DIJALOZI

 

DIJALOZI

PREDGOVOR
 
Protojerej Valentin Svencicki, eminentni pastir-mučenik Ruske Crkve XX vijeka, rodio se 1882. godine u Kazanju, u dvorjanskoj pravoslavno-katoličkoj porodici (otac – katolik, majka i djeca – pravoslavni)[1]. Moguće je da se baš zbog te razlike u vjeroispovjestima unutar porodice kod mladog Valentina rano probudio interes za religiozna pitanja. U gimnazijskim godinama veliki uticaj na njega je imao učitelj Zakona Božijeg u Kazanjskoj gimnaziji, sveštenik Molčanov, čovjek velike erudicije, prekrasnih oratorskih sposobnosti, koji je kasnije postao Egzarh Gruzije[2].
Porodica Svencickih se preselila u Moskvu kada je Valentin imao 15 godina, i tu je prvo išao u Prvu moskovsku Klasičnu gimnaziju, a zatim je pohađao privatnu gimnaziju Krejmana.
Uskoro se upisuje na Filološki fakultet Moskovskog univerziteta, a pohađa i Pravni i Istorijsko-filosofski fakultet Univerziteta.
Promislom Božijim mladi Svencicki ulazi u krug misaonih ljudi koji su tragali za Pravdom Božijom, i za čija imena je vezan razvoj ruske religiozno-filosofske misli kraja XIX i početka XX vijeka. Njegovi drugovi i bliski poznanici bili su Vladimir Ern, Pavel Florenski, Sergij Bulgakov, Nikolaj Berdjajev, Andrej Bjeli, knez Evgenije Trubeckoj.
Događaji 1905. godine nadahnuli su V.P. Svencickog idejama hrišćanskog socijalizma i pobudili ga da organizuje nelegalno društvo „Hrišćansko bratstvo borbe“, čiji su članovi bili i P. Florenski, V. Ern, A. Jeljčaninov.
U tim godinama Svencicki počinje da nastupa u Religiozno-filosofskom društvu „Vl. Salavjov“ i Politehničkom muzeju, sa lekcijama na teme: „Hrišćanstvo i nasilje“, „Teror i besmrtnost“, „Ateizam i ljubav“ i t.d.
Skupovi okupljaju veliki broj slušalaca. Snaga njegovih riječi, njihova ubjedljivost, pokoravala je slušaoce. I u mladim danima, kao i kasnije, V.P. Svencicki je umio da svojom riječju neobično snažno utiče na ljude, i u svojim lekcijama, i u propovjedima, i u privatnim besjedama.
Godine 1906. on piše: „Savremena crkvena kretanja se mogu okarakterisati kao „liberalno hrišćanstvo“, a liberalno hrišćanstvo je samo poluistina. Duša, pregrađena na dvije prostorije – religioznu i svjetovno-životnu – ne može sebe odati u potpunosti ni na služenje Bogu, ni na služenje svijetu.
Kao rezultat se dobija žalosna poluistina, mlako, liberalno hrišćanstvo, u kojem nema ni pravde Božije, ni pravde čovječije. Predstavnici takvog hrišćanstva lišeni su religioznog entuzijazma, među njima nema mučenika, obličitelja, proroka.
I savez „crkveno-obnovljenih“ – to nije prvi luč nailazeće apokaliptičke žene, obučene u sunce, nego jedan od mnogih profesionalnih saveza, i ja sam ubijeđen da pravi crkveni pokret neće biti takav, i da će se on ispoljiti sasvim ne na taj način“ (Pitanja religije. 1906. Izdanje 1. S. 5-8). Upravo te riječi je u svom pozivu od 15. (28.) juna 1923. godine citirao Najsvetiji Patrijarh Tihon, kada je opisivao ideologiju obnovljeništva[3].
V.P. Svencicki sarađuje sa časopisima „Slobodna savjest“, „Pitanja religije“, objavljuje eseje o stvaralaštvu F.M. Dostojevskog, N. Kljujeva, H. Ibzena, piše priče, pripovjetke, drame („Pastor Reling“, „Smrt“, „Inteligencija“), u čijim sižeima leži konflikt društvenog i individualnog morala. Dramu „Pastor Reling“ je na scenu postavio (i u njoj igrao glavnu ulogu) čuveni glumac Arljonov.
U intelektualnoj Moskvi Svencickog već znaju, o njemu se priča. Nastupa V.P. Svencicki i u Peterburgu, a učestvuje i u izdavanju časopisa „Nova zemlja“. Piše knjigu „Drugo raspeće Hrista“, u kojoj se priča kako Hristos dolazi u savremeni grad i ulazi u crkvu za vrijeme vaskršnje zajutarnje službe. On vidi kako niko ne misli na Njega, kako su misli svih zauzeti svjetovnim brigama. Po gradu nekoga vode na pogubljenje. Na kraju skup viših duhovnih predstavnika hapsi Hrista. Niko Ga ne prepoznaje i ne priznaje, On biva osuđen i protjeran.
Knjiga je odštampana, ali sa velikim propustima, zamijenjenim tačkama, i uskoro biva zabranjena, a njen autor osuđen na nekoliko godina zatvora.
Godine 1908. izlazi knjiga V.P. Svencickog „Antihrist, ili Zabiljške čudnog čovjeka“. U toj knjizi, u liku dvaju žena, naslikane su dvije sile u čovjeku koje se bore između sebe. Sa jedne strane – laž i čulnost, a sa druge – pravda i čistota. Korijen neblagorodnih postupaka heroja romana bio je u pogubnoj misli da onaj koji izbjegava iskušenja ne može dostići svetost.
Izdavanje tih knjiga, složene drame u ličnom životu, osuda bliskih drugova, isključenje iz „Religiozno-filosofskog društva“ doveli su V.P. Svencickog u stanje duboke duhovne krize, iz koje je bilo veoma teško naći izlaz.
Posle svih tih događaja, Svencicki 1909. godine bježi u Francusku, pod tuđim imenom, skriva se od policije, drugova i rodbine, pokušava da pobjegne od samog sebe.
Godine provedene u izgnanstvu navode izgubljenog intelektualca da osmisli čitav svoj dotadašnji život, i predstavljaju početnu tačku na njegovom putu ka moralnom očišćenju – kroz bol patnji i duboko pokajanje.
Izbor je napravljen. Svencicki ostavlja svo svoje mudrovanje i svoj život zacijelo predaje Hristu i Njegovoj Crkvi.
Poslije povratka u Rusiju početkom 1910-ih godina Valentin Pavlovič odlazi na Kavkaz, u želji da sopstvenim očima vidi monahe-otšelnike, da se dotakne pravoslavne svetosti. To mu u potpunosti polazi za rukom, i uskoro, 1915. godine, pod utiskom onoga što je vidio na Kavkazu, piše knjigu „Građani neba. Moje putovanje kod pustinjaka kavkaskih planina“, prožetu dubokim razumijevanjem suštine hrišćanskog života i hrišćanskog podviga.
Međutim, najvažniji događaj poslije povratka iz inostranstva bilo je njegovo upoznavanje sa velikim optinskim starcem, jeroshimonahom Anatolijem (Potapovom), koji je „usinovio“ Valentina Svencickog, darovao mu nadu na praštanje grijeha i potupno obnovljenje života u Hristu. Od starca je Valentin Pavlovič primio blagoslov – da se uči neprestanoj molitvi i drugim duhovnim djelima, karakterističnim, uglavnom, za monaštvo. Ta uputstva starca on je brižno pronio kroz sav svoj dalji život, ona su postala osnova njegovog sopstvenog „monaštva u svijetu“ i pomogla mnogim drugim ljudima da steknu čvrstinu vjere u epohi progona koja je uskoro nastupila.
Revolucija 1917. godine izbavlja V.P. Svencickog od iluzija hrišćanskog socijalizma. On stremi da služi Crkvi. V.P. Svencicki moli svog duhovnog oca jeroshimonaha Anatolija da mu da blagoslov na monaštvo, ali mu starac ukazuje na drugo služenje. 1917. godine, u Petrogradu, V.P. Svencicki prima sveštenički čin. Rukopoložen je u Jovanovom manastiru, gdje je sahranjen pravedni otac Jovan Kronštatski, kojeg je otac Valentin uvijek duboko ljubio i poštovao. Rukopoložio ga je mitropolit Petrogradski Veniamin (Kazanjski), sveštenomučenik Ruske Pravoslavne Crkve, kojeg su pet godina kasnije strijeljali boljševici.
Duhovno čedo optinskih staraca, o. Valentin je bio sveštenik plamene vjere i neprestanog molitvenog podviga. Sjedinivši u sebi duh monaškog „umnog djelanja“ i pastirstva, on je na sebe primio krst svešteničkog služenja u revolucionarnoj Moskvi 20-ih godina. Propovjedi, besjede, jednom riječju – svo duhovno nasljeđe oca Valentina odlikuje se kristalnom čistotom i jasnošću, koje su svojstvene stvarnoj pravoslavnoj misli.
Ubrzo poslije rukopoloženja o. Valentin prima učešće u građanskom ratu kao sveštenik Bijele armije.
Pod neposrednim utiskom ratnih događaja, on 1919. godine u Rastovu izdaje brošure „Opšti pložaj Rusije i zadaci Dobrovoljačke armije“ i „Rat i Crkva“, gdje poziva na suprotstavljanje boljševizmu silom[4].
Poslije završetka građanskog rata on ne emigrira, nego ostaje u Rusiji i 1920. godine se vraća u Moskvu. U početku je kao propovjednik služio po raznim hramovima, često je sasluživao Najsvetijem Patrijarhu Tihonu, kojeg je veoma volio i uvažavao. V.P. Svencicki je smatrao da Najsvetiji Patrijarh Tihon vjerno i pravilno vodi brod Crkve u najsloženijim i najtežim uslovima života koji je okružio Crkvu u to vrijeme. „Dok on postoji, što se tiče Crke, do izvjesnog stepena možemo biti spokojni. Vjerovatno je bilo među patrijarsima i ljudi sa većom erudicijom i naizgled i talentovanijih od Najsvetijeg Patrijarha, ali on je nekakav – sav blagodatan, tih i veoma, veoma mudar“, – govorio je o. Valentin.
Poslije propovjedi u Krstovozdviženskom manastiru, gdje je tvrdio da djelatnostima obnovljenaca upravljaju organi ČeKa, o. Valentin biva uhapšen i deportovan u Pedžikent u Srednjoj Aziji. U pedžikentskom izgnanstvu piše rad „Tajne pouke o našem spasenju“ (o molitvi Isusovoj) – namijenjen njegovim duhovnim čedima, o molitvenom djelanju i nadvladavanju mnogobrojnih iskušenja na tom putu.
Vrativši se 1925. godine iz prvog izgnanstva, otac Valentin počinje da služi u hramu sveštenomučenika Pankratija u ulici na Sretenki i vodi redovne besjede sa parohijanima o pitanjima vjere, crkvenog života, Svetog Pisma. Njegova duhovna djeca zapisivala su te besjede i dijelile ih vjernicima. Na taj način sastavljena su „Sabrana djela protojereja Valentina Svencickog“ u 9 tomova, koja su se prepisivala i preštampavala u crkvenom samizdatu i koje su vjernici predavali iz ruke u ruku.
Na Veliki Post 1926. godine otac. Valentin je u hramu sv. Pankratija pročitao svoj rad – „Šest čitanja o Tajanstvu pokajanja u njegovoj istoriji“, – usmjeren protiv tada jako raširene prakse opšte ispovijedi.
1926. godine otac Valentin organizuje i vodi hodočasnička putovanja u Sarov i Divejevo. Tamo mu blažena Marija Ivanovna proriče da će preći na službu u drugi moskovski hram – hram sv. Nikole Čudotvorca na Ilinki, „Nikola Baljšoj Krest“. Tako je i bilo: otac Valentin je određen da bude starješina tog hrama[5].
Otac Valentin je u Nikoljskom hramu sazdao krepku parohiju. Uveo je redovnu i čestu ličnu ispovijed, često pričešćenje Svetih Hristovih Tajni. U svojim poukama i propovjedima otkrivao je duhovnim čedima put moralnog i duhovnog usavršavanja u uslovima gonjenja Crkve.
Otac Valentin je autor ideje naročitog puta duhovnog usavršavanja, koji je on nazvao „manastir u svijetu“. To nije značilo da ljudi koji stanu na taj put postaju tajni monasi i bezglasno primaju neke monaške zavjete. Ovdje se radilo na tome da se unutrašnje, duhovno uzdigne kao neki manastirski zid između svoje duše i svijeta, koji u zlu leži, da se ne dopusti da njegov metež i zlo njegovo obuhvate dušu.
Da bi se to postiglo, naravno, mora se odreći od mnogih stvari kojima čovjeka obmanjuje i zavodi savremeni život, razvratan i prožet bezbožništvom. To je težak put. Izvana živjeti kao što žive svi, truditi se, nalaziti se u srcu bezbožništva, u porodičnim svakodnevnim brigama i trkama, i samo snagom unutrašnje odluke, sa Božijom pomoću, ne dopuštati da u dušu prodre razlagajući duh svijeta. Na taj skriveni podvig, poznat samo njihovom duhovnom ocu, pozivao je otac Valentin svoja duhovna čeda.
Deklaracija mitropolita Sergija (Starogorodskog) od 16/29 jula 1927. godine izazvala je kod o. Valentina oštri protest. On piše pismo mitropolitu Sergiju:
 
„Mitropolitu Sergiju.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Bivajući svjestan sve odgovornosti pred Gospodom za svoju dušu i za spasenje duša povjerene meni pastve, sa blagoslovom Dimitrija, episkopa Gdovskog, ja prekidam kanoničko i duhovno zajedništvo sa Vama i sa savjetom episkopa koji se organizovao oko Vas, koji je nezakonito prisvojio sebi ime „Patrijaršijski Sinod“, a takođe i sa svima koji se nalaze u kanoničkom zajedništvu sa Vama, i ne smatram Vas više Zamjenikom Mjestočuvara Patrijaršijskog prijestola, na sljedećim osnovama:
Deklaracija Vaša od 29. jula i sve što je opštepoznato o Vašem upravljanju Crkvom od vremena izdavanja Deklaracije, sa nesumnjivošću govori da Vi stavljate Crkvu u istu onu zavisnost od građanske vlasti, u koju su je htjeli postaviti dva prva „obnovljenja“, – uprkos svetim kanonima Crkve i dekretima same građanske vlasti.
I „Živa Crkva“, koja je zaposjela vlast Patrijarha, i grigorijanstvo, koje je zaposjelo vlast Mjestočuvara, i Vi, zloupotrebljujući njegovo povjerenje, – svi vi činite jedno te isto, zajedničko, anticrkveno obnovljeničko djelo, pri čemu Vi predstavljate najopasniju njegovu formu, pošto, otkazujući se od crkvene slobode, u isto vrijeme čuvate fikciju kanoničnosti i Pravoslavlja. To je gore od narušavanja pojedinačnih kanona!
Ja ne pravim novi raskol, i ne narušavam jedinstvo Crkve, nego odlazim i odvodim sa sobom svoju pastvu iz perfidne obnovljeničke klopke: „Da se ne izgubi malo-pomalo, neprimjetno, sloboda koju nam je darovao Krvlju Svojom Gospod naš Isus Hristos, osloboditelj svih ljudi“ (iz 8. pravila III Vaseljenskog Sabora).
Ostajući vjeran i poslušan sin Jedine Svete Pravoslavne Crkve, ja priznajem za Mjestočuvara Patrijaršijskog Prijestola mitropolita Petra, priznajem i episkope koji su, ne prisvajajći samovoljno crkvenu vlast, već prekinuli sa Vama kanoničku vezu, po njihovom svjedočenju: „naprijed, pa sve do suda Sabora Pomjesnih Crkava“, to jest, sa učešćem svih pravoslavnih episkopa, ili do otvorenog i punog pokajanja pred Svetom Crkvom samog mitropolita.
g. Moskva, 12.01.1928. g.
Protojerej Valentin Svencicki“
 
Godine 1928. otac Valentin biva uhapšen i poslan u Sibir u izgnanstvo. Glavni povod za slanje u Sibir je bilo njegovo otvoreno neslaganje sa Deklaracijom mitropolita Sergija od 16/29 jula 1927. godine. Upravo u izgnanstvu otac Valentin je napisao svoje „Dijaloge“, koje je po dijelovima slao u Moskvu, gdje su ih ručno prepisivala njegova duhovna djeca. U progonstvu, kroz patnju, otac Valentin je prestradao, osmislio i donio odluku da se vrati u zajednicu sa mitropolitom Sergijem, sa kojim je 1927. godine prekinuo svoje kanoničko opštenje. Poznat je tekst pokajničke poslanice oca Valentina mitropolitu Sergiju, prožet dubokim smirenjem:
 
„Vaše Visokopreosveštenstvo, Najsvemilostiviji Arhipastiru i Oče. Ja umirem. Već davno mene muči savjest, zato što sam teško sagriješio pred Svetom Crkvom, i pred licem smrti meni je to postalo nesumnjivo.
Preklinjem Vas da mi oprostite moj grijeh i da me prisajedinite Svetoj Pravoslavnoj Crkvi. Prinosim pokajanje za to što sam bio gord da, uprkos svetim kanonima, ne priznam Vas za zakonitog prvog episkopa, za to što sam postavio lični razum i lično osjećanje iznad sabornog razuma Crkve i drznuo da se ne potčinim svetim kanonima. Moja krivica je posebno strašna zbog toga što sam uvukao u tu zabludu mnoge ljudske duše. Meni ništa više ne treba: ni sloboda, ni promjena prilika koje me okružuju, jer sada ja čekam svoju končinu, nego, Hrista radi, primite moje pokajanje i dajte mi da umrem u jedinjenju sa Svetom Pravoslavnom Crkvom.
11/IX – 1931. g.
Valentin Svencicki“
 
U isto vrijeme on piše rodbini i duhovnim čedima:
 
„Mila moja dječice, danas sam dobio pismo od vas. Toliko toga trebam da kažem, a tako malo snage imam da to učinim. Pitate, za šta ja od vas tražim da mi oprostite? Za stradanje, ma koliko na mojoj strani bila istina, ali po mojoj grešci ja izazivam ta stradanja, i ne samo kod vas, nego kod svih. Sa svom tugom, na koju je sposobno moje srce, molim od vas da mi to oprostite.
Ali dalje vi niste u pravu kada govorite da vam nije jasno šta se sa mnom dešava. Ono, može biti da vam nije jasan smisao preživljavanja koja su me dovela do toga, ali to, do čega su me ona dovela – savršeno je jasno.
Svoj razum i svoja osjećanja ja sam postavio iznad Sabornog razuma Crkve. Mudrost ljudska zaklonila je vječno i premudro. Sabori su prozreli svu istoriju, i znali su kakve će užase činiti oni koji budu sjedili na patrijaršijskim prijestolima, koliko će biti borbi, surovosti, nepravde, nedopustivih kompromisa koji će graničiti sa zločinom, i znali su kakva će to biti sablazan za ljudske duše (u takvu sablazan sam vas uvukao ja) i da će sve biti razdrobljeno u ključanju – oni su premudro ogradili ljudske duše od sablazna najstrožijim kanonima, po kojima se (odluke jerarhije) ne priznavati mogu samo ako one izopačuju dogmat vjere.
Vi ćete reći – a do sada ti to nisi znao. Znao sam, nego u tome i jeste i užas svih tih opsesija i opasnost njihova. Zar ne znate vi, kako nekada sve odjednom postane drugačije, i ono što je bilo lijevo odjednom postane desno, i ono što je bilo desno odjednom postane lijevo? Već oko godinu dana mene muči taj crv, ali sam ga ja, kao iskušenje, odbacivao, i on se povlačio.
Kako se desilo da mi se otkrije puna istina – ispričati je gotovo nemoguće, ali znajte da je to u direktnoj vezi sa mojim krajem, i, možda me je Gospod samo zbog toga i sačuvao do sada, da bih pred smrću još imao mogućnost da prinesem pokajanje.
Ne mislite, Hrista radi, da ja ne shvatam sve strašne posljedice mojeg pokajanja za moje bližnje. Sve razumijem, sve sam preživio, prestradao, do posljednje crte, ali u ovom pitanju se ne smije rukovoditi ničim drugim, osim savješću. To je strašno – to nije u našim silama da izdržimo – savjest. Takva je to strašna stvar. Ona nalaže takva užasna bremena, ali bez nje se ne smije živjeti. Shvatite sve ovo, ne gubite se pred teškim životnim iskušenjima i shvatite me do kraja, kao što ste me i do sada uvijek shvatali.
Nemam više snage da pišem. Gospod s vama“.
 
7/20 oktobra 1931. godine počinuo je otac Valentin Svencicki, u seocetu Trakt-Užet, pod Tajšetom, poslije teške bolesti, dobivši puni oprost od mitropolita Sergija.
Rodbina je dobila dozvolu da preveze grob sa tijelom oca Valentina u Moskvu. Tri nedjelje je išao teretni vagon sa tijelom počinuvšeg protojereja; vagon su prebacivali sa jednog voza na drugi, sa jednog kolosijeka na drugi, sa jednog puta na drugi. NKVD se prenuo i poslao naređenje da se vagon zadrži, ali vagon nisu našli, zbog beskonačnih njegovih premještanja.
Kovčeg sa tijelom oca Valentina stigao je u Moskvu 6. novembra, na dan praznovanja ikone Bogomatere „Vseh skorbjašćih radost“[6]. 7. novembra uveče bio je postavljen u crkvi Svete Trojice u Lišću na Sretenki. Panihidu je služio vladika Vartolomej (Remov). 8. novembra, u 6 sati uveče, počeo je zaupokojni parastos. Služba je išla pred ogomnom masom naroda. Poslije parastosa su otvorili kovčeg. Svi su bili potreseni. Otac Valentin je ležao kao živ, sa spokojnim, prosvijetljenim licem, bez ikakvih znakova tljenja.
9. novembra služili su zaupokojnu objednu službu i otpojavanje. Služio je episkop Dmitrovski Pitirim (Krilov). Sasluživao mu je episkop Vartolomej. Pred otpojavanjem, u oproštajnom slovu, on je rekao: „Mi se danas opraštamo od izuzetnog, istinski hrišćanskog pastira koji, prešavši teški put, dođe danas do nas bez priznaka tljenja, da bi nam javio silu duha jedinjenja s Pravoslavljem vo vjeki vjekov.“ Za vrijeme Liturgije, poslije čitanja Jevanđelja, episkop Dmitrovski Pitirim je rekao: „Mitropolit Sergij mi je poručio da oprostim i razriješim sva duhovna čeda počivšeg baćuške oca Valentina; sva ona od danas opet postaju članovi jedine Ruske Pravoslavne Crkve“. Otpojavanje je dugo trajalo. U njemu su učestvovali o. A. Zvjerev, o. Aleksandar Pjatikrestovski, o. Sergij Uspenski, o. Vladimir Ambarcumov, ukupno – 11 sveštenika i 5 đakona, između njih i protođakon Georgije Hahlov i drug pokojnog oca Valentina o. Nikolaj Ofrenov.
Beskrajnim potokom je tekao narod ka kovčegu, i po blagoslovu Vladike Pitirima za svakog se podizao vazduh sa lica, da bi oni koji se praštaju sa ocem Valentinom mogli da se ubijede u netljenost tijela ljubljenog pastira.
Otac Valentin je sahranjen na Pjatnickom groblju, pored hrama. 1940. godine njegovi ostaci bili su preneseni na groblje „Vavedenjske gore“, pošto se spremala likvidacija Pjatnickog groblja. Grob protojereja Valentina Svencickog na Vavedenjskom (Njemačkom) groblju i danas često posjećuju vjernici[7].
Knjiga „Dijalozi“ je najznačajnije djelo o. V. Svencickog. Knjiga je napisana u duhu pravoslavne crkovnosti, odlikuje se neobičnom ubjedljivošću u odbrani osnova pravoslavne dogmatike u sporu „Duhovnika“, predstavnika pravoslavnog sveštenstva, sa „Nepoznatim“, intelektualcom koji nema vjeru i koji pati od nesposobnosti da je priobrete pomoću zaključaka hladnog uma. U toku spora „Nepoznati“, a po njegovom tragu i čitalac, postepeno ali sigurno i nepokolebljivo biva ubijeđen u istinitost hrišćanskog vjeroučenja. Knjiga posjeduje takvu snagu ubjedljivosti, da su mnogi i mnogi ljudi, od kojih su neki kasnije postali sveštenoslužitelji, pročitavši je u rukopisu, sticali vjeru i ukrepljivali se u njoj. Kao i 60 godina ranije, ona je sazvučna sa traženjima savremenih, istinu tražećih ljudi, zato što je osnovana na pravoslavnoj vjeri i na nepromjenljivim zakonima duhovnog života – na jedinstvenom pravilnom putu, Bogom datom putu ka spasenju.
Đakon Leonid Kalinjin
 


 
NAPOMENE:

  1. Uspomene M.B. Svencicke: Rukopis.
  2. Arhiepiskop Aleksij II Molčanov (1913. – 1914.)
  3. Vidi „Aktovi Najsvetijega Tihona, Patrijarha Moskovskog i sve Rusije, kasniji dokumenti i prepiska o kanoničkom prijemstvu više crkvene vlasti, 1917.-1943.“ / M.E.Gubonin, M., 1994. s. 284.
  4. Vidi: Polipčuk E. Nadahnuti pastir // Moskovski žurnal, 1992. broj 10.
  5. Taj hram je srušen 1933. godine. Danas je na tom mjestu mali skver.
  6. „Radost svih koji su u skrbi“ (prim. prev.)
  7. Ako uđete kroz glavnu kapiju i krenete po staroj aleji do stubova koji označavaju, sa jedne strane petu, a sa druge strane sedmu i osmu parcelu, skrenite nalijevo, i staza će vas dovesti do ograde porodične grobnice, u centru koje je krst sa natpisom „V.P. Svencicki“. Tu se pokoji prisnopamćeni o. Valentin.

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *