DIJALOZI

 

DIJALOZI
 

DIJALOG OSMI
O PROMISLU I SLOBODI VOLJE

 
Duhovnik. Šta te zbunjuje u pitanju o Promislu?
Nepoznati. Nemogućnost pomirenja pojma slobode volje sa crkvenim učenjem o volji Božijoj.
Duhovnik. Reci konkretnije, šta tačno tebi izgleda nepomirljivo.
Nepoznati. Evo, slušaj. Pojam slobode možda i jeste nepostižan za razum, i moguće je da si ti u pravu kada u tom smislu provlačiš paralelu između „slobode“ i „beskonačnosti“. Neka je nepostižnost beskonačnosti slična nepostižnosti slobode, koja je sa formalne strane kao neka „beskonačnost“ u oblasti volje. Bilo kako bilo, mi u pojmu slobode volje ipak postižemo moment „bezuzročnosti“, mada to i ne možemo da zamislimo i osmislimo. Sloboda za našu svijest – to je, u svakom slučaju, mogućnost djelovanja koje ne zavisi ni od kakvih vanjskih pobuda i uslova. Kada za neki postupak kažemo da je „slobodan“, mi time hoćemo da kažemo da on nije učinjen po neophodnosti, nego po ličnom izvoljenju čovjekove volje. Zato moralna odgovornost, kako si ti ne jednom govorio, uvijek podrazumijeva slobodnu volju. A kako je čovjek odgovoran za sav svoj život, tim samim se pretpostavlja da se i sav njegov život sastoji iz niza slobodnih, nikakvim vanjskim faktorima ne uslovljenih postupaka.
A ja, evo, otvaram Jevanđelje, i čitam: „Ne prodaju li se dva vrapca za jedan dinar? A ni jedan od njih ne može pasti na zemlju bez volje Oca vašega; a vama su i sve dlake na glavi prebrojane“ (Mt. 10:29-30). Ta misao o vascijeloj zavisnosti čovjekovog života od volje Božije u savršenoj punoći je izražena u šestoj glavi istog Jevanđelja. „Zato vam kažem: ne brinite se za svoju dušu, šta ćete jesti, ili šta ćete piti, ni za tijelo svoje, u šta ćete se obući. Nije li duša važnija od hrane i tijelo od odjeće? Pogledajte na ptice nebeske: niti siju, niti žanju, niti sabiraju u žitnice; i Otac vaš Nebeski ih hrani. Niste li vi mnogo bolji od njih? A ko od vas, brinući se, može uvećati svoj rast barem za jedan lakat? I za odjeću što se brinete? Pogledajte na ljiljane u polju kako rastu; ne trude se niti predu. A Ja vam kažem da se ni Solomon u svoj slavi svojoj nije oblačio kao jedan od njih. I kad travu po polju, koja danas jeste a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva; a kamo li vas, malovjerni! Ne brinite se, dakle, i ne govorite: šta ćemo jesti, ili, šta ćemo piti, zato što sve ovo neznabošci ištu; a zna i Otac vaš Nebeski da vam treba sve ovo“ (Mt. 6:25-32).
Zar je takav odnos prema životu spojiv sa priznanjem slobode čovjekove? Ako nijedan vrabac ne pada na zemlju bez volje Oca, ako ni jedna dlaka sa glave čovjekove ne pada bez volje Božije, ako je čovjek potpuno nemoćan da sam, svojom voljom promijeni svoj život, ako ne može „uvećati svoj rast barem za jedan lakat“, ako čovjek sam po svojoj volji ni za šta i ne treba da brine, zato što Otac Nebeski zna šta kome treba, postavlja se pitanje: gdje se tu ispoljava slobodna čovjekova volja? Naš život sav zavisi od Boga. Sve se u njemu odvija po Njegovoj volji. Crkva to naziva Promisao Božiji, ali Promisao je nespojiv sa slobodom. Priznati to – znači neizbježno doći do učenja o predodređenju. Ako se svaki pokret života odvija po volji Oca, onda Njegova volja i odlučuje o svemu. Ako je Njegova volja unaprijed odlučila, onda je tvoja volja – ništa. Sa druge strane, kao što priznavanje Promisla isključuje mogućnost slobodne volje, tako i priznavanje slobodne čovjekove volje isključuje mogućnost Promisla. Navešću ti ovakav primjer: razbojnik je napao moju kuću. Opljačkao je, demolirao, strašno naudio mojim bližnjim. A ja vjerujem u Promisao Božiji. Sve je od Boga. Gospod zna šta kome treba. Znači, i razbojnik je od Boga? Ali, avaj: i razbojnik je imao svoju slobodnu volju. Zašto je onda mene napao? Zato što je to bio slobodni izbor njegove volje, ili zato što je takva bila volja Božija? Ako je to bila volja Božija, gdje je onda bila slobodna volja razbojnika? A ako je razbojnik sam tako odlučio, kakve veze sa tim ima volja Božija? Odavde je jasno da priznavanje slobode volje razbojnika apsolutno isključuje učešće volje Božije u tom zlodjelu, a samim tim isključuje i njegov promisliteljni smisao.
To bi bile sumnje koje su se pojavile dok si pričao o tajanstvima, moralnom usavršavanju i monaškim podvizima. Ja nisam u stanju da to sam razriješim.
Duhovnik. Da, tvoje pitanje zaista treba detaljno objasniti. Ono je kompleksno, iz dva razloga. Kao prvo, zato što dotiče čitav niz pobočnih pitanja, a kao drugo, zato što se učenje Crkve o Promislu često prikazuje u potpuno izopačenom obliku.
Nepoznati. Pa ja od tebe i očekujem da mi sve to objasniš.
Duhovnik. Potrudiću se. Mi ćemo opet morati detaljno govoriti o slobodi. Ti već znaš da je, prema učenju Crkve, čovjeku, koji je sazdan po obrazu i podobiju Božijem, darovana slobodna volja. On nije samo čestica materije koja je organizovana tako da bude živo biće i koja je potčinjena, kao i sve u materijalnom svijetu, zakonu uzročnosti. On je nosilac tajanstvenog i nepostižnog nečela slobode, koje njegovu volju čini prvouzročnikom ovih ili onih postupaka, ne uslovljenih ničim drugim, do njegovom voljom. Postupci čovjekovi nisu mehaničke pojave fizičkog svijeta. Oni nisu automatske posljedice nekog uzroka koji se nalazi izvan njegove volje, i nisu prosta posljedica fizičko-hemijskih procesa u samom čovjeku; njih određuje njegova vlastita volja, jer je u uzročno-posljedičnom nizu pojava njegova volja, kao slobodno načelo, uzrok sam po sebi. Čovjek sam određuje ovaj ili onaj niz pojava koje se dešavaju u njegovom životu, i snosi moralnu odgovornost za svoje postupke, zato što to, kako će on postupiti – ovako ili onako, dobro ili loše – zavisi od njegove sopstvene volje, zato što on uvijek sam izabira. I ne po svojoj formalnoj definiciji, nego u suštini svojoj, sloboda jeste jedna od osobina čovjekove duše, koja, jedinstvena u suštini, kao podobije Bića Božijeg, ima i podobije Ipostasi, u suštini svojoj ostajući jedinstvena i nedjeljiva.
Nepoznati. Vrlo dobro shvatam sve što si sada govorio o slobodi čovjekove volje; baš zato ja tebe i molim da mi objasniš – kako se to učenje o slobodi može pomiriti sa učenjem o volji Božijoj.
Duhovnik. Stani malo. Upozorio sam te da je ovdje neophodno dotaći se mnogih pobočnih pitanja. Prvorodni grijeh je bio slobodni akt čovjekove volje. Čovjek je sam izabrao put koji se ne podudara sa voljom Božijom; narušivši od Boga datu zapovijest, stao je na put svojevoljnog samoutvrđivanja. Taj akt, slobodan sam po sebi, doveo je čovjeka do ropstva, i po svojim posljedicama je bio gubitak slobode koja mu je darovana. Djelo Iskupljenja bilo je djelo oslobođenja, ne zato što je uništen grijeh, nego zato što je uništena vlast grijeha u svijetu. Jer, kroz život u Bogu, svaki se čovjek sjedinjuje sa Bogom, po riječima Apostola:: „… koji se sjedinjuje sa Gospodom, jedan je duh sa Gospodom“ (1 Kor. 6:17). Prvorodni grijeh je iskupljen, i mogućnost sjedinjenja sa Bogom je opet postala moguća. A samim tim je ponovo uspostavljena i sloboda. Zato se u riječi Božijoj govori: „… stojte u slobodi koju nam je darovao Hristos, i ne podvrgavajte se opet jarmu ropstva“ (Gal. 5:1). „Kupljeni ste skupom cijenom; ne budite robovi ljudi“ (1 Kor. 7:23).
Nepoznati. Ta sloboda nije realnost koja je data svakom, nego samo mogućnost?
Duhovnik. Ne, ta sloboda je data cijelom svijetu kao realnost, ali čovjek, onako kako je slobodno počinio prvorodni grijeh i time se odrekao od svoje slobode, isto tako se on i danas odriče (ili ne odriče) od slobode koja mu je darovana Iskupljenjem.
Nepoznati. Šta ti podrazumijevaš pod odricanjem od slobode?
Duhovnik. Odricanje od vjere u Hrista Vaskrslog, jer samo kroz vjeru oslobođen čovjek ostaje slobodan, i ne odaje opet sebe u ropstvo grijehu i smrti. Za rješenje pitanja o uzajamnom odnosu slobode čovjekove volje sa voljom Božijom veoma je važno razjasniti sebi sljedeću misao. Nevjerje i stanje čovjekove duše koje iz njega proističe jeste odricanje od slobode i priznanje unutrašnjeg ropstva. Tim odricanjem čovjek, izvana ostajući čovjek, sebe postavlja u isti nivo sa bitijem životinjskim, samo u malo savršeniji vid tog nivoa. On ne pravi od sebe „stvar“, ali se odriče od višeg dostojanstva slobodnog čovjeka. Apostol govori vjernim: „Grijeh ne smije nad vama gospodariti“ (Rim. 6:14).
„Nije valjda da ne znate da, kome dajete sebe u poslušanje, robovi ste onoga koga slušate; ili robovi grijeha k smrti, ili poslušanja k pravednosti?“ (Rim. 6:16).
To stanje robovanja grijehu Apostol Petar je opisao riječima: „A oni, kao nerazumne životinje koje priroda vodi i koje su rođene da se uhvate i zakolju, zlosloveći ono što ne razumiju, u pogibiji će se svojoj istrijebiti“ (2 Pet. 2:12). „Oči su njihove prepune preljubočinstva i neprestanog grijeha; prelašćuju neutvrđene duše; srce je njihovo naučeno lakomstvu: to su sinovi prokletstva“ (2 Pet. 2:14). „Jer govoreći nadmene i prazne riječi oni love u plotske pohoti i razvrat one koji tek što su počeli da bježe od onih koji žive u zabludi. Obećavaju im slobodu, a sami su robovi tljenja; jer, koga ko nadvlada, taj mu je i rob“ (2 Pet. 2:18-19).
I obratno: „… ko pronikne u zakon savršeni, zakon slobode, i ostane u njemu, ne kao slušalac zaboravni, nego kao izvršilac djela, taj će biti blažen u djelu svome“ (Jak. 1:25).
Eto šta treba uvijek imati na umu kada se razmatra pitanje o slobodi čovjekove volje i volje Božije.
Nepoznati. Ja i dalje ne mogu da shvatim – kakve veze imaju ove „uvodne“ tvrdnje sa našim pitanjem?
Duhovnik. Pričekaj. Sad ćeš da shvatiš. Ti si naveo riječi Spasitelja iz šeste glave Jevanđelja od Mateja: „ne brinite se za svoju dušu, šta ćete jesti, ili šta ćete piti, ni za tijelo svoje, u šta ćete se obući“ (Mt. 6:25). Ali si ih završio samo stihom 32-im: „a zna i Otac vaš Nebeski da vam treba sve ovo“. A dalje? Zašto si se baš tu zaustavio? Jer, riječi koje si ti citirao apsolutno su neodvojive od sljedećeg, 33-eg stiha: „Tražite pak najprije Carstva Božijeg i pravde njegove, a ovo ostalo će vam se priložiti“. Kako često ljudi gunđaju i negoduju što se ne ispunjava obećanje Spasitelja „sve, što zatražite u ime Moje, daće vam se“! Oni pamte samo jedan, redukovani dio obećanja: „sve, što zatražite, daće vam se“, a zaboravljaju uslov ispunjenja njegovog: „u ime Moje“. Apostol takvim ljudima poručuje: „Molite, i ne dobijate, zato što molite ne na dobro, nego da u slastima svojim trošite“ (Jak. 4:3).
Isto je tako i sa pitanjem o volji Božijoj u našem životu i o promisliteljnoj o nama brizi Božijoj. Da bi volja Božija u svoj punoći sadržala naš život, treba najprije tražiti Carstva Božijeg i pravde njegove – i tada će se sve ostalo priložiti.
Ako se to pitanje prenese u sferu formalno-logičku, može se reći da onoliko koliko čovjek uspijeva da očuva svoju slobodu i koliko se ne podaje jarmu ropstva – toliko se njegova volja podudara sa zahtjevima volje Božije.
Nepoznati. Ali život nije sastavljen od dejstava samo moje volje. Pretpostavimo da je moja volja slobodna i da je ona usklađena sa voljom Božijom; ali, šta je sa voljom razbojnika? Jer ona takođe određuje moj život. Šta da se radi sa njegovom zlom voljom, kako shvatiti njeno dejstvo na moj život? Kako nju pomiriti sa Promislom?
Duhovnik. Da. Ono što sam do sada govorio, ne rješava to pitanje. Mi smo do sada govorili samo o tome – da li Božija volja ograničava ljudsku volju i da li je time čini „neslobodnom“? Na to pitanje odgovaramo: ne, ne ograničava, zato što se istinsko stanje slobode i sastoji u ispunjenju Božije volje po slobodnom izvoljenju čovjekovom – tako slobodan čovjek, to jest, čovjek koji živi u Bogu, prije i više od svega traži Carstva Božijeg, i sve ostalo mu se tada daje.
A sada ćemo govoriti o volji Božijoj u fizičkom svijetu i o Božijem Promislu u odnosu na sav život uopšte, svo vrijeme imajući na umu ono što nam je o slobodi otkriveno u riječi Božijoj.
Naveo si riječi Spasitelja: „Ne prodaju li se dva vrapca za jedan dinar? A ni jedan od njih ne može pasti na zemlju bez volje Oca vašega“ (Mt. 10:29-30). Šta znače te riječi? U čemu se izražava volja Božija u fizičkom svijetu? Što se tiče svijeta fizičkog, učestvovanje volje Božije u svemu treba shvatati u smislu da sami zakoni po kojima protiče taj život jesu izražavanje volje Božije, i njihova nepromjenljivost i neprekidnost dejstva moguća je samo zato što Gospod naređuje da bude tako, to jest, sadrži sve to u Svojoj volji.
Božija volja je vaseljeni dala nepromjenljivo ustrojstvo. Duša čovječija, pak, s obzirom da u sebi ima Bogopodobno načelo slobode, živi po drugim zakonima. Ipak, i ona, kroz tu materijalnu osnovu svog zemaljskog bitija, čini neku česticu materijalnog svijeta. Zbog toga fizički život može da ovim ili onim dejstvom utiče na naše duševno ustrojstvo, i zbog toga Božija volja može da pomaže našem spasenju kroz takozvane „mehaničke zakone prirode“. Gospod ih usmjerava u skladu sa višim ciljevima našeg duhovnog života. E, ono što je u prirodnom bitiju volja Božija u formi nepromjenljivih zakona koji određuju život vaseljene, to je u čovjekovom životu Božiji Promisao.
Nepoznati. Ti govoriš da Božija volja može da pomaže našem spasenju kroz mehaničke zakone prirode: šta pod tim podrazumijevaš?
Duhovnik. Kao prvo, sveukupnost opažanja koja zavise od pet naših čula. Kao drugo, neposredno djelovanje na našu fizičku prirodu, kao što su, naprimjer, fizičke bolesti ili organski nedostaci, i, kao treće, znamenja i čuda, pošto se i ona oblače u formu fizičku.
Nepoznati. Pojam čuda ti dovodiš u vezu sa učenjem o Promislu Božijem.
Duhovnik. Razumije se.
Nepoznati. Objasni mi to.
Duhovnik. Čudo nije narušavanje „zakona prirode“ kao nekih sila koje su tuđe sili Božijoj. Ono je djelovanje iste te Božije volje, ali ne u formama nama poznatih, stalno dejstvujućih zakona prirode, nego u formi odvojenog akta volje Božije, koja dejstvuje neposredno samo u datom trenutku. U čudu se privremeno zaustavlja projavljivanje volje Božije po kojem materijalni svijet živi uvijek, i Gospod naročitim aktom utiče na ovu ili onu pojavu. Taj naročiti akt Bog uvijek preduzima u promisliteljne svrhe. Ali: „… rod lukavi i preljubotvorni traži znamenja; i znamenje mu se dati neće…“ (Mt. 12:39). Jer, sveznajući Gospod zna da je čudo beskorisno za „rod lukavi i preljubotvorni“. Na taj način, naša vjera u mogućnost čuda je osnovana na našu vjeru u svemoguću silu Božiju, naš razum utvrđuje tu vjeru, videći u fizičkim zakonima dejstvo volje Božije, a u čudu – posebni akt iste te Božije volje, i naše osjećanje nalazi potpuno zadovoljenje u promisliteljnom značenju svakog čuda.
Nepoznati. Sad te shvatam.
Duhovnik. Pređimo sada na pitanje o odnosu slobode ljudske volje i Promisla Božijeg.
Opet moram da počnem sa onim što ti je već poznato. Gospod je čovjeku dao slobodu. Gospod ne vodi čovjeka ka spasenju mehaničkim putem – tako što će pretvoriti u automat i sve njegove postupke time lišiti moralnog sadržaja. Gospod mu daje slobodu da sam za sebe izabere put spasenja, i time omogući svoje slobodno sjedinjavanje sa Bogom u vječnom životu. I ako čovjek izabere put zla, to jest, odlaska od Boga – to nije aktivno izražavanje Božije volje.
Nepoznati. Stani malo! Znači, takav odlazak se čini bez volje Božije? A šta je sa onim „ni jedna dlaka sa glave“?
Duhovnik. Ja sam rekao da takav odlazak nije aktivni izraz Božije volje, ali to uopšte ne znači da se on čini bez Njegove volje.
Nepoznati. Ne razumijem.
Duhovnik. Božija volja popušta da se taj odlazak ostvari, ne presijeca ga Svojom silom, i zbog toga mi utvrđujemo istinu: „sve se dešava po volji Božijoj“. U svakom, čak i najgorem ljudskom postupku učestvuje volja Božija, s obzirom da ne pravi prepreke njegovom ostvarenju.
Nepoznati. Molim te da mi to objasniš na konkretnom primjeru. Na primjeru, recimo, onog razbojnika o kojem sam ti govorio.
Duhovnik. Odlično. Uzećemo primjer sa razbojnikom. Razbojnik je opljačkao tvoju kuću i počinio zlodjelo. Da li je to bila volja Božija? Da, bila je, ali ne u tome što je razbojnik odlučio da opljačka tvoju kuću, nego u tome što je Gospod popustio da se njegova zla volja ostvari i nije zaustavio njeno djelovanje.
Nepoznati. A zašto nije zaustavio? U čemu je onda tu Promisao Božiji?
Duhovnik. O tome ćemo malo kasnije. Nastavimo sada naše razmatranje učenja o Promislu. Čovjekov život ne formira se samo od njegovih postupaka, nego i od postupaka ljudi koji ga okružuju. Ti svoj život ne određuješ samo svojim postupcima; njega, u mnogo većem stepenu, određuju ljudi koji te okružuju. Razbojnik koji te je napao može potpuno da promijeni vanjske uslove tvog života; sav tvoj život zbog tog događaja može da pođe u drugom pravcu. I ako uzmeš u obzir da su ljudi koji te okružuju takođe nosioci svoje slobodne volje, biće ti jasno da se i na sve promjene u tvom životu koje potiču od tuđih zlih postupaka ne može gledati kao na aktivno projavljivanje Božije volje. Pogledaj epohu mučeništva. Šta, i to je bila aktivno dejstvujuća volja Božija? Ne, to je bila zla volja ljudi. A gdje je onda ono „na sve je volja Božija“? Odgovor je i ovdje isti: svi događaji koji zavise od slobodne volje ljudi koji nas okružuju nisu aktivni izraz Božije volje. Ali s obzirom da Gospod može presjeći svako dejstvo čovjeka, svako, bez izuzetka svako projavljivanje slobodne čovjekove volje u odnosu na nas zavisi od volje Božije. Gospod ga popušta, ne presijeca ga Svojom višom voljom.
Nepoznati. Ali ako je volja Božija toliko pasivna, kakvo je onda uopšte značenje takve volje u našem životu? U čemu se manifestuje briga o našem spasenju? Gdje je u našem životu Božiji Promisao? Jer, ako je u svemu potpuna sloboda čovjekova, a Gospod samo „popušta“ – to samo znači da Promisla, kao aktivno dejstvujućeg načela, zapravo, i nema. Čovjek je, na kraju krajeva, prepušten samom sebi.
Duhovnik. Malo si se previše zaletio. Ja uopšte nisam govorio da je volja Božija samo pasivna: ni u kojem slučaju. Ona je i aktivno, djelatno načelo. Ali, i pasivno popuštajući, i aktivno djelujući – ona je u jednakoj mjeri promisliteljna u našem životu.
Nepoznati. Molim te, objasni mi to.
Duhovnik. Gospod ne presijeca sve zle postupke čovjekove, zato što bi ga to lišilo njegove slobodne volje, i pretvaralo bi njegove postupke u uzročno-uslovljene pojave, kojima bi uzrok bila sila Božija. A time bi se uništio svaki smisao života koji je Bog stvorio. Jer, taj smisao leži u slobodnom samoopredjeljenju čovjeka ka dobru i u sjedinjenju njegovom sa Bogom kao posljedici tog samoopredjeljenja. Ali to uopšte ne znači da se promisliteljna briga o zlim ljudima završava samo predostavljanjem njima potpune slobode, i da se briga o ljudima nad kojima se zlo vrši sastoji samo u „popuštanju“ tog zla. Tada bi, zaista, ljudi bili ostavljeni od Boga i bili prepušteni samim sebi.
Nepoznati. Ali u čemu se onda sastoji, ako se dopušta činjenje zlih postupaka, Božiji Promisao? Ja to uopšte ne mogu da shvatim.
Duhovnik. Evo, sad smo došli do tog pitanja. U čemu se izražava Božiji Promisao kada Bog popušta zla djela? U tome, što Gospod promisliteljno sadejstvuje da se ona prežive na dobro našeg spasenja.
Nepoznati. Ne shvatam. Kakvo može biti „dobro“ od zlog postupka?
Duhovnik. Kada nam čovjek pričinjava zlo, mi pod tim zlom vidimo samo njegovo duševno stanje, mi vidimo one pobude koje su njime upravljale. Razbojnik koji je napao kuću učinio je zlo zato što je njime upravljala njegova zla volja. Ali za tebe – ne sa tačke gledišta svijeta, nego sa hrišćanske tačke gledišta – to može da bude zlo, a može i da ne bude zlo, u zavisnosti od toga kako ti to preživljavaš, i šta to daje tvojem unutrašnjem životu. I pljačka, i nasilje, i ostala zlodjela koja su ti nanesena – za tebe mogu biti izvor ozlobljavanja i razaranja tvog duševnog života. Tada će zlodjelo razbojnika i za tebe biti zlo. Ali ista ta pljačka, i nasilje, i svo beščašće koje ti je počinjeno, makar ono i samo po sebi bilo zlodjelo u odnosu na zlu volju koja ga je počinila – za tebe mogu biti izvor velikog blaga, ukoliko ga ti preživljavaš na blago svojeg spasenja, sa trpljenjem, neosuđivanjem, svepraštanjem… Tebe su slagali, oklevetali, uvrijedili – to jesu zli postupci, ali ih ti za sebe možeš pretvoriti u istočnike dobra. Eto zašto su sveti mučenici govorili: „Vi nas možete ubiti, ali nam ne možete nanijeti zla„. Zatvor – to je strašno zlo, ali, koliko je ljudi on priveo Bogu. Mučenje je strašno zlo, ali, koliko je ljudi kroz njega postalo sveto. Nigdje se to ne vidi tako jasno, kao u promisliteljnoj brizi Gospoda o svetoj Crkvi. Koliko li su samo zla nanijeli Crkvi njeni gonitelji u epohi mučeništva! Ali je Crkva, preživljavajući sve na blago svoje, postala Crkva svetih mučenika; rukama njenih neprijatelja, koji su krv svetu prolili po dejstvu Božanstvenog Promisla, stvorena je veličanstvena Crkva. Mnogo je bilo iskušenja u Crkvi, i ljudi su često bivali pokolebani dugim trpljenjem Gospodovim. Nehotice se u njihovim srcima pojavljivalo pitanje: „dokle, Gospode? Zašto popuštaš zlu da trijumfuje? Zašto ga već jednom ne zaustaviš Svojom svemoćnom voljom?“ Ali odgovor na to pitanje u potpunosti je dat u učenju o Promislu: ma kakvo da se zlo čini u odnosu na Crkvu – ono nju uvijek vodi ka blagu, uvijek je čisti i veliča. I najljući neprijatelji njeni, po dejstvu Božijeg Promisla njoj ne mogu učiniti ništa, osim dobra. Jer Gospod ne zida Crkvu Svoju samo neposrednim djelovanjem Božije sile, nego i rukama neprijatelja, popuštajući zlu, koje Crkva preživljava na svoje blago i na svoje dobro. Eto u čemu je Promisliteljni smisao zla koje Bog popušta. Taj je smisao u očuvanju čovječije slobode, i u moralnom zadatku za svakog čovjeka, da svako zlo koje se čini u odnosu na njega pretvori u izvor moralnog usavršavanja i duhovnog svojeg razvoja.
Nepoznati. Ali ja opet ne vidim – u čemu se tu ispoljava taj Promisao, to jest, Božija volja. Bog je popustio zlu da se ostvari, a čovjek mora da to preživi na svoje blago. Gdje je tu Bog? Sve, okreni-obrni, zavisi od čovjeka. Ako imadne snage da na svoje blago preživi zlo koje je Bog popustio – to će biti fenomenalno. Ali ako nemadne – poginuće. Tako mu i treba. Sam je kriv. Ali, gdje je Promisao? Ja opet vidim samo „popuštanje“.
Duhovnik. Griješiš. Božija volja nam aktivno pomaže u ispunjenju tog moralnog zadatka. Da ne bi lišio čovjeka slobode, Gospod ne presijeca volju onoga koji čini zlo, ali onima nad kojima se zlo čini Gospod pomaže da ga prežive na svoje blago. I ovdje Gospod zadnju riječ prepušta čovjeku, da ga ne bi lišio slobode, i ne rješava umjesto njega njegov moralni zadatak, ali mu ipak pomaže da ga razriješi.
Nepoznati. Na koji način?
Duhovnik. Raznim putevima. Prebrojati ih ne možeš. Kroz sve Gospod šalje pomoć čovjeku. Jer, Promisao Božiji se ne smije shvatati samo u negativnom smislu. Gospod ne samo da daje čovjeku slobodu, i ne zahtjeva On samo od njega izvršavanje određenih moralnih zadataka. Prema učenju Crkve, Gospod čuva, poštuje i brine se za svaku čovječiju dušu. Svaki čovjekov pokret, svaku njegovu misao, osjećanje, namjeru – sve Gospod vidi i sve što se može učiniti a da se ne naruši njegova sloboda – radi njegovog spasenja – čini, po neizrečenoj Svojoj ljubavi i milosti. Mi ne znamo sve puteve po kojima vodi Gospod čovjeka ka spasenju. Ali mnogo toga i znamo, iz riječi Božije, iz žitija svetih, i iz iskustva Crkve. Sav je život čovjekov ispunjen, nekada i za njega samog očiglednom, a nekada prikrivenom, brigom Gospodnjom o njemu. Nas ne treba da zbunjuje to što On ne presijeca uvijek zlu volju i ne čini dobra za nas Svojom svemogućom voljom. I tu je Njegova milost. I tu je Njegova ljubav. Jer, u suprotnom, život bi prestao da bude život. Ovako, On, ne oduzimajući slobodu, pomaže našem dobrom izvoljenju, urazumljujući, ukazujući, prosvjetljujući. Na naš život nevidljivo u tom smislu utiču onostrane sile, jer svaka duša ima svog Angela-čuvara, koji brižno vodi dušu ka spasenju; tu su i ugodnici Božiji, tu je i zastupništvo i pomoć Majke Božije. Gospod nas Svojom voljom postavlja u one životne situacije, koje nam pomažu da idemo po odgovarajućem putu. On utiče na našu dušu i tajanstvenim, nama nepoznatim putevima, i kroz svetu Crkvu, i kroz određene ljude koje šalje na našem putu. Milost Božija prema nama, nedostojnim, toliko je bezmjerna, da neke od nas zna da udostoji i neposrednog dejstva – u formi znamenja, viđenja i čudesa.
Nepoznati. Ali ako se „zla volja“ koja dejstvuje u nama pokaže jača, ako zlo nismo u stanju da preživimo na naše blago? Tada Bog „popušta“ čovjeku da pogine?
Duhovnik. Nikad. Prema crkvenom učenju, aktivna Božija volja, popuštajući zlo, uvijek presijeca ono djelovanje zle volje na nas, kroz koje se stvara iskušenje koje prevazilazi naše snage. Božanstveni Promisao popušta zlo samo zbog toga što ono može biti preživljeno na blago našeg spasenja, i zato ne dopušta zlo koje mi nismo u stanju da podnesemo. Ako je Bog popustio zlo – to uvijek znači da je ono u našem životu, kao moralni zadatak – uvijek „podnošljivo“. Zbog toga i svaki čovjek koji ga ne preživi na blago – sam griješi, i sam za to snosi odgovornost pred Bogom. Crkva ne poznaje „nepodnošljivih“ iskušenja. U Svetom Pismu se govori: „… vjeran je Bog, Koji neće popustiti da se iskušavate više nego što možete…“ (1 Kor. 10:13).
Nepoznati. Još jedno pitanje. A šta je sa sudbinom zlih ljudi? Šta znači Promisao Božiji u odnosu na njih? Bog je popustio da oni počine zlo. Nije presjekao njihovu slobodnu volju: i šta? Zbog čega Božija volja „nije presjekla“ – ja sam shvatio. Bog nije htio da ljude liši slobode i učini od njih „mehaničke pojave“. Recimo da je tako. Ali Promisao je briga o spasenju. U čemu se izražava ta briga u odnosu na ljude koji čine zlo?
Duhovnik. U istom onom, u čemu se izražava ona i u odnosu na one kojima se zlo čini. Gospod svima hoće spasenja. I nikoga ne lišava slobode. Ne dobre samo, nego i zle ljude vodi On ka spasenju, i sve što sam govorio o aktivnom značenju Božije sile u djelu našeg spasenja – odnosi se podjednako i na dobre i na zle ljude. On i zlim pomaže da se oslobode od ropstva grijehu, pomaže i njihovom dobrom izvoljenju, urazumljujući, kažnjavajući i prosvjećujući, svakome davajući potrebno.
Nepoznati. Da, ali tada se Bog pretvara u nekakvog „Oca“, gotovo potpuno u zemaljskom smislu, samo što ovaj ima na milijarde djece, i kao kakva sveznalica-zakeralo se petlja u sve detalje i sitnice njihovog svakodnevnog života. A to se nekako baš i ne uklapa u moju predstavu o Bogu.
Duhovnik. E, pa, upravo zbog toga ti i ne možeš da osjetiš veličanstveno značenje onoga što Crkva naziva Promisao Božiji. Zato tebe i zbunjuju prividne protivrječnosti u učenjima o Promislu i slobodi volje. Ti opet pokušavaš da sve obučeš u zemaljske predstave, i opet inertno zemaljsko tako jako zaklanja pred tobom više Božanstveno, da ti vidiš samo spoljni, materijalni život koji te okružuje. Ali probaj da o životu sudiš duhom. Pogledaj na sve iznutra. Zaboravi da je svijet samo materija i da je život duše samo fizičko-hemijski proces. Neka sve što mi preživljavamo u toku našeg zemaljskog bitija za tebe ne bude samo besmisleni niz između sebe ničim ne povezanih fakata. Sjeti se da se taj drugi svijet nalazi, kao u nekoj magli, iza slike ovog svijeta, da je naš ovdašnji duševni život samo odbljesak života inog, da je on sav obuhvaćen silom Božijom. Tada ćeš shvatiti da onako kako Božanstvena volja u nepromjenljivo dejstvujućim zakonima prirode učestvuje u svakom, pa i najništavnijem procesu fizičkog života, tako i sila Božija koja dejstvuje u Promislu Božijem učestvuje i sadrži svaki korak života čovjekovog. Jer, ti ne pitaš na koji način zemlja privlači k sebi svaki kamičak, mada kamenja na zemlji ima beskonačno mnoštvo. I ne pitaš na koji način se svaka čestica vode, kada je ogrije sunce, pretvara u paru, mada je nemoguće izmjeriti sve u paru pretvorene čestice vode, zato što za to niko moći nema. Ne pitaš, zato što ovdje volja Božija dejstvuje u fizičkim, nepromjenljivim zakonima; ne pitaj onda ni na koji način sila Božija u promisliteljnoj brizi obuhvata svaki pokret čovjekovog života, iako ljudi ima „na milijarde“. Volja Božija sve sadrži i zbog toga u svemu dejstvuje, a ako je „u svemu“ – onda za njeno dimenzionisanje nema ni broja, ni mjere.
Nepoznati. Da. To se može prihvatiti. Ja nisam tako zamišljao učenje o Promislu.
Duhovnik. To ne samo da se može prihvatiti, nego se bez toga ne može istinski živjeti, jer vjera u Promisao daje istinsku i tvrdu osnovu svom nešem životu. Nemajući u svom srcu osjećanja Božije brige o nama, čovjek se odaje vlasti slijepog haosa bez osnove, reda i smisla. On je obično zrnce pijeska koje se vrti u nekakvom kovitlacu slijepih sila i koje je nemoćno da osmisli ili promijeni svoje kretanje. Sasvim je drugačije kada je srce ozareno osjećanjem Božijeg Promisla. Čovjek tada nad sobom osjeća tvrdu osnovu. On zna da je život čovjekov u ruci Božijoj, i da ga ta svemoćna Ruka vodi ka spasenju. On ide po životnom putu spokojno, radosno, sa tvrdom nadom da milosrdni Gospod vidi svaki korak njegovog života, da sve što se dešava sa njim – ide „na bolje“, sve ima viši smisao, ništa nije „slučajno“, nego razumno, jer u svemu, uvijek i svuda dejstvuje Božija volja i čuva Njegovo Božije Promišljanje.
Nepoznati. Da. Lični život, zaista, kao da dobija osnovu u takvom shvatanju Promisla. Ali evo još jedno pitanje, koje sam ranije pominjao, a ostalo mi je nerazriješeno.
Duhovnik. Je li ono posljednje?
Nepoznati. Čini mi se da jeste. Ipak, nemogućnost da se na njega odgovori može da sruši svo zdanje koje si ti podigao.
Duhovnik. Kakvo je to pitanje?
Nepoznati. Meni nikada nije bilo jasno – u čemu je, prema učenju Crkve, smisao svjetske Istorije? Evo, ti govoriš o Promislu Božijem. O tome kako Božija sila vodi čovjeka ka spasenju. No, a život svijeta? Po našem učenju, istinski život je u Crkvi. Svijet u zlu leži. Ali Crkva – to je šačica ljudi. Nije valjda da su kultura, nauka, umjetnost, sve čime živi taj u zlu ležeći svijet – isprazna komedija? Nije valjda smisao postojanja tog ogromnog, zlog ali prekrasnog svijeta samo u tome da bi sablaznio blagočestive hrišćane? Nije valjda da je on samo „proklet“ i ništa više od toga?
Duhovnik. Predvidio sam tvoje pitanje. I bez odgovora na njega naše zdanje zaista bi bilo nedovršeno.
Nepoznati. Odgovorićeš mi i na njega?
Duhovnik. Na njega će ti odgovoriti Crkva. A mi ćemo pokušati da izvučemo odgovarajuće zaključke iz tog odgovoa.
Nepoznati. Meni nije važan crkveni autoritet, nego istina.
Duhovnik. Tamo gdje nema crkvenog autoriteta – nema ni istine.
Nepoznati. Da, da. Sada ja više ne protestvujem protiv toga.
Duhovnik. Odlično. Sljedeći put ćemo govoriti o progresu i kraju svjetske istorije. To će i biti odgovor na tvoje pitanje.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *