada je mi šutnemo. Ne može se pokrenuti dok je ne udarimo, i ne može a da se ne pokrene kada udarimo po njoj. Ona bi bila smiješna kada bi, uz pretpostavku da ima svijest, počela da druge lopte ubjeđuje da se ona kotrlja po svojoj slobodnoj volji i da je to, što je bila gurnuta, bila njena slobodna želja. Ona nije ništa više do lopta koja se kotrlja u zavisnosti od toga kako je i koliko jako udareno po njoj, tako da ona, s obzirom da je, zapravo, samo stvar, uzalud umišlja da je nekakvo „slobodno“ biće.
Sve do sada rečeno može biti izneseno u sljedećem – logički neizbježnom – redu: nikakvo drugo bitije, osim materijalnog, ne postoji. Ako je to tako, onda je i čovjek – samo djelić materije. Ako je čovjek samo djelić materije, on je onda potčinjen svim zakonima po kojima živi materijalni svijet. Ako svijet živi po zakonima uzročnosti, onda i čovjek živi po istim tim zakonima. Ako materijalni svijet ne poznaje slobodne, „bezuzročne“ pojave, onda ni volja čovjekova ne može biti slobodna, i sama mora biti uzročno-uslovljena. I tako, dakle, sloboda volje ne postoji. Slažeš li se: ja razmišljam strogo logično?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. A slažeš li se sa zaključkom takvog razmišljanja?
Nepoznati. Ne, naravno, ne slažem se. Ja osjećam svoju slobodu.
Duhovnik. Idemo dalje. Pred nama je pitanje o dobrim i lošim postupcima. Jedan čovjek je dao posljednje parče svog hljeba drugom gladnom čovjeku. A drugi, sit čovjek je od gladnog oteo njegovo posljednje parče hljeba. Priznaješ li ti moralnu razliku ta dva postupka?
Nepoznati. Priznajem.
Duhovnik. A ja tvrdim da nikakve materijalne razlike između ta dva postupka nema, zato što su, uopšte, pojmovi dobra i zla – čista besmislica. Mi smo već pokazali besmislenost pojma slobode volje u materijalnom svijetu. Za istu takvu besmislicu mi moramo priznati i pojmove dobra i zla. Kako se može govoriti o moralnom ponašanju lopte koja se kotrlja kada je udaraju i zaustavlja se kada naiđe na prepreku? Ako su sve pojave uslovno-uzročne, onda u moralnom smislu između njih nema razlike. Pojmovi dobra i zla logički neizbježno pretpostavljaju postojanje pojma slobode. Kako se može govoriti o lošim i dobrim postupcima, kada i jedni i drugi jednako ne zavise od lica koje ih čini?
Zamisli automat koji daje samo pokrete koji zavise od nategnute opruge: zar ćeš reći da je automat postupio moralno ili nemoralno kada je spustio svoju ručicu? On ju je spustio, zato što nije mogao da postupi drugačije, zato što je tako napravljena njegova opruga, i zato se njegova mehanička dejstva nikako ne mogu moralno ocjenjivati.
A čime se živ čovjek razlikuje od automata? Samo time što je opruga automata vidljiva, a opruga čovjeka nije. Kako je jedan, tako je i drugi – samo komad materije, tako da oni nikakve druge akcije, osim mehaničke, odnosno, uzročno-uslovljene, preduzimati ne mogu.
Sve što smo do sada rekli opet ćemo dovesti u kratak i logički dosljedan niz misli: nikakvog drugog svijeta, osim materijalnog, nema. Ako je to tako, onda je i čovjek – samo djelić materije. A ako je on djelić materije, onda je potčinjen zakonima materijalnog svijeta. U materijalnom svijetu sve je uzročno-uslovljeno, i zato čovjek nema slobodu volje. A ako on nema slobodu volje, onda se svi njegovi postupci, kao mehanički neizbježni, u moralnom smislu ne razlikuju. Dakle, „dobro“ i „zlo“ u materijalnom svijetu ne postoje. Da li se ti slažeš sa mnom, odnosno, da li ja rasuđujem logički potpuno dosljedno?
Nepoznati. Da, ja nisam primjetio nikakvu grešku u tvojim rasuđivanjima.
Duhovnik. Znači, ti se slažeš sa mojim zaključcima?
Nepoznati. Ne, ne slažem se.
Duhovnik. Zašto?
Nepoznati. Zato što u meni postoji osjećanje za dobro i zlo, i ja se nikada neću saglasiti sa tvrdnjom da nema moralne razlike između podlih i blagorodnih postupaka.
Duhovnik. Vrlo dobro. Idemo dalje. Pred nama je pitanje o smislu života. Ti priznaješ da život ima neki smisao?
Nepoznati. Da, priznajem.
Duhovnik. A ja tvrdim da nikakvog cilja i nikakvog smisla u čovjekovom životu nema, zato što ni o kakvom smislu ne može biti ni govora tamo gdje se odbacuje sloboda volje i gdje se na sav život gleda kao na lanac mehaničkih pojava. Kada kažeš: pružio sam ruku da uzmem čašu – ti imaš dva fakta koja su uzajamno povezana onako kako je cilj povezan sa sredstvom. Cilj je da se uzme čaša, a sredstvo je pružena ruka. I mada si ti, kao parče materije, lišen slobode volje, pa zbog toga i tvoj cilj i sredstvo nisu ništa drugo do obične mehaničke pojave, ipak se u izvjesnom smislu može reći da je u pokretu tvoje ruke bio neki cilj. Ako uzmeš sav svoj život, u njegovoj cjelokupnosti, i postaviš pitanje o cilju tih, međusobno povezanih svrsishodnih fakata – takvog cilja, ako se negira vječni život, ne može biti. Smrt prekida tvoj život, i samim tim se prekida i cilj, ma kakvog ga ti sebi zadao radi opravdavanja čitavog svog života, i sav život čini „besciljnim“. Ako se negira besmrtnost i prizna samo materijalni svijet, o cilju se može govoriti isključivo u strogo ograničenom i uskom smislu – kao o cilju odvojenih postupaka, a da se pri tome nikada ne smije smetnuti sa uma da je svaki čovjekov postupak samo mehanički uslovljena akcija njegovog materijalnog automata. Slažeš li se ti sa tim?
Nepoznati. Ne, ne slažem se. Zar čovjek ne može za cilj svog života imati tako uzvišeno stremljenje, kao što je sreća budućih pokoljenja?
Duhovnik. Ne, ne može. Kao prvo, ne postoji ništa uzvišeno, kao i ništa nisko; jer, sve što se čini, čini se jednako ne-slobodno, automatski, po ovim ili onim zakonima materije. Ako jedan čovjek umire radi buduće sreće ljudi, a drugi te iste ljude izdaje neprijatelju, to nije zato što jedan postupa uzvišeno, a drugi nisko, nego zato što oni, jednostavno, postupaju različito, kao dva različita automata sa različitim oprugama, i te opruge prouzrokuju različite, ali ipak samo automatske reakcije. Ako se pitanje posmatra i sa druge strane – sa tačke gledišta uslovne svrishodnosti tih pojava – taj „uzvišeni cilj“ nikako ne može opravdati čovjekov život. Zaista, ako čovjekov život nema cilj, kako se onda taj cilj može naći u sreći budućih pokoljenja? Jer, život svakog pojedinačnog predstavnika tih budućih pokoljenja takođe nema nikakvog smisla. Na koji način ljudski život može osmisliti sreća besmisleno živećih budućih ljudi? Ma kako da besmislicu i besciljnost pomjeramo u budućnost, ona od te daleke udaljenosti ne dobija ni na cilju, ni na smislu.
Nepoznati. Međutim, ljudi koji potpuno negiraju vječni život, upravo u ime tog cilja žrtvuju sebe, i to ne na riječima samo, nego i na djelu. Očigledno, za njih „sreća budućih pokoljenja“ nije prazan zvuk. Za prazan zvuk nećeš dati svoj život.
Duhovnik. Kao prvo, oni ne žrtvuju svoj život iz nekih tamo – ko zna kakvih – ciljeva, nego opet zbog istog onog osnovnog razloga: tako se kod njih kombinuju atomi, tako djeluje mehanička pobuda, da oni drugačije i ne mogu postupiti. Naravno, ako ostanemo vjerni logici, takvu ćemo žrtvu morati nazvati potpuno besmislenom. I ako ti kažeš čovjeku: idi da umireš za sreću ljudi koji će živjeti poslije nekoliko decenija, – on će biti u pravu kada ti odgovori: kakve veze imam ja sa srećom tih meni nepoznatih i potpuno nepotrebnih ljudi, da bih ja za njih dao svoj vlastiti život?
Nepoznati. To su, ipak, užasni zaključci.
Duhovnik. Da, užasni. Ali da njih se neizbježno mora doći. I ako ne možeš da ih prihvatiš, ako osjećaš njihovu neistinu, moraš odbaciti polaznu tezu, odnosno, moraš odbaciti negiranje besmrtnosti. Jer ovi su zaključci, na kraju krajeva, za tvoj razum mnogo besmisleniji od priznavanja bitija bez materijalne osnove ili „besprostornosti“ duše.
Nepoznati. Da, naravno. Naročito je teško prihvatiti zaključak o nepostojanju smisla života. Tako je veličanstvena istorija čovječanstva, tako su prekrasni proizvodi umjetnosti, na kraju krajeva, u sopstvenom životu svaki čovjek ima toliko uzvišenih stremljenja, toliko unutrašnjih borbi, da ti zaista izgleda divlja pomisao da je sve to besmisleno. Ali šta se tu mijenja uz tvoju vjeru u besmrtnost?
Duhovnik. Sve se mijenja! Vječni život, kao nešto što nema granica i samim tim nema potrebu za svojim opravdavanjem u nečem što slijedi iza njega, sam sebi može biti dovoljan cilj, i zbog toga može da da smisao svom prethodnom nizu pojava, odnosno, svim konačnim trenucima zemaljskog života. Zaustavimo se na ovome podrobnije. Sa formalne strane, zemaljski život ljudi je kontinualni niz uzroka i posljedica na koji se može, sa tačke gledišta svrsishodnosti, gledati kao na niz sredstava i ciljeva. Naprimjer: idem ulicom da kupim hljeb. Činim niz pokreta koji predstavljaju sredstvo za dostizanje cilja – kupovinu hljeba. Kakav je cilj kupovine hljeba? Gladan sam, i hoću da utolim glad. Ali, da li se može reći da je cilj mog života da utolim glad? Takav cilj ne može opravdati život, zato što se sve što je konačno određuje onim što dolazi poslije njega, i to nešto za njega predstavlja cilj. Konačni cilj, koji daje smisao svim dotadašnjim prethodnim momentima u životu, može biti samo onaj koji ostaje zauvijek, i zbog toga nema potrebu za nekim sljedećim ciljem kao svojim opravdanjem. Takav cilj i jeste život vječni. U njemu je smisao života zemaljskog.
Nepoznati. I kako ćeš odrediti taj smisao? Radi čega treba živjeti, ako postoji besmrtnost?
Duhovnik. Odgovor je prost i jasan. Treba živjeti tako, da bi se u procesu zemaljskog života dostiglo najbolje ustrojstvo svoje besmrtne duše. Nas čeka vječni život i, u zavisnosti od ovdje dostignutog duhovnog stanja, ovako ili onako će proticati naše vječno bitije. Osvijetljen tim vječnim zadatkom, sav zemaljski život, do posljednje sitnice, dobija veliki smisao. Pri odricanju besmrtnosti najkrupniji događaji imaju ništavan značaj, zato što je sav tvoj život, u svoj svojoj cjelokupnosti, besmislen, te zato i ništavan. Uz vjeru u besmrtnost, naprotiv, najništavniji događaj dobija veliki smisao, zato što tvoj vječni život ima veliki smisao. Za vjerujućeg čovjeka u životu nema sitnica. Sve može imati pozitivno ili negativno značenje za unutrašnje ustrojstvo duše, zato što je sve u životu važno, sve je povezano sa vječnim njegovim načelom, u pozitivnom ili negativnom smislu.
Nepoznati. Da, odgovor je jasan. Ali, koliko se, opet, rađa novih pitanja i nedoumica! Zašto se onda rađaju idioti? Kakav je smisao u tome da umre tek rođeno dijete, i tako dalje, i tako dalje?..
Duhovnik. Da, ima mnogo pitanja na koje ne možemo odgovoriti. Zato što nam mnogo toga nije otkriveno u Božijem Otkrovenju, i za čovjekov razum je, bez otkrovenja s visine, nedostupno. Ali zar oni koji priznaju samo materijalni svijet mogu odgovoriti na sva pitanja, i zar su svi fenomeni njima jasni? Ipak, tebe to ne tjera da posumanjaš u ono što smatraš osnovnim istinama o materiji. Tako je i ovdje. Ako na neko pitanje nemamo odgovor, to uopšte ne treba da nas zbunjuje – pod uslovom da smo pojmili glavno: da svijet ima još jedno bitije, osim vidljivog, materijalnog, i da čovjek, osim tijela, ima i besmrtnu dušu. A što se tiče tvog pitanja o djeci i idiotima – mi njih, u izvjesnoj mjeri, možemo objasniti. Mi znamo kakav je smisao čovjekovog života na zemlji. Ali uopšte ne znamo zašto je potrebno da se on rodi, zašto je potrebno sjedinjenje duše i tijela. Očigledno, samo to sjedinjenje je neophodan uslov vječnog života koji je čovjeku darovao Gospod. Ako je to tako, i novorođenčad, i idioti – imaju taj uslov kao učesnici u vječnom životu. I time se već opravdava njihov dolazak na svijet. Samo ne znamo zbog čega je proces zemaljskog života nekim ljudima potreban u cjelosti, a drugim uopšte nije neophodan, i oni umiru samo što su se njihove duše obukle u materijalnu formu, dok treći, na kraju, kao idioti, moraju pretpjeti fizičko odrastanje, imajući dušu savršeno zagrađenu slabošću razuma.
Nepoznati. Još jedno pitanje. Ako je smisao života negdje tamo, na nebesima, onda sve ovdašnje postaje isto, i sve razlike nestaju. Zašto se boriti protiv zla? Trpi. Kad umreš – e, onda ćeš biti blažen. Međutim, protiv prenošenja smisla života u zagrobnu oblast u meni se buni moje pravo na život ovdje, na zemlji.
Duhovnik. To, što ti govoriš – to je uvriježena i potpuno lažna predrasuda. Baš naprotiv: vjera u besmrtnost ulijeva energiju za borbu protiv zla. Čovjek nije parče materije podložno raspadu, nego nešto što ima veliku vrijednost, zato što je on nosilac vječnog, besmrtnog načela. Zato svo biće vjerujućeg čovjeka biva obuhvaćeno željom da se bori protiv onoga što unakazuje i ubija tu vječnu vrijednost.
Čovjeku vjerujućem je onoliko važnije da se bori protiv zla, nego što je to čovjeku nevjerujućem, koliko je vječnost veća od kratkog magnovenja zemaljskog života. Ako se nevjerujući ljudi, za koje čovjek nije ništa više od komada materije, i koji žive ne zna se zbog čega nekih 50-60 godina a zatim se raspadaju na sastavne dijelove, ako se, kažem, oni bore protiv zla, kako tek mora da se bori onaj, za kojeg čovjek ima vječnu, besmrtnu dušu?
Nepoznati. Sve je to tako komplikovano, tako apstraktno, i tako teško za prihvatiti!
Duhovnik. Prostota nevjerja je samo prividna. Nevjerujući ljudi postupaju nesavjesno. Oni poriču besmrtnost, i time sebe oslobađaju od moralnih obaveza koje na čovjeka nalaže religija. Nevjerje daje prostor za udovoljavanje strastima, i neobuzadni egoizam postaje čovjekova glavna pokretačka snaga. Ali, prokrčivši sebi put za egoistički život, oni u isto vrijeme ne žele da izvuku sve zaključke i logičke konsekvence na koje ih obavezuje nevjerje. A kada bi oni te zaključke izveli savjesno, iz toga bi ispao takav užas, da im ne bi preostajalo ništa drugo, osim da bježe od svojeg nevjerja i da od beznadežnog očajanja spas traže u religiji. Umjesto toga oni više vole grubu samoobmanu. Nastavljaju da koriste riječi koje, iz njihovih usta izrečene, nemaju nikakvog smisla: „sloboda“, „dobro“ i „zlo“, „smisao života“ – i tim riječima spasavaju sebe od užasa neizbježnih konsekvenci nevjerja. Ali te su riječi tuđe, one nevjernicima ne pripadaju. Tim riječima stvarni sadržaj daje samo religija. A ovako, kod njih – to je samoobmana, prilično vješta, mada ne i stabilna. Nevjerje je odbacilo religiju – zato što mu je tako bilo udobnije, pozajmilo od nje riječi na koje nema nikakvo pravo (zato što mu je, takođe, tako udobnije), ali ono ne može zadovoljiti čovjekovu savjest. Jer, ona će neminovno reći, više ili manje čujno, ono što si rekao ti: ja osjećam slobodu volje. Znači, čovjek nije stvar. Ja osjećam razliku između dobra i zla. Znači, postoji drugi, ne samo matrijalni svijet. Ja osjećam da život ima smisao. Znači, nevjerje je laž. Protiv nasilja svakodnevnog, profanisanog, elementarnog racija protestvuje naš besmrtni duh i pobuđuje savjest da traži istinu. Ne racio, nego sama duša zna – i tajanstveno, nepostižno načelo slobode koja joj je darovana, i korjenito razlikovanje dobra i zla, i viši, vječni smisao života. Zato se i može reći potvrdno: savjesno nevjerje privodi ka vjeri.
Nepoznati. A šta ako se pokaže da je lakše prihvatiti užas, nego vjeru? Šta ako ti mene zaista ubijediš da su riječi „sloboda“, „dobro“ i „zlo“, smisao života – tuđe riječi, i da treba izabrati: ili potpuno odbacivanje tih riječi i priznavanje svih užasavajućih zaključaka dosljednog nevjerja, ili pravo na te riječi, i zajedno sa tim njihovu religioznu osnovu? I, šta ako, uz tako postavljeno pitanje, ja ne budem u stanju da odaberem drugo i, uprkos svemu, izaberem prvo, kako ćeš ti tada mene ubjeđivati u istinitos tvoje vjere?
Duhovnik. Ja te tada uopšte neću ubjeđivati, i gotovo.
Nepoznati. Zašto?
Duhovnik. Jedan veliki čovjek je rekao da apsolutna istina i apsolutni apsurd podjednako nemaju potrebe za dokazivanjem.
Nepoznati. Kako nemaju potrebu? Zaključci do kojih si ti došao u svom rasuđivanju – užasni su. Ali ne možeš sebe prisiliti da vjeruješ samo zbog straha od neizbježnosti njihovog prihvatanja. Tvoje rasuđivanje može dovesti čovjeka do ovakve beznadežne odluke: ništa, osim materije, ne postoji. Ja sam u to ubijeđen. Iz toga slijedi da je čovjek automat, da dobro i zlo ne postoje, i da život čovjekov nema nikakvog smisla. To je užasno. Ali neka je i tako. Ako su takvi zaključci neizbježni, ja prihvatam i takve zaključke. Šta možeš ti da kažeš takvom čovjeku u zaštitu vjere? Čime ćeš opovrgnuti njegovo nevjerje? Po tebi ispada da sa takvim čovjekom, prosto, ne vrijedi razgovarati?
Duhovnik. Ne, nisi me shvatio. Na kraju krajeva, i vjera i nevjerje su podjednako nedokazivi. Šta može učiniti logika? Ona može otkriti laž osnovne pretpostavke od koje polazi nevjerje, tako što će pokazati do kakvih apsurdnih zaključaka ono dovodi. Ali ako je čovjek radije spreman da prihvati očigledno apsurdne zaključke, nego da se od te pretpostavke odrekne, – tu je upotreba logike besmislena. Njemu ne treba ništa dokazivati, njemu treba pokazati pozitivni sadržaj istine. I ako mu njegovo neposredno čulo i osjećanje za istinu kaže da to zaista jeste istina – on će je prihvatiti.
Nepoznati. Kakvog metoda ćeš se ti pridržavati u razgovoru sa mnom?
Duhovnik. I jednog, i drugog. Govoreći o besmrtnosti, ja sam se koristio logičkim metodom, zato što si mi obećao da ćeš u slučaju očigledno apsurdnih logičkih zaključaka do kojih dovodi logika ostati pri svojim ubjeđenjima o slobodi volje, dobra i zla i smisla života, i da ćeš se odreći od nevjerovanja u besmrtnost kao osnovne, polazne pretpostavke. A što se tiče naših razgovora, u njihovoj svecjelosti, ja se nadam da će oni dati ono što se dostiže drugim metodom, odnosno, da će oni raskriti pred tobom sam sadržaj istine. Ali to se tiče budućnosti. Mi se sada vratimo našim rasuđivanjima, i iz svega što smo do sada govorili izvedimo zaključak.
Nepoznati. Dobro. Izvedi zaključak, a onda ja tebi moram nešo da kažem.
Duhovnik. Prekrasno. Dakle, razmatranje vjere u besmrtnost nas je dovelo do sljedećih zaključaka. Kao prvo, vjera u besmrtnost ne protivrječi razumu onoliko koliko se to čini na prvi pogled, zato što i u materijalnom svijetu postoje pojave koje se ne poklapaju u potpunosti sa našim uobičajenim predstavama o materiji. Kao drugo, uslovno dopustivši istinitost negiranja svakog drugog bitija, osim materijalnog, mi smo došli do čitavog niza – logički neizbježnih – apsurdnih zaključaka, takvih, kao što su negiranje slobode volje, razlike dobra i zla i smisla života.
Kao treće, ti apsurdni zaključci, koji protivrječe neposrednim i nesumnjivim informacija koje nam daje naša svijest, natjerali su nas da odbacimo polaznu pretpostavku iz koje su oni proisticali, to jest, našu tvrdnju da nikakvog drugog svijeta, osim materijalnog, nema, i da je čovjek samo čestica tog materijalnog svijeta.
Nepoznati. Da, ispravno. Samo, ovo posljednje ja ne bih mogao da prihvatim u tako kategoričnoj formi. Ja bih rekao ovako: ti su zaključci stavili pod sumnju istinitost polazne teze – da je čovjek samo čestica materije.
Duhovnik. Neka za tebe to bude tako – tvoje subjektivno stanje od moje logike ne zavisi. Ali logički, odnosno, objektivno, ja tvrdim da će logika – neizbježno – ne samo tu tezu staviti pod sumnju, nego će je odbaciti u potpunosti.
Nepoznati. Dopustimo da je tako. Ali meni nije toliko važna apstraktna, ili, kako ti govoriš, objektivna istina, koliko subjektivna uvjerenost. I na to se odnosi ono što sam htio da te pitam.
Duhovnik. Šta konkretno?
Nepoznati. Može li se nazvati vjerom ono što daju – kakva bilo da bilo – logička rasuđivanja?
Duhovnik. Naravno da ne može.
Nepoznati. Eto vidiš, i ti se slažeš da su logička rasuđivanja jalova. Mene, u krajnjoj liniji, mogu ubijediti samo fakti, zato što bespogovornu ubijeđenost uvijek daje samo lično proživljeno iskustvo. Apstraktni dokazi u najboljem slučaju dovode do misli: „pa, možda i jeste tako“. Kada bi „logika“ u apstraktnim pitanjima imala snagu matematičkih dokaza, tada – da, ona bi mogla zamjeniti fakte. Ali toga nema. I ako ja ne znam šta da ti prigovorim, iz toga ne slijedi da si me ubjedio. U meni snagu tvojih zaključivanja potkopava misao: a kako drugi? Koliko velikih naučnika ne vjeruju i priznaju samo materijalni svijet! Nije valjda da oni ne znaju za ovo tvoje zaključivanje? Očigledno, njima se ima šta prigovoriti, samo što konkretno ja ne znam šta. U protivnom slučaju, svi bi morali da budu vjernici. Jer, svi priznaju da se Zemlja okreće oko Sunca, i da se zbir ne mijenja ako sabirci promjene mjesta. Znači, besmrtnost nije matematička istina. Ovakva razmišljanja tvoju istinu za mene pretvaraju, prosto, u običnu mogućnost. Ali mogućnost u pitanjima vjere – to gotovo da nije ništa.
Duhovnik. Recimo da se ja slažem sa mnogim od onoga što si rekao. Ali moji zaključci su sasvim drugi. Prije nego što budem govorio o njima, ukloniću se malo u stranu: da popričamo malo o naučnicima i matematičkim dokazima. Jer, mi ćemo, sve su prilike, razgovarati mnogo, i o mnogo čemu, tako da će nam i to ustrebati. Evo, ti pomenu naučnike – nevjernike, kako ti pomisao na njih potkopava bezuslovnu vjeru u besmrtnost. Ali zašto onda imena naučnika koji vjeruju ne potkopavaju nepokolebljivu čvrstinu tvog nevjerja? Zašto ti isto tako ne kažeš: „Nije valjda da njima nisu poznata razmišljanja nevjerujućih ljudi? Očigledno, argumenata protiv nevjerja ima, samo ih ja ne znam. U protivnom slučaju, svi bi morali biti nevjernici“? Jer, ti si valjda čuo za Pasterove riječi: „Ja znam mnogo, i vjerujem prosto, kao svaki Bretonac; a kada bih znao više, vjerovao bih kao bretonska seljanka“. Ti vrlo dobro znaš da je veliki Lodž, predsjedavajući na međunarodnom kongresu prirodnjaka-naučnika, u svom javnom govoru posvjedočio svoju vjeru u Boga. Ti znaš da naš Pirogov, u posthumno izdanom „Dnevniku“, sumirajući sav svoj život, govori: „Majčica-život dovede me napokon do mirnog pristaništa. Ja sam postao, ali ne odjednom, kao mnogi, i ne bez borbe, vjernik…“ „Moj um može da se saživi sa iskrenom vjerom, i ja, ispovjedajući se vrlo često, ne mogu a da ne vjerujem sebi da iskreno vjerujem u učenje Hrista Spasitelja…“ „Ako danas sebe zapitam – kakve sam ja vjeroispovijesti – na to mogu da odgovorim pozitivno: pravoslavne, one u kojoj sam se rodio i koje je ispovjedala moja porodica“. „Pod vjerom ja podrazumijevam psihološku sposobnost čovjeka koja ga, više od svih drugih, razlikuje od životinja…“
A Flamarion, Tomson, Virhov, Lajel? Da ne govorimo o velikim naučnicima, filosofima, piscima. Nije valjda da svi ti veliki učeni ljudi nisu znali nešto što ti znaš, nije valjda da su oni znali manje od savremenog prosječnog čovjeka (nevjernika)? Zašto ta imena ne natjeraju tebe da kažeš barem isto ono što si rekao za vjeru: „Takva razmišljanja za mene nevjerje pretvaraju, prosto, u običnu mogućnost“? A sada o matematičkim istinama. Čak ni tu nije sve tako bezuslovno, kako se tebi čini. Ponekad se elementarne matematičke istine nalaze u protivrječnosti sa istinama višeg poretka. U elementarnoj geometriji „matematička istina“, svima nama poznata, govori da se sve tačke dvaju paralelnih pravih linija nalaze na jednakoj udaljenosti jedna od druge. Ali viša matematika tvrdi da se u beskonačnosti te prave presjecaju. Iz elementarne matematike mi znamo „matematičku istinu“ da se zbir ne mijenja ako sabirci promijene mjesta. Ali mehanika tvrdi da se ovaj zbir mijenja sa promjenom mjesta sabiraka.
Vratimo se sada pitanju o značaju logičkog rasuđivanja u stvarima vjere. Da, ti si u pravu kada govoriš da bezuslovnu vjeru može dati samo neposredno proživljeno iskustvo. Ne fakti, nego baš neposredno proživljeno iskustvo. Svaki fakat se može dovesti u sumnju. Iskustvo, empirija – druga je stvar. Neposredno proživljeno iskustvo i jeste najtvrđi temelj vjere. Na taj način, iz tvoje ispravne ocjene značaja apstraktnih logičkih rasuđivanja za vjeru slijedi ovo: dok čovjek ne bude posjedovao religiozno iskustvo, ni fakti ni logička rasuđivanja mu neće dati pravu vjeru. Bez tog iskustva on može samo „dopuštati“ istinitost onoga čemu uči vjera, ali uvijek sa opaskom: „a možda i nije tako“. Ali ako ti vidiš sunce svojim sopstvenim očima: nije valjda da će tvoja uvjerenost da ono postoji i u kakvoj mjeri zavisiti od toga – da li sunce vide i drugi? Nije valjda da bi ti, kada bi većina izgubila sposobnost da vide sunce i počela da tvrdi da ga nema, počeo da sumnjaš u ono što vidiš sopstvenim očima, i počeo govoriti da sunce, mož’ bit’, i postoji?
Nepoznati. Ali ja ne shvatam – kakvo iskustvo može dati uvjerenost u besmrtnost.
Duhovnik. Ono unutrašnje proživljeno iskustvo, koje je kod religioznih ljudi isto toliko nesumnjivo, i isto im onoliko potvrđuje realnost nevidljivog, koliko tebi iskustvo koje dobijaš preko spoljašnjih čula potvrđuje realnost vidljivog.
Nepoznati. Reci podrobnije, šta podrazumijevaš pod tim „unutrašnje proživljenim iskustvom“?
Duhovnik. Unutrašnje osjećanje svog duhovnog besmrtnog načela.
Nepoznati. Ali sunce vide svi, a osjećaj o kojem ti govoriš imaju samo neki.
Duhovnik. Da. I za to postoje razlozi. Većina ljudi živi neduhovnim životom. Najviše, tajanstveno načelo u čovjeku, koje se zove duh, ostaje izvan njihovog života. Prirodno je da oni gube i samo osjećanje svoje duhovne prirode. Ono je potpuno zaklonjeno i potisnuto svjetovnim čulnim utiscima i preživljavanjima. Svi oni žive tjelesnim, čulnim životom, te zato svi imaju čulno iskustvo. Ne žive svi duhovnim životom, te zato i ne mogu svi imati duhovno iskustvo. Mora se duboko zagledati u svoj unutrašnji svijet. Treba povratiti u život ogluvljelo duhovno načelo, treba ga početi hraniti duhovnom hranom. Tada će se, malo-pomalo, u tim unutrašnjim preživljavanjima, sve nesumnjivije i nesumnjivije razotkrivati realnost postojanja duše, stvarnost vječnog načela u njoj, suštinsko razlikovanje u čovjeku njegove tjelesnosti od onoga što ne podliježe tljenju. Sve što se tiče unutrašnjeg života – teško je izraziti riječima. Zato je teško opisati unutrašnje preživljeno iskustvo za koje pitaš. U tom iskustvu ti svoj život osjećaš potpuno drugačije, na nov način, kao da se sav zagnjuriš unj, i to ti otkriva da se suština njegova potpuno razlikuje od materije. Ti kroz takvo osjećanje života osjećaš neki novi dodir sa inim svijetom, nematerijalnim, i sa drugim ljudskim dušama, ti počinješ da u sebi zapažaš unutrašnja stanja koja prije nisi primjećivao, stanja koja su očigledno nezemaljskog porijekla. Otkriva ti se da na tebe stalno djeluju sile koje su ti ranije bile nepoznate i koje nemaju ništa zajedničko sa silama koje djeluju u materijalnom svijetu. Počinješ da kroz ta preživljavanja svojom dušom ulaziš u savršeno drugačiji svijet, i tvoje tijelo, i sav svijet tvarni, počinju da te obremenjuju svojom inertnošću i težinom. Sa radošću ćeš se tada povlačiti u sebe, da bi bio u tom, inom svijetu, koji će ti postati draži, bliži i rođeniji od inertnog i teškog materiajlnog svijeta. I što je čovjek duhovniji, tim mu nepobitnije unutrašnje njegovo iskustvo svjedoči o posebnom, nepostižnom, ali nesumnjivom svijetu, kojem pripada i njegov besmrtni duh. Nevjerje, to jest, odsustvo tog neposrednog znanja besmrtnosti, počeće da mu se čini isto tako čudnim, kao što bi se čovjeku koji vidi učinilo čudno da čovjek koji ima oči odjednom izgubi sposobnost da vidi sunce. Zaista, nastaje ovakva situacija: stoji čovjek koji u sebi ima nepobitan dokaz postojanja drugog, nematerijalnog svijeta i vječnog svog života, i tvrdi da nikakvog vječnog života nema i da njegov razum ne može da prihvati takvu besmislicu, kao što je besmrtnost.
Reklo bi se, nema se šta mudrovati, i logika nikakva nije potrebna, i nikakvi drugi fakti nisu potrebni, osim jednog, koji je u tebi samom, pred tvojim unutrašnjim pogledom, ali koji ti uporno i tvrdoglavo ne želiš da vidiš: „dokaži mi besmrtnost“, „natjeraj me da povjerujem“, „navedi mi fakte“. No, naravno, najubjedljivije od svega – to nisu filosofska zaključivanja uma o slobodi, dobru i zlu, smislu života, nego vlastito iskustvo, odnosno, najubjedljivije bi bilo kada bi čovjek mogao zaviriti u sopstvenu dušu i tamo osjetiti svoju besmrtnost.
Nepoznati. Ali tada se pitanje prenosi u drugu ravan – ravan dostizanja tog iskustva?
Duhovnik. Da, to je već potpuno drugačije, i vrlo veliko pitanje. Govoriti o njemu – znači govoriti o Crkvi, o tajanstvima, o molitvi i mnogo čemu drugom. A kako se o tome može govoriti, ako se nema vjera u Boga?
Nepoznati. Znači – nama bi bilo najbolje da pređemo na pitanje o Bogu?
Duhovnik. Da. I ja tako mislim, najbolje je početi od toga.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *