DIJALOZI

 

DIJALOZI
 

DIJALOG DESETI
O DUHOVNOM ŽIVOTU

 
Duhovnik. Šta trebaš da uradiš, da bi stao na put duhovnog života? Ti, vjerovatno i ne slutiš – kako je to teško, i kako je to, u isto vrijeme, lako!
Nepoznati. Da je teško – mogu da pretpostavim. Ali zbog čega je lako – e, to ne mogu.
Duhovnik. Jedan optinski starac govori: „Monaški je život težak, to svi znaju; ali da je to najuzvišeniji, najčistiji, najprekrasniji, pa čak i najlakši – šta pričam, najlakši? – više od toga: da je on neopisivo privlačan, najslađi, najtoržestveniji, najsvjetliji, vječno radošću sijajući – e, to je malo kome poznato. Ali istina je na strani malobrojnih, a ne na strani većine“.
On to govori za monaštvo. Ali isto to se može reći i za duhovni život uopšte. Zato je Spasitelj i rekao: „… jer je jaram Moj blag, i breme je Moje lako“ (Mt. 11:30).
A šta je to jaram Hristov i šta je breme Njegovo, ako nije život duhovni! Kod Apostola mi čitamo: „Uvijek se radujte“. A on ni o kakvoj drugoj radosti ne govori, do o radosti u Hristu Isusu. Eto, zbog toga je lako stati na put duhovnog života.
Isti optinski starac govori: „Gospod je učenicima rekao: ne boj se, malo Moje stado, jer Bog izvoli darovati vam – šta? Misliš – veselje? bogatstvo? naslađivanje? Ne! Nego, ni manje više, do – Carstvo! U kojem ne samo da su sva blaga, i sve moguće riznice, i ljepota, i slava, i svjetlost, i radost, i vrela ljubav, i Božiji život, i veselje vječno. Carstvo je to – Carstvo svih vijekova, pred kojim su i najveća carstva svijeta ovoga – dim i sumpor! I u tom, u tom Carstvu svjetlosti i veselja tebi i svim koji su vazljubili Gospoda Isusa Hrista je pripremljeno carsko mjesto“.
Kako uopšte čovjek može da se koleba u izboru životnog puta? Jer, imaju samo dva puta: uski – put spasenja, i široki – put pogibije. Put spasenja – to je duhovni život. Pogibije – život plotski. Kako govori Apostol: „ako budete živjeli po ploti, umrijećete, a ako duhom umrtvljujete djela plotska, živi ćete biti“ (Rim. 8:13).
Nepoznati. Što se tiče izbora puta, ja se više uopšte ne dvoumim. Kada na život gledaš onako kako na život ja gledam danas – izbor je lako napraviti. To je potpuno tačno, ali mene interesuje drugo: kako stati na taj put? Od čega početi? Ja sam svoj život gotovo do kraja doživio idući po drugom putu. Meni je u njemu sve razumljivo i na sve sam se navikao. A onaj prvi, duhovni put, meni je dalek, tuđ i potpuno nepoznat. Ja danas hoću da živim drugačije, u skladu sa istinom koju vidim. I pitam te – kako to da ostvarim?
Duhovnik. Da. Shvatio sam te, ne brini. Ali sam htio da počnem od početka, da tako kažem, od prvog slova duhovne azbuke.
Nepoznati. Od čega?
Duhovnik. Da bismo stali na put duhovnog života, moramo najprije jasno pred sobom vidjeti oba puta: put duhovnog života, koji vodi ka spasenju, i put života plotskog, koji vodi u pogibiju. I u najvećoj dubini svojeg bića čvrsto odlučiti da idemo putem duhovnog života. Od te odluke mora početi duhovni život svakog čovjeka koji je postao svjestan da je skrenuo sa puta spasenja. Taj prvi korak, tu odluku – nije teško donijeti, zato što je lako napraviti izbor između života i smrti. Svjesno izabrati smrt, a ne život, može samo lud čovjek. A ako si ti shvatio da je život svjetski, život po ploti – smrt, i da je život crkveni, život po duhu – stvarni život, ti ćeš bez kolebanja donijeti nepokolebljivu unutrašnju odluku da staneš na put života crkvenog. Ta će odluka po značaju za tvoj unutrašnji život biti jednaka odlasku u manastir. Uhvatiće te užas od tvog dosadašnjeg života. Vidjećeš koliko je u njemu bilo grijeha, prljavštine, svake mrskosti. Kakav je on bio prazan, besciljan. Tvoja prošlost će ti izgledati kao neki košmarni san. I, ma koliko godina imao, učiniće ti se da ponovo počinješ da živiš. Zapanjićeš se tom promjenom, i sa ogromnim ushićenjem ćeš se čuditi: ama, kako sam ja to živio do sada? Kako sam mogao da ne vidim to što danas vidim, kad je sve tako jasno, tako nesumnjivo? A zajedno sa tim, spopašće te osjećanje neizdržljivog stida za svu tvoju prošlost. Osjetićeš neodoljivu želju za pokajanjem. To je prvi korak na tvom putu; međutim, ovdje te čeka i prvo iskušenje: to osjećanje stida i osaznavanje grijeha može da te usmjeri – bilo ka životu, bilo ka smrti. Ka životu – ako ono u tebi izazove žudnju za spasenjem, ako ga ozari nada na milosrđe Božije, ako ono u tebi ne ubije vjeru da će Gospod poštediti tvorevinu Svoju i da će te primiti, kao što je otac primio svojeg bludnog sina. Ka smrti – ako te navede na beznadežno očajanje. Kao što i sam možeš da primjetiš – od prvog koraka na putu duhovnog života čekaju te spletke vražije! One vrebaju čovjeka na svakom stepeniku duhovnog uspinjanja; neprijatelj vreba da svaki dobri pokret čovjekov preokrene na zlo, zato što sve dobro u nama ima jednu crtu, iza koje, kada se prekorači, to dobro neprimjetno pretvara u zlo. Tu crtu čovjek veoma često nije u stanju da raspozna sam. To je djelo blagodati Božije; zato je samouvjerenost najopasniji grijeh, pošto se u njoj krije potencijalna mogućnost svih ostalih grijehova. U tvom slučaju, neprijatelj će i dobro tvojeg pokajanja pokušati da dovede do zlog očajanja. On će ti na „duhovno uvo“ šaputati riječi beznađa, govoriće ti da je za tebe već kasno da se popraviš, da nisi za to kadar. Da si okreni-obrni poginuo, da nema smisla ni počinjati taj novi život, da on nije za tebe.
Nepoznati. Ja nisam ni započeo novi život, a te se misli već motaju po mojoj glavi.
Duhovnik. Tjeraj ih od sebe. Ne daj im da se zadržavaju u tvom srcu. One su – od neprijatelja. Jer, duhovni život ne zavisi od vremena. Moguće je, kao što vidimo iz primjera razbojnika na krstu, dobiti spasenje i u jednom jedinom trenutku. O tome svjedoče i mnogi primjeri iz života svetih. Uvijek možeš početi da živiš ispočetka. I nema na zemlji takvog grešnika, kojem Gospod ne bi mogao da oprosti. A godine? Kakve veze one imaju sa pitanjem o duhovnom životu? Zar se čovjek ne nalazi podjednako blizu smrti, nezavisno od toga koliko ima godina? I zar se poginuti duhovno ne može u mladosti, i spasiti se u starosti?
Nepoznati. I šta ja moram da uradim nakon što postanem svjestan svojih grijeha?
Duhovnik. Moraš da ispovijedaš svoje grijehe u Crkvi i poslije otpuštenja grijeha da se pričestiš Svetih Tajni.
Nepoznati. Zar se baš od toga mora početi? Meni se čini da ja još nisam spreman za to da bih mogao da se pričestim. Za to treba imati punu vjeru i čist život. Jer, inače, i po crkvenom učenju, moje će pričešćenje biti meni „na sud i osudu“.
Duhovnik. Dostojno pričešćenje – to nije pričešćenje svetih. Nesavršenstvo u vjeri ne može da bude prepreka za primanje Svetih Tajni. Jer, ne treba doktor zdravim, nego bolesnim. I nije Hristos došao samo kod pravednih, nego i kod grešnih, da ih spase. Pričešćenje – to je izvor našeg savršenstva i utvrđenja vjere naše: kako onda možemo prvo da tražimo savršenstvo u vjeri i životu, a teko onda pričešćenje Svetih Tajni!
Nepoznati. Ali neki uslov valjda mora da ima i za dostojno pričešćenje?
Duhovnik. Ima. Pokajanje.
Nepoznati. Ali ti si sam govorio o tome kako je ništavno naše pokajanje u poređenju sa težinom naših grijeha.
Duhovnik. Da. Ali i tu našu neraskajanost treba takođe ispovjedati kao grijeh. I ako u tebi nema zle i svjesne želje da ostaneš u grijehu, ako ti nisi poljubio grijeh, nego ga se stidiš – sveta Crkva će, vlašću koja je data svešteniku, skinuti sa tebe sve tvoje grijehe i bićeš dostojan da se pričestiš. Isto je i sa nemoćima vjere. Neka si ti i svjestan da je ništavna i slaba tvoja vjera. Ali ti hoćeš da vjeruješ. U svojem nevjerju vidiš svoj grijeh. I zoveš: „Vjerujem, Gospode! Pomozi mojem nevjerju“ (Mk. 9:24). I tvoje će pričešćenje, čak i uz malovjerje tvoje, biti dostojno. Na put duhovnog života treba stupati kroz pokajanje i na njemu se utvrđivati tajanstvom Božanstvene Evharistije. Pričešćivati se mora ne jednom u godini, kao što je to ušlo u naviku kod posvjetovljenih hrišćana, nego često, kao u manastiru, zato što bez čestog pričešćenja nije moguć duhovni život u svijetu. Jer, tvoje tijelo se suši, postaje bespomoćno i slabi ako mu ne daješ hrane. Tako i duša: i njoj treba davati nebesku hranu. Inače će i ona da presuši i oslabi. Bez pričešćenja će se ugasiti duhovni oganj u tebi. Zatrpaće ga starudije iz svijeta. Da bi se oslobodio od te starudije, potreban ti je oganj koji će spaljivati trnje tvojih pregrešenja. Život duhovni – to nije apstraktno bogoslovlje, nego stvarni i najnesumnjiviji mogući život u Hristu. A kako ga možeš ti otpočeti, ako ne primiš, u tom strašnom i velikom Tajanstvu, punoću duha Hristovog. Kako ćeš, ne primivši ploti i krvi Hristove, živjeti sa Njim? I ovdje će ti neprijatelj, kao i kod pokajanja, praviti svakojake smicalice. Napraviće ti mnoštvo i vanjskih i unutrašnjih prepreka. Ili će se odjednom ispostaviti da nikako nemaš vremena, ili se nećeš osjećati dobro, ili će ti pasti na pamet da malo odložiš sve to, da bi se „bolje pripremio“. Ali ti ne slušaj i ne obaziri se na sve to. Idi. Ispovjedaj se. Pričešćuj se. Jer, ne znaš kad će te pozvati Gospod.
Nepoznati. Da. Uradiću to.
Duhovnik. Duhovni put zahtjeva ocrkovljenja sveg života – i unutrašnjeg, a prema mogućnostima, i spoljašnjeg. Ako ne povučeš oštru crtu između svog života i života svjetskog, svijet će te nizostavno savladati, opet će te porobiti. Gospod je donio mač razdjeljenja: „Vi mislite da sam došao da dam mir zemlji? Ne, govorim vam, nego razdjeljenje; jer, od sada će petoro u jednoj kući da se podijeli, troje protiv dvoje, i dvoje protiv troje: otac će biti protiv sina, i sin protiv oca; majka protiv kćerke, i kćerka protiv majke; svekrva protiv nevjeste svoje, i nevjesta protiv svekrve svoje“ (Lk. 12:51-53). Treba se, dakle, odvojiti od svih i od svega što u sebi sadrži svjetsko načelo. Bez tog unutrašnjeg odvajanja, duhovni život je nemoguć.
Nepoznati. Ali, šta ti podrazumijevaš pod „ocrkovljenjem života“?
Duhovnik. Je li ti razumiješ razliku između manastira i svijeta?
Nepoznati. Naravno.
Duhovnik. Ti razumiješ da je manastirski život ocrkovljen, i stoga suprotstavljen svijetu?
Nepoznati. Da.
Duhovnik. E, sazdati manastirski život u svijetu – to i jeste to ocrkovljenje koje je neophodno za one koji žele da idu po putu duhovnog života.
Nepoznati. Teoretski, ja razumijem tvoju misao o manastiru u svijetu, ali, kako je praktično ostvariti – ne.
Duhovnik. Zamisli da živiš u manastiru. Oko manastira je visoki zid. Na kapiji je monah koji ne propušta u manastir tuđince. U manastiru je hram u kojem se moliš. Tvoj život izvan hrama protiče u keliji. Imaš kelijno molitveno pravilo, čitaš Sveto Pismo, djela sv. Otaca, udubljuješ se u sozercavanje Božanstvenih tajni. Kada nisi ni u hramu ni u keliji, nosiš poslušanje, ponekad vrlo teško: u pekari, na polju, u štali… Imaš duhovnog oca, koji rukovodi svim tvojim životom, kome si na potpuno rukovodstvo odao svoju dušu, odrekavši se od svojeg samostalnog djelanja i svjetske volje. Postiš po manastirskom ustavu, i sav sklop tvog života zida se po crkvenim pravilima. Monaštvo – to je hram kod kojeg su se razmakli zidovi i koji je obuhvatio i u sebe zaključao sav tvoj život. I evo, desilo se da je taj manastir prenesen u svijet. Zidova manastirskih više nema. Gdje je onda taj tvoj manastirski hram? Za tebe je to hram u kojem se ispovijedaš svom duhovniku i u kojem se pričešćuješ Svetih Tajni. Možda ti ne možeš da provodiš u njemu onoliko vremena, koliko bi mogao kada bi živio u manastiru, ali je život u tom hramu – nešto nakvažnije u tvom životu. Gdje je tvoja kelija? Prenesena je u šumne svjetske stanove, ali i u svijetu je ona ostala kelija, čak i ako ti zauzimaš u njoj samo „ćošak“. U njoj mora biti manastirska tišina i manastirski život – iako je svuda unaokolo šum, i iza „zidova“ u tvoju keliju ne dopire crkveno pojanje, nego svjetske pjesme, uskomešani razgovori, pijana veselja. Tvoja soba neizostavno mora ostati kelija, i u njoj sve mora biti prožeto duhom molitve i tišine. Ti imaš mnogo vanjskih, svjetskih djela, ali njih moraš izvršavati kao poslušanje, ne lijepeći se za njih dušom, kao što bi se u manastiru teškim trudom trudio u pekari ili u štali. Život svjetski teče po svojim zakonima. On ima svoj ritam i svoja pravila. Ali ti, prihvatajući taj svjetski život – zato što je to vanjsko neophodno za tvoj život u svijetu – svoj lični i unutrašnji život moraš graditi na načelima crkvenim. U manastiru bi bio poslušnik. Moraš to ostati i u svijetu.
Ako sve to ostvariš i u svijetu, sačuvaćeš manastir. Samo, taj unutrašnji manastir više niko neće moći da uništi. Zato što se uništiti može samo spoljašnost; unutrašnjost, pak, je čovjekova neotuđiva svojina. To je, dakle, to „ocrkovljenje“, koje je neophodan uslov za istinski duhovni život.
Nepoznati. Da. Shvatam sada šta podrazumijevaš pod pojmom „ocrkovljenje“. Ali, hoću li ja imati snage da sazdam taj „neophodni uslov“ za duhovni život?
Duhovnik. A zašto ne bi imao? To samo od tebe zavisi.
Nepoznati. Možda. Ali, jesam li ja kadar za to? Hoću li moći tek tako, odjednom, da se odreknem od svega svjetskog? Ja sam previše navikao na svjetski život, i previše toga ja još uvijek volim u njemu.
Duhovnik. Naprimjer?
Nepoznati. No, naprimjer, ja mnogo volim muziku, beletristiku, pozorište… ja „po-svjetski“ volim život prirode – cvijeće, ptice…; volim da se smijem, da se šalim, da se razbrbljam u veselom društvu, na kraju krajeva – ja pušim… Naravno, sve su to „tričarije“, ali, od svega toga odreći se – odjednom?! Ja, prosto, ne osjećam u sebi snagu za to.
Duhovnik. A ko ti kaže da moraš „odjednom“?
Nepoznati. To govori Jevanđelje.
Duhovnik. Nikad! U Jevanđelju se govori da je neophodno donijeti čvrstu odluku da se ide za Hristom. Govori se o idealu kojem čovjek mora stremiti. Govori se o tome šta je čovjeku činiti da bi dostigao taj ideal. Štaviše: tamo se govori da se Carstvo Božije silom uzima, da oni koji se upinju to Carstvo i dobijaju. I Apostoli uče da nas čekaju mnoge skrbi dok ne uđemo u Carstvo Nebesko. Znači – uopšte ne „odjednom“. Podvižnici, koji su sami prošli put spasenja, i u vlastitom iskustvu poznali sve vražije zamke neprijatelja, otkrili nam unutrašnjeg čovjeka, izučili „nevidljivu borbu“ duhovnu, svjetlošću blagodatnog razumijevanja osvjetlili sav put duhovnog života – razvili su nepobitno i nesporno učenje Crkve; prema tom učenju, unutrašnja izgradnja duhovnog čovjeka je, baš naprotiv, spor i postepen proces koji zahtjeva veliko strpljenje.
Nepoznati. A kako sa tim da se pomire riječi Spasitelja, rečene čovjeku koji je htio da, prije nego što krene za Hristom, ode i pokopa oca: „…ostavi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace“, ili, drugom, koji Ga je molio da ga pusti da se oprosti sa svojim bliskim: „…nijedan koji metne svoju ruku na plug pa se obazire natrag nije spreman za Carstvo Božije“ (Lk. 9:59-62).
Duhovnik. To i jeste traženje konačne odluke da se ide za Hristom, zahtjev da se definitivno izabere put, bez osvrtanja unazad, bez dvoumljenja. Spasitelj nigdje ne govori da se savršenstvo može dostići „odmah“; On govori o definitivnoj odluci, koja ne smije biti samo u mislima, osjećanjima ili namjerama, nego mora biti u volji i u životu.
Nepoznati. Dopustimo, teoretski, da je tako. Ali ja ne shvatam – kako se u praksi može sprovesti ta postepenost? Po meni, naprimjer, stvari otprilike stoje ovako: ako se u pozorište ne smije ići – ne smije se, i gotovo. Ne smiju se čitati romani, i tačka. Zamajavati se šupljom pričom u ispraznom društvu sa cigaretom u zubima se ne smije – i gotova priča. Ne smije se ići na ples, ne smije se smijati, ne smije se šaliti, pjevati, igrati, glumiti. Jednom riječju – ništa se ne smije. I ko će meni sad da kaže da se sve to može ostaviti „postepeno“? Kakvo vanjski prepoznatljivo odličje će krasiti „privremeno dopustivi smijeh“, „privremeno dozvoljenu zabavu“, „privremeno dozvoljeno profanisanje“?
Duhovnik. Niko tebi neće ukazati takvo vanjsko odličje. A njega i ne može biti, zato što je profanisanje nedopustivo uopšte. Ali ovdje se ne govori o dopustivosti posvjetovljenja, nego o tome – kako se od njega izbaviti, i kako postići ocrkovljenje sveg života. Pravoslavlje ne govori o dostizanju ocrkovljenja odmah; ono govori o neizbježnosti velike unutrašnje borbe, o postepenom uspinjanju po lestvici savršenstva. To „odmah“ predstavlja, zapravo, strašnu opasnost, koja istinsko, blagodatno stanje svetosti može da zamijeni njegovim spoljašnjim, farisejskim falsifikatom. Ti pitaš: kakvo će ti biti dato vanjski prepoznatljivo odličje dopustivih razonoda? Tebi će se, naime, dati nešto sasvim drugo: daće ti se unutrašnja osnova procesa u kojem se čovjek stvarno oslobađa od posvjetovljenosti. Ta osnova je duhovni rast čovjeka. Vanjsko samoograničavanje se ovdje ne smije sprovoditi po bukvi zakona, nego u skladu sa unutrašnjim procesom rasta duhovnog života. Ne može se reći čovjeku da se odjednom otrese svih svjetskih razonoda. Ali se ne smije ni čekati da ih on odbaci bez truda, bez borbe, kada izgubi svaku želju za njima. Treba prepoznati trenutak kada su se stvorile unutrašnje pretpostavke da čovjek pred sebe postavi rješenje tog zadatka. Treba znati ne samo šta u datom slučaju zahtjeva zakon, nego i da li je čovjek sazreo za rješenje takvog zadatka. Formalističko, „po bukvi zakona“ odricanje „odjednom“ od svega „svjetskog“, zato što sveti oci „u pozorište ne iđahu“, „cigara ne dimiše“, i „u veselim društvima ne sjeđahu“ – uz svu istinitost tih opaski – može da bude ne samo besplodno, nego i pogubno za dušu. Ovdje nije dovoljno samo znati učenje o savršenstvu, ovdje treba imati duhovno znanje. Knjiga – to je veliko djelo, ali da bi se koristio njom pravilno, ne treba ti svjetska mudrost, nego blagodatna premudrost. Jer, ma kako mi iz podvižničkih knjiga upoznali nevidljivu borbu, ma kako na osnovu duhovnog iskustva svetaca izučili zakone duhovnog života – nijedan čovjek nije isti kao bilo koji drugi, i svaki život ljudski jeste poseban, neponovljiv i nov život. Zato knjige i ne mogu da ti to kažu. Zato se ono živo, unikalno, što se tiče samo tog života, ne postiže svjetskom mudrošću, nego premudrošću Blagodati. Pravoslavni manastiri su do današnjih dana sačuvali živu praksu istinitog duhovnog rukovođenja. I ako hoćeš da istinski razumiješ pravoslavno učenje o putu duhovnog života i uspinjanju po lestvici duhovnog savršenstva – potrudi se da uvidiš kakav je tamo duh vladao. Čemu su učili oci svoju duhovnu djecu? Da li je to bilo samo u riječima, ispunjavanje mrtvog formalizma, traženje svega „odmah“, koje izgleda tako uzvišeno, a u suštini svojoj je prepuno spoljašnjeg farisejstva? Evo, saslušaj, kako su veliki optinski starci pisali o „svjetskim razonodama“. Te su riječi bile upućene djevojci koja je živjela veselim svjetskim životom, ali koja je stremila monaštvu: „Tajanstvo čudnovato i preslavno vidim ja na nebu: nebo – pećina; prijesto heruvimski – Djeva; jasle – kolijevka, i u njih bi smješten Onaj Koji se ni u šta na svijetu umjestiti ne može…
Vaistinu – čudo užasno! I heruvimski se um užasava – kako je to moglo da bude? Međutim, bilo je! I koje je od ovih čudesa najčudesnije – um nije u stanju da odredi. Zaustavlja se, zapanjen…
Da, veliku je utjehu sveta Crkva darovala umnom čovjeku. Mogao bi čovjek cijeli svoj vijek da gleda u bezdan smisla ova tri reda riječi. A koliko je još bisera razasuto u crkvenim pjesmama! Ali avaj: zemaljski um ne pati za ovim dragocjenostima, jer ih razumjeti on ne može. Šta će pijetlu basnoslovni rubin? Njemu daj zrno graška, i on – presrećan. A nama utjehu pruža podskakivanje po parketu, k’o da smo kakva jarad, nama daj da se kikoćemo dok nam se vilice ne iskrive, da nam je kakvu njušku navući na lice, da se zamaškaramo… koliko li je još takvih gluposti i besmislica, koje gutaju i zatamnjuju taj svjetloliki poklon neba – um naš. Međutim, ne pišem ja tebi ovo da bi ti, iskrena moja, sve njuške i balske ukrase pobacala i time ogorčila svoje bližnje i daljnje. Nego ti govorim da bi znala šta činiš. A ako već nešto i zabrljaš – a ti idi pa se ispovjedaj Gospodu, i On će ti oprostiti“.
U drugom pismu joj piše: „Juče ili prekjuče o. M. mi reče da ti, plešeš li, plešeš. Ja sam mu savjetovao da ti napiše i podsjeti te na basnu Krilova o cvrčku i mravu. Taman je za tebe. I cvrčak je volio praznike i na post nije mislio – samo je plesao i plesao. Govorim ti ovo – ne da te ukorim, nego da znaš stvarno stanje stvari, i da ne gubiš glavu…“
I još: „Oj, kakva si ti meni sumnjičavica! Opet udarila na mene, k’o da sam ja nezadovoljan tobom. Ama, i da si se i stvarno zaljubila u nekoga, kako da ti ne oprostim? Sam sam grešan čovjek. A ti se čak ni zaljubila nisi, nego tek onako, popričala. Pa i Bog će da oprosti, a ne ja: kako ja da ne oprostim?…“
Da li je on od svjetske djevojke tražio da ona „odmah“ prekine sa svim? Naprotiv, on je i samu misao o takvom „hitnom“ mijenjanju života tjerao od nje, kao misao vražiju. „Ali ja vidim da ti želiš, – piše starac, – da baciš moderne salonske cipelice i balsku haljinu, i da ovog trenutka postaneš svetica, prepodobna, da se ovog časa prosvijetliš. Ne, sestrice, u djelu duhovnom ne ide tako. Tu na prvo mjesto dolazi strpljenje, iza njega slijedi još strpljenje i, na kraju, sve to biva ovjenčano opet – strpljenjem“ (jeroshimonah Anatolije).
To je glas istinitog Pravoslavlja. Tako su starci doživljavali proces čovjekovog duhovnog preporoda. To nije bila teorija, nego sam život. Pet godina poslije tih pisama, optinski starac piše istoj toj djevojci čestitku povodom stupanja na monaški put, u kojoj se više ne spominju moderne cipelice i balske haljine, nego se govori: „Čitaj obavezno svaki dan sv. Avu Doroteja ili sv. Jovana Lestvičnika; u njihovim knjigama je veliko blago, prava riznica lekcija duhovnog života. I ako budeš išla putem koji oni ukazuju, prema svojoj mjeri, nećeš poginuti, i naslijedićeš Carstvo (Nebesko) vječno“.
Nepoznati. Znači, pitanje se prenosi na unutrašnje odrastanje. Spoljašnja ograničenja – to je, jednim dijelom, potpora tom odrastanju, a drugim – njegova posljedica?
Duhovnik. Apsolutno tačno.
Nepoznati. Šta onda pomaže tom rastu, u pozitivnom, a ne u ograničavajućem smislu?
Duhovnik. Već sam ti rekao: pokajanje, često pričešćenje. Na to treba dodati molitvu, post i unutrašnju borbu.
Nepoznati. Pričaj mi o tome malo podrobnije.
Duhovnik. Mi smo već govorili o molitvi i postu, kada smo pričali o monaštvu. Ali sad je vrijeme da na molitveno djelo pogledamo sa strane tvog pitanja: šta će u ocrkovljenju tebi dati molitva, i kako da naučiš da se moliš? Za molitvu kažu da je to „duhovna umjetnost“. I vaistinu – to jeste umjetnost, koja se mora dugo i strpljivo učiti. Molitvu, kao molitveno raspoloženje, može da ima svako. Ali druga je stvar da se stekne molitva kao stalno i uobičajeno duhovno stanje.
U molitvi, kao i uopšte u životu duhovnom, čovjekovi podvizi jesu neophodni, ali bez Blagodati Božije oni su ništa. Molitveni put sa naročitom punoćom je pokazan u djelima velikih bogomoljaca i podvižnika, još od drevnih vremena. Ako slušaš njihove savjete, nećeš skrenuti sa puta. Ali mnoge zbunjuje izuzetnost vanjskih okolnosti u kojima protiče duhovni život u svijetu. Molitva o kojoj govore sveti Oci proticala je u osamljenosti, u tišini, a ne u užasavajćoj gunguli savremenog života, i molitva u svijetu nama počinje da izgleda nemoguća. Da, nesumnjivo, tu ima teškoća koje zavise od specifičnosti tih vanjskih okolnosti. Ali, molitva u svijetu je moguća i neophodna, zato što je bez nje nemoguće izgraditi nevidljivi manastir, zato što ona ograđuje i utvrđuje duhovni život: tvoja soba neće za tebe postati tvoja kelija, sve dok u njoj ne bude molitve, sve dok se ti u bučnom gradu ne osjetiš kao da si iza manastirskih zidina, sve dok se molitva ne useli u tvoje srce. Učiti se molitvi, kada si skoro sav svoj život proživio bez nje – to je izuzetno teško djelo, zato što čovjek mora maltene da se uči da hoda, iako osjeća da je odrastao. Ali neka te to osjećanje ne zbunjuje. Kako može dijete u vjeri, koje je jedva počelo duhovno da živi, odjednom, kao odraslo, da sigurno korača po putu molitvenog djelanja? Naravno, ono mora da se uči. Molitva – to je u tvom životu ono što „nije od svijeta ovoga“. Zato će, čim počneš da se moliš, svijet za tebe postati nešto drugo, spoljašnje. Molitva, i sve što je u tvom životu vezano za nju – to će biti jedno. A svijet, sa svim svojim svjetskim djelima – drugo. I što se dublje budeš predavao molitvi, tim će dublje da se urezuje brazda koja prolazi između tvog unutrašnjeg života i svijeta, tim će više i neprobojnije da se uzdižu zidovi tvog nevidljivog manastira.
Nepoznati. Ali ja ne mogu ni da zamislim – kako da se latim za to djelo. Kako da se molim? Da iščitavam molitve koje sam naučio iz molitvenika? Ali, da li će te tuđe, pa još crkvenoslovenske riječi moći da prime ono što se pojavi u mojoj duši, a što bude nalik na molitveno raspoloženje? Ili se, možda, treba moliti svojim riječima? A kako se tim stvarnim, životno-svakodnevnim riječima obraćati Bogu, Čije postojanje sam ja danas i spreman da priznam, ali Kojeg apsolutno nisam još naučio da osjećam? Ili Ga treba zamišljati slikovito, učiniti Ga realnijim, uz pomoć vizuelnih predstava? Razjasni mi ovo, molim te.
Duhovnik. Moraš početi da se moliš bez mudrovanja i bez pitanja tipa „a šta će iz svega toga da ispadne“? Molitvu ne treba komplikovati nikakvim pitanjima „od razuma“, koji je kod nas prvi samozvanac i koji će, izopačen svjetskom samovoljom, trpati jedno pitanje na drugo. Postaraj se da ga ne slušaš. Reci sebi da ćeš se moliti onako kako Crkva uči. Da je to tvoja obaveza pred Bogom. Kako god da ispadne – ti ćeš svoj dio posla obavljati. I obavezno imaj kelijno pravilo. Najmanje, makar samo nekoliko molitvi. Da od riječi pređeš na djelo. Taj prelazak će biti takva promjena u tvom životu, kakvu ti ni zamisliti ne možeš. Čovjek koji se moli i čovjek koji se ne moli – to su ljudi iz dva razna svijeta. Molitva će ti za početak dati ono osnovno osjećanje, da si ti „sa ove strane“, gdje je Crkva, na uskoj stazi, u drugom Carstvu, a ne sa njima, na onoj strani, u carstvu svijeta koji u zlu leži. Kada se moliš, ne očekuj ništa spektakularno i neka ti ništa ne zbunjuje. I ne zadavaj sebi nikakve izuzetne zadatke, osjećaj se kao dijete koje još ne umije hoda. Gdje će ono da filosofira i raznorazna pitanja da rješava. Njemu je samo da odstoji nekoliko sekundi, i eventualno da napravi par nezgrapnih koraka. Tako i ti, probaj da zakoračaš: probaj da ne odvlačiš u stranu svoju pažnju od riječi molitve, a kada ipak odlutaš u mislima – vraćaj se nazad. Pročitaj molitvu koju znaš, spokojno. Prekrsti se, i prije nego što počneš, pokloni se do zemlje. Kad završiš – isto. I biće ti prijatno na duši. I Bogu hvala za to. A ako i ništa ne osjetiš, nema veze: ne zbunjuj se. Ne trudi se da izazoveš u sebi nikakva naročita preživljavanja, ali, ako se ona pojave, ne tjeraj ih. Sve prepusti Gospodu. Može da se desi da odmah osjetiš teško stanje podvojenosti. Da počneš sebe da gledaš sa strane – biće ti i čudno, i smiješno, što stojiš na molitvi, čitaš, krstiš se, klanjaš se do zemlje. To će kroz tebe svijet gledati na tvoju dušu, kako se ona za novi život budi. A u tebi je „svijeta“ mnogo više nego „duhovnog života“, i učiniće ti se da sav ti gledaš na nekakve „slučajne“ i „čudne“ postpuke, koji bukvalno kao da nisu tvoji. Ali ti pusti tog „drugog“. Neka gleda. Svoj ti posao. Jer, djelo je tvoje veliko i istinito. Malo-pomalo, sa vremenom, proniknućeš u riječi molitve. Jer, one nisu iz glave izmišljene, nego iz života. Iza njih stoji podvig, skrušenost zbog svojih grijeha, borba sa strastima, vjera, nada, ljubav, blagodatno ozarenje, život u Duhu Svetom. Bojiš se da tvoja osjećanja neće moći da stanu u riječi molitve? E… u njih može sav svijet da stane, a kamoli da ne stanu tvoja duševna stanja! Ah, samo kada bi se tvoja duša sjedinila sa osjećanjima koja stoje iza riječi svetih molitvi!.. A ako osjetiš neku potrebu i da svojim riječima, od srca kažeš nešto Gospodu – ni to ne zaobilazi. Dopuni time svoje molitveno pravilo. Ali nikada ne pokušavaj da zamišljaš i vizuelno predstavljaš one kojima se moliš: ni Gospoda Isusa Hrista, ni Njegovu Prečistu Majku, ni sile Besplotne, ni svete ugodnike Božije. Vizuelno zamišljanje na molitvi – to je demonsko iskušenje koje čovjeku prijeti duhovnom pogibijom.
Nepoznati. Ali ja moram nekako da zamišljam onoga kome se molim. Jer za mene to nije neka pusta stvar.
Duhovnik. U pravu si. Nije. Ali tvoje obraćanje onome kome se moliš ne smije da protiče u mašti, nego u srcu, ne smije da bude u slici – ono mora biti u osjećanju. Pred tobom ne smiju da budu vanjske crte, vanjski oblik; ti moraš unutrašnje, u srcu da osjećaš onoga onoga kome se moliš. Ono spoljašnje, što ti je potrebno za molitvu, dato ti je u ikoni; kada se moliš pred njom, ti se onome ko je na njoj predstavljen moraš obraćati – ne zamišljanjem živog tjelesnog oblika, nego kroz duhovno stanje srca. U suprotnom, zahvaljujući mašti, tebi će se jednog dana učiniti da je pred tobom Sam Gospod Isus Hristos, sa svim tjelesnim crtama koje ti zamišljaš da On ima, i ta će ti se slika učiniti jasna, kao da stoji pred tobom, i odgovarajuća osjećanja ushićenosti će se u tebi vinuti naviše; ali to neće biti Hristos Spasitelj, i sva tvoja osjećanja neće biti molitva, nego demonska iluzija. Može da se pojavi i toplota oko srca, i suze, i radost, – ali sve to neće biti stvarno, nego je to laž vražija, u koju će te uvući neprijatelj. A to će biti primjetno samo po vanjskim simptomima: po neposlušanju, gordosti, duhovnom sljepilu. Tebi samom, pak, biće jako teško da to primjetiš. Neka te Bog sačuva od takvih stanja! Moliti se „slikovito“ – to je bezumno djelo.
Nepoznati. Reci mi još – kako uopšte ići po molitvenom putu? Kako od prvih koraka preći ka sljedećim?
Duhovnik. Taj prelazak se neće desiti tako što će tvoja glava da odluči o tome: to treba da bude posljedica samog duhovnog rasta. Ako budeš živio crkvenim životom – uz pomoć Božiju ćeš se unutrašnje udaljavati od svijeta i sve više se priljepljivati Gospodu. Zajedno sa tim, tvoja će se duša sve više protezati ka molitvenom djelanju. Poželjećeš da sve duže i više ostaješ u svojoj keliji na molitvi. U svijetu ćeš početi da budeš „tuđi“. A u hramu i keliji, na molitvi, bićeš kod kuće. Molitva će ti postati slatko djelo, na koje ćeš žuriti, čim završiš neophodna „svjetska poslušanja“, i kelijno molitveno pravilo će ti odjednom postati tako kratko, da ćeš se s naporom odvajati od njega. Provjeri to osjećanje. Nije li to slučajno raspoloženje? Je li ono stalno u tebi? Kada se uvjeriš da je ono stalno, uvećaj svoje molitveno pravilo.
Svaki podvižnik se nada da će steći stalnu molitvu u srcu, da će doći u takvo stanje, kada će molitva uvijek živjeti i djelovati u njemu. Da će se živi, neizrečeni blagodatni dar molitve, koji je i u riječima molitve, i bez riječi, i u hramu, i u keliji, i u poslovima svakodnevnim, pa čak i u snu – uvijek, kao najveća dragocjenost i najneprocjenjivija radost, osjećati u tajanstvenim i nepostižnim dubinama tvojeg duha. To je – nada. Ali neka nikada i niko ne drzne samovoljno da sam u sebi, svojim silama, izaziva takvo stanje. Neka čovjek nikada ne govori: nije li meni vrijeme da pređem na molitvu bez riječi. Molitva ne postaje umna i ne useljava se u srce po odluci čovječijoj, nego po milosti i blagodati Božijoj.
Nepoznati. Da… shvatam da je duhovni život bez molitve nemoguć, i postaraću se da izvršim ono o čemu ti govoriš.
Duhovnik. Recimo sada ponešto o postu. Mnogima u svijetu post izgleda nevažan. Navikli smo svi da u tome vidimo isključivo monaško djelo. Za mirjane post nije obavezan. Nekakav zakržljali ostatak iz prošlosti. Prazna, ni za šta nepotreba formalnost. Mrtvo slovo ustava. Naravno, crkvenom čovjeku nije prijatno da kaže „post je nepotreban“, ali se prema narušavanju posta svi odnose toliko snishodljivo, da se i bez ikakvih eksplicitnih riječi ogromna većina hrišćana bukvalno napojila apsolutno nipodaštavajućim odnosom prema postu. Avaj: upravo se tu i krije jedan od uzroka posvjetovljenja hrišćana! I upravo zato ocrkovljenje nezaobilazno zahtjeva ispunjavanje posnog ustava. A znaš li ti – kako je Crkva strogo zahtjevala da se mirjani pridržavaju posta? Znaš li kakvom je strogom kaznom ograđivala ona post? Prema 69-om Apostolskom pravilu: „Ako li koji episkop, ili prezviter, ili đakon, ili čtec, ili pojac ne posti u svetu četrdesetnicu pred Vaskrsom, ili u srijedu, ili u petak, izuzev ako je spriječen nemoćima tjelesnim: da bude raščinjen. Ako je mirjanin – da bude odlučen“.
Neko malo važno djelo ne bi se sankcionisalo takvom strogošću. O značenju posta u unutrašnjem životu čovjeka smo razgovarali kada smo pričali o monaštvu. Pogledajmo sada kakvo značenje on ima za izvršavanje unutrašnjih zadataka koji tebe interesuju.
Post ne samo da pomaže se ti osjećaš izuzetno, on ne samo da je jedno od najmoćnijih sredstava u borbi protiv strasti; on, poput molitve, uzdiže novu pregradu između tvojeg duhovnog života i života svjetskog. Post počinje sa hranom i dolazi do uzvišenog – do bezstrašća, kada se na svojim najvišim stadijumima sjedinjuje sa molitvom i Bogosozercavanjem. Već na prvim stadijumima on te postavlja izvan svjetskog života, u kojem je post besmislen i gotovo smiješan. Oni – jedu sve. I na Veliki Četvrtak, kada se vrši Tajna večera i kada se predaje Sin Čovječiji, i na Veliki Petak, kada mi slušamo plač Bogomajke kod groba raspetog Sina. I na dan pogrebenja. Za njih nema ni Hrista, ni Bogomajke, ni Tajne večere, ni Golgote. Kakav oni post mogu da imaju? Mi skoro da ništa i ne jedemo u te dane, zato što je naš duhovni život zaokupljen podsjećanjem na stradanja Hristova. I ako ti nećeš da načiniš prvi korak koji će tvoj život ponovo da slije u jedan sa životom svjetskim – nikako ne odustaj od posta. Posti i poštuj post kao veliku crkvenu svetinju. Svaki put kada se uzdržavaš od onoga što je zabranjeno da se okuša u dane posta, ti, sa svom Crkvom, jednom mišlju i jednim osjećanjem činiš ono što je činila sva Crkva i svi sveti ugodnici Božiji od prvih dana postojanja Crkve. To će ti davati snagu i čvrstinu u tvom duhovnom životu. Ti ćeš, ne stideći se pred svjetskim ljudima, koji žive po svjetskim navikama, hrabro povući crtu koja će te odvojiti od njih, i to će biti jedna od nepokolebljivih kula-tvrđava tvog nevidljivog manastira.
Nepoznati. Da, vjerovatno, sa te tačke gledišta, post se najlakše može prihvatiti tako. Međutim, ja sam spreman da ga prihvatim bez ikakvih pogovora, čim je takvo pravilo Crkve.
Duhovnik. Ali najglavniji zadatak na putu tvog unutrašnjeg života jeste borba sa strastima, unutrašnje ograđivanje sebe od svjetskih načela. Taj zadatak će u korijenu promjeniti sav tvoj život, daće mu savršeno nov sadržaj, postaviće te u savršeno drugačiji odnos prema cijelom tvom okruženju. Do sada ti nisi znao ni za kakvu unutrašnju borbu sa „grijehom“. Pred tobom se nije postavljalo pitanje o „vječnom životu“. Zemaljski život zna samo za one moralne zakone, koji određuju uzajamne odnose ljudi u granicama ovdašnjih zemaljskih interesa i ovdašnjih zemaljskih zadataka. Grijeh – to je narušenje zakona Božijeg, otkrivenog ljudima radi dostizanja vječnog života, te zato i ono što ljudi misle da zaslužuje odobrenje može da bude mrsko pred Bogom. Ti se nikada nisi zagledao u svoja duševna stanja, u svoje pomisli, u svoja osjećanja, u svoje postupke, u sav svoj unutrašnji – a može se komotno reći i u vanjski – život, sa tačke gledišta tih visokih zahtjeva Božijeg zakona. Svi tvoji moralni pojmovi i sav tvoj moralni život bili su izvan ikakvog pojma o spasenju. Do sada si živio kao čestica svijeta ovoga, po njegovim shvatanjima i po njegovim stihijama. Sada moraš početi da unutrašnje posmatraš sav svoj život. Sa kakvim užasom ćeš vidjeti, uz ovo novo prosvjetljenje, samog sebe! Zamisli neki hram neopisive ljepote. A u njega do krova natrpano smeće, odvratna prljavština, svakojaka nečistota… Dragocjeni ukrasi poobarani u najzabačeniji i najtamniji ugao… E, taj hram – to je tvoje srce. Gdje je tvoj duhovni život? Gdje je dragocjeni dar Božiji? Nisu li gomile svjetske gadosti zatrpale sve u njemu? Ti, dakle, moraš, u pokajanju i pričešćenju Svetih Tajni, u molitvi i postu, uzdajući se u svemu na milost i pomoć Božiju – početi da čistiš svoje srce, da od svjetske gvožđurije oslobađaš svoj duhovni život. To neće ići tako lako. Ta borba iziskuje ogormne napore, strpljenje, vjeru. Ona će zaokupljati svu tvoju pažnju i ispunjavati sav tvoj život. Sve tvoje preokupacije, sve ocjene, svi ukusi – sve će postati drugačije. Dobro za tebe neće biti ono što uvećava tvoje zemaljsko blago, nego ono što pomaže tvom unutrašnjem razvoju. I loše neće biti ono što umanjuje zemaljsko blago, nego ono što pravi prepreke tvom spasenju. Ti više nikada nećeš osjećati dosadu i prazninu života, nećeš više čeznuti za površnim opštenjem sa ljudima, za praznim razgovorima, za ispunjavanjem svog života spoljašnjim i čulnim utiscima. Pred tobom će stalno biti veliki zadatak unutrašnjeg razvoja, stremićeš da sve što ti se dešava preživljavaš na dobro svojeg spasenja, i to će ispuniti tvoj život punoćom moralnog sadržaja. Događaji koji u svijetu izgledaju grandiozni – za tebe će biti mizerni. A ono na šta ranije nisi obraćao pažnju – postaće ti veliko i važno. Mnogi nevažni događaji u tvom životu, obični susreti sa ljudima, sitne svakodnevne neprijatnosti, razdražujuća, zla riječ, sve što je ranije za tebe bila tričarija, postaće sasvim drugačije, jer ćeš drugačije gledati na duševna stanja koja stoje iza njih. Uvidjećeš da se tvoja duša nalazi u ropstvu strasti. Da je tvoj slobodni duh izgubio svoju istinsku slobodu. Da si ti rob samoljublja, taštine, gordosti, ugađanja utrobi, zavisti, gnijeva, ljubomore, bluda.
Početi živjeti duhovnim životom – to znači objaviti nemilosrdni rat strastima koje te porobljavaju. I, po mjeri oslobađanja od njih, ti ćeš se postepeno odvajati od svijeta i zaključavati se u svoj nevidljivi manastir. Nemoj misliti da je to moguće dostići „odmah“, i ne padaj u očajanje kada vidiš kako se sporo i slabo odvija tvoje djelo. Moraš da znaš da i na najvisočijim duhovnim nivoima vrebaju strašni padovi, i da na najnižim stepenima dušu posjećuje, po milosti Božijoj, blagodat Božija. Zbog toga nikada ne budi gord i ne misli da si mnogo toga dostigao, jer sve možeš da izgubiš u jednom jedinom trenutku, i ne očajavaj zbog toga što imaš malo, jer je sve u rukama Božijim. Nego se trudi, spokojno, bez opuštanja, strpljivo. Nikada ne pitaj „hoću li još dugo iznemagati u borbi i kad će već jednom stići toliko dugo očekivano oslobođenje?“ Odgovor se zna: do kraja dana tvojih, uvijek, dok te Gospod ne pozove. I nikada nemoj da brojiš plodove. Tvoje je da misliš o trudu, a plodovi su od Gospoda. Očekivanje plodova rodiće nestrpljenje, nestrpljenje – očajanje, očajanje – strasti, jer, ako čovjek osjeti beznađe, u jednom trenutku će od svega odmahnuti rukom i reći: „i ovako i onako ništa neće ispasti od ovoga“, i na smjenu njegovog beznađa na duhovnom polju će se pojaviti želja da se živi „k’o što svi žive“. Neprijatelj našeg spasenja često lovi ljude na tome. Onaj koji se podvizava mora od samog početka da djelo svog unutrašnjeg razvoja postavi tako, da na samu pomisao o plodovima i nagradama gleda kao na nečastivu. Očekivati duhovne plodove od svojih podviga – to znači uzdati se na svoje snage. A u životu duhovnom sve mora da se polaže na pomoć Božiju, na Njegovu svetu volju, na blagodat Božiju. Zato sa smirenjem radi ono što od tebe zahtjeva Gospod. I ne samo da ne treba da čekaš kad će doći „plodovi“ i „nagrade“, nego se i ne zbunjuj ako se očigledno ne zbiva ono što si ti očekivao. Uvijek pamti riječi sv. Jovana Zlatousta: „Bog obično polaže vijence ne gledajući na kraj podviga, nego na duhovno stanje podvižnika“. Eto, to duhovno stanje, kao i trudovi koji od njega proističu, traže se od tebe. Ponekad Gospod cijeli život ispituje smirenje i trpljenje čovjeka. Ne daje mu blagodatnih stanja. I tek na smrtnom odru ga Gospod daruje za sve trudove podvižničkog života, po neizrečenoj milosti Njegovoj.
Put duhovnog života je težak. Ali je samo u njemu istiniti život, jer samo on dovodi do spasenja i života vječnog.
Međutim, prolazak tog puta, zidanje nevidljivog manastira – zahtjeva još jedan preduslov: duhovno rukovodstvo. A duhovno rukovodstvo pretpostavlja poslušanje. Ono što je za poslušnika u manastiru iguman ili starac, za tebe mora biti tvoj duhovnik u svijetu. Njemu moraš na rukovođenje predati svoju dušu, i njemu moraš biti obavezan poslušanjem.
Nepoznati. Ali ja uopšte ne mogu da zamislim – kako je izvodljivo poslušanje u svijetu? Jer, poslušanje podrazumijeva „blagoslov“ duhovnika na svaki, i najmanji korak u životu. A kako je to moguće u svijetu, kada ja svog duhovnika mogu vidjeti maksimalno jedamput ili dvaput u toku sedmice? Svjetski život ne čeka. I često, čak i ako ja to želim, neću imati priliku da pitam duhovnika kako da postupim u ovoj ili onoj situaciji. Kakvo je onda to rukovodstvo? Kakvo je to poslušanje?
Duhovnik. Razumije se, i duhovno rukovodstvo i poslušanje u svijetu izvana će se na izvjestan način razlikovati od rukovodstva i poslušanja u manastiru, ali sa unutrašnje strane oni će i u svijetu ostati nepromijenjeni. Duhovno rukovođenje nije moguće samo u manastiru, i ne samo ako u svijetu postoje uslovi za stalno ili često opštenje sa duhovnim ocem. Ono je moguće i u onim rijetkim slučajevima, kada se vanjsko opštenje presijeca sasvim. Starci i zatvornici su često rukovodili životom monaha i mirjana koji su živjeli daleko od njih i koje nikada nisu lično upoznali. Naravno, takvo rukovodstvo se ticalo najvažnijih momenata unutrašnjeg života, i podrazumjevalo da je duhovni život takvog poslušnika na neki način primljen u srce duhovnog oca, i da se on, iako nije ni u kakvoj materijalnoj vezi sa poslušnikom, svo vrijeme nalazi u nekom unutrašnjem dodiru sa njim, koji ne zavisi od rastojanja. A rukovodstvo u svijetu, u običnim okolnostima, kada postoji mogućnost opštenja sa duhovnim ocem, mada i ne stalno, kao u manastiru, tim je prije moguće, i to u punoj mjeri. Što se poslušanja, pak, tiče, tu nije najvažnije praktično izvršavanje uputstava, nego sama raspoloženost prema poslušanju.
Nepoznati. Razjasni mi to.
Duhovnik. Mora se tvrdo usvojiti da je poslušanje dobordjetelj. Nema nijedne dobrodjetelji za čije bi sticanje bilo dovoljno posjedovati iskrenu želju da je stekneš. Ali je ta želja prva pretpostavka za njeno sticanje. Tako je i sa dobrodjetelji poslušanja: ona počinje od odluke da se bude u poslušanju, a zatim se ona i dostiže, blagodaću Božijom i ličnim čovjekovim naporima. S tim da je poslušanje jedna od najtežih dobrodetjelji. Na putu usavršavanja u poslušanju uvijek se vodi nevidljiva ali surova borba sa neprijateljem našeg spasenja. Poslušanje nije predanost drugom čovjeku, ono nije odricanje od svoje volje u korist druge, takođe čovječije volje, mada ono, gledano sa strane, može na to da liči. Poslušanje je predanost Bogu i odricanje od svoje volje u ime volje Božije. Poslušanje se prolazi radi Gospoda, i ono predstavlja, na svojim najuzvišenijim stepenima, potpuno otkazivanje od svoje samosti. Poslušanje nije saglasnost, i zbog toga ono ne podrazumijeva samostalno znanje u svemu što se tiče razumijevanja, volje i osjećanja. Znanje poslušnika treba da bude samostalno samo kada je u pitanju čistota učenja Crkve. Zbog toga su nam sveti Oci zapovjedili da budemo poslušnici duhovnim našim ocima u svemu, bez ikakvog rasuđivanja, čak i ako se nama čini da njihovi zahtjevi idu na uštrb našem spasenju (Ava Dorotej), i da zavjet poslušanja narušavamo tek ako duhovni otac počne da uči suprotno učenju Crkve (sv. Antonije Veliki).
Nepoznati. A ako uputstva duhovnog oca budu očigledno pogrešna?
Duhovnik. U Žitijama svetih govori se o jednom zlom starcu, koji se iživljavao i tukao svog poslušnika. Poslušnik taj, pak, ostao je kod njega u poslušanju do kraja, i svetost stekao upravo kroz to poslušanje, što je bilo posvjedočeno čudom. Duhovnik će za svoje greške, kao i za grijehe svoje, dati odgovor Bogu. A za poslušnika sve posljedice takvih grešaka će biti pokrivene sveobuhvatnim značenjem poslušanja u duhovnom životu. Eto zašto je moguće i poslušanje u svijetu, eto zašto njegov značaj za unutrašnji život i u svijetu ostaje nepromijenjen. Prvenstveni značaj poslušanja za duhovni život se ne sastoji u izvršavanju ovih ili onih uputstava, niti u njihovoj nepogrešivosti, nego je on u unutrašnjoj spremnosti poslušnika da ispoštuje i da se pridržava datog zavjeta poslušanja. Unutrašnje stanje poslušnika, tj. njegova spremnost da bude u poslušanju, pokriće štetne posljedice nepravilnih instrukcija duhovnika i nadomjestiti fizičku nemogućnost da se od njega stalno traže i dobijaju uputstva. Osim toga, i ovdje je prisutna, kao i svuda, zapamti to, velika briga Božija o nama. Gospod vidi sav naš život, šta mi nećemo a šta ne možemo, i ono što je za nas nemoguće ali što moramo da ispunimo – dopunjuje On, promisliteljnom Svojom o nama brigom. I evo, dakle, šta moraš ti da učiniš, da bi od priznanja istinitosti crkvenog učenja prešao na istiniti duhovni život. Moraš „dušu svoju odvesti u pustinju“ (sv. Jovan Zlatoust). Moraš prinijeti pokajanje Crkvi, često primati Svete Tajne, moliti se, pridržavati se posta i ustava Crkve, trebaš da imaš duhovnog oca koji će rukovoditi tvojim životom i prema kojem ćeš imati obavezu poslušanja. I tada ćeš, s pomoću Božijom, po Njegovom najvećem milosrđu, dobiti ono za šta se interesuješ: počećeš da živiš na nov način, steći ćeš pravu vjeru, sazdaćeš za sebe manastir u svijetu.
Nepoznati. Da, sada vidim da je to tako.
Duhovnik. Ipak moram da te upozorim na jednu stvar. Neprijatelj našeg spasenja ne voli da otpušta od sebe nijednu čovječiju dušu, i svakog ko stupi na put spasenja na sve moguće načine pokušava da zadrži u svojim mrežama. On će učiniti da pred tobom iskrsnu neočekivane prepreke, i izvana i iznutra, okomiće se na tebe svakojakim sablaznima, sunovratiće te, samo ako mogne, u bezdan grijeha. Praviće najnevjerovatnije smicalice. Sve to treba očekivati, i na sve to treba biti spreman, prema riječima Apostola Petra: „Budite trijezni i budni, jer protivnik vaš, đavo, kao lav ričući hoda i traži koga da proždere“ (1 Pet. 5:8). To je rekao Apostol koji se sam tri puta odrekao do Hrista, tri puta poslije toga bio pozivan da pase ovce i postao Apostol Prvovrhovni, što je bio i prvobitni gonitelj Crkve, Savle, koji je postao Prvovrhovni Apostol jezika[1]. Promisao Božiji tebe je doveo do Crkve. U njoj je izvor života. Stani onda na put spasenja – odlučno, tvrdo, bez dvoumljenja, i počni da živiš ispočetka.
Nepoznati. Da. Spreman sam. Vidim da drugog života nema. Blagoslovi me na taj put.
Duhovnik. Neka te blagoslovi Gospod, vo Imja Otca i Sina i Svjatago Duha. Amin.
 


 
NAPOMENE:

  1. jezika – u smislu mnogobožačkih naroda, pagana (prim. prev.)

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *