NASLOVNA » Pomesne Crkve, SPC, TRAGOVI U VREMENU » Božić u Vitlejemu (Putopisna crtica)
Božić u Vitlejemu (Putopisna crtica)

Božić u Vitlejemu (Putopisna crtica)

Da bi naši srpski čitaoci mogli ljepše predstaviti i u duši svojoj osjetiti kako se u Vitlejemu slavi roždestvo Hristovo, koje se svake godine 25. decembra u vertepu najsvečanije proslavlja, trudiću se, da koliko god mogu, što vjernije opišem tu rijetku, ali božanstvenu proslavu, koju sam kao poklonik groba gospodnjeg, imao sreću prošle godine gledati svojim očima.

Kad se izađe iz Jerusalima kroz vitlejemsku kapiju, na zapadnoj strani stoji grad Vitlejem. Narod (poklonici), još 23. decembra iz Jerusalima i okolnih mjesta u mnogobrojnim grupama kreće se i dolazi u Vitlejem, da dobije ranije povoljnog mjesta, gdje će provesti 2–3 dana.

 

Prije no što će narod iz Jerusalima poći, svaki će kupiti 5–6 i više svijeća, i druge pokloničke darove, da kao hrišćansku najmiliju žrtvu, prinese i zapali na onom mjestu, gdje se Hristos rodio. Tako s najvećom radošću odlaze u Vitlejem, pjevajući cijelim putem: Roždestvo tvoje Hriste Bože naš, i druge sv. crkvene pjesme.

Na po puta od Jerusalima, na lijevoj strani, stoji manastir sv. proroka Ilije. Tu se poklonici odmaraju. Kaluđeri ih sa zvonima dočekaju i vrlo lijepo primaju, pa vodeći ih u crkvu služe kratko molebstvije za zdravlje poklonikovo. Tu poklonici kod igumana u protokolu zapisuju živu i umrlu rodbinu i prilažu svoje dobrovoljne darove. Za tim kaluđeri razdaju narodu hljeba, čaj i masline. Po tom odlaze dalje u Vitlejem, pjevajući sv. crkvene pjesme.

Kad već narod doće blizu Vitlejema, u svojoj pokloničkoj duši osjeća neku neopisanu radost, jer vidi sv. krst, koji je prikovan gore nad vertepom, na onom mjestu gdje je zvijezda stala i mudracima pokazala, da se tu zaista Hristos rodio. O, kako je sada potresena poklonikova duša i kakvu radost osjeća kada vidi ovaj sv. krst to samo onaj zna kazati, koji je ovo sa suznim očima gledao. Zvona zvone i pozdravljaju dolazak poklonika a oni u duši osjećaju, kao da slušaju anđelski glas: „Slava vo višnjih Bogu, i na zemlji mir, v čelovjecjeh blagovolenije!“ Krst gore nad vertepom narod neprestano gleda i do zemlje se klanja, jer u duši osjeća i misli, da očima svojim gleda onu zvijezdu, koja je na tom mjestu stojala, kada se Hristos rodio.

Na vratima od velike crkve stoje 2-3 kaluđera, i narod krope mirisavom vodom, za tim ga vode u jednu malu, podzemnu crkvu, u vertep, da se pokloni onome mjestu, gdje se rodio mladenac. Sad nastaje najradosniji trenutak, jer vidiš ovdje neku tajanstvenu pomrčinu, koja potresa dušu, jer u vertepu svijetli samo jedno kandilo, što predstavlja onu zvijezdu, što je na tom mjestu stajala i svijetlila, kada se rodio mladenac Isus. Priđeš li bliže, vidjećeš gdje stoji jedan vrlo sijed kaluđer, predstavljajući pravednoga Josifa obručnika, i drhtavom rukom pokazuje mjesto, jasno govoreći: „Ovdje se Hristos rodio!“ Narod kad čuje ove riječi pada na koljena, a iz očiju vidi se, kako od straha i pobožnosti prosipa suze radosnice. Toga časa zaista gleda mladenca Isusa Hrista, kako u povijenim pelenama kao siroče leži na krilu svoje Bogomajke, i poklonici, puni oduševljenja, najradosnije tada zapoje: „Tebje klanjatisja solncu pravdi, i tebe vjedjeti s visoti vostoka Gospodi slava tebje!“
Dok se ova vrlo radosna pjesma poji, narod dolazi cjeliva ovo sv. mjesto, u nadi i u duševnom uvjerenju, da zaista cjeliva i ruke mladenca Isusa Hrista, i prilažu svoje skromne pokloničke darove, kao ono što su i mudraci prilagali: zlato, livan, i smirnu. Odatle kaluđeri vode narod i u druge peštere da se pokloni kao: u pešteru, gdje je živio pravedni Josif i u mnoge druge. Za tim ih vode u svoje prostrane odaje, dajući im hljeba, maslina i čaja, gdje se narod malo odmori.

Oko pet sati uveče narod se kreće na jednu poljanu, a to je ono mjesto, gdje su se anđeli javili pastirima, kada se Hristos rodio. Na ovom mjestu ima jedna mala pravoslavna crkva. Narod ovdje dolazi da se pokloni, a za tim izlazi napolje i cijelu noć pod vedrim nebom poje: „Roždestvo tvoje“, „Slava vo višnjih Bogu“ i druge sv. pjesme. Hiljadu zapaljenih svijeća priljepljuju na zemlju, a sveštenici čitaju kanone i akatist Božije Matere, a umilni i radosni narodni glas razliježe se po ovoj sv. pustinji. Arapi i Kavazi, koji ovdje narod čuvaju, pucaju iz pušaka, pa kad se izmiješa ta cika s pobožnom pjesmom, u ponoćnoj tišini u duši osjetiš da pred sobom gledaš i slušaš onaj anđelski glas, kada su javljali pastirima, da se Hristos rodio, pojući onu svetu nebesku pjesmu: „Slava vo višnjih Bogu“.

Kada se već zora ukaže, poklonici pjevajući sv. pjesme, odlaze natrag u Vitlejem, ali i ovdje ne daju sna očima svojim, već dolaze u veliku crkvu, i slušaju sv. službu Božiju, koja se toga dana najsvečanije služi i biva osvećenje masala, kojima se narod pomazuje radi zdravlja. Po svršetku službe pričešćuju se poklonici, pa onda odlaze u svoje odaje, da se malo odmore. Eto, Srbi braćo, tako se u Vitlejemu proslavlja prva noć pred roždestvo Hristovo.

Već po običaju naređuje se da 24. decemra, u jedan sat po podne dođe oko 40 Arapa konjanika. Svaki je to bio vrlo lijepo obučen, za pojasom je svaki imao po jedan lavorver ili pištolj, (kuburu), a u desnoj ruci, po turskom običaju, svaki je držao još po jednu pušku. Za tim se krenu u dva reda na svojim bijesnim i vrlo lijepim arapskim konjima, do manastira sv. proroka Ilije, s njima je mnogo poklonika pješke iz Vitlejema došlo, da i oni dočekaju i pozdrave jerusalimskog patrijarha.

Kad se patrijarh sa „svojev sinodskov svitov“ već približi, iguman manastira otac Danilo, naredi da se zvoni u sva zvona. Arapi konjanici pucnjavom pušaka pozdravljaju patrijarhov dolazak; a narod radosno klicaše: „Zito!“ „Zito!“ i „Živio!“ Živio!“ – i ovde se malo odmore. Za tim konjanici naprijed, a za njima i narod kreće u dva reda u Vitlejem, pojući sv. pjesme. Patrijarh je na svojim karucama sasvim ostrag i kreće se vrlo lagano, okružen narodom i konjanicima.

Prije no što će patrijarh stići u Vitlejem, naređeno je da se obuku šezdeset i dva sveštenika i četrnaest đakona, i svaki je u ruci držao zapaljenu svijeću, krst, evanđelje ili ikonu. Za tim se obukoše đaci da nose barjake, čirake, krst i ripide. Za đacima u dva reda išli su bogoslovi, a za njima obučeni sveštenici, i đakoni, i tako u sretanje patrijarhu izišli su na pedeset hvati ispred velike crkve. Ovdje je prostrt jedan vrlo lijep ćilim, na kom je stajao srebrn čirak sa zapaljenom svijećom, i krst. Turski vojnici u dva reda u naokolo držahu red među narodom, jer je u gustim grupama dolje po ulicama, i gore po kućama vrlo mnogo naroda bilo, tako, da se nije znalo ko je Grk ili Rus, ko li Srbin ili Bugarin, ko li Arapin ili Turčin: sve je to u gustim grupama stajalo, i željno očekivalo kada će stići iz Jerusalima patrijarh sa svojom odabranom sinodskom svitom.

Tačno u tri sata, jedan turski vojnik trumbetom dade znak, da patrijarh stiže, i sad nastaje vrlo radostan trenutak: zvona zvone, Arapi konjanici i vojnici iz pušaka pucaju, a narod vrlo oduševljeno kliče, „Zito! Zito!“ i „Živio! Živio!“, pozdravljajući patrijarhov dolazak. Patrijarh kad stigne, dva đakona mu obuku patrijaršesku mantiju, i dadu mu štaku (žezao); za tim vitlejemski vladika (Damjan), pozdravi patrijarha onim pozdravom, kojim su se pozdravili mudraci, kada su došli da se poklone novorođenom mladencu. Poslije toga sveštenici i bogoslovi zapojaše „Ton despotin“, a patrijarh s krstom u ruci blagosiljaše narod na sve četiri strane, koji mu sada još radosnije klicaše „Živio! Živio!“ – a ozgo s kuća bacaju najlješpe mirisavo cvijeće i posipaše put, kuda će patrijarh proći. U tom sveštenici i bogoslovi zapojaše: „Roždestvo tvoje Hriste Bože naš“.

Ko je gledao ovaj veličanstveni prizor, nije se mogao uzdržati, da ne zaplače od radosti, osobito kad vidi kako i samom patrijarhu radosna suza kaplje i kvasi mu krst na prsima. Ovako pjevajući kreću obučeni sveštenici s patrijarhom prvo u vertep, a potom u veliku crkvu. Tu se čita deveti čas, pa veliko večernje, na kome je sam patrijarh čitao „Blagoslovi duše“. Na vhodu i na blagosiljanju hljebova paradira sve 62 sveštenika i 14 đakona, te je vrlo veličanstven. Večernje je trajalo do 6 sati u veče. Zatim je bio kratak odmor.

Ravno u 9 sati noću zvona zazvoniše, i pozdraviše radosni praznik Roždestva Hristova. Patrijarh dolazi odmah u crkvu, te se čita polunošnica, a za tim i jutrenje. Kad se već počelo pojati „Bog Gospod i javisja nam“, onda se oblače opet 62 sveštenika, 14 đakona, 4 episkopa i sam patrijarh. Cijelo sveštenstvo drži u ruci zapaljene svijeće, krst, evanđelje, ili ikonu. Kad se otpoji „hvalite imja Gospodnje“, svi sveštenici i đakoni odlaze u vertep, a patrijarh sa vladikama stade kod samoga vertepa, pojući „veličanije“. Iza toga čitano je sv. evanđelje, prvo grčki pa slovenski i najpošlje arapski. No sada u vertepu nije bila ona tajanstvena pomrčina, već od silnih zapaljenih kandila i svijeća, izgledao je kao ono nebo, kada je najsvjetlije i zvjezdama najpunije. Ova božanstvena svjetlost prostrijelila bi srce i najvećeg grješnika. Zaista braćo, ovoga minuta poklonikova duša osjeća neku božanstvenu, neopisanu radost, koja mu potresa i dušu i srce.

Poslije ovog svršenog sv. čina, bio je krsni vhod kroz cijelu crkvu. Patrijarh je s krstom u ruci blagosiljao narod na sve četiri strane. Sveštenici i bogoslovi pojali su kanon praznika, a narod je najradosnije pojao: „Roždestvo tvoje Hriste Bože naš!“ Jutrenje je trajalo do 12 sati noću.

Bez ikakvog rastojanja i odmora, tačno je u 12 sati noću početa je sv. služba Božja, i sva 62 sveštenika, 14 đakona 4 episkopa i patrijarh služili su sv. službu Božju. Apostol i sv. evanđelje čitano je na tri mjesta: prvo grčki, pa slovenski, a najposlije arapski. Na velikom vhodu (kada se sv. tajna iznosi), svaki je sveštenik držao u ruci zapaljenu svijeću, krst ili jednu sv. ikonu, i svakije sa strahom i trepetom tiho i mirno šaputao svoju iskrenu molitvu. Patrijarh je u ovaj mah, prvo nad diskosom očitao propisanu molitvu, za zdravlje onih poklonika, koji su se zapisali i njina imena jasno je pročitao. Za tim je nad sv. putirom isto tako očitao propisanu molitvu za upokoj duše umrlih, i njihova je imena jasno pročitao. Kad se i ovaj čin svrši, svršava se već i propisana služba Božja.

U vrijeme pričasna jedan jeromonah (Joakim), govorio je slovo pa arapskom jeziku, a za tim drugi, (Gerasim) govorio je na ruskom jeziku. Poslije propovijedi na četiri mjesta, vladike razdavaju narodu naforu. Kad je već sv. služba svršena, patrijarh i episkopi i svi služašči sveštenici odlaze u spremljenu vrlo lijepu salu na ručak i kavu. Ručak je vrlo kratak i skroman. Poslije ručka patrijarh je sa cijelom sinodskom svitom najiskrenije ispraćen bio, gdje ga je narod i ovog puta oduševljeno pozdravio sa riječima „Zito! Živio! Na mnoga ljeta“.

Eto Srbi braćo, čuli ste kako ovdje u Vitlejemu narod dočekuje, pozdravlja, i ljubi svoga patrijarha, pa i vi bi najsrećniji bili da pođete tim, svake hvale dostojnim putem, pa da i vi ljubite ovako vašu sv. crkvu i vjeru pravoslavnu, i vašeg arhijereja poštujete, branite, i ljubite. Eto Srbi braćo, ovako se na tom sv. mjestu proslavlja ona noć i dan, kada se Hristos Spasitelj rodio. Blago onom narodu koji tamo u Vitlejemu živi, te može svake godine tu veličanstvenu proslavu vidjeti! Blago njemu, kad može da se do mile volje nauživa, i nasladi onom svetom sladošću, koju osjeća toga dana samo poklonikova hrišćanska duša.

Preuzeto iz sarajevskog lista „Bosanska vila“, br. 23. i 24, 1895. g.
Hadži Arsenije Jeremić
Časopis Svetigora

08 / 01 / 2016

PRAVOSLAVIE.RU

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *