NASLOVNA » Apologetika, BIBLIOTEKA » Carstvo Božije i carstvo praznine – Pravoslavlje i duhovnost Nju Ejdža

Carstvo Božije i carstvo praznine – Pravoslavlje i duhovnost Nju Ejdža

Ljudmila Perepjelkina
BOGOHULSTVA SAVREMENOG EKUMENIZMA

„Svesmešljivi ad“

Bogoborna i hristoborna strana ekumenizma sa naročitom očiglednošću očituje se u težnji ekumenista da stvore nove „liturgijske stilove“. Tako oni dozvoljavaju a ponekad i pozdravljaju praćenje „bogosluženja“ ultramodernom orkestarskom, džez i rokmuzikom koja bi trebalo da „obodri“ one koji se mole, osobito mlade. Omladinski žurnal „Rizik“, koji u Ženevi izdaje Ekumenistički savez crkava propagira „živi liturgijski stil“. Bogohulna raspojasanost tog „crkvenog“ časopisa je bezgranična. Tako je na jednoj od njegovih strana bez komentara velikim krivim slovima bila odštampana napadna antihrišćanska poruka: „Vaploćenje se još nije zbilo“ (The Incarnation not yet taken place). Isti taj „Rizik“ tvrdi i to da je „udaranje u bubnjeve isto tako dobro kao i zvon crkvenih zvona“ (Risk, vol. V N.N. 3/4 Geneve, 1969, p. 4, 4. 46).
Svoja bogosluženja ekumenisti prate ne samo orkestarskom muzikom no i najrazličitijim između ostalog i „evangelističkim“ ili „hrišćanskim“ plesom. Primjetimo da i sam naziv „evangelistički“ za ples, koji je postao zlokobna pojava našega vremena u tijesnoj vezi satanizmom, nosi u sebi lažljivu rugobu i đavolji podsmijeh nad blagom viješću Hrista Spasitelja.
Rokenrol ili „rok“, postavši planetarnom kobi mladih sviju zemalja, već mnogo godina prenosi svoju vijest… iz preispodnje, da bi obogaljio, razvratio ili sasvim upropastio što veći broj mladih, emocionalno nezaštićenih ljudi.
Ekumenisti vole najrazličitije „zabave“ i razonode (to je onaj „svesmešljivi ad“ o kome govori pravoslavna molitva!). Oni, kao što smo rekli, vole i sve moguće plesove. Čak i molitvu „Oče naš“ ekumenisti „plešu“! O tom strašnom činu bez imalo zazora piše pomenuti ekumenistički časopis, pričajući kako je za vrijeme „evharistije“ koju je vršio jedan pastor, indijski ekumenista Roni Sekveira plesao molitvu „Oče naš“. Snimak objavljen u časopisu demonstrira “ igru kao sredstvo liturgijskog izraza“, što je bila i tema doktorske disertacije dotičnog indijskog plesača.
Ove drske, bogohulne novotarije nespojive su sa pravoslavnim poimanjem bogosluženja, posebno, crkvenog pojanja. Ugodnici Božiji svagda su na crkveno pojanje gledali kao na sredstvo za rasplamsavanje molitveno/pokajnog raspoloženja onih koji se mole, koje nas uznosi gore u netljeni svijet Duha Svetoga. Blagodatno crkveno pojanje molitava pripomaže približavanje duše Bogu. Pravoslavno bogosluženje otkriva pred onima koji se mole drugi, viši svijet, pomaže nam da božanstvenu Liturgiju osjetimo kao nebesku službu, koje se vrši ovdje dolje, na zemlji. Po riječima sv. Jovana Zlatoustog, „na nebu slavoslove Angeli, na zemlji ljudi. U crkvama ljudi obrazuju horove, koji podražavaju angelskom slavoslovlju; na nebu Serafimi poju Trisvetu pjesmu, na zemlji tu istu pjesmu uznosi mnoštvo ljudskih bića – i tako se tvori zajednička svetkovina nebeskih i zemnih stvorenja, jedinstvena blagodarnost, jedinstveno ushićenje, jedinstveno u horu radosno stajanje. Ono je ustrojeno neizrečenim snishoćenjem Gospoda, sastavljeno Duhom Svetim, sazvučja satkana blagovoljenjem Oca!“

Molitva za mir u Asiziju

Uostalom, ekumenizam ne pokazuje danas svoj zverski, apokaliptički lik samo meću mladima. Ne tako davno, 27. oktobra 1986. g. papa Jovan Pavle II sazvao je bio u Asiziju (Italija) 150 predstavnika raznih religija radi „opšte molitve za mir“. Tu su bile predstavljene sve religijske nijanse koje postoje na zemlji, čak i satanoslužitelji raznih divljih plemena Afrike i američkih Indijanaca. Tibetski Dalaj Lama požurio je da se među prvima odazove papinom pozivu. Šokantno zajedničko moljenje svih tih religioznih grupa obavljeno je u hrišćanskoj bazilici „Sveta Marija Angela“ u Asiziju, u kojoj su se u svojim ritualnim odeždama javili budisti i divlji idolopoklonički plemenski vođi… Papa je ganuto gledao na različite manifestacije svojih zvanica. Priklonivši glavu, „sa pobožnošću“ je gledao na „lulu mira“, koju su pušile u čast velikog nebeskog duha dve indijanske poglavice… Jedan od njih izjavio je tada, da „prije nego što nađemo mir unutra u svojim srcima, treba da ga uspostavimo na zemlji“, izražavajući time potpunu suprotstavljenost svoje religije Hrišćanstvu. A u hramu Svetog Grgura indijanski poglavica iz Amerike izjavio je da se, naporedo sa tradicionalnim demonosluženjem kome je odan i koje na ovom skupu predstavlja, oseća u isti mah i rimokatolikom.

Kanbera – hula na Duha Svetoga

Svaki novi ekumenski susret donosi nešto novo, nešto duhovno još strašnije. To je posebno pokazala VII ekumenska Skupština Ekumenističkog savjeta Crkava, održana 720. februara 1992. g. u Kanberi. Glavna tema skupštinskog zasijedanja bio je Duh Sveti: „Dođi, Duše Sveti, obnovi svu tvar!“ „Interesantno je primjetiti da su se tokom cjelokupne istorije Crkve jeretici i bogoodstupnici djelima ili riječima vazda spoticali o Duha Svetoga i uznosili hule na Njega, što im se, po riječima našega Gospoda, „neće oprostiti ni u ovom vijeku ni u budućem“ (Mt. 12, 31).
Istupanje učesnice iz Koreje, profesora bogoslovlja prezbiterijanke dr Čung, bilo je, u skladu sa temom skupštine, takođe posvećeno duhu, tačnije – „duhovima“ (!). Ovaj „predavač“ demonstrirala je seansu, koja predstavlja mješavinu crne magije i spiritizma: okružena ritualnim maskama, ona je na svojim dlanovima zapalila plamen, prateći to basmama koje je izgovarala na engleskom jeziku. Učesnici skupštine vidjeli su i slušali taj bogohulni čin, a neki i učestvovali u njemu, koji je započeo riječima: „Dobro došao, Sveti Duše: neka nam Tvoj ritam da bodrost! Dođi, Sveti Duše i obnovi vaseljenu!“ Odmah poslije toga počelo je prizivanje duhova mladenaca, koje je ubio Irod, duša domorodaca raznih zemalja, koji su poginuli u kolonijalnim ratovima, duše ubijenih u Kini i Litvaniji! „Nije profesorka zaboravila i duha zemlje, vazduha i vode… Na kraju je dozvala: “ Dođi, duše Isusa, koji je bio raspet na krst“! (Ove riječi navedene su tačno onako kako su se čule u dokumentarnom filmu „Crkve usred Kanbere“, koji nam je, zajedno sa štampanim tekstom dostavila finska televizija; film je, inače, bio prikazan i na finskoj TB 1).
Poslije svoga istupanja korejska ekumenistkinja toplo se zahvalila učesnicima skupštine na pažnji ukazanoj njenom predavanju. Između ostaloga, rekla je i ovo: „Ja smatram da je sva stvar u vlasti. Put pokazuje onaj ko ima vlast. Ko to može da čini, kada je riječ o sili Duha Svetoga? Do sada pravo da na to ukazuju pripadalo je crkvenim vlastima, svetim ocima, muževima, naučnicima i klasi privilegovanih iz civilizovanih zemalja. Ali, ja izjavljujem da mi predstavljamo novo, postkolonijalno pokoljenje, mi smo nova paradigma, novo vino, koje se ne može ulijevati u stare mjehove… I ovdje Sveti Duh vrši svoje djelo, obnavljajući crkvu, pomaže čovječanstvu da preživi“. Dakle, nova paradigma nove crkve!? To je ono strašno naličje ekumenizma, te strašne pojave naših dana koja voli da djeluje u humanitarnim, egalitarnim i miroljubivim odježdama.
Na toj svetskoj skupštini bilo je i mnogo drugih drskih izazova Hrišćanstvu… Interesantno bi bilo znati kakav je odjek kod tamo prisutnih „pravoslavnih ekumenista“ imao poziv muželožnika (homoseksualaca) i ženeložnica (lezbijki) da budu „kao seksualna manjina“ uzeti u zaštitu naporedo sa ugnjetavanim žrtvama rasizma!? Taj poziv, odštampan na drugoj strani biltena XII Skupštine Ekumenističko savjeta crkava, saopštava da je njih (sodomite) na Skupštini predstavljala delegacija na čelu sa najstarijom „sveštenicom“ Nensi Vilson, zajedno sa „pastorima“ Kit Čeri i Stiv Pitersom, koji su članovi međunarodne organizacije muželožnika i ženeložnica pri Savjetu crkava (!) Isti taj bilten više puta je objavljivao tekstove u kojima se izražava solidarnost sa ekumenistima homoseksualcima, banalizujući samim tim sodomski grijeh i postavljajući ga kao normu (Assembly Line Canberra, N3, r. 2, N6, r. 2, N10 r. 2).
Savremeni zaštitnici „seksualnih manjina“ kako se danas eufemistički nazivaju oni koji su ogreznuli u porok razvratnika, trebalo bi da se sjete suda Božijeg nad Sodomom i Gomorom. Sveto Pismo (Post. 18, 2022 i 19, 129) daje jasan odgovor na pitanje o muželožništvu (i njegovoj ženskoj varijanti). Crkva taj grijeh smatra smrtnim, tj. grijehom koji ako ostane nepokajan vodi ka vječnoj propasti. Zato pokušaji „biološkog“, „genetičkog“, „socijalnog“ ili kakvog drugog načina opravdavanja sodomita jesu štetni i za ljudske duše pogubni.
Dozvoljenost svega, karakteristična za savremeni svijet koji teži da mrzost i grijeh ozakoni, ta svedozvoljenost je sloboda onih koji idu u propast!
Tokom ove skupštine držana su i najrazličitija „bogosluženja“: „Mise“ sodomita, „ćutljive službe“ kvekera, „vrela“ bogosluženja Evangelističke ‘crkve’… Polunagi afrički i aboridžinski muzikanti su svojom zaglušujućom muzikom vjerovatno stvarali svojevrsni zvukovni fon zajedničkih, interkonfesionalnih molitava, koje pripremaju tle za „sjedinjenje svih u evharističkoj zajednici“?!…

Ključne reči:

2 komentar(a)

  1. sestra Rada

    Pomaže Bog draga braćo i sestre u Hristu!
    Zanima me otkud simbol Lobanja i kosti tzv. Adamova glava na zastavi nekih Svetogorsih monaha?
    To jeste ispred nekih kelija?
    Ne želim da se osete nelagodno ljudi koji su tamo ili su bili u isposnicama.
    Volim Svetu Goru i priče Svetogorskih Staraca.
    Ovo pitam jer sam čula da postoji takva zastava ispred vrata nekih kelija?
    Da li je taj simbol Pravoslavan?
    Uz dužno poštovanje i prema našim borcima u Drugom svetskom ratu koji su takođe imali zastavu sa tim simbolom-Za kralja i Otadžbinu.
    Sastradavali su za naš narod.
    Ne znam otkud taj simbol u našoj veri?
    Blagodarim na odgovoru.
    Bog vam dobra dao dobri ljudi !
    Živi i zdravi bili!

    Amin +++

  2. Draga sestro Rado,

    Bog ti pomogao. Adamova glava (grob Adama: http://www.svetazemlja.info/strana_sr.php?strana_id=53 i Golgota: https://sr.wikipedia.org/sr/%D0%93%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%BE%D1%82%D0%B0 ) odnosno lobanja našeg Praoca se ikonopiše u donjem delu scene Raspeća našeg Gospoda Isusa Hristosa kao Novog Adama tj. Bogočoveka ( https://sr.wikipedia.org/sr/%D0%A2%D0%B5%D0%BE%D0%BF%D0%B0%D1%81%D1%85%D0%B8%D0%B7%D0%B0%D0%BC ) na koju kaplje Njegova Krv kao čin iskupljenja grehova celog čovečanstva, citiram:

    Jevanđelje po Svetom Apostolu Luki 21 ( http://www.pouke.org/svetopismo/biblija.php?lang=sinod&lang2=&book=42&chap=21 ): 19 „Trpljenjem svojim spasavajte duše svoje.“ tj. „Daj krv, primi Sveti Duh“.

    Adamova lobanja sa ukrštenim kostima se pojavljuje i na Velikoj shimi (Svetogorski monasi nemaju tzv. Malu shimu, već imaju samo ovu pomenutu):

    https://sr.wikipedia.org/sr/%D0%92%D0%B5%D0%BB%D0%B8%D0%BA%D0%B0_%D1%81%D1%85%D0%B8%D0%BC%D0%B0

    Što se tiče zastave nekih Svetogorskih monaha koju si pomenula, mislim da se možda radi o sledećem:

    „But to bring a sword“: Extra Ecclesiam nulla salus („LIBER DE CATHOLICAE ECCLESIAE UNITATE“ by Cyprian of Carthage) => „Live by the sword, die by the sword“: Join, or Die [Psychogeography ($£X MAJIK RITUAL / evoL PsychogeogrAphix 2004), You’re either with us, or against us & Anaconda Plan] => Liberty or Death => Eleftheria i thanatos => Unification or Death; Unity or Death; Death of Tyranny! => Freedom or death => With faith in ‘God’! For King and Fatherland! Freedom or Death! => „Orthodoxy“ or Death)

    http://www.ship-of-fools.com/gadgets/fashion/media/orthodoxy_or_death_t_shirt.jpg

    tj. o raskolništvu koje svoje korene kroz ljudsku istoriju ima u masonštini odnosno u nesrećnom pokušaju da se poveže „prosvetiteljski“ nacionalizam sa Pravoslavljem i stvori monarho-klerikalizam odnosno teokratija.

    S Bogom, a ne slobodno-od-savesti „zidarsko“ zbogom.

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *