DIJALOZI

 

DIJALOZI
 

DIJALOG DEVETI
O PROGRESU I KRAJU
ISTORIJE SVIJETA

 
Duhovnik. Šta je to progres? U čemu je, sa crkvene tačke gledišta, smisao svjetske istorije? Nije valjda da su kultura, nauka, umjetnost – sve što je stvorio svijet – isprazna komedija? Ti si tako formulisao pitanje? Ja sam te dobro shvatio?
Nepoznati. Da, dobro si me shvatio. I mislim da je to pitanje u isto vrijeme smrtonosni argument protiv hrišćanstva.
Duhovnik. Zašto tako misliš?
Nepoznati. Zato što odgovor na njega dovodi naš razum u bezizlazan položaj. Ili treba priznati da je svjetska istorija besmislena komedija – i tada će sve što uči Crkva ispasti istina, ili treba priznati da je hrišćansko učenje besmisleno – i tada će istina biti ono što je stvorio svijet. Ali s obzirom da je veličina hrišćanstva ipak mnogo apstraktnija i mnogo manje opipljiva od veličine koju je stvorio svijet, potpuno je jasno da čovjek izabira ovo posljednje.
Duhovnik. Da, ogromna većina zaista i postupa tako. Ona odbacuje istinito učenje Crkve i prihvata laž svijeta, ali uopšte ne zato što ti misliš. „Bezizlaznog položaja“ o kojem ti govoriš, zapravo, i nema. Istorija svijeta, sa hrišćanske tačke gledišta, uopšte nije „besmislica“. I greška nevjernika uopšte nije u tome što oni priznaju smisao istorijskog procesa, nego u tome što oni njega pogrešno shvataju.
Nepoznati. Ali zbog čega onda ogromna većina mora neminovno odbacivati istinu?
Duhovnik. Na to pitanje je u riječi Božijoj dat savršeno određen i jasan odgovor.
Nepoznati. Kakav odgovor?
Duhovnik. „… Jer ljubavi istine ne prihvatiše za svoje spasenje. I za to će im Bog poslati dejstva zablude, tako da će vjerovati laži…“ (2 Sol. 2:10-11).
Nepoznati. Neka je i tako. Ali od toga meni crkveno učenje o smislu istorije svijeta meni ni za gram nije postalo jasnije.
Duhovnik. Naravno, ja ću ti ga malo kasnije razjasniti; ipak, za početak ti meni odgovori na jedno pitanje: sam progres, kao proces u kojem se usavršava život, ti prihvataš kao nesumnjivi fakat?
Nepoznati. Razumije se.
Duhovnik. Šta je to progres, sa tačke gledišta ljudi-nevjernika? U čemu je smisao istorije, ako ničega, osim materije, nema, i ako sve životne pojave nisu ništa drugo do fizičko-hemijski procesi, u kojima se prema nepromjenljivim zakonima kombinuju atomi materije?
Nepoznati. Ateisti na to pitanje odgovarjau ovako: smisao svjetskog progresa je u postepenom poboljšanju života.
Duhovnik. Kakvom se mjerom određuje poboljšanje ili pogoršanje života?
Nepoznati. Naslađivanjem. Kultura povećava vlast čovjeka nad prirodom, usložnjava potrebe i daje potpuniju mogućnost njihovog zadovoljenja. A to život čini sve prijatnijim i sadržajnijim. Blaga kulture još uvijek nisu dostupna svima, ali dalji progres će uništiti nejednakost, i tada će se svi naslađivati podjednako. Na taj način, smisao progresa leži u postepenom povećanju naslađivanja životom i postepenom uništenju nejednakosti u raspodjeli tih naslađivanja.
Duhovnik. Kriterijum „poboljšanja“ koji ti ukazuješ, potpuno je nedovoljan.
Nepoznati. Nevjerujućim ljudima on izgleda sasvim dovoljan.
Duhovnik. On je dovoljan samo za praktične zadatke koje pred sobom postavlja većina, a ne za stvarno razjašnjenje smisla progresa.
Većina ne stremi ka dostizanju viših duhovnih stanja, nego udovoljenju svojim strastima; tako da uvećanje tih strasti i mogućnost potpunijeg njihovog zadovoljavanja, prirodno, toj većini liči na „progres“, odnosno, na „poboljšanje života“.
Nepoznati. Ali zašto povećanje naslađivanja ne može dati smisao svjetskom progresu?
Duhovnik. Iz tri razloga. Kao prvo, treba još da se dokaže da kultura zaista povećava, a ne umanjuje opštu sumu naslađivanja. Jer, sa kulturom se ne povećavaju samo naslađivanja, nego i stradanja. I jedva da je moguće teoretski dokazati da povećanje naslađivanja ide brže od povećanja stradanja. Kao drugo, pojam „naslađivanje“ je krajnje subjektivan. Život u velikim gradovima, u kojima se može koristiti svim dostignućima kulture, mnogima izgleda užasan, i oni od njega bježe ka životu koji je manje kulturan, ali je u bližem kontaktu sa prirodom. Znači, naslađivanje blagom kulture ne može biti kriterijum jednoznačan i opšteobavezan. I, kao treće, ako tu tvrdnju (da se sa razvojem kulture povećava naslađivanje) i prihvatimo kao nesumnjivu i opšteprihvatljivu, to ne može osmisliti život svijeta, zato što ni najprefinjenija naslađivanja ne mogu osmisliti život čovjeka-pojedinca.
Nepoznati. Mi, čini se, dođosmo na ono od čega smo počeli.
Duhovnik. To je potpuno prirodno. Jer, život svijeta se formira od života pojedinaca. I sve što smo govorili o čovjeku – direktno se odnosi i na čovječanstvo. Vidjeli smo kakvo značenje za smisao života ima ideja besmrtnosti. Ako je smrt kraj bitija uopšte, ako čovjekov život nema opravdanja u višem cilju, onda je taj život besciljan, što znači i besmislen. Takav cilj, cilj koji daje smisao cjelokupnom nizu pojava od kojih se sastoji naš život, može biti samo vječnost. Zato što samo vječnost, kao nešto što nema granicu, može biti cilj sam u sebi. Sve to, u punoj mjeri, važi i za život čovječanstva. I njemu smisao može da da samo viši cilj, koji leži iza granica promjenljivog niza pojava. Razlika je samo u ovome: kada se govori o čovjeku kao pojedincu, besmislenost njegovog takvog života je očigledna, zato što je neizbježnost smrti svima pred očima. A kada se umjesto „čovjeka“ stavi pojam „svijet“, ili „čovječanstvo“, neizbježnost smrti se odguruje u neodređenu daljinu, te se zato besciljnost života čovječanstva prikriva, kao iza neke magle. Međutim, ma koliko puta nulu sabereš sa nulom, zbir će uvijek biti isti: nula. I u ma kakvu daljinu da pomjeriš besciljnost, ona od toga neće postati cilj. Pokušaji da se moralni momenat uvede u ateističko učenje o progresu – savršeno su neosnovani i beznadežni. I ovdje, baš kao i u pitanju o ličnom životu jednog čovjeka, čim se sve svodi na fizičko-hemijske procese, ni o kakvom moralu ne može biti ni govora. Ako kod pojedinaca nema slobodnog izbora, ako su oni samo „kombinacija atoma“, ako je svako njihovo dejstvo uzročno-uslovljeno, kao i svaka druga pojava fizičkog svijeta, onda je i istorija svijeta – isti takav mehanički proces, gdje nema ni pravih ni krivih, gdje nema ni cilja ni smisla, ni progresa ni regresa, nego ima samo mehaničko redanje uzročno-uslovljenih fakata.
Nepoznati. Recimo da si u pravu. Ja više uopšte nisam sklon da štitim materijalističko poimanje istorije. Ipak, to što jedna teorija ne valja, uopšte ne dokazuje ispravnost druge.
Duhovnik. Da, ne dokazuje, i nisam zbog toga ja tebi govorio o besmislenosti pojma progresa u materijalističkom pogledu na svijet. Ja sam samo htio da definitivno utvrdim ovo: svako pozitivno rješenje pitanja o smislu istorije svijeta neminovno mora biti religiozno. I neslaganja tu mogu biti samo u poimanju tog religioznog smisla.
Nepoznati. Dopustimo da je tako.
Duhovnik. Hrišćansko poimanje progresa potpuno se razlikuje od poimanja svjetovnog. Zato treba početi od ovoga: treba se potpuno osloboditi od svih „opšteprihvaćenih“ pojmova, riječi, suđenja, ocjena. Treba zaboraviti gorde i ništa ne značeće fraze o „pobjedonosnom koračanju čovječanstva po putu progresa“, o „veličini čovječanskog genija“, o „trijumfu nauke i tehnike“, o nekakvim „natprirodnim dostignućima kulture“… Sve su to prazne riječi, kada se govori o smislu progresa. Ljudi mogu da lete na avionima, kao ptice, mogu, sjedeći u svojim kabinetima, vidjeti i slušati šta se dešava hiljadama kilometara daleko od njih, mogu prevratiti svoj život u fantastičnu bajku, u kojoj se na jedan zamah čarobnog štapića pojavljuju najslađe poslastice i najprefinjenije naslade, i u isto vrijeme sva ta zaprepašćujuća kultura ni u kakvom stepenu neće sama po sebi biti „progres“, i ni u kojoj mjeri neće moći da osmisli proces istorije. Pravilno postaviti pitanje progresa može samo hrišćansko učenje, zato što samo ono zna konačni cilj bitija uopšte, te zato može, kada se govori o značenju istorijskog procesa, radi postizanja tog cilja, govoriti o progresu i njegovom smislu.
Hrišćanska teorija progresa ima iza sebe velike istine vjere o stvaranju svijeta i čovjeka, o prvorodnom grijehu, o Iskupljenju, o Crkvi, o moralnom usavršavanju, o Promislu, o zakonu i blagodati, o posljednjim vremenima, o javljanju antihrista, o slavnom drugom dolasku Hrista. Dati pravi odgovor na pitanje šta je to progres i kakav je njegov smisao – ljudski razum nije u stanju: to može učiniti samo Bogom otkriveno Hrišćansko učenje u svojoj sveukupnosti.
Nepoznati. I kako ti definišeš sam pojam progresa? Ja mislim da određenje pojma ostaje nepromjenljivo, ma kakav pogled na svijet stajao iza njega.
Duhovnik. Ne: u zavisnosti od opšteg pogleda na svijet mijenja se i sama definicija pojma progresa.
Nepoznati. Ne razumijem.
Duhovnik. Sad ćeš razumjeti. Sjeti se šta si govorio o progresu, sa tačke gledišta jednog ateiste. Progres – to je postepeno povećavanje naslađivanja životom i postepeno uništavanje nejednakosti u raspodjeli tih naslađivanja.
Nepoznati. Potpuno tačno. To je, u isto vrijeme, i definicija pojma progresa, i otkrivanje njegovog smisla.
Duhovnik. Ispravno. Pogledajmo sada kako se određuje pojam progresa sa tačke gledišta hrišćanskog učenja. Po hrišćanskom učenju, progres – to je takav proces mijenjanja života, u kojem se dostiže opšti cilj stvaranja svijeta. Kao što vidiš, to je nešto sasvim drugačije od onoga što ti govoriš. Iz te definicije slijedi ovo: shvatiti smisao progresa – znači shvatiti konačni cilj stvaranja svijeta, i razjasniti na koji način progres života svijeta vodi ka dostizanju tog cilja. Slažeš li se sa ovakvom formulacijom pitanja?
Nepoznati. U potpunosti.
Duhovnik. Trebalo bi reći još nekoliko riječi o ovome: zbog čega konačni cilj stvaranja svijeta ne može da se sadrži ni u kakvim materijalnim promjenama života. Zbog toga što su takve promjene, kao i sve što je materijalno, povezane sa pojmovima vremena i prostora. Znači, ako se dopusti da se smisao progresa sastoji u dostizanju najvećeg stepena materijalnog blagostanja, tada je dalje približavanje tom još uvijek nedostupnom idealu, očigledno, postavljeno u zavisnost od daljeg kretanja u vremenu.
Proći će još hiljadu godina, ljudi će postati još obrazovaniji, još više će zavladati prirodom, izmisliće na desetine fantastičnih mašina, i tada će se približiti idealu totalnog zemaljskog blagostanja. Takva zavisnost progresa od količine proteklog vremena očigledno baca u vodu i samu tu teoriju. Uz negiranje da je svijet stvoren Božijom silom, mi u prošlosti imamo beskonačnost u vremenu. Znači, ma kakva količina vremena se tražila radi viših dostignuća u materijalnim promjenama svijeta – ona je već data u toj beskonačnosti i zato ovo ili ono nesavršenstvo ne može biti objašnjeno nedostatkom vremena. Ne može se govoriti: evo, proći će još hiljadu godina, i mi ćemo dostići nešto što nismo mogli dostići dok nije prošlo tih hiljadu godina. Ne može se tako govoriti, zato što su te hiljade godina, kao i bilo koja količina drugih hiljada godina, već bile u beskonačnoj prošlosti. Savršeno je jasno da izvan zavisnosti od vremena može stajati samo moralni cilj stvaranja svijeta, što znači da je moguć samo moralni smisao progresa. Moralni moment uopšte nije uslovljen uzročnim nizom pojava. Apsolutno slobodni akt volje ne nalazi se ni u kakvoj zavisnosti od količine proteklog vremena, te zato beskonačnost u prošlosti nema nikakvog uticaja na njega. Koliko god milenijuma odbrojala istorija, sve dok se slobodni akt volje ne ostvari u datom trenutku, neće biti dostignuto ono što se traži od dostignuća tog slobodnog akta. Ako svijet, bez obzira na vječnost, nastavlja da se mijenja, to uopšte ne svjedoči da još uvijek nije prošlo dovoljno vremena da bi se dostigli kojekakvi materijalni zadaci, nego svjedoči da smisao svih promjena koje se odvijaju u životu svijeta leži u oblasti moralnoj, koja od vremena ne zavisi i koja vremenom svezana nije. Takav cilj stvaranja svijeta i takav smisao progresa nama otkriva hrišćansko učenje.
Prema hrišćanskom učenju, konačni cilj stvaranja svijeta, kao i cilj svakog pojedinog čovječijeg života, sastoji se u tome da se kroz vjeru u Isusa Hrista savršeno vaspostavi jedinstvo čovjeka sa Bogom, jedinstvo koje je bilo narušeno prvorodnim grijehom. Jer „koji se sjedinjuje sa Gospodom, jedan je duh sa Gospodom“ (1 Kor. 6:17). U to jedinstvo trebaju da uđu ne odvojeni, ničim između sebe nepovezani ljudi, nego ljudi koji su objedinjeni u tajanstveno Tijelo Hristovo, u Svetu Crkvu. To mora biti jedinstvo u Bogu ne samo čovjeka, nego i sveg života. Jer će „i sama tvar biti oslobođena od ropstva tljenju, na slobodu slave djece Božije“ (Rim. 8:21). To mora biti jedinstvo ne samo sveg života, nego i sve vaseljene, jer „…mi, po obećanju Njegovom, očekujemo novo nebo i novu zemlju, na kojima pravda prebiva“ (2 Pet. 3:13). Jednom riječju, „da bude Bog sve u svemu“ (1 Kor. 15:28). Eto šta stoji na kraju života svijeta, eto šta daje smisao istorijskom procesu, i samo približavanje takvom cilju ima smisla nazvati progresom.
Progres – to nisu avioni, radio, čudesa tehnike i prefinjena naslađivanja; to je strašna borba sa svjetskim zlom, koje ometa dostizanje konačnog cilja svijeta – jedinstva sa Bogom.
Pogledajmo sada sam proces istorijskog života, i kako se u njemu dostiže taj konačni cilj.
Istorijski proces – to je, sa jedne strane, zidanje Carstva Hristova – svete Crkve Njegove, a sa druge, to je zidanje carstva antihrista.
Nepoznati. Šta ti podrazumijevaš pod antihristom – određenu ličnost, ili opšte moralno stanje svijeta?
Duhovnik. U procesu života svijeta ličnosti antihrista još nema, kao što još nema ni Hrista na zemlju u slavi došavšeg. Ali duh antihrista dejstvuje u svijetu, i postepeno priprema na zemlji takvo stanje zla, uz koje će postati moguće ovaploćenje tog duha u određenu ljudsku ličnost. „… Duh antihrista, za kojega čuste da će doći, i sada je već u svijetu“ (1 Jn. 4:3). Smisao svih promjena u svijetu je u procesu moralne diferencijacije, koja će konačno odvojiti Carstvo Hristovo od carstva antihrista.
Nepoznati. Ali ta je diferencijacija ostvarena već u prvobitnom hrišćanstvu. Ti si sam govorio da su Crkva i svijet odvojeni jedno od drugog neprobojnim zidom. Šta će onda tu „proces“?
Duhovnik. Crkva i svijet su zaista bili oštro odvojeni u hrišćanstvu prvih vijekova. Ali zar je sve što je mogla u sebe da primi Crkva bilo odvojeno od svijeta? Zar je to odvajanje do kraja rasjeklo sav svjetski život? Zar nije bio potreban dugi proces, da bi sav svijet prošao kroz to razdjeljenje? Sjeti se riječi Ap. Petra: „… nego nas On dugo trpi, jer ne želi da ko od nas pogine, nego da svi dođu do pokajanja“ (2 Pet. 3:9).
Da li će se svjetski istorijski proces završiti blagostanjem? Crkva na to pitanje kategorički daje negativan odgovor. Prema učenju Crkve, svjetski će se život, u smislu zemaljskog blagostanja, sve više pogoršavati, dok ne dođe red i na prave katastrofe. Zemaljsku sreću čovječanstvo neće dostići nikada. U tom smislu nikakvog progresa nema. Tu zjapi velika provalija između materijalističkog i hrišćanskog pogleda na svijet.
Hrišćansko učenje o progresu na istorijski proces ne gleda kao na postepeno dostizanje materijalnog blagostanja, nego kao na postepeno unutrašnje samoodređivanje i samoodvajanje dobra od zla.
Progres se ne sastoji u stvaranju materijalnih blaga, nego u međusobnom odvajanju suprotnih moralnih načela. Spoljašnja istorija svijeta predstavlja prostu posljedicu tih unutrašnjih sudara, te borbe. Taj proces diobe prije svega se tiče uzajamnog odnosa Crkve sa svijetom. Ovdje diferencijacija dovodi do njihovog odlučnog i totalnog međusobnog suprotstavljanja. Zatim, proces odvajanja dobra od zla se tiče Crkve u njoj samoj: tu se čista pšenica trijebi od kukolja. Dalje, on prolazi kroz sav život svijeta, i u procesu razvoja prirodnog morala jedne približava spasenju, a druge gura u bezdan definitivne moralne izopačenosti. Zbog toga se taj proces tiče svake ljudske duše; u njoj se pomiješana načela dobra i zla sve oštrije i oštrije dijele, i sve surovije se bore između sebe. Taj proces u svojim posljednjim stadijumima definitivno i nepovratno prekida vezu između Crkve i svijeta, između Hrista i Velijara. Crkvu dovodi do čistote Apostolskog vijeka. Svijet – do konačnog moralnog pada. Svaka pojedinačna duša se stavlja u neminovnost izbora svojeg jedinog gospodara.
Samo ako se razmotre svi putevi tog procesa, može se doći do pravilnog poimanja kraja svjetske istorije, javljanja antihrista, posljednjih katastrofa i drugog dolaska Gospodnjeg, svega što je otkriveno u Božijem Otkrovenju.
Nepoznati. Molim te da pričaš o svemu za šta nađeš za shodno, da bi mi koliko je moguće podrobnije razjasnio ovo pitanje.
Duhovnik. Dobro. Dakle, Crkva i svijet – to je osnovna podjela u procesu istorijskog razvoja. To je prva i posljednja diferencijacija dobra i zla, jer „ne dođoh da donesem mir, nego mač“ (Mt. 10:34).
Porijeklo Crkve je natprirodno. Njena suština – to je tajanstveno Tijelo Hristovo. Njen život – to je blagodatni život u Bogu, jer „Carstvo Moje nije od svijeta ovoga“ (Jn. 18:36).
Unutrašnji život Crkve se sav zida na istinskoj slobodi, na duhovnom jedinstvu, na moralnom autoritetu. U njoj se odlučno nadvladava svako nasilje, nejednakost i egoizam. „Knjaževi naroda gospodare nad njima, i velmože im komanduju; ali među vama da ne bude tako…“ (Mt. 20:25-26). „… Stojte u slobodi koju nam je darovao Hristos, i ne podvrgavajte se opet jarmu ropstva“ (Gal. 5:1). „Kupljeni ste skupom cijenom; ne budite robovi ljudi“ (1 Kor. 7:23).
U istorijskom procesu odnosi Crkve sa svijetom principijelno se nisu mijenjali nikada. Ali faktički nisu ostajali nepromjenljivi. Smisao svih faktičkih promjena leži u postepenom odvajanju Crkve od svijeta, neophodnom za dostizanje cilja stvaranja svijeta. Crkva prvih vijekova hrišćanstva je bila u većem stepenu odvojena od svijeta, nego što je to bilo kasnije. Sa tačke gledišta punoće samoodređenja i odvajanja svega crkvenog od svjetovnog, može izgledati da se istorijski proces u tom smislu i ne može okarakterisati kao „progres“, jer se diferencijacija nije zaoštravala i uvećavala, nego je slabila, granica između Crkve i svijeta kao da je iščezavala, i Crkva se javno podavala posvjetovljenju.
Ali proces ne treba posmatrati samo u pojedinim njegovim fazama, nego u svoj njegovoj sveukupnosti, i tada će ocjena svih međufaza biti sasvim druga. Kao što u životu jednog čovjeka mnogi događaji, kada se dese, bivaju doživljeni kao negativni, i tek se kasnije, na kraju života, otkrije njihov pozitivni smisao, tako i u procesu istorijskog života – mnogo toga što nama u datom trenutku izgleda kao kretanje unazad ili u stranu, u opštem hodu istorije, zapravo, predstavlja progres.
Crkva prvih vijekova hrišćanstva, taj „manastir u svijetu“, bila je potpunije odvojena od svijeta, nego što je to bila Crkva u vremenima koja su nastupila kasnije. Ali svijet nije bio dovoljno diferenciran na crkveno i necrkveno, te je zato, prije nego što će doći do definitivnog samoodređenja svega crkvenog i svega svjetovnog, moralo da se desi mnogo toga. Jevanđelje je moralo biti rasprostranjeno po svoj zemlji, i u sferu crkvenog života ušlo je mnogo naroda. Taj proces je za sobom povukao izvjesno posvjetovljenje zemaljske Crkve. Iz svijeta je procurilo u Crkvu mnogo toga za šta je rečeno „među vama da ne bude tako“. Ali na taj se proces u opštem toku istorije može gledati kao na progres, zato što se kroz njega pripremalo definitivno odvajanje svega svjetovnog od svega crkvenog, što je i bilo neophodno za ostvarivanje konačnog cilja stvaranja svijeta.
Svijet je u odnosu na Crkvu na svoj način preživio isti taj proces. On je počeo od totalnog negiranja Crkve. Epoha progona bila je epoha totalnog odvajanja svjeetovnog od crkvenog načela. Kasnije je taj pritisak na Crkvu oslabio, i zajedno sa tim je oslabila oštrina granice koja je odvajala svijet od Crkve. Svijet je postepeno, putem slijevanja sa Crkvom, počeo da strijemi ka vlasti u blagodatnom carstvu koje nije od svijeta ovoga. Taj proces, ako se posmatra izolovano, može da izgleda kao povratak nazad kada se posmatra čistota odvajanja svjetovnog načela od Crkve. Crkva je dobila mogućnost da utiče na život svijeta, ali se i sama podvrgla njegovom uticaju. Posljedica toga je bila da se oštra podjela na svijet i Crkvu razvodnjavala u odnosu na epohu gonjenja na Crkvu; ipak, u opštem toku istorije i to služi djelu posljednjeg odvajanja dobra od zla, Crkve od svijeta – zato što na kraju istorije dovodi do najžešćeg i najsurovijeg negiranja Crkve, što znači – do najpotpunije diferencijacije.
Nepoznati. Odvajanje Crkve od svijeta mi je jasno. Jasan mi je i proces po kojem se to odvajanje odvija. Više od toga: sam odgovor na pitanje proističe, u značajnoj mjeri, iz te nesumnjive protivrječnosti. Zato bi meni bilo mnogo važnije da za sebe razjasnim – ne proces odvajanja Crkve od svijeta, nego proces njihove unutrašnje diferencijacije, i unutar Crkve, i unutar svijeta.
Duhovnik. Znam šta hoćeš da kažeš. Ali ovo sam morao da ispričam, zato što slika svjetskog procesa, gledana iz ugla Crkve, ne bi bila potpuna, kada se ne bi jasno oslikalo to osnovno razdjeljivanje.
Nepoznati. Naravno, naravno; ja sam malo nestrpljiv: to što si govorio o podjeli na Crkvu i svijet – ja sam zamišljao upravo onako kako ti govoriš; međutim, ono što očekujem od tebe da kažeš o diferencijaciji Crkve i svijeta u njima samim – ja uopšte ne mogu da zamislim. Ali, molim te, nastavi da pričaš onako kako misliš da treba. To je naš stari dogovor.
Duhovnik. Već smo, znači, kazali sve što je potrebno o odvajanju Crkve od svijeta; sad ćemo preći na razmatranje istog tog procesa u životu same Crkve: i tu ćemo vidjeti istu onu borbu dobra protiv zla, isto ono odvajanje suprotnih načela, isti onaj duh Hrista, isti onaj duh antihrista. Spasitelj je rekao učenicima: „Čuvajte se da vas ko ne prevari. Jer će mnogi doći pod Mojim imenom govoreći: ja sam Hristos. I mnoge će prevariti“ (Mt. 24:4-5). Riječi Spasiteljeve su počele da se obistinjuju već u prvim danima nastanka Crkve. Već za života Apostola pojavili su se jeretici, za koje Apostol Jovan rekao: „čuste da će doći antihrist, i sad mnogi antihristi postaše… Od nas izađoše, ali ne bijahu naši: jer da su bili naši, ostali bi sa nama: ali oni izađoše, da bi se kroz to otkrilo da nisu svi naši“ (1 Jn. 2:18-19).
To je bila antihristovska gordost uma, koja je pokušavala da izopači hrišćansko učenje. U daljoj istoriji Crkve odigrali su se strašni unutrašnji potresi, koji su Crkvu nagrizali mnogo više od svih spoljašnjih napada na nju. Šta je ležalo u osnovi tih unutrašnjih napada? Duh antihrista. Pokušaj da se stvori falsifikat istinske Crkve, da se ispatvori Hristos. To je bilo ono „Jer će mnogi doći pod Mojim imenom govoreći: ja sam Hristos“ (Mt. 24:4-5).
Šta je činila Crkva, nadvladavajući te napade? Odvajala se od antihrista, čistila se u tom procesu unutrašnje borbe. To je bila ta unutrašnja diferencijacija, u kojoj je Crkva dostizala svoje sve jasnije i jasnije samoodređenje. Dovoljno je sjetiti se pedesetogodišnje borbe protiv arijanstva, ili stogodišnje borbe protiv ikonoborstva, da bi se kristalno jasno shvatio smisao tog procesa. Duh antihrista – to je duh samoutvrđivanja, gordosti, samosti, ropstva, laži, strasti. Sve je to činilo suštinu i unutrašnjih pobuna protiv istinite Crkve.
Arijanstvo je pokušavalo da nepostižne, Bogom otkrivene istine vjere falsifikuje za um razumljivom lažju. Crkva se protiv jeresi nije borila silom oružja, nego silom ispovjedanja istine. Arijanska gonjenja nisu bila ništa manje surova od rimskih. A hrišćani su im se suprotstavljali trpljenjem, svetošću, nepokolebljivom predanošću svetoj Crkvi Hristovoj. I – šta je Crkvi dala ta borba, ako ne odvajanje Hrista od antihrista? A ikonoborstvo? Zar i ta jeres nije bila patvorenje? Zar antihrist nije htio da pod vidom borbe protiv paganstva u Crkvi, u ime „istinske Crkve“, užasavajućim nasilništvom, lažju i klevetom izopači istinito učenje Crkve? I šta je dao taj proces unutrašnje borbe protiv jeresi, ako ne prosijavanje čiste pšenice od kukolja? I šta je uopšte sva epoha Vaseljenskih Sabora, ako nije borba Hrista protiv antihrista u njedrima same Crkve?
Borba se ta nije prekratila ni poslije Vaseljenskih Sabora, neće se prekratiti do posljednjih dana zemaljskog bitisanja Crkve. Mijenjaju se samo uslovi te borbe, u zavisnosti od promjena u spoljašnjim uslovima života; povod za borbu se mijenja u zavisnosti od toga na šta konkretno napada neprijatelj, koji sa vremenom postaje sve lukaviji i lukaviji, te zbog toga njegove podvale bivaju sve teže prepoznatljive, mada njihov duh i suština napada ostaje jedan te isti. Da li će se voditi borba za čistotu istinite vjere, ili za čistotu Bogopoštovanja, ili za kanonični stroj Crkve, ili za unutrašnju slobodu Hrista u njoj – u svojoj suštini će ona ostati borba Hrista i antihrista, sve to će biti proces odvajanja istinske Crkve od njenog falsifikata. A rezultat tog procesa će uvijek biti sve veće samoodređivanje istinske Crkve i sve manje kukolja u pšenici.
Zbog toga se za taj proces može reći da je on progres. U strašnim iskušenjima i stradanjima te borbe, odgovarajući na nasilje trpljenjem, na laž ispovjedanjem istine, čuvaće se u besprijekornoj svojoj čistoti sveta Crkva, do posljednjih dana svijeta zemaljskog.
Lažecrkva će takođe postojati do kraja istorijskog procesa. Izvana će ona biti jača i mnogobrojnija od istinske Crkve. „Jer će ustati lažehristosi i lažeproroci, i pokazaće velika znamenja i čudesa, da bi prevarili, ako mogu, i odabrane“ (Mt. 24:24). Ali neće ta, naizgled silna lažecrkva, nego će gonjena, u svijetu prezrena, u pustinju otišavša Crkva biti istinska Crkva Hristova.
Nepoznati. Da, sve je to veoma jasno, i – ko zna? – možda i jeste tako. Ali sve što ti govoriš o Crkvi uopšte nas ne približava rješenju mojeg pitanja – o smislu života svijeta.
Duhovnik. Nisi u pravu: i te kako približava. Mi smo već vidjeli da svjetski život nije pasivan učesnik u procesu diferencijacije, što znači, nema pasivnu ulogu ni u dostizanju konačnog cilja stvaranja svijeta.
Nepoznati. Ali to nije pozitivno, nego negativno određenje. A ono teško da je dovoljno da bi se mogao opravdati sav istorijski proces.
Duhovnik. Razumije se da nije dovoljan, ali mi o svijetu još nismo rekli sve.
Nepoznati. Ja pretpostavljam da ti znaš sa kakvim nestrpljenjem čekam šta ćeš dalje da kažeš.
Duhovnik. Da. Ali mi nećemo žuriti: to pitanje zahtjeva spokojno razmatranje. Otvorimo knjigu Djela Apostolskih i pročitajmo prve riječi Apostola Pavla u atinskoj skupštini: „Atinjani! Po svemu vidim da ste vi vrlo pobožni. Jer prolazeći i gledajući na vaše svetinje, nađoh i žrtvenik na kojem bješe napisano „Bogu nepoznatome“. E, Tog, Kojemu se vi, ne znajući Ga, poklanjate, ja propovjedam vama“ (Djela Ap. 17:22-23).
Sve što je pozitivno u sredini necrkvenoj – u nauci, u stvaralaštvu ljudskog razuma, u umjetnosti, u blagorodnim stremljenjima cijelih naroda i herojskim postupcima pojedinih ljudi – sve to nije ništa drugo do služenje Bogu nepoznatom. Ovdje se misli na onaj dio čovječanstva, koji nije ušao u sastav tajanstvenog Tijela Hristovog – Njegovu svetu Crkvu – ali koji nije izgubio obraz i podobije Božije. Božanstveno načelo u čovjeku, lišeno dodira sa svojim prvoistočnikom, nije bivalo uništeno; ono se samo odavalo u vlast prirodnom bitisanju. Izvancrkveni svjetski proces zbog toga protiče na način koji je potpuno drugačiji od procesa po kojem unutrašnje živi Crkva. Ali u njemu se odvija ista ona borba, i isto ono dijeljenje.
Razmotrimo podrobnije taj proces.
Božanstveno načelo drži vaseljenu nepromjenljivim zakonima prirode, koji predstavljaju izraz Božije volje. I sav izvancrkveni život ljudski utvrđuje se na načelima koja imaju biološku osnovu. Ljudi koji žive izvan Crkve ne prihvataju rođenje s visine, ne postaju „pričesnici Božije prirode“ (2 Pet. 1:4). Oni predstavljaju česticu opšteg prirodnog života. Ali čovjek, čak i ako se odrekne od svojeg višeg dostojanstva, ipak ne može sebe lišiti svoje prirodne svijesti, a sa njom i odgovornosti pred Bogom, te stoga njegov život u svijetu nije sasvim identičan sa životom nerazumne prirode. Prirodni život ne poznaje „moralni zakon“, te zato i ne zna za „grijeh“ i „moralno razlaganje“. Tamo je sav život – proces biološki. Vancrkveni život čovjeka – to je, sa jedne strane, prirodno, samo ljudima svojstveno stremljenje sjedinjenju sa Bogom, a sa druge – pad, u smislu bezuslovnog potčinjavanja nižim prvoosnovama fizičke prirode. I eto, dakle, na te dvije strane će se i podijeliti život svijeta u procesu svojeg razvoja. Pozitivno u njoj stvaraju i čovjek i priroda. Čovjek – tako što služi Bogu nepoznatom. Priroda – tako što u svom prirodnom razvoju pomaže razvoju najboljeg u biološkom smislu. Negativno u njoj je ono što otpada od služenja Bogu nepoznatom, i što stvara prepreke pozitivnom biološkom procesu.
Život svijeta izvan crkve se bazira na tri principa, i sva tri imaju biološku osnovu. To su: vlast, nejednakost i egoizam.
U životu Crkve ti se principi nadvladavaju novim, blagodatnim rođenjem. Tamo nema vlasti u svjetovnom smislu organizovanog spoljašnjeg nasilja. Nema ni nejednakosti, zato što su svi jednaki pred Bogom. Nema ni egoizma, zato što je ljudima u Crkvi dato jedinstvo u duhu, istini i ljubavi. Ne mislim, razumije se, na pojedinačne ljude, kod kojih su mogući najteži grijesi i padovi, – nego na život Crkve. U svijetu, pak, nije tako. U svijetu neizostavni uslovi prirodnog razvoja jesu vlast, nejednakost i egoizam.
Život izvan Crkve, bez spoljašnje organizacione državne sile, odan u vlast prirodnim stihijama, nepreporođen s visine i neobjedinjen u duhu i istini – odmah bi se raspao, prestao bi da postoji kao nešto cijelo, i time bio postavljen izvan opštesvjetskog istorijskog procesa. Zbog toga je vlast, kao pozitivna sila izvancrkvenog razvoja svijeta – od Boga. I ne ova ili ona konkretna vlast. Ne – jedna kao bolja, a druga kao lošija, nego – vlast uopšte, vlast kao institut.
Pred očima Apostola je bila užasavajuća vlast rimskih imperatora. Da se gledalo ljudski, lako bi bilo tada podleći sablaznu da se u licu te vlasti odbaci svaka vlast uopšte. Tim prije što je u crkvenoj sredini ona bila potpuno suvišna. Ali nije čovječiji razum, nego je Duh Božiji otkrio Apostolima veliku istinu da „nema vlasti koja nije od Boga“ (Rim. 12:1). U tim riječima otkrivalo se pozitivno značenje vlasti u istorijskom procesu kao spoljašnje organizacione sile, bez koje se ne bio mogao razvijati izvancrkveni svijet. U Crkvi nejednakost nije moguća. Tamo se sve utvrđuje ne na biološkoj, nego na natprirodnoj osnovi. Pred Gospodom su svi jednaki. Nema ni bogatih, ni siromašnih, ni slavnih ni neslavnih. Nema nikakvih podjela na više i niže. „Ovdje nema razlike između Judeja i Grka, zato što je jedan Gospod kod svih, bogat za sve koji ga prizivaju“ (Rim. 10:2). Svi su jednako djeca Božija i udi Crkve. Ali život prirode gradi se na nejednakosti. Tamo razvoj podrazumijeva uzdizanje jednih i uniženje drugih. Nejednakost je tamo pozitivno načelo, zato što ona u biološkom procesu stvara više vrste organizama koji su sposobniji i izdržljiviji za život. Razlike u vrstama nastaju kao posljedice različitih vanjskih uslova života, i borba tih vrsta, koja ima biološku osnovu, predstavlja pozitivnu pokretačku silu prirodnog razvoja. Lični egoizam u Crkvi bi predstavljao negiranje samog bića crkvenog jedinstva. U Crkvi se sve što je individualno oslobađa od egoistične, prirodne osnove i ulazi u crkveno jedinstvo bez egoističnog samoutvrđenja, očuvavajući samo pozitivni sadržaj individualnih razlika. Izvan Crkve egoizam predstavlja osnovnu pokretačku silu života. Tamo lično blago, utvrđivanje svojeg, ličnog bitisanja, svoje samosti – predstavlja biološki fakat, koji se ne može nadvladati nikakvim ljudskim naporima. On tjera da se uz naprezanje svih snaga stremi ka dostizanju postavljenog cilja, indukuje borbu i uslovljuje, u značajnoj mjeri, opšti smjer istorijskog procesa.
Dakle, diferencijacija svjetskog života je proces u kojem, sa jedne strane, dejstvuje Božanstveno načelo u čovjeku koji stremi ka Bogu nepoznatom, kao i osnovne pokretačke sile prirodnog razvoja – vlast, nejednakost i egoizam, a sa druge – životinjske potrebe, koje nastoje da sve pokore sebi, i u tom nastojanju svojem se pretvaraju u strast.
Nepoznati. Iz tvojih riječi se može izvesti zaključak da su vlast, nejednakost i egoizam – sa hrišćanske tačke gledišta – pozitivna načela istorijskog procesa. Kako to? Vlast kao moralno neutralan pojam još i mogu da dopustim. Ali kako se može dopustiti pozitivna ocjena nejednakosti i egoizma – i to još sa tačke gledišta hrišćanskog morala? Zaista ne razumijem.
Duhovnik. Ta načela imaju pozitivno značenje u procesu diferencijacije, a ne sama po sebi. Ona se pozitivno ocjenjuju samo kao faktori prirodnog razvoja, u kojem pojam „morala“ uopšte nema smisla.
Nepoznati. Nejasno mi je još i ovo: u čemu se sastoji pozitivni sadržaj onoga što ti definišeš kao stremljenje Bogu nepoznatome.
Duhovnik. Punoća Božijeg Duha, s obzirom da se ona otkriva u svijetu, sadrži se u istinskoj Crkvi, ali se otkriva ona i u prirodi. Otkriva se Duh Božiji i u ljudskoj svijesti, otkriva se i u stvaralaštvu, nauci, umjetnosti. U svemu što se zove kultura. U prirodi nema moralnog pada, nema zle volje, nema narušavanja moralnog zakona, nema djelovanja strasti. Zbog toga se u prirodi Bog otkriva izvan volje i moralne svijesti, u savršenoj harmoniji prirodnog bitija. A u ljudskoj svijesti i u ljudskom stvaralaštvu Božiji se Duh odražava onoliko koliko nije zatamnjen djelovanjem strasti.
Nepoznati. Znači, to odražavanje Božanstvenog načela je izopačeno?
Duhovnik. Da, i u Svetom Pismu je objašnjen uzrok tome. Čovječanstvo izvan Crkve se u ogromnoj svojoj većini suprotstavlja Božijem načelu, i zato je normalno da je njegov prirodni život otrovan djelovanjima strasti. Kao što govori Apostol: „hule na ono što ne znaju; a ono što po prirodi, kao nerazumne životinje, znaju, time sebe razlažu“ (Jud. 1:10).
Nepoznati. Znači, kada bi sav svijet postao Crkva, kultura ne bi bila potrebna?
Duhovnik. Ona bi bila savršeno drugačija.
Nepoznati. Stani malo. Ja i dalje ne mogu jasno da zamislim i shvatim pozitivni sadržaj kulture. Uzmimo, naprimjer, umjetnost. Pitanje postavljamo konkretno: Betoven je potreban?
Duhovnik. Kome?
Nepoznati. Kako kome? Uopšte, objektivno, da bi se „Bog otkrio“?
Duhovnik. Ne možeš tako postavljati to pitanje. Tačnije, na to pitanje, tako postavljeno, ne može se odgovoriti ni sa „da“, ni sa „ne“.
Nepoznati. Odgovori kako hoćeš.
Duhovnik. Dobro. Betoven je potreban, s obzirom da on u svom stvaralaštvu odražava Božanstveno načelo izvan Crkve. On je pojava pozitivna, s obzirom da ima pozitivno značenje u procesu izvancrkvenog života. Ali on nije potreban onima koji žive u punoći života crkvenog.
Nepoznati. Znači, kada bi svi živjeli u Crkvi, on ne bi bio potreban nikome. Zbog čega onda ti govoriš da bi kultura, a samim tim i umjetnost, bila drugačija, kada bi svi živjeli crkvenim životom? Iz tvojih riječi proističe da tada ni kultura, ni nauka, ni umjetnost i t.d. ne bi bili potrebni uopšte.
Duhovnik. Ni u kojem slučaju. Bog je dao čovjeku određene individualne sile: um, maštu, stvaralačku sposobnost. Te sile mu nisu date uzalud. Ne radi zadovoljavanja puste znatiželje, ne radi izuma koji bi pružali utjehe ploti, ne radi djela koja bi naslađivala strasti. Čovjek bi mogao da sa blagogovenijem proučava Bogom sazdanu prirodu, da izučava njene zakone, u njima videći volju Božiju. I takvo naučno poznanje bilo bi Bogopoznanje. Čovjek bi mogao pokoriti sebi prirodu, da bi vanjski život, pošto je to dato čovjeku, pomagao njegovim unutrašnjim zadacima: tada bi izumi ljudskog razuma predstavljali Bogosluženje. Čovjek bi mogao da u umjetnosti i ljepoti odražava taj Duh Božiji, Koji oči vjere vide i u prirodi, i u čovjeku, i u vaseljeni, a ne da tješi svoju čulnost i slastoljublje: tada bi umjetnost bila Bogosozercavanje. Sva bi kultura bila sjedinjavanje Božijeg i čovječijeg, kao i sam čovjek, i sav život uopšte.
Nepoznati. Ali reci onda – u čemu se sastoji proces diferencijacije u svijetu, u kojem nema ničega od onoga o čemu si sada pričao? Na koji način ta diferencijacija približava krajnji cilj stvaranja svijeta?
Duhovnik. Da. Sada imamo dovoljno osnove da bismo odgovorili na to pitanje.
U procesu svjetskog života odvija se definitivno odvajanje dobra od zla u izvancrkvenoj sredini. Dobro izvan Crkve je sve ono što u uslovima prirodnog bitisanja izražava Božanstveno načelo i u svojem stremljenju ka Bogu nepoznatom se dodiruje sa Bogom istinitim. Toga ima i u nauci, i u umjetnosti, i u svim vidovima čovjekovog stvaralaštva, u dostignućima kulture. Zlo izvan Crkve je plotsko načelo, koje sve više zatamnjuje obraz i podobije Božije u čovjeku koji se otkrivaju u uslovima prirodnog njegovog bitisanja; to je načelo koje sebi porobljuje svjetski život i time ga dovodi do strašnog moralnog sunovrata. Takav je proces te diferencijacije. Kako on služi konačnom cilju stvaranja svijeta? Tako što sve što je pozitivno i što može da primi u sebe istinska Crkva odvaja od svega zlog, od svega što priprema dolazak antihrista.
Nepoznati. Šta pozitivno može u sebe da primi Crkva, i koje zlo priprema dolazak antihrista?
Duhovnik. Crkva može da primi u sebe poznanje prirode u svjetskoj nauci, sozercavanje ljepote u svjetovnoj umjetnosti, dobra u kulturi i prosvjeti ljudi, mada ne u svoj punoći, kako bi mogla da su svi oni u Crkvi, a ne samo djelimično. I ona odlučno odbacuje sve čime nauka i umjetnost služe pohoti i razlaganju. Zato što je to ono zlo koje priprema dolazak antihristov. Crkva u prirodnom procesu – vlasti, nejednakosti i egoizmu – vidi pozitivni smisao, mada ih i ne prima u svoj unutrašnji crkveni život, gdje se sve gradi na duhovno-moralnom autoritetu, jednakosti i žrtvenoj ljubavi. Ali ona tvrdi da sva ta načela, odana na služenje strastima, predstavljaju zlo koje priprema dolazak antihrista. Načelo vlasti – to je njegovo bezgranično vladičanstvo. Nejednakost – to je njegovo apsolutno samouzdizanje. Egoizam – to je njegovo apsolutno samoutvrđenje.
Nepoznati. Šta onda, na kraju krajeva, pozitivno daje svjetski proces koji protiče izvan Crkve?
Duhovnik. Diferencijaciju dobra i zla – kao i svaki uopšte proces. Približavanje izvancrkvene sredine Crkvi putem služenja Bogu nepoznatom, i sve pozitivno u čovječijem stvaralaštvu, s obzirom da se u njemu otkriva Božanstveno načelo.
Nepoznati. Naravno, to od kulture ne pravi „ispraznu komediju“, ali je ipak srozava sa pijedastala.
Duhovnik. Da, to nije gordo veličanje „kulture“ koje, ne videći istiniti smisao u čovjekovom životu, ne može razumjeti ni istiniti smisao života svijeta; a i u ličnom čovječijem životu ono što je glavno – tj. duhovno stanje čovječije duše – u svijetu se gleda kao na neku malo važnu stvar, a ono što je zaista malo važna stvar – tj. vanjsko, materijalno blagostanje, doživljava se kao glavna stvar u životu. Tako je u i životu svijeta… Za mnoge pitanje o sudbini Crkve, kao i pitanje o borbi dobra i zla, nisu ništa drugo do obične tričarije, sudbina svijeta i dostignuća kulture, pak, za njih je najvažnije i najnasušnije djelo istorije; međutim, to, iako je i važno, iako nije „isprazna komedija“, nije, niti uopšte može biti, od prvostepenog značaja.
Nepoznati. Može li se smatrati da je sve što ti govoriš o istorijskom procesu – učenje Crkve i svetih Otaca?
Duhovnik. Crkva uči o kraju istorijskog procesa i o pojedinim njegovim momentima. Ali to razotkriva i sav njegov put.
Nepoznati. Mislim da opšte poimanje svjetskog procesa neće biti potpuno ako ne kažeš nešto i o njegovom kraju.
Duhovnik. Potpuno tačno.
Nepoznati. Zato ću i da te zamolim da mi o tome što podrobnije ispričaš.
Duhovnik. Ovdje već neću više govoriti ja: ovdje niko neće drznuti da govori od svojeg razuma. Riječ Božija i sv. Oci rekli su o tome sve.
Počnimo od opšteg stanja svijeta. Do čega će istorijski proces dovesti svjetski život? Gospod je rekao učenicima: „…ustaće narod na narod, i carstvo na carstvo, i biće glad, pomori i zemljotresi kojegdje; a sve to je samo početak bolesti. Predavaće vas tada na muke, i ubijaće vas, i svi će vas narodi omrznuti zbog imena Mojega… zbog umnoženja bezakonja u mnogima će ohladjeti ljubav…“ „Biće tada velika skrb, kakve nije bilo od početka svijeta do sada, niti će ikada do tada biti“ (Mt. 24:7-9, 12, 21).
Apostol o opštem stanju svijeta pred njegov kraj govori: „Znaj, pak, da će posljednjih dana nastupiti vremena teška. Jer će ljudi biti samoživi, srebroljupci, gordi, nadmeni, zlorječivi, nepokorni roditeljima, neblagodarni, nepošteni, nedruželjubivi, nepomirljivi, klevetnici, neuzdržani, žestoki, nedobroljubivi, izdajnici, nagli, nakinđureni, više slastoljubljivi nego li bogoljubivi, prividno blagočestivi, a od sile blagočešća će se od odreći“. „Svi koji će htjeti blagočestivo da žive u Hristu Isusu, biće gonjeni. A zli ljudi i varalice će napredovati u zlu, odvodeći druge u zabludu i sami se zabluđujući“. „Zdravoga učenja prihvatati neće, nego će po svojim željama birati sebi učitelje koji će im češati sluh; i odvratiće sluh od istine i okrenuće se ka basnama“ (2 Tim. 3:1-5,12-13;4:3-4). Sveti Oci kao da su vidjeli pred sobom te nadolazeće strašne dane. Pročitaj sv. Jefrema Sirina i shvatićeš kako će se završiti istorijski proces, bolje od ikakvih teoretskih konstrukcija: „Prečisti Vladika je zbog beščašća ljudi popustio da svijet bude iskušavan duhom lesti, zato što su tako zahtjeli ljudi, da odstupe od Boga i poljube nečastivog. Veliki će to biti podvig, braćo, za vjernike, da ostanu u vjeri, jer će sama zmija sa velikom vlašću činiti znamenja i čudesa, i u strašnim priviđenjima sebe pokazivati kao Boga, i letjeće po vazduhu, i svi demoni, nalik na angele, vinuće se na nebo pred mučiteljem“. „Tada će teško zaplakati i uzdahnuti svaka duša; svi će tada uvidjeti kako ih neizrečena skrb ugnjetava i dan i noć, i nigdje neće moći naći hranu da utole glad. Jer će surovi nadzornici biti raspoređeni na mjesta sa hranom, i samo će onome koji imadne na čelu ili desnoj ruci pečat mučitelja biti dozvoljeno da kupi ono malo hrane koja bude na raspolaganju. Tada će novorođenčad umirati u krilima majki, umrijeće i majka nad svojim djetešcetom, umrijeće takođe i otac sa ženom i djecom nasred trga, i nikoga neće biti da ih sahrani i u grob položi. Od mnoštva leševa, pobacanih na ulicama, svuda će se širiti užasni smrad, koji će strašno da pogađa žive. Sa mukom i uzdasima ujutro će svaki govoriti: „Kad će više doći veče, da odahnemo malo?“ A kad veče dođe, sa najgorčim suzama će sami za sebe govoriti: „Kad će više da svane, da danemo dušom od skrbi koja nas postiže?“. Ali neće se imati kuda pobjeći ili sakriti, zato što će sve biti u pometnji, i more i kopno“. „Mnoštvo zlata i srebra, i svilene haljine, sve to nikome koristi donijeti neće u vrijeme ove skrbi, nego će svi ljudi blaženim nazivati mrtvace koji su pogrebenju predati prije nego li je na zemlju naišla ta velika skrb. I zlato i srebro će se valjati po ulicama, i niko ih se doticati neće, sve će im omrznuti“. „Ridanjem se sreću oni jedan sa drugim, i otac sa sinom, i sin sa ocem, i majka sa kćerkom svojom. Drugovi na ulicama, grleći jedan drugog, prekraćuju živote. Braća, grleći braću svoju, umiru. Vene ljepota lica u svakoj ploti, i ljudi izgledaju kao mrtvaci. Omrzla i omražena postade ljepota ženska. Uvenu svaka plot i želja čovječija. Svi, pak, koji povjeruju ljutoj zvijeri i na sebe stave pečat njezin, pristupiće joj i bolećivo reći: „Daj nam da jedemo i pijemo, jer se istopismo, pomorismo se glađu, i odagnaj od nas otrovne zvijeri“. A taj bijednik, nemajući sredstva za to, sa velikom će im surovošću odgovoriti: „Odakle, ljudi, meni da vam dam da jedete i pijete? Nebo zemlji neće kišu da da, i zemlja ne daje ni žetve, ni plodova“. Zaplakaće tada sva zemlja i svo more, zaplakaće vazduh, i sa njim divlje zvijeri i ptice nebeske; zaplakaće planine i brda, i drveće na ravninama; zaplakaće i vidjela nebeska o rodu ljudskom, zato što se sve uklonilo od svetoga Boga i povjerovalo lesti, i primilo na sebe, umjesto životvornog krsta Spasiteljevog, crtež pogani i bogoborni. Zaplakaće zemlja i more, jer će se odjednom prekratiti u ustima čovječijim glas psalama i molitve; zaplakaće velikim plačem sve Crkve Hristove, jer više neće biti sveštenosluženja i prinošenja“. „Ali prije nego bude ovo, Gospod će, po velikome Svojem milosrđu, poslati Iliju i Enoha, da oni kažu rodu čovječijem šta je blagočešće, da odvažno svima propovjedaju bogoznanje, da nauče ljude da ne vjeruju mučitelju zbog straha, da vape i govore ljudima: „To je lest, o ljudi! Neka joj niko ne vjeruje nikoliko, i neka se niko ne povinuje bogoborcu; niko od vas neka ne pada u strah, zato što će taj bogobrac uskoro biti obezglavljen. Evo, Sveti Gospod ide s neba da sudi svima koji povjeruju znamenjima njegovim“. Međutim, malo će koji htjeti da posluša i povjeruje ovoj propovjedi Proroka“ (Djela Jefrema Sirina, dio II i III).
Takvo će biti opšte stanje života pred dolazak antihrista. O antihristu se u riječi Božijoj govori ovako: „Otkriće se tada bezakonik, kojeg će Gospod Isus umrtviti duhom usta Svojih i iskorjeniti svjetlošću dolaska Svojega, onaj, čiji dolazak će, po dejstvima sotoninim, biti praćen velikom silom i znamenjima i čudesima lažnim, i sa svakojakim prevarama nepravde među onima koji će ginuti ne primivši ljubavi istine da bi se spasli“ (2 Sol. 2:8-10).
I u Otkrovenju sv. Jovana Bogoslova o antihristu je rečeno: „I stadoh na pijesak morski i vidjeh kako iz mora izlazi zvijer sa sedam glava i rogova deset, i na rogovima njezinim deset kruna, a na glavama njezinim imena bogohulna. Zvijer koju vidjeh bijaše kao ris, i noge joj kao u medvjeda, i ralje joj kao u lava, i dade joj zmija silu svoju, i prijesto svoj, i vlast veliku“. „… I pokloniše se zvijeri toj govoreći: ko je kao zvijer ova? i ko može ratovati sa njom? I data joj bijahu usta koja govoriše gordo i bogohulno, i dade joj se vlast da čini šta hoće četrdeset i dva mjeseca. I otvori ona usta svoja za hulu na Boga, da huli na ime Njegovo, i na dom Njegov i na one koji žive na nebesima. I dade joj se da ratuje sa svetim, i da ih pobijedi; i dade joj se vlast nad svakim koljenom i narodom i jezikom i plemenom. I pokloniše joj se svi koji na zemlji žive, kojih imena ne bijahu napisana u knjizi života Agnjeca, zaklanog od postanja svijeta“ (Otkr. 13:1-2,4-8).
O ličnosti antihrista sv. Jefrem Sirin govori ovako. „On će smutiti vaseljenu, pomaknuće krajeve njezine, svih će da pritjesni, oskrnaviće duše mnoge; postupajući više ne kao čovjek blagogovejni, brižni, blagi i nježni, nego u svakom trenutku surov, žestok, gnijevan, razdražljiv, slijepo ustremljen ka svome cilju, neprincipijelan, strašan, odvratan, omražen, mrzak, ljut, lukav, pogibeljan, bestidan, svojom sumanutošću će da stremi on ka tome da sav rod smrtnika sunovrati u pučinu beščašća, i proizvešće velika znamenja, mnogobrojna strahovanja, pokazujući ovo u priviđenjima, a ne stvarno“ (Djela, dio II).
Približavamo se posljednjem trenutku, katastrofi svijeta, kraju života vaseljene. Evo šta je otkrio Spasitelj učenicima Svojim na Gori Jeleonskoj: „I odjednom, poslije skrbi dana tih, sunce će da pomrkne, i mjesec neće dati svjetla svojeg, i zvijezde će pasti sa neba, i sile nebeske će se pokolebati; tad će se javiti znamenje Sina Čovječijeg na nebu; tada će zaplakati sva plemena zemaljska i ugledati Sina Čovječijeg, kako dolazi na oblacima nebeskim sa silom i slavom velikom“ (Mt. 24:29-30).
„…Kao što munja izlazi sa istoka i vidi se čak do zapada, takav će biti i dolazak Sina Čovječijeg“ (Mt. 24:27). Apostol Petar o drugom dolasku Spasitelja govori ovako: „Doći će pak dan Gospodnji, kao lopov po noći, i tada će nebesa sa šumom da minu, stihije će se, razgorjevši se, raspasti, a zemlja i sva djela što su na njoj izgorjeće“ (2 Pet. 3:10).
Taj strašni trenutak neće biti pogibija, nego preobraženje vaseljene. Prema riječi Apostola Petra: „…mi, po obećanju Njegovom, čekamo novo nebo i novu zemlju, na kojima pravda prebiva“ (2 Pet. 3:13)
Apostol Pavle taj trenutak preobraženja naziva tajnom: „Govorim vam tajnu: nećemo svi mi umrijeti, nego ćemo se svi izmjeniti odjednom, u tren oka, uz posljednju trubu; jer će da zatrubi, i mrtvi će vaskrsnuti netljeni, a mi ćemo se izmjeniti“ (1 Kor. 15:51-52).
To nepostižno preobraženje otkrio nam je sv. Jovan Bogoslov u slici Novog Jerusalima: „I vaznese me u duhu na goru veliku i visoku, i pokaza mi grad veliki, sveti Jerusalim, koji silazi sa neba od Boga. I imaše on slavu Božiju. I svjetlost njegova bijaše kao dragi kamen, kao kamen jaspis kristalni. I imaše zid velik i visok, i imaše dvanaestoro vrata, i na vratima dvanaest Angela, i imena napisana na vratima, imena dvanaest koljena Izraelovih…“. „…I temelji zidova gradskih bijahu ukrašeni svakim dragim kamenjem…“. „I dvanaest vrata, dvanaest bisera: svaka vrata bijahu od jednog bisera. I ulice gradske bijahu zlato čisto, kao staklo prozirno. A hrama ja ne vidjeh u njemu; jer je Gospod Bog Svedržitelj njemu hram, i Agnjec. I grad nema potrebu ni za suncem ni za mjesecem da bi se osvijetlio, jer ga je osvijetlila slava Božija, i svjetilnik u njemu je Agnjec“. „I vrata se njegova zatvarati neće ni danju ni noću, a noći tamo neće biti“. „I neće u njega ući ništa nečisto i niko ko je predan mrzosti i laži, nego samo oni koji su napisani u knjizi života Agnjeca“. „I neće više biti ničega prokletog; nego će prijesto Boga i Agnjeca biti u njemu, i rabi Njegovi će Mu služiti“ (Otkr. 21:10-12,19,21-22,25,27;22:3).
Nepoznati. Da… Potresno. Proročka sila! To su riječi koje, zaista, nemaju potrebu za dokazima.
Duhovnik. Napokon, napokon si rekao ono što sam ja toliko dugo čekao od tebe!.. Ali, možda imaš još pitanja?
Nepoznati. Da. Ima još jedno. Samo, ne znam… mislim da se na njega ne može dati odgovor brzo?
Duhovnik. Govori. Potrudiću se da, koliko je u mojim silama, i na njega odgovorim.
Nepoznati. Vidiš… Istina, koju sam ja, čini mi se, napokon, uvidio, ima jednu naročitu osobinu. Barem ja tako osjećam. Ona nije takva da ju je dovoljno samo „znati“. Mora se, neizostavno, početi živjeti drugačije.
Duhovnik. Apsolutno tačno.
Nepoznati. E, dakle, pitanje je moje baš o tome: kako od priznavanja istine preći na novi život? Kako steći pravu vjeru, kako se naučiti molitvi, kako za sebe sazidati – da se okoristim tvojom terminologijom – manastir u svijetu?
Duhovnik. Ti moraš da staneš na put duhovnog života.
Nepoznati. Šta za to moram da učinim?
Duhovnik. Na to pitanje ću ti odgovoriti sljedeći put.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *