NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Knjige i izabrani članci » BUDI VJERAN DO SMRTI

BUDI VJERAN DO SMRTI

Isječak iz zapisa monaha-pustinjaka o.Merkurija (Popova) iz Novo-Atonskog Simono-Kananitskog manastira (Kavkaz, Rusija) o mučenicima i ispovjednicima novoatonskim, koji su stekli svoje vijence u godinama ljutih bogoboračkih boljševičkih gonjenja.
 

+++

BUDI VJERAN DO SMRTI
 
Vrata se bešumno otvoriše, u ćeliju uđoše dežurni i dvojica stražara. Došavši do mene (stajao sam nedaleko od vrata) dežurni zapita : „Kako se prezivaš?“ Odgovorih. Po ranijem dogovoru stražari me, ne čekajući njegov znak, zgrabiše jedan za jednu, a drugi za drugu ruku i zavrnuše ih za leđa. Pri tom zvjerskom aktu ja se toliko uplaših da sam izgubio samokontrolu. U nogama mi se zatresoše sve žile, koljena kao da mi se skršiše i skoro izgubih saznanje. Koz 15-20 sekundi mukle ćutnje, u kojoj su svi zatvorenici sa pritajenim disanjem gledali na pripremu naredne žrtve za egzekuciju, dežurni zaključa moje ruke u lisice i reče : “ ‘Ajde, izlazi u hodnik“.
Izašavši u hodnik zastadoh. Dežurni me obiđe i krenu naprijed naredivši „Slijedi za mnom“. Pošao sam, dvojica stražara su išli pozadi. Prošavši jedan hodnik, dežurni skrenu u drugi i prošavši ga do kraja okrenu u još jedan kratki hodničić. Došavši do duplih vrata on izvadi iz džepa šinjela ključ, otključa njime unutrašnja vrata i otvori izlazna. Zatim siđe niz nevelike stepenice napolje na zemlju. Ja krenuh za njim ali, spuštajući se niz stepenice sa naopako zaključanim rukama, okliznuh se i izbubivši ravnotežu, počeh padati. Jedan od stražara koji su išli pozadi zgrabi me i pridrža. Sišavši na zemlju, nehotice obratih pažnju na jarko električno osvetljenje koje je gorelo po svoj teritoriji tamničke ograde, tako da je bilo vidljivo svuda, kao po danu. Na vrhovima visokih zidova stajale su četiri stražarske kule sa ugrađenim reflektorima koji su osvjetljavali zatvor i liniju zaključane zone, malo uvučenu u unutrašnjost ograde i zamandaljenu katancima.
Povedoše me po asfaltnom putu, zatim okrenusmo iza ugla zgrade. Prošavši nekoliko duž zida zaustavismo se kod željeznih vrata koja su zatvarala ulaz ispod zdanja tamnice. Na ta vrata sam obratio pažnju još onog dana kada su nas dognali kamionima unutar zatvora. Dugo sam ih razgledao, želeći znati zašto su ona željezna, i izveo sam bio zaključak da tamo nema nista živo. Tada je na njima visio katanac, sada katanca nije bilo. Došavši dotle jedan od stražara se odvoji i pođe u tamničku kancelariju, dvadesetak metara dalje. Dežurni povuče za kvaku vrata i ona su se škripom otvoriše; zatim okrenu elektro-prekidač sa unutrašnje strane vrata. U daljini se uključi ogromna sijalica i osvijetli podzemni hodnik koji se nalazio na velikoj dubini. Dežurni, išavši naprijed, spusti se po širokim cementnim stepenicama naniže. Za njim sam išao ja vođen dvojicom stražara. Obrevši se u tom uskom i niskom hodniku, obratih pažnju na zidove; bili su od bijelog kamena. Pod je bio drveni, čisto opran, najvjerovatnije od nekog specijalno obučenog radnika tamničke posluge koji je imao pristup tu i održavao ga u odgovarajućem poretku. Došavši do kraja hodnika dežurni napipa rukom na zidu i uključi drugi prekidač. Sijalica iste veličine obasja na kraju hodnika neveliko četvorougaono podzemno skladište u vidu sobe, gdje je bio strogo zabranjen pristup čak i licima iz dobrovoljne tamničke posade.
Pred mojim očima se ukaza užasan prizor, koji ne može predstaviti sebi niko ko nije bio u tom adskom mjestu. Pored jednog od zidova tog podzemnog skladišta ležaše cijela gomila strijeljanih ljudi, nabacanih nasumice jedan na drugoga. Glave im bijahu tamo i ovamo, najvjerovatnije s namjerom da ta gomila ima određenu formu.
Drveni pod u toj posebno izrađenoj pećini bješe više od polovine pod gustim zalivom krvi, koja se već zgusnula u periodu noći. Ljudi koji su primili tu mučeničku končinu bjehu isključivo monasi. To se vidjelo po njihovoj odjeći jer svi bjehu odjeveni u podrasnike. Ali raspoznati ko su zapravo oni bilo je nemoguće, iako su se lica nekih od njih vidjela. Sva suština je bila u tome što su kose sa glava, brkovi i brade svih nas bili obrijani odmah po dolasku u tamnicu. Usled toga spoljašnji lik svakog od nas je bio promijenjen toliko da nijesmo mogli prepoznati jedan drugoga. Pritom, lica svih tih trupova bila su skroz krvava.
Ni jedan umjetnik nebi mogao izobraziti tu užasnu sliku, ne vidjevši je svojim očima. Od prvih strijeljanih u ponoćne sate i bačenih u prvi red te ljudske gomile krv je tekla na pod. Od ubijenih malo kasnije i bačenih preko njih krv se slivala na one ispod, krvaveći svojim tokom svu odeždu njihovu. Strijeljani još kasnije zakrvavljivali su sve ispod njih lezeće. I tako je krv njihova, slivajući se na pod, plavila već zgusnutu krv ranije pobijenih i kroz malo vremena i sama se zgušnjavala, raširivši se malo dalje u svom rasticanju po podu. Iz strijeljanih prije 20-25 minuta koji ležahu na samom vrhu te užasne ljudske gomile krv se još uvijek slivaše naniže, ne uspijevajući se zgusnuti.
Nakon 15-20 minuta otako su me uveli u tu ljudsku klanicu dođe tamo i načelnik tamnice. Za njim dođoše spec-doktor po pitanju strijeljanja, zatim egzekutor i stražar koji je pošao u kancelariju. Načelnik, izvukavši iz fascikle list papira zapovjednički mi reče: „Priđi zidu“ i pokaza prstom na mjesto gdje se jarkom linijom razdvajao slobodni dio poda od onog natopljenog krvlju. Stadoh tamo. U mojoj se glavi zaviori roj misli, goneći jedna drugu : „Sada… evo u ovaj čas, kroz pet-šest minuta, savršiće se nada mnom veliko tajanstvo. Tajanstvo nasilne smrti nakon ustrela vatrenim oružjem. Metak će prekinuti moj život, tijelo će pasti na pod, pogledaće ga spec-doktor, daće znak stražarima i oni će, poduhvativši ga, baciti ga na vrh ove ljudske gomile. Duša, odijelivši se od tijela, nalaziće se ovdje, i ja ću vidjeti očima duše sve što će se desiti nakon mog rastrela. Ja ću znati, čuti i vidjeti njih sve, mene niko od prisutnih neće vidjeti. Sad, evo sad u ove minute…“
Načelnik je ne žureći stao razgovjetno čitati : „U ime Saveza SSR zatvoreni spec-savjet trojke NKVD, koji je zasjedao u gradu Moskvi, razmotrivši sastav grupnog prestupa, koje su svršili mnogi jednomišljenici, udaljivši se u međugorje Kavkaza i ne želeći po svojoj antisocijalističkoj nastrojenosti primiti učešće ni u jednoj od reorganizatorskih principa preporoda našeg društva, ne želeći promijeniti svoje poglede, uporno se zalažući za svoje fanatičke dogmate“, i t.d.
I zatim : „Spec-savjet, sagledajući u punoći sveukupnost prestupa koju su oni izvršili, uz saznanje njihove nespojivosti odnosno postojećih zakona socijalističke države, donio je za grupu monaha-otšelnika odgovarajuću krivičnu presudu. Zbog svog antidruštvenog bitisanja, grupnim udaljavanjem u bezljudnu pustinju zvanu ‘Psha’ bez dozvole od izvršnih organa vlasti, usled čega, uklonivši se od građanskih dužnosti socijalno korisnog rada, ta grupa je mnoge godine izbjegavala uplatu postojećih dažbina pri nekontrolisanom zemljoposjedništvu. Ona pritom nije donosila apsolutno nikakvu korist državi. Sakrivši se od nadzora vlasti monasi-otšelnici su sasvim poništili postojeće zakonodavstvo odnosno ograničenja prava Crkve. Nalazeći se u izolovanosti od opštenja s ljudima, zakonoprestupnici su se udaljili od vojnog učešća i nadzora od strane izvršne vlasti. Razmatrajući dani sastav prestupa kao istovjetan u mjeri svog prestupa kampanji građanskog nepovinovanja, spec-savjet, rukovodeći se po tom povodu specijalnim ukazom uprave pod brojem tim-i-tim, osuđuje žitelja stanice te-i-te (pritom je pomenuto moje prezime, ime i godina rođenja) kao saučesnika te socijalno opasne grupe, po najvišoj mjeri socijalne zaštite – na smrt strijeljanjem. Presuda je konačna i neizmjenljiva“.
Posle okončanja čitanja presude nastupi jednominutno ćutanje, za vrijeme koga egzekutor, rastegnuvši futrolu, izvuče revolver i reče : „Okreni se licem k zidu“. Posle tih riječi ja se trgnuh od ošamućenosti i užurbano rekoh, obrativši se načelniku : „Ta presuda nije za mene“.
„Kako to misliš, nije za tebe?“ – začudi se on. „Evo kako – rekoh – prezime je moje, ime i očevo ime su moji, ali godina rođenja i mjesto stanovanja nijesu moji“. Načelnik pažljivo pogleda u mene i na fotografiju nekog od naših monaha koji je imao isto ime i prezime kao i ja. Ubijedivši se u svoju grešku reče dežurnom: „‘Ajde pođi do kancelarije i donesi ovamo lične podatke svih osuđenika na smrt“.
Ovaj užurbano pođe i kroz dva-tri minuta vrati se noseći u rukama hrpu papira u kartonskim koricama. Načelnik pogledavši izvuče odatle moj slučaj i zapita : „Koje si godine rođen?“. Ja rekoh. „Koje je tvoje mjesto rođenja? To-i-to odgovorih. On provjeri podatke navedene u presudi, još jedared pažljivo pogleda mene i moju fotografiju koja se tamo nalazila i reče dežurnom : „Vodi ga u ćeliju“. Dežurni mi, davši znak glavom, kaza : „Pođi ka izlazu“ i krenu ispred mene podzemnim hodnikom. Stražari pođoše odmah za mnom.
Izišavši iz podzemlja osjetih svom skrivenom suštinom duše kako se oslobodih satanskog uzilišta, gdje sam se nalazio ne pola sata kao što je to u stvarnosti bilo, već dugo-predugo vremena. Sa tmom[1] beskrajno teških preživljavanja podobnih adskim mukama, koje je nemoguće izraziti običnim riječima govornog jezika. Sa svim zamiranjima duše koja su proishodila u to vrijeme pred nastupajućim momentom razdvajanja od ovog vremenskog života i prelaskom u beskrajnu vječnost budućeg zagrobnog bitija. Bitija koje nam je poznato samo kroz veoma oskudne istočnike poznanja na osnovu nemnogih iskaza „iz oblasti tajanstvenoga“, zapečaćenih na stranicama Crkvene istorije po riječima ljudi koji su opitno poznali te pojave.
Pratioci me sprovedoše poznatim putem u tamnički korpus, zatim dođosmo do ćelije u kojoj sam bio prije. Dežurni otključa narukvice lisica i skinu ih sa mojih ruku, nadziratelj-ključar otvori vrata ćelije i propušti me unutra. Ušavši u ćeliju primijetih da prisluškivači, očigledno tek što su se odmakli od vrata, sa prestravljenim izgledom sjede blizu, na ivici ležaja. Vidjevši me da sam ponovo ušao u prostoriju, izraz lica im se promijeni u neku meni nepoznatu smućenost koja je izražavala njihovo promijenjeno nastrojenje. I svi ostali koji su se nalazili u ćeliji gledahu me razrogačenim očima kao na vaskrsnutog iz mrtvih, ne odlučujući se da tog časa pitaju za sve detalje nebivale za svo njihovo biće u toj arhineobičnoj ćeliji smrti.
Došavši do ležaja, ni sa kim ne govoreći, legoh na svoje mjesto. Obuze me je osjećanje radosne tuge neopisivo riječima, ako se tako može opisati to čuvstvo. Radost se sastojala u tome što sam ostao još među živima, a tuga je davila to osjećanje pitanjem: nadugo li? Za koliko dana će se produžiti vrijeme mog zemnog života? Može biti, već danas će načelniku tamnice doći nova pošiljka iz Moskve sa paketom presuda šablonske izrade na osnovu opšte odluke koju je sastavila trojka NKVD, kakvu cu mi već čitali. I naredne noći mene će opet povesti istim putem, ali ovog puta bespovratno, u to podzemno adsko smjestilište, kao što su me vodili noćas. Gdje će opet ležati cijeli plast novih strijeljanih ljudi, nabacanih kako je ko pao, glavama tuda i ovuda. I opet će pod biti zaliven krvlju žrtava staljinističkog terora, gdje će se, po svoj prilici, proliti i moja krv…
Posle preživljenog duševnog potresa postao sam apsolutno bespomoćan, osjećajući u svakom djeliću svog tijela opštu nemoć, i ležao sam bez pokreta. Tako je minuo dan, za njim se nadvilo veče sa njenom uobičajenom opštetamničkom provjerom, uskoro posle koje zvonce oglasi povečerje. Kroz neznatni promak vremena prisluškivači prisloniše uši na vrata sa uobičajenom usrdnom napregnutošću i kroz nekoliko minuta, odjednom odbivši se od njih, pročaptače da ih svi čuju : „Došli su našoj ćeliji“.
I stvarno, kroz 10-15 sekundi odjednom škljocnu brava, za njom se otvoriše vrata. Unutar ćelije uđoše dva stražara predvođeni odgovarajućim dežurnim tamnice. On priđe ocu Parteniju koji je sjedio na ivici svog ležaja i zapita: „Kako se ti prezivaš?“. Otac Partenije hitro ustavši odgovori: „Aksenov, – i k tome doda, – ne stavljajte mi lisice, jer ću spokojno poći tuda, gdje vam treba, ja odavno-odavno očekujem ovaj željeni čas“. Te riječi, izgovorene spokojnim glasom, do krajnosti udiviše i začudiše sprovodnike koji su došli po njegovu dušu i oni u nedoumici pola minuta nepomično stajahu pokraj njega.
Otac Partenije, sagnuvši se, skide sa svojih nogu čizme i okrenuvši se ka njegovim sasužnjima reče: „Braćo, neka uzme neko od vas ove moje čizme sa kožnim podmetačima, skoro su sasvim nove, i žao mi je da i one sagnjiju u grobu zajedno sa mnom“. „A u čemu ćeš ti poći? – s čuđenjem zapita dežurni. „E… – otegnuto reče on – do mjesta kazne doći cu u obvojcima[2]. I obmotavši noge, priveza ih nekakvim kanapom izvađenim iz džepova.
Zatim kleknuvši na koljena pokloni se do zemlje i obrativši se braći-monasima, reče : „Oprostite mi, ljubazni oci i bratijo, može biti nekad sam u neznanju pogriješio protiv koga od vas ili djelom ili riječju ili pomišlju, a zatim ne pamteći zla pomolite se za mene“. „Pomoli se za nas i ti oče Partenije, kada budeš pred prestolom Višnjega, – odgovoriše oni, – da bi se i mi, kao vojnici Hristovi, udostojili mučeničke končine“.
Posle toga on, ustavši sa koljena, obrativši se dežurnom reče: „To je sve, pođimo“, – i izađe u hodnik. Za njim izađoše stražari i dežurni, vrata se zatvoriše, sve umuče… Zatvorenici su sjedjeli ne mrdajući se. Ja pomislih sa divljenjem, sa kakvim je spokojstvom pošao ka mjestu pogubljenja taj duhovni čovjek. Ne gubeći u sebi čak ni na tren prisustvo duha, ne propustivši iz vida da se pobrine čak i o svojim zaludnim čizmama sa kožnim podmetačima. I tad uporedih svoj bivši izlazak iz ćelije, pri kom sam se tresao svim tijelom, kao najobičniji plotski čovjek, zaboravivši čak da tražim oproštaj i svete molitve od braće monaha koji bjehu ostali u ćeliji.
No, odjednom me obuze neki osjećaj intuicije, t.j. mističkog čuvstva… Stao sam ocjećati, kao u stvarnosti, sve momente koji su se dešavali nevidljivo za mene. Kako su oca Partenija izveli u dugački hodnik, kako se spustio niz stepenice na asfaltni put. Dalje, kako su on i svi ostali koji ga sprovode okrenuli iza ugla zdanja i prišli željeznim vratima, kako ih je dežurni otvorio i uključio svijetlo u podzemnom hodniku.
Evo upravo se on spušta po cementnim stepenicama u hodnik, obložen po zidovima bijelim kamenom. Potom su ga uveli na mjesto ljudske klanice koje je po svoj prilici bilo prazno od trupova jer su njega prvog odveli tamo ove noći. Evo kroz 2-3 minuta načelnika tamnice koji dolazi za njim, čita mu smrtnu presudu zatvorenog spec-savjeta trojke NKVD, posle čega dželat, izvadivši iz futrole revolver govori : „Okreni se licem k zidu“. I kada se on okrene, ovaj mu puca u zatiljak. Otac Partenije pada na pod, krv mlazom lipti iz prostrijeljene glave. Time se završava njegov mnogostradalni život.
Kroz pola minuta doktor, prišavši beživotnom tijelu, uzima svojom rukom za njegovu još toplu ali nepomičnu ruku, opipava puls. I potom, pogledavši na sve prisutne, klima glavom potvrđujući time kraj svršenog djela. Tada načelnik tamnice uzima list hartije na kom je pisaćom mašinom bio napisan tekst smrtne presude i na čijem dnu je ostavljen neveliki prostor jasno označen sa „Presuda je izvršena …“. I umočivši pero u mastilo dopisuje dan sat i minut pogubljenja. Posle toga dopisuje jedno ispod drugog : „Načelnik tamnice“ i „Spec-doktor za pitanja rastrela“ i stavlja svoj potpis. Doktor uzima od njega pero i ispod njegovog potpisa stavlja svoj. Načelnik stavlja taj list u donesenu fasciklu, izlazi iz podzemlja i ulazi u kancelariju; dežurni sa stražarima odlaze u tamnicu po sledeću žrtvu.
Te noći su odmah za ocem Partenijem odveli iz naše ćelije na strijeljanje još jednog brata-monaha. On se na pitanje dežurnog za njegovo prezime odjednom silno izmijenio u licu. Ali ipak, pri izlasku iz ćelije, kao i otac Partenije, ne zaboravi da zamoli za oproštaj svu svoju sabraću monahe koji su ostali u ćeliji. Posle toga je izašao u hodnik i vrata se za njim zatvoriše. Sledeće noći izvedoše jednog za drugim još dvojicu monaha. I oni su, slično ocu Parteniju, spokojno izašli iz ćelije, ne zaboravivši prositi oproštaj i svete molitve od nas dvoje, koji ostadosmo u ćeliji iz svega našeg bratstva.
Naredne noći odvedoše predposlednjeg monaha iz naše ćelije. Sledeći žrtveni red ostao je za mene. Predokušajući te sudbonosne minute, u koje će mi opet nataći lisice i povesti me poznatim putem na gubilište narodnog komesarijata unutrašnjih poslova, činilo mi se da pri jednoj misli o smrti zamrzava u meni duša.
Bože moj, Bože moj… Sve mi se činilo, evo sad, sad su tu pokraj vrata, već su došli za moju dušu. Da ispune u ovoj noći poslednju smrtnu presudu nad poslednjim osuđenikom na smrt u ovoj ćeliji, monahom bivšeg pshinskog bratstva. Ali ne, odjednom neočekivano zazvoni zvonce za ustajanje, prekinuvši košmarna čuvstva koja su davila moju duču. Prekrstivši se, duboko uzdahnuh svim plućima pri saznanju kraja svojih noćnih muka. Poslije bijednog doručka legoh na svoje mjesto, pokušavajući da bar malo usnem. I skoro da sam zaspao kad odjednom začuh kako se otvoriše vrata ćelije i nadziratelj-ključar me pozva po prezimenu. Podigavši se sa svog mjesta, sjeo sam na ivicu ležaja. Ugledavši me on reče: „Uzmi sve svoje stvari i izlazi iz ćelije“. Uzevši sa ležaja svoj džemper koji sam nekad ponio sa sobom za svaki slučaj za vrijeme našeg opšteg hapšenja, izađoh u hodnik. Tamo ugledah gdje stoji jedan od žitelja našeg bratstva – mladi poslušnik pshovske obitelji. Došavši do mene on reče riječi monaškog pozdrava: „Hristos posredi nas“. „I jeste i biće vo vjeki vjekov“, odgovorih. On dodade: „Amin“. Zagrlivši se, cjelivasmo po inočkom običaju jedan drugom ramena. „Čini se da smo samo ja i ti ostali u životu od sveg našeg bratstva“, reče on. „Da-da, po svoj prilici je tako“, – potvrdih.
Načelnik korpusa nas povede dalje hodnikom i na kraju njega, otvorivši ključem vrata, uvede u neveliku sobu. Tu su osuđeni narodnim sudom ili spec-kolegijum uhapsenici posle izricanja presude narednih dana pisali svoje kasacione žalbe ka višim sudskim institucijama. Ušavši tamo on sjede za sto, izvuče fioku i uzevši list papira sa odštampanim tekstom na pisaćoj mašini, pročita naglas meni već poznati šablonski traktat presude Moskovskog spec-savjeta trojke NKVD. Tamo je na kraju bilo odštampano da sam ja osuđen na 10 godina robije u kazneno-popravnom lageru[3]. Zatim on istu takvu presudu pročita i poslušniku gdje je pisalo da je on osuđen na 8 godina robije u lageru.
Kasnije tog dana jedan od radnika na prinudnom radu u tamnici mi je rekao: „Prekjuče je jedan od stražara, saučesnik krvave egzekucije, u tajnosti rekao tamničkom kuvaru, da su minule noći u podzemno gubilište doveli na strijeljanje nekog monaha. Kada mu je načelnik tamnice pročitao smrtnu presudu i dželat posle toga, izvadivši iz kubure revolver rekao: ‘Okreni se licem k zidu’ – monah je ravnodušno odgovorio: ‘Strijeljaj tako, Isus Hristos se nije uklanjao kad su ga bili’. Dželat mu je pucao u nozdrve i monah je, pavši, skončao“.
Meni je odmah došla na um misao da taj monah nije bio niko drugi nego sluga Božiji otac Partenije. Skinuvši sa glave skufju[4], prekrstih se i rekoh: „Upokoj Gospode, dušu usnulog sluge Tvoga Partenija i svih podobnih njemu, umrtvljenih u tom mučilištu.“ Niko po sopstvenoj moći bez blagodatne pomoći sviše ne može tako smjelo i neustrašivo gledati smrti u oči u te užasne trenutke.

+++
 
Prilog: fotografije trojice mučenika Novo-Atonskog manastira strijeljanih na osnovu presude OGPU 26 oktobra 1930 god.
 


Slijeva na desno :

  • jeromonah Viktorin (Vasilij Andrejevič Beljajev)
  • jeromonah Makarije (Mihail Timofejevič Demin)
  • shimonah Gedeon (Georgije Nikiforovič Malisev)

 

„Rus Pravoslavnaja“, br. 22, april 1999.

Prevod sa ruskog: Mileta Radenović
 


 
NAPOMENE:

  1. Tma : mnoštvo, „tušta i tma“
  2. Obvojci : putene trake kojima su se obmotavale noge. Upotrebljavali su se umjesto čarapa.
  3. kazneno-popravni lager = gulag
  4. skufja : meka monaška kapa

   

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *