NASLOVNA » PITANJE PASTIRU, Razno » Da li je odraz neposlušnosti?

Da li je odraz neposlušnosti?

Pitanje:
Starci i oci Crkve savjetuju da se u svakom trenutku i svakoj situaciji ugledamo na Gospoda i činimo onako kako je On činio. Vodeći se tom mišlju zapitala sam se da li bi Gospod, onako neizmjerno dobar prema svakome, sem možda kada govori o farisejima i književnicima, ikada i za ikoga rekao da smrdi. Moj utisak je da i onda kada je bilo i gnijeva u njegovim riječima, taj gnijev nije bio iz mržnje, jer Gospod voli svako biće, već iz želje da i tadašnje, a i sadašnje licemjere dovede do pokajanja. Pogađaju me surove riječi onih od kojih to ne očekujem. One koji su slabi u vjeri takvi istupi i stavovi mogu otjerati od Crkve ili odbiti da Njoj pristupe. Ja jesam slaba u vjeri, ali ne i toliko da bih zbog toga napustila crkvu. Povjerovala sam u onu misao da je svaki čovjek slab, pa i oni koji nas vode. Da nema blagodati od Gospoda tj. da je crkva samo institucija oslonjena na ljude ne bi tako dugo opstala. Vjerujem da je Gospod jači od svega i da voli i mene i vas i muslimane i svakog čovjeka na ovoj planeti. On nam je dao zadatak da slijedeći Njega svakoga volimo. Zahvalna sam Gospodu što sam se rodila u srpskoj porodici i time po prirodi primila i Pravoslalje. Pitala sam se jedno vrijeme šta bi bilo da sam rođena u muslimanskoj porodicu… Strašna misao mi je došla na umi: Pomislila sam da bi koliko se sada trudim da živim hrišćanski isto tako mogla, prosto sledeći tradiciju svojih bližnjih, biti revnosna muslimanka. Iz tog razloga koliko poštujem istinskog hrišćanina pomišljam da tako treba da poštujem i istinskog muslimana, katolika… Nije svako imao priliku da se rodi u pravoslavnoj porodici, niti je svako imao priliku da se upozna sa pravoslaljem pa da odvažno odbaci ono gdje je siguran i čemu po rođenju pripada. Stoga mislim da trebamo imati razumjevanja i tolerancije prema onima koji nisu naše vjere, pa čak i onda kada nam čine kakvo zlo iz nekih svojih vjerskih ili ideoloških ubjeđenja, jer su u zabludi. Po mom nekom mišljenju, na osnovu onoga što sam do sada saznala o Bogu i našoj vjeri, svaki čovjek je Božiji i, kao što sam već rekla, svakog Bog neizmjerno voli. Stoga mislim da je sasvim suvišno, čak šta više, po nas veoma štetno da govorimo kako smo mi Božiji narod. Ako i jesmo Gospodu nešto posebni, ćutimo o tome, Gospodu se zahvaljujmo i trudimo se da to opravdamo. Nije li stalno isticanje toga da smo Božiji narod odraz gordosti koja je smrtni grijeh? Možda sam i suviše smjelo iznosila svoje mišljenje, ali me prosto gorčina i tuga, koju sam osjetila čitajući poruku o tome šta je vladika Atanasije rekao, a onda i odgovor na tu poruku, natjerala na to. (Možda to vladika i nije rekao, ali kako god takve misli i riječi kruže među nama koji se zovemo pravoslavci.) Pitam se, a pitam i Vas: da li je odraz neposlušnost to što se ne slažem sa mišljenjima nekih sveštenih lica? Šta činiti onda kada osjećamo da neki sveštenik nije upravu ili kada smatramo da nešto ne čini ispravno? Ako smatrate da će mi biti na duhovnu korist, uzevši moju slabost u obzir, kažite i svoj komentar na ovo što sam gore napisala. Svako dobro od Gospoda svima vama želim! Zbogom!
Ana


Odgovor:
Pomaže Vam Bog, sestro Ana, Vi ste iznijeli Vaš komentar kome ja, zaista, nemam šta da oduzmem niti da dodam.
Vaše rezonovanje da čovjek nije mogao da bira kada i kakav će se roditi je jevandjelsko, jer to je od Boga, a kakvi ćemo mi ljudi biti u životu – to isključivo zavisi od nas, jer će nas Bog po tome poznati, priznati za svoje – kaže Njegova Svetost naš patrijarh Pavle.
Takodje ste u pravu da niko od ljudi nije bez grijeha osim Boga. Ali ovdje je važno znati da čovjeka, ma ko on bio, ne treba osuđivati već mi svojim djelom i svojom molitvom treba da mu pomognemo, jer Sveti Oci kažu da ne treba nikoga osuđivati, jer Bog odmah popusti i na nas slično iskušenje da bismo mi, našavši se u istom iskušenju, znali sastradavati sa svojim bližnjim.
Mi smo dužni da poštujemo svoje duhovne učitelje i da im se „pokoravamo“, ako se, na žalost, po slabosti dogodi da on pogriješi, opet vam velim, ne treba ga osuđivati jer od toga ne možemo ni on ni mi koristi imati, nego nam to može samo biti na obostranu propast. Apostol Pavle nam zapovijeda da se molimo jedni za druge i da nosimo bremena jedni drugih i da tako ispunimo zakon Hristov.
Što se tiče konkretnog slučaja sa vladikom Atanasijem, o tome znam samo toliko da je rekao da muslimani smrde, i to sam čuo od drugoga, ne direktno od njega. Ne znam ni u kojem je to kontekstu rekao, pa Vam sada ne bih mogao ništa o tome reći. Znam da su nam često na časovima anatomije govorili da crnci zbog nekih žlezda „smrde“, ali to je bila samo konstatacija, ne da bismo ih ponizili; tako isto, ako je vladika to rekao kao konstataciju u tom kontekstu da se od njihovog tjela osjeća drugaciji miris zbog naročitog načina njihove ishrane ili posta, mislim da to nije uvrjedljivo, ali ako je to bilo upućeno kao neko prezrenje prema njima, onda to nije u redu, ma od koga dolazilo. Želim Vam Svako dobro od Gospoda. S poštovanjem, m.P.

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *