NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Vladika Nikolaj » CAREV ZAVET

CAREV ZAVET

CAREV ZAVET

GLAVA ŠESTA

U kojoj se govori o prevashodstvu uma kod onih koji se privole carstvu nebeskom

Progovori Lazar i reče:
– Ali , kaži mi, svetli građanine nebeskog carstva, kakva će korist biti narodu mome od privoljenja carstvu nebeskome?
Odgovori mu na to građanin nebesa:
– Privoljenje carstvu nebeskome vaistinu će doneti neiskazane koristi narodu tvome. Očistiće mu um, srce i volju. Tako će mu celu dušu učiniti sjajnim ogledalom, u kome će se ogledati naš besmrtni svet i život. Carstvo nebesko ući će unutra u njega, i on će kao dostojan ući u carstvo nebesko.
Prvo, velim, očistiće mu um. Što je vama smrtnima glava telu, to je um duši. I kao što se glavom stražari nad telom, tako se umom drži straža nad dušom. I mada je sedište uma u srcu, njegove su glavne straže prema svetu vidljivom u glavi. Um prima preko čula, pa ih onda sam prosejava i sudi. Kako će čovek prosejati i prosuditi spoljne utiske, to najviše zavisi od duha, kojim je cela duša nadahnuta, pa i um. Ako je u čoveku nebeski Božji Duh, onda će um njegov biti čist i snažan, to će sve moći ceniti i suditi po Stvoritelju svome i kroz Stvoritelja. Kao što je rečeno kroz usta proroka:“u svijetlosti Tvojoj vidjećemo svetlost“. Osvetljen nebeskim Božjim Duhom um čovečiji i sam biva obožen i kroz to svetao, čist i bodar. Pomoću nebeske svetlosti u sebi on posmatra i vidi sve tvari i događaje; to jest čita ove jasno i saznaje njihov smisao i značaj. Takav um, zakvašen Duhom nebeskim, neda se zavarati nikakvom senkom ni tamom koja bi, gonjena od nižeg duha, kretala čoveka nasuprot Boga i odvodila od Boga.
Takav je prvobitan, čist i bodar um, što ga je Tvorac stvorio u duši čovekovoj i obasjao ga Duhom iz Sebe samoga. Ali čim se um uprlja, on se i olenji, te prestaje biti gospodar spoljnih utisaka. Straže malaksavaju, i stranci navaljuju unutra u grad duše ljudske. Um gubi nebesku svetlost, a s tim i silu. Niti može da razlikuje ni da odbije. Sklanja se pred svakim čulnim utiskom. Šta više, trči i traži ih i uvlači unutra, bez procene i razbora. Čovek sa takvim pomračenim i raslabljenim umom pre svega izgubi svoj mir. Bez duševnog mira on juri tamo amo po svetu i traži sve nešto novo i novo ne znajući ni sam šta traži. Ustvari on traži izgubljenog boga, kroz koga je bio gospodar i sudija svih tvari okolo sebe. Sada on trči doskorašnjim slugama i robovima svojim i raspituje ih za gospodara. U njega ne ulazi kao nekad samo stvarni smisao tvari, nego njihove senke, i to onako kako ih telesne oči vide, telesne uši čuju, i jezik kuša, i nos miriše, i koža opaža. Preko duša takvih ljudi grme vasionska kola prirode kao preko lešina. To gaženje i uništavanje čoveka podržavaju adski duhovi sa zlobnim veseljem, dok mi čuvari duša ljudskih odstupamo u stranu, po naređenju Svevišnjega, i s tugom gledamo one, koji sami sebe gube i ginu za oba sveta.
Mi duhovi gledamo um jednog čoveka u stvarnosti i celini kakav on jeste. No vi, telom obloženi, niste u stanju tako gledati. Vi cenite um prema mislima. Zbog toga se često varate. Jer pokvaren um često se maskira privlačnim mislima kao ružno lice belilom. A prav i čist um opet neretko se sakriva pomoću jurodstva. Zato ću ti sad predstaviti razliku između misli čoveka privoljenog carstvu zemaljskom i drugog, privoljenog carstvu nebeskom.
Privoljen carstvu zemaljskom, što god opazi u ovom svetu, prima kao stvarnost, i ceni u odnosu na svoju korist. Pogleda li u komad zlata, on ne misli na zlato kao tvar Božju, niti istražuje simvolični značaj zlata, nego misli samo kakva bi sve zadovoljstva mogao on pribaviti za to zlato. Pogleda li tuđu njivu, on ne misli na čudesnost useva što iz zemlje raste, nego misli kako bi on zadobio za sebe tu ili takvu njivu. Opazi li belo jagnje u zelenoj livadi, on ne misli na jagnje kao jagnje, nego na jagnje kao obrok svoj. Sretne li tuđu ženu, on ne pomišlja na nju kao na mater, niti na umetnost besmrtnog Umetnika, nego pomišlja na uvredu i sramotu. Ako li je knez jednog naroda, on ne misli sa strahom na svoj dug prema Bogu i narodu, niti prosi od Boga mudrost, da može valjano upravljati svojim narodom. Nego samo misli o dugu naroda prema njemu. O susednim kneževima pak misli jedino, kako će ih poniziti, sa vlasti oboriti i njihove države prisvojiti. I tako sve misli privoljenog carstvu zemaljskom jesu telesne, zemaljske, životinjske. Um njegov sav mračan za istinu, sav paučljiv. I on širi paučinu svoga uma svuda oko sebe. A to su sulude, mračne i lažne misli.
Privoljen pak carstvu nebeskom, neprolaznom i besmrtnom, o svemu misli kroz Stvoritelja svoga. Videći zlato, on misli na Onoga, koji je stvorio taj krasni metal i pod zemlju ga sakrio. I još misli na nepromenljivi sjaj istine, koju taj metal označava u duhovnom pogledu, i na vrline duše, koje on označava u moralnom pogledu. Gledajući susedovu njivu, on o njoj misli prvo kao o svojini Božjoj, na kojoj je sam Bog prvi i glavni delatelj. Po tom on pohvaljuje u mislima trud domaćina njive, koji ju je iskrčio, ogradio, uzorao i posejao. I moli se u sebi Domaćinu vasione, da blagoslovi toliki trud čovekov, i daruje plod njivi njegovoj, da mu se deca mogu ishraniti, i Njega, svoga Tvorca, proslaviti. Vidi li jagnje u livadi, on misli na svemudrog Promislitelja, koji tako divno odeva jagnje, hrani ga i štiti. Sretne tuđu ženu, on misli s poštovanjem o njoj kao o materi, kojoj je njegov i njen Otac odredio naročiti zadatak i put spasenja u ovome hitrom stanstvovanju zemaljskom. Ako li je knez jednoga naroda, on sa strahom pomišlja na dug svoj k Bogu i k narodu, prosi od boga mudrost, da može valjano upravljati narodom na slavu Gospodnju. A susedne kneževe on u sebi blagosilja, i moli se Bogu za njih i za narode njihove kao za braću svoju.
Raduj se, dakle, izbraniče Božji, jer si pravilan izbor učinio i živonosan zavet narodu svom ostavio. Privolevši se carstvu nebeskom ti si približio Boga narodu i narod Bogu. Time si predao narod svoj brizi najvećeg Lekara i Iscelitelja, koji vidi najskrivenije rane duša ljudskih, i koji jedini zna i može da ih isceljuje. Gorkim lekovima On će očistiti um narodu, zapojiti ga dahom Duha Svetoga, i učiniti ga ponovo svetlim i silnim. Povratiće mu um nebeski, kojim se misli slično Darodavcu uma. I narod će se tvoj osloboditi od duha zemnog i adskog, i osposobiće se da misli angelski, duboko, visoko, prozorljivo, duhovno. Svojim umom on će nadmašiti svoje pretke iz slobode kao i svoje gospodare zavojevače. Umotvorine, koje će narod tvoj javiti u vekovima robovanja, biće svetao izraz svetloga uma njegovog. I biće na divljenje dalekim pokolenjima u slobodi.
Tako će se um naroda tvoga oprati, izlečiti, obožiti i do nebesa uzvisiti. U mislima njegovim ogledaće se beskrajni um Onoga, koji je sav Um;u kome se ne može začeti i u koga ne može niodkuda ući pogrešna misao. Sunčana svetlost tama je prema svetlosti toga večnog Uma. I kristal je kao neprovidan granit prema jasnosti i zračnosti misli Njegovih. Sve nebeske sile umne su od prevečnog Uma Stvoritelja svoga. Taj Um je Njegov i u Njemu. U Njemu se večno rađa, i od njega obasjava mudrošću svu tvar na nebesima i u podnožju nebesa. On sve zna ne ispitujući. Sve vidi u trenutku ne gledajući očima. Sve pokreće i rukovodi ne pokrećući se s mesta na mesto. Mimo Njega nema pravog uma. Niti igde ijedne pravilne misli nasuprot Njegovim mislima.

Ključne reči:

Jedan komentar

  1. Radmila Lolić

    Sve pohvale na pravim iskonskim vrijednostima Pravoslalja

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *