NASLOVNA » Sveštene knjige (Sveto Pismo) » Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta – Biblija

Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta – Biblija

<<  SADRŽAJ

 

PREMUDROSTI SOLOMONOVE

 

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17 18 19

 
1. Tražiti Boga u prostoti srca. Duh Gospodnji je ispunio vaseljenu. Ko ima pravednost i premudrost.

1. Zavolite pravednost, sudije zemaljske, razmišljajte o Gospodu, u dobroti i prostoti srca tražite Ga.
2. Jer Njega nalaze oni koji Ga ne kušaju, i objavljuje se onima koji mu nisu nevjerni.
3. Jer isprazno umovanje udaljuje od Boga, a provjerena sila izobličava bezumnike.
4. U zloradnu dušu neće ući Premudrost, niti će se nastaniti u tijelo opterećeno grijehom.
5. Jer Sveti Duh pouke izbjeći će prevaru, i ukloniće se od pomisli nerazumnika.
6. Jer čovjekoljubiv je duh Premudrost, ali neće oprostiti bogohulniku riječi njegovih; zato što je bubrega njegovih svjedok sam Bog i srca njegova nadzornik istinski i jezika slušatelj.
7. Jer Duh Gospodnji ispunio je vaseljenu, i On koji obujima sve, ima znanje riječi.
8. Zato niko ko govori nepravdu neće se sakriti, niti će ga mimoići izobličujuća pravda.
9. Jer će namisli bezbožnika biti ispitane, a čuvanje riječi njegovih doći će Gospodu na izobličenje bezakonja njegovih.
10. Zato što uho revnosti čuje sve, i dašak gunđanja neće se sakriti.
11. Stoga se čuvajte od gunđanja nekorisnog i od ogovaranja poštedite jezik, jer ni skrivena riječ neće otići prazna, usta pak lažljiva ubijaju dušu.
12. Ne tražite smrt u zabludi života vašega, i ne navlačite pogibao djelima ruku vaših.
13. On tvrdi da ima znanje o Bogu i naziva sebe slugom Gospodnjim;
14. Jer je izveo sve u bitije, i spasonosni su postanci svijeta, i nema u njima otrova propasti, niti na zemlji paklenog carstva.
15. Jer pravednost je besmrtna (a nepravednost – uzročnik smrti).[1]
16. Bezbožnici su je prizvali i (djelima) ruku i riječima; smatrajući je prijateljem, iščilješe i sklopiše savez sa njom, pošto su dostojni da budu njenog udjela.

2. Mudrovanje nerazumnih o prolaznosti svega i o uživanjima, o preziru pravednoga. Bog stvori čovjeka za netruležnost.

1. Jer rekoše u sebi misleći nepravilno: Kratak je i tužan život naš, i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj, i nije poznato da se bilo ko izbavio od pakla.
2. Jer smo slučajno rođeni i poslije ovoga bićemo kao nebivši; jer je dim dah u nozdrvama našim, i riječ – iskra u pokretu srca našeg.
3. Kad se ona ugasi, u pepeo će se tijelo pretvoriti i duh će se razliti kao lagani povjetarac.
4. I ime će naše biti vremenom zaboravljeno, i niko se neće sjetiti djela naših; i proći će život naš kao tragovi oblaka i nestaće kao magla razagnata sunčevim zracima i toplotom njegovom pritisnuta.
5. Jer sjenke mimohod je vrijeme naše, i nema povratka iz smrti naše, stoga što se zapečati pa se niko ne vraća.
6. Zato, hajte da uživamo dobra sadašnja i služimo se tvorevinom kao u žaru mladosti;
7. Vina dragocjena i mirisna napojmo se, i neka nas ne mimoiđe cvijet proljetnji;
8. Ovjenčajmo se ružinim pupoljcima prije nego što uvenu;
9. Neka niko od nas ne bude lišen svoje naslade. Svuda ostavimo znake veselja, pošto je ono udio naš i nasljeđe.
10. Potlačićemo ubogog pravednika, nećemo poštedjeti udovica, niti ćemo se staračkih zastidjeti sjedina mnogoljetnih;
11. Neka naša moć bude zakon za pravednost, jer ono što je nemoćno pokazuje se i beskorisno.
12. Postavićemo zasjedu pravedniku, jer nam je neupotrebljiv i protivi se našim djelima i izobličava naša ogrješenja o Zakon, i podsjeća nas na ogrješenja o učenje naše.
13. On tvrdi da ima znanje o Bogu i naziva sebe slugom Gospodnjim;
14. Postao nam je obličitelj pomisli naših; težak nam je i kad ga gledamo,
15. Jer nije sličan drugima život njegov, i drugačije su staze njegove;
16. Mi smo lažni po njegovom shvatanju i izbjegava puteve naše kao nečistotu; naziva blaženom končinu pravednika i gordi se Bogom kao Ocem.
17. Vidjećemo da li su mu riječi istinite, i isprobaćemo šta će sa njim biti na kraju;
18. Jer ako je pravednik sin Božji, zaštitiće ga i izbaviće ga iz ruku neprijatelja.
19. Vrijeđanjem ćemo ga provjeriti i mučenjem, da bismo poznali smjernost njegovu i isprobali nezlobivost njegovu;
20. Na smrt nečasnu osudićemo ga, jer po riječima njegovim – biće zaštićen.
21. Tako su oni mislili, ali su se prevarili, jer ih zaslijepi zloba njihova,
22. Pa ne poznaše tajne Božje niti se ponadaše u nagradu za pobožnost, niti priznaše časti dušama čistim.
23. Jer Bog stvori čovjeka za netruležnost i sazda ga slikom sopstvene vječnosti;
24. No zavišću đavola smrt uđe u svijet, pa je probaju oni koji su na njegovoj strani.

3. Duše pravednika su u ruci Božjoj. Gospod ih proba kao zlato. Bijedan je ko prezire Premudrost.

1. Duše pravednika su u ruci Božjoj, i neće ih se dotaći nevolja.
2. Izgledalo je u očima nerazumnih da su umrli, i smatran je za pogibao ishod njihov,
3. A odlazak od nas – uništenje; oni, međutim, prebivaju u miru,
4. Jer ako su u očima ljudi i kažnjeni, nada je njihova puna besmrtnosti;
5. I malo namučeni, veliko će dobro zadobiti, pošto ih Bog isproba i nađe ih dostojne sebe samoga;
6. Kao zlato u ognjenoj peći isproba ih, i kao sveplodnu žrtvu primi ih.
7. I u vrijeme kada ih posjeti zasijaće, i kao iskra u strnjici planuće.
8. Sudiće plemenima i zagospodariće narodima, i zacariće se nad njima Gospod vavijek.
9. Koji se u Njega pouzdaju poznaće istinu, i vjerni će u ljubavi prebivati u Njemu, jer blagodat i milost je sa svetima Njegovim.
10. Bezbožnici pak kako su smišljali biće kažnjeni prezrevši pravednika i od Gospoda odstupivši.
11. Jer bijedan je onaj koji prezire Premudrost i karanje; takvih je isprazna nada i trudovi besplodni i beskorisna su djela njihova:
12. Žene njihove su nerazumne i zla djeca njihova, prokleto potomstvo njihovo.
13. Jer blažena je nerotkinja neuprljana koja ne pozna postelju u grijehu, imaće plod pri pohođenju duša.
14. A i evnuh koji nije činio rukom bezakonje, niti smišljao zlo protiv Gospoda, njemu će biti data izvrsna blagodat vjere i mjesto u hramu Gospodnjem premilo duši.
15. Jer dobrih trudova plod je predivan i neuništiv korijen razboritosti.
16. Djeca pak preljubnika neće sazreti, i sa bezakone postelje sjeme iščeznuće.
17. Pa ako i budu dugovječni, ništavnim će se smatrati, i nečasna će biti na kraju starost njihova.
18. Ako li brzo okončaju, neće imati nade niti u Dan sudnji utjehe;
19. Jer poroda nepravedničkog mučan je kraj.

4. Bolja je bezdjetnost sa vrlinom no mnoštvo djece iz preljube rođeno. Časna starost nije u mnoštvu ljeta. Osuda živih bezbožnika od pravednika na umoru.

1. Bolja je bezdjetnost sa vrlinom; jer besmrtnost je u sjećanju na nju, stoga što je poznata i Bogu i ljudima.
2. Prisutnu – podržavaju je i čeznu za njom kada otide; i u budućem vijeku ovjenčana, toržestvuje pobijedivši u borbi čistih podviga.
3. Mnogobrojno pak potomstvo bezbožnika neće biti od koristi i iz preljube rođeno neće pustiti korijena u dubinu, niti će se utvrditi na čvrstom temelju.
4. Jer ako im privremeno i ozelene grane, stoga što izrastaju pogrešno vjetrovi će ih pokolebati i silina vihora iščupati.
5. Polomiće se izdanci neočvrsli i porod njihov biće beskoristan, nezreo za jelo i ni za šta pogodan.
6. Jer iz bezakonih spavanja rođena djeca biće svjedoci roditeljskog lukavstva kad im se bude sudilo.
7. A pravednik dospije li da okonča, u pokoju će biti;
8. Jer časna starost nije u mnoštvu ljeta, niti se mjeri brojem godina;
9. Sjedina ljudima je razboritost i zreo uzrast – život neuprljan.
10. Ugodan Bogu postavši omilje, Mu, i živeći među grešnicima bi preseljen;
11. Primi ga sebi, da ne bi zlo izmijenilo razum njegov ili lukavstvo prevarilo dušu njegovu;
12. Jer zlobna zavist pomračuje dobra, i pohotljivo maštanje razvraća um nezlobiv.
13. Ko se za kratko usavrši, napuni mnogo godina;
14. Jer je omilila Gospodu duša njegova, zato i pohita iz zle sredine; a svjetina vidje i ne shvati, i na um joj ne dođe nešto tako
15. Da je blagodat i milost na izbranicima Njegovim, i promišljanje nad svetima Njegovim.
16. Osudiće pravednik na umoru žive bezbožnike, i brzo preminula mladost – mnogogodišnju starost nepravednika;
17. Jer ovi će vidjeti svršetak mudroga i neće razumjeti šta je Bog naumio sa njim i radi čega ga je Gospod učinio bezbjednim.
18. Vidjeće i prezreće, no Gospod će njih ismijati,
19. I biće poslije toga lešine bijedne i na porugu među mrtvima vavijek, jer će ih baciti bezglasne ničice i potrešće ih iz temelja, i do posljednjeg zapustjeće i biti u jadu, i spomen njihov će nestati.
20. Počeće da razmišljaju kukavci o grijesima svojim i kao osuda će izaći pred njih bezakonja njihova.

5. Smjelost pravednika i bezbožnikov strah od njega. Prolaznost ljudske nadmenosti. Pravednici vječno žive.

1. Tada će pravednik stati sa velikom smjelošću pred lice onih koji su ga mučili i prezirali patnje njegove.
2. Kad ga ugledaju, zadrhtaće od silna straha, i biće van sebe zbog čudesnosti spasenja;
3. Govoriće među sobom pokajnički i u tjeskobi duha uzdahnuće i reći:
4. Zar je ovo onaj koga smo nekad ismijavali i imali za predmet poruge, bezumnici! Život smo njegov smatrali suludim i končinu njegovu bijednom.
5. Kako da bude ubrojan među sinove Božje i otkuda među svetima udio njegov?
6. Zaista, zalutasmo sa puta istine, i svjetlost pravednosti nije nas obasjala, i sunce nam se nije rodilo;
7. Ispunismo se stazama bezakonja i pogibije, i prolazismo pustinjama neprohodnim, a puta Gospodnjeg ne poznasmo.
8. Šta nam je koristila gordost? I šta nam je donijelo bogatstvo sa nadmenošću?
9. Sve je to prošlo kao sjenka i kao vijest mimohodna;
10. Kao lađa prohodeća zatalasanu vodu čijeg prolaza trag se ne može naći niti brazda hoda njenog u talasima;
11. Ili, kao što od ptice koja proleti vazduhom ne ostane nikakav znak njenog puta, no laki vazduh, udarom perja potiskivan i prosijecan snažnim zamahom krila u pokretu, biva prohodan, pa potom se ne nađe ni traga leta po njemu;
12. Ili kao kod strijele odapete na cilj: prosječeni vazduh se namah vrati u svoje stanje tako da se i ne raspoznaje prolaz njen.
13. Tako i mi koji se rodimo nestajemo, i nijedan znak vrline nemamo da pokažemo pošto smo u zlu sebe istrošili.
14. Jer je nada bezbožnika kao prah vjetrom nošen i kao laka pjena burom razvijana, i kao dim vjetrom biva raspršena i prođe kao sjećanje na putnika namjernika.
15. Pravednici će pak vavijek živjeti i u Gospodu je nagrada njihova, i staranje o njima kod Višnjega.
16. Zato će primiti Carstvo ljepote i vijenac krasote iz ruke Gospodnje, jer će ih On desnicom zakriliti i mišicom će ih zaštititi.
17. Uzeće za sveoružje revnost svoju i naoružaće stvorenje za odbranu od neprijatelja.
18. Obući će se u oklop pravednosti i navući će na se kacigu – sud nelicemjeran;
19. Uzeće štit nepobjedivi – svjetlost
20. A izoštriće žestoki gnjev kao mač, dok će zajedno sa Njim zaratiti na bezumnike cijeli svemir.
21. Pokrenuće se dobro usmjerene strijele munjonosne i iz oblaka kao dobro nategnutog luka proletjeće cilju,
22. I kamenoubojitog gnjeva prepun izliće se grad; uznegodovaće protiv njih voda morska, a rijeke ih iznenada opkoliti;
23. Suprotstaviće im se Duh silni i kao vihor će ih razvijati; i bezakonje će opustošiti svu zemlju, a zločinstvo oboriti prijestole moćnika.

6. Vlast je data od Gospoda. Bog promišlja o svima. Neuvenljiva je Premudrost.

1. Poslušajte zato, carevi, i urazumite; naučite, sudije krajeva zemaljskih;
2. Upamtite vi koji vladate mnoštvom i koji se gordite nad mnogim narodima:
3. Od Gospoda vam je data vlast vaša i vladanje od Višnjega! On će ispitati djela vaša i pomisli vaše istražiti;
4. Jer premda ste sluge Njegovog Carstva, ne sudiste pravo, niti čuvaste Zakon, niti saglasno volji Božjoj hodiste.
5. Strašno i brzo će vam se javiti, jer iznenadno biva sud nad velikašima.
6. Onaj pak koji je najmanji zaslužuje pomilovanje, dok će moćnici biti ispitani strogo;
7. Jer neće pognuti lice Vladalac sviju, niti će se zastidjeti veličine, jer On je stvorio i malo i veliko i podjednako promišlja o svima,
8. Pa moćnicima predstoji stroga istraga.
9. Zato su vama, o vlastodršci, upućene riječi moje, da se naučite Premudrosti i da ne otpadnete;
10. Jer oni koji sveto čuvaju svetinje, biće osvećeni i koji se njima nauče, naći će odgovor.
11. Zato poželite riječi mojih, zavolite ih i poučiće vas.
12. Svijetla je i neuvenljiva Premudrost, i lako je sagledaju oni koji je ljube i nalaze oni koji je traže,
13. Čak se onima koji je žele, unaprijed otkriva.
14. Ko njoj rano porani, neće se umoriti; jer će se naći pored svojih dveri.
15. Jer samo razmišljanje o njoj, već je savršenstvo razuma, i koji je probdio radi nje, brzo postaje bezbrižan;
16. Zato što one koji su nje dostojni sama ona posjećuje i traži i na stazama im se ukazuje blagonaklono i u svakoj pomisli susreće se sa njima.
17. Jer njen početak je istinska želja za učenjem, a staranje (o njoj) – ljubav prema učenju,
18. Ljubav pak je držanje njenih zakona, a paženje zakona – sigurnost netruležnosti,
19. Netruležnost opet čini nas bliskim Bogu;
20. Čežnja, dakle, za Premudrošću uzvodi Carstvu.
21. Zato, ako su vam mili prestoli i skiptri, vlastodršci naroda, poštujte Premudrost da bi vavijek carovali.
22. A šta je Premudrost i kako je nastala, objaviću, i neću vam sakriti tajne, no od samog njenog rođenja ispitaću i otkriću znanje o njoj, i neću mimoići istinu.
23. Niti ću ići sa onim koga zavist mori, jer on neće zadobiti Premudrost.
24. Sabor pak mudraca spasenje je svijetu i car razuman utvrđenje narodno.
25. Zato učite se riječima mojim, i okoristićete se.

7. Kao smrtan, pisac je i sam izabrao Premudrost i zavolio je iznad svega. Njome spoznaje i šta je skriveno i šta je javno.

1. I sam sam smrtan čovjek kao svi ostali i potomak zemnorodnog prvosazdanog; u utrobi majčinoj obukoh se u tijelo.
2. U toku deset mjeseci[2] zgusnut u krvi od sjemena muškog i naslade snenog sjedinjenja.
3. I kad postah, udahnuh zajednički vazduh i na zemlju sličnu sebi padoh, prvi glas poput svih ispustih plača;
4. Odnjegovan u pelenama, u brigama,
5. Ali, i od careva niko se nije drukčije rodio,
6. Jednak je ulazak u život svima, a i izlazak isti.
7. Zato se pomolih, i dade mi se razum; zavapih, i dođe mi Duh premudrosti.
8. Radije izabrah nju negoli skiptre i prestole, i bogatstvo smatrah nizašta u poređenju sa njom;
9. Čak je ne sravnih sa dragim kamenom jer je sve zlato u poređenju sa njom kao malo pijeska, i kao prah će se naspram nje srebro cijeniti;
10. Zavoljeh je više od zdravlja i ljepote, i bješe mi milije da imam nju nego očinji vid, jer je neugasiva svjetlost dobijena od nje.
11. Dođoše mi sva dobra zajedno sa njom i nebrojeno bogatstvo preko ruku njenih;
12. I obradovah se svima jer ih vodi Premudrost, a ne znadijah da im je ona roditeljka.
13. Bez lukavstva naučih, bez zavisti predajem, bogatstvo njeno ne skrivam;
14. Jer ona je ljudima neiscrpna riznica, i koji nju zadobiše, Bogu usmjeriše ljubav, predstavljeni darovima nauke.
15. A meni neka Bog da da govorim po umu i da se dostojno sjetim onoga što mi je dato, jer On je i Premudrost i voditelj i mudraca ispravitelj.
16. Jer u Njegovoj ruci smo i mi i riječi naše, svaka razumnost i djelatnosti znanje.
17. Jer On mi je dao istinsko poznanje bića, da znam ustrojstvo svijeta i dejstvo stihija,
18. Početak i kraj i sredinu vremena, izmjene sunčevih povrataka i promjene (godišnjih) doba,
19. Godišnji krug i položaj zvijezda,
20. Prirodu životinja i naravi divljih zvijeri, strujanja vjetrova i ljudske pomisli, raznolikost bilja i moći korijenja.
21. Spoznah i ono što je skriveno i što je javno; jer me naučila Premudrost – izumiteljka svega.
22. Jer u njoj je Duh razuma, sveti, jedinorodni, mnogostrani, tanani, blagoljetni, svijetli, čisti, jasni, nezlobivi, dobrotoljubivi, prodorni,
23. Neodoljivi, dobrotvorni, čovjekoljubivi, tvrdi, krepki, bezbrižni, svesilni, svevideći i sve duhove prožimajući umne, čiste, svetanane.
24. Jer Premudrost je pokretljivija od svakog pokreta, a prožima i proniče sve i sva čistotom;
25. Jer ona je dah Sile Božje i izliv čisti Svedržitelja slave; zato se nje ništa nečisto ne dotiče.
26. Jer ona je odbljesak svjetlosti vječne i ogledalo čisto Božanskog djejstva i slika Njegove dobrote.
27. Jedna je ona, a sve može, i obitavajući u sebi samoj – sve obnavlja, i pokoljenjima se useljavajući u duše svetih, prijatelje Božje i proroke stvara.
28. Zaista, Bog jedino ljubi onoga koji sa Premudrošću zajedno živi.
29. Jer ona je od sunca blagolikija i od svih zvijezda uzvišenija. I u poređenju sa svjetlošću prvijenstvo ima;
30. Jer ovu smjenjuje noć, a Premudrost ne nadvladava zloba.

8. Premudrost je tajnica Božjeg znanja, zato je uzima sebi za nevjestu.

1. Premudrost se rasprostire snažno sa jednog kraja (svijeta) do drugog i upravlja svime dobro.
2. Nju zavoljeh i iskah od mladosti svoje, i tražih da je dovedem sebi za nevjestu i postah zaljubljenik ljepote njene.
3. Blagorodstvo slavi sa Bogom živeći, i Gospodar svega zavolje je;
4. Jer ona je tajnica Božanskog znanja i pronalazač djela Njegovih.
5. Ako je bogatstvo željeno u životu, šta je bogatije od Premudrosti koja sve stvara?
6. Iako razum djela tvori, ko je od nje među bićima bolji umjetnik?
7. Ako neko opet pravednost voli, vrline su trudovi njeni; jer cjelomudrenosti i razumu uči, pravednosti i hrabrosti, od kojih nema ništa korisnije ljudima u životu.
8. Ako li ko iskustvo mnogo želi, ona iskon zna i budućnost nazire, poznaje smisao riječi i rješenje zagonetki, znake i čudesa preduznaje i ishode vremena i ljeta.
9. Zato odlučih da je uzmem da sa njom živim znajući da će mi biti savjetnica u dobru i utjeha u brigama i tugi.
10. Proslaviću se poradi nje u narodu i mlad biti čestovan od starijih;
11. Oštar ću se pokazati na sudu i pred moćnicima će mi se diviti.
12. Kad budem ćutao – čekaće, kad budem govorio – paziće, i dok budem kazivao duže, staviće ruku na usta svoja.
13. Zadobiću preko nje besmrtnost, i spomen vječan onima poslije mene ostaviću.
14. Upravljaću narodima, i plemena će mi se pokoriti;
15. Uplašiće se kad čuju za mene tirani strašni, narodu ću biti dobar i u ratu hrabar.
16. Kad uđem u dom svoj, u njoj ću pokoj naći; jer nema gorčine u opštenju sa njom, niti bola u življenju sa njom, nego veselja i radosti.
17. O ovome razmišljajući u sebi i smjestivši u svoje srce, da je besmrtnost u srodstvu sa Premudrošću,
18. I u prijateljstvu sa njom – nastala blaga a u trudovima ruku njenih – bogatstvo neiscrpno, a u upražnjavanju pak razgovora sa njom – razum, i dobar glas u zajednici riječi njenih – krenuh u potragu kako bih je primio u sebe.
19. A bio sam mladić obdaren, dušu stekoh dobru,
20. Bolje reći, kao dobar dođoh u tijelo čisto.
21. A znao sam da je drugačije ne mogu steći ako mi je Bog ne podari, a od razuma je to znanje čija je blagodat – obratih se Gospodu i pomolih Mu se, i zavapih svim srcem svojim:

9. Molitva Bogu otaca Koji je Premudrošću sve stvorio.

1. Bože otaca i Gospode milosti, Koji si sve stvorio riječju Svojom,
2. I koji si Premudrošću svojom sazdao čovjeka da vlada Tobom stvorenim tvarima,
3. I da upravlja svijetom svetošću i pravednošću, i u pravoti duše da sud sudi!
4. Podari mi Tvojim Prestolima saprestolnu Premudrost i ne odbaci me od djece svoje.
5. Jer, ja sam sluga Tvoj i sin sluškinje Tvoje, čovjek nemoćan i kratka vijeka, i premalen za poimanje Suda i zakona.
6. Pošto, makar i savršen bio neko među sinovima ljudskim, ako je bez Tvoje Premudrosti, ništa ne predstavlja.
7. Ti si me izabrao za cara naroda Tvoga i za sudiju sinova Tvojih i kćeri.
8. Rekao si da sagradim hram na Gori Svetoj Tvojoj i u gradu obitavališta Tvoga žrtvenik, po uzoru na Šator sveti koji si pripremio od početka.
9. A sa Tobom je Premudrost koja zna djela Tvoja; prisutna kada si stvarao svijet, kojoj je poznato šta je ugodno u očima Tvojima i šta pravo u zapovijestima Tvojima.
10. Nispošlji nju sa svetih nebesa i sa trona slave Tvoje pošalji je, da bi bila sa mnom i pomogla mi da poznam šta je Tebi ugodno.
11. Jer ona sve zna i razumije, pa će me trezveno voditi u djelima mojim i sačuvati me slavom svojom;
12. I biće primljena djela moja, i sudiću narodu Tvome pravedno i biću dostojan prestola oca mojega.
13. Jer, koji čovjek poznaje volju Božju? Ili, ko će se dosjetiti šta hoće Gospod?
14. Jer, pomisli smrtnika su nesigurne i sklona griješenju razmišljanja naša;
15. Truležno tijelo pritiska dušu, i zemno stanište obremenjuje mnogobrižni um.
16. Mi jedva naziremo ono što je na zemlji i ono što je pod rukama sa mukom nalazimo; ko li će tek ono što je na nebesima ispitati?
17. Volju pak Tvoju ko bi poznao, da Ti nisi dao Premudrost i da nisi poslao Svetoga Duha svoga sa visina?
18. I tako biše ispravljene staze onih što su na zemlji i onome što je Tebi ugodno biše ljudi naučeni i Premudrošću spaseni.

10. Premudrost daje prvosazdanom da vlada svima. Ona čuva pravednike i narod izabrani.

1. Ona prvosazdanog oca svijeta, jedinog stvorenog, sačuva i izbavi ga od njegova grijeha;
2. Dade mu pritom moć da vlada svima.
3. Ali pošto nepravednik otpade od nje u gnjevu svom, pogibe zajedno sa bratoubistvenim jarostima.
4. Radi njega opet spasi Premudrost potopljenu zemlju krhkim drvetom krmaneći pravednika.
5. Ona, i kad su se smiješali narodi savezom lukavstva, prepozna pravednika i sačuva ga Bogu neporočna, a i u odnosu na ljubav prema djetetu sačuva ga jakim.
6. Ona pravednika pri pogibiji nečastivih izbavi dok je bježao od ognja palog sa neba na Petograd;
7. Njegovog lukavstva svjedočanstvo još uvijek stoji – pusta zemlja koja se dimi, i rastinje koje u nevrijeme plod donosi, i nevjernoj duši podignuti spomenik – stub slani.
8. Jer oni time što Premudrost prezreše, ne samo što sebi naškodiše nepoznanjem dobra, no i spomen svojega bezumlja ostaviše svijetu da se u onome što zgriješiše ni sakriti ne mogu.
9. Premudrost, pak, one koji joj služe iz nevolje izbavi.
10. Pravednika koji je bježao od bratovljeva gnjeva, izvede na puteve prave; pokaza mu Carstvo Božje i podari mu znanje Svetih; obdari ga izobiljem u trudovima i umnoži podvige njegove;
11. Kad su ga lakomošću nadmoćali, stade uza nj i obogati ga;
12. Sačuva ga od neprijatelja, i zaštiti od onih koji mu spremahu zamku za krepki pak podvig nagradi ga da bi znao da je pobožnost od svega jača.
13. Ona ne ostavi prodanog pravednika, nego ga izbavi od grijeha;
14. Siđe sa njim u jamu i ne ostavi ga u okovima prije nego mu donese skiptar carski i vlast nad njegovim tiranima; lažnim pak pokaza njegove klevetnike i dade mu slavu vječnu.
15. Ona sveti narod i sjeme neporočno izbavi od plemena ugnjetačkih;
16. Useli se u dušu sluge Gospodnjeg i oduprije se strašnim carevima znacima i čudesima.
17. Dade svetima nagradu za trudove njihove, povede ih putem čudesnim i postade im pokrivalo danju i sjaj zvjezdani noću.
18. Prevede ih preko Crvenog mora i provede između vode mnoge;
19. Neprijatelje, pak, njihove potopi i iz dubine bezdana izrinu ih.
20. Zato pravednici oplijeniše bezbožnike i proslaviše, Gospode, Ime sveto Tvoje, a nepobjedivu ruku Tvoju jednodušno pohvališe;
21. Zato što Premudrost otvori usta nijemih i jezike djetinje učini jasnim.

11. Premudrost daje vodu narodu u pustinji, kažnjava Egipćane, a nagrađuje Izrailjce. Bog sva bića ljubi.

1. Ona blagoslovi djela njihova rukom proroka svetog.
2. Prođoše pustinju nenastanjenu i na nepristupačnim mjestima razapeše šatore;
3. Odupriješe se protivnicima i odbraniše od neprijatelja.
4. Ožednješe i prizvaše Te, i dade im se voda iz kamena cijelca i utoljenje žeđi iz stijene tvrde.
5. Jer ono čime biše kažnjeni neprijatelji njihovi, preko toga njima oskudnima bi učinjeno dobro.
6. Namjesto izvora vječne rijeke zamućene nečistom krvlju,
7. Na izobličenje djetoubistvene naredbe, Ti im dade iznenada obilje vode,
8. Pokazavši im tadašnjom žeđu koliko si kaznio njihove protivnike.
9. Jer kada se nađoše u iskušenju, premda milostivo karani, razumješe kako su se u gnjevu suđeni bezbožnici mučili,
10. Jer si njih (Izrailjce) kao otac isprobao radi poduke, a one (Egipćane) osudio kao strog car i kaznio.
11. Podjednako su stradali i odsutni i prisutni.
12. A dvostruka ih je žalost snašla i uzdisanje zbog sjećanja na prošlost;
13. Jer kad čuše da je ono što je za njih bila kazna, za one (Izrailjce) to bi dobročinstvo, osjetiše Gospoda.
14. Onome opet (Mojsiju), koga su nekad izložili poruzi i odrekli ga se, poslije svega što se dogodilo – zadiviše se, ožednjeli drukčije od pravednika.
15. Umjesto, pak, nerazumnih pomisli nepravde njihove, u kojima zabludjevši, obožavahu beslovesne gmizavce i bijedne zvjeri, Ti im posla mnoštvo beslovesnih životinja za kaznu,
16. Kako bi znali da ono čime čovek griješi, time biva kažnjen.
17. Jer nije bilo teško da svemoćna Tvoja ruka, koja je stvorila svijet iz bezoblične tvari, pošalje na njih mnoštvo medvjeda i ljutih lava,
18. Ili novostvorenih nepoznatih zvijeri punih gnjeva, iz kojih ognjeni plamen liže ili se šire smrdljiva isparenja ili im iz očiju strašna vatra sijeva;
19. One bi mogle ne samo štetnim dejstvom da ih smožde, nego i svojim strašnim izgledom da ih unište.
20. No i bez toga, jednim dahom su mogli pasti gonjeni pravdom i razvijani Duhom sile Tvoje; ali Ti si sve uredio po mjeri, broju i ravnoteži.
21. Jer svemoć Tvoja je uvijek sa Tobom, i snazi mišice Tvoje ko će se suprotstaviti?
22. Jer je cijeli svijet pred Tobom kao zrnce pijeska na terazijama i kao kap jutarnje rose na zemlju pale.
23. Ti, pak, sve miluješ, jer Ti se sve može, i previđaš grijehe ljudske radi pokajanja.
24. Zato što sva bića ljubiš i ništa nećeš prezreti od onoga što si sazdao pošto ih iz mržnje ni stvarao nisi.
25. A kako bi nešto i opstalo da to Ti nisi htio, ili ono što Ti nisi prizvao (u biće) kako bi se održalo?
26. Zato sve i sva poštedi, jer je Tvoje, Vladiko dušeljupče!

12. Bog prestupnike blago kara, uklanja stanovnike Svete zemlje za narod svoj. Njega kara, a neprijatelja šiba.

1. Besmrtni Tvoj Duh u svemu prebiva.
2. Zato prestupnike blago karaš, podsjećaš na ono u čemu griješe i učiš ih da bi se oslobodili zla i povjerovali u Tebe, Gospode.
3. Negdašnje, pak, stanovnike Svete Tvoje zemlje
4. Omrznu, jer ono što je najgore činiše – djela vradžbinska i obrede bezbožničke,
5. Ubijanja djece nemilosrdna, žderanje na gozbama utroba ljudskih tijela i krvi – žrece iz zborišta
6. I roditelje nasilnike bespomoćnih duša htio si da uništiš rukama otaca naših,
7. Da bi dostojno naselje primila djeca Božija najmilije Ti od sviju zemalja.
8. No, ipak, i njih si kao ljude poštedio, poslao si ose kao prethodnicu svoje vojske, da ih polako istrijebe.
9. Nije Ti bilo nemoguće da bezbožne u boju predaš u ruke pravednima ili zvijerima ljutim, ili da ih riječju oštrom odjednom smrviš,
10. No, sudeći im polako, ostavio si mogućnost pokajanja, iako si znao da je zlo njihovo rođenje i urođena zloba njihova i da se neće izmijeniti pomisao njihova vavijek.
11. Jer bili su sjeme prokleto od početka, a ni iz bojazni od bilo koga nisi ostavio nekažnjene grijehe njihove.
12. Pa ko će reći: Šta si učinio? Ili ko će se suprotstaviti sudu Tvome? Ko pak prigovoriti za uništene narode, koje si stvorio? Ili ko će se pojaviti preda Te kao branitelj nepravednih ljudi?
13. Jer nema Boga izvan Tebe, koji se o svemu stara da mu pokažeš da nijesi nepravo sudio;
14. Niti se car niti vladar može sa Tobom suočiti u korist onih koje si kaznio.
15. A pošto si pravedan, pravedno svime upravljaš, osuditi onoga koji ne zaslužuje da bude kažnjen – smatraš nesvojstvenim Tvoje sile.
16. Moć pak Tvoja početak je pravednosti i Tvoje vladanje svime čini Te da sve čuvaš.
17. A moć pokazuješ nevjerujućem u silu savršenstvom, dok kod onih koji je poznaju izobličavaš drskost.
18. Ti opet koji moć posjeduješ, snishodljivo sudiš i nama upravljaš sa velikom samilošću! Jer moć, kad god zaželiš, sa Tobom je.
19. A naučio si takvim djelima i narod svoj, da pravednik treba da bude čovjekoljubiv, i dobronadežnim si učinio sinove svoje, jer daješ za grijehe pokajanje.
20. Jer ako si neprijatelje slugu svojih, dostojne smrti, sa tolikim obzirom i blagošću kaznio davši im vrijeme i mjesto da se oslobode zla,
21. Sa kakvom si tek opreznošću sudio sinovima svojim, čijim ocima si dao zakletve i zavjete blagih obećanja?
22. Nas, dakle, karajući, neprijatelje naše šibaš na bezbroj načina, da bi i mi kad sudimo o dobroti Tvojoj, brinuli, a kad nam se sudi – očekivali milost.
23. Zato si i one koji su nerazuman život vodili nepravedno, njihovim sopstvenim gadostima mučio;
24. Jer putevima zablude daleko zalutaše za bogove prihvatajući nečasnije i od najgadnijih životinja, obmanuti poput nerazboritih mladenaca.
25. Radi toga kao djeci nerazumnoj sud na porugu posla.
26. Oni, pak, koji porugom opomene ne biše urazumljeni, iskusiće dostojan sud Božji.
27. Jer ono od čega su sami patili sa mukom, vidjevši kod onih što su ih smatrali bogovima, da su u tome kažnjavani, Onoga koga su nekad odbacivali da poznaju, za Boga istinitog priznaše; zato dođe na njih i konačna osuda.

13. Sujetni ljudi izmišljaju lažne bogove. Jedan je Tvorac i Vladar svega.

1. Sujetni su svi ljudi, prirodno, u kojima je prisutno nepoznavanje Boga, i oni ne bijahu u stanju iz vidljivih dobara poznati Suštega, niti na osnovu djela poznaše Tvorca,
2. Nego su ili oganj ili vazduh ili brzi vjetar ili zvjezdani šar ili silnu vodu ili svjetila nebeska smatrali za bogove gospodare svijeta.
3. Oni koji su, očarani ljepotom, to za bogove smatrali, neka poznaju koliko je Gospodar od toga bolji, jer sve je to On stvorio, rodonačelnik ljepote;
4. Zadivljeni pak silom i snagom, neka razumiju koliko je moćniji od njih Onaj koji je sve stvorio;
5. Jer primjereno veličini i ljepoti stvorenja, njihov se Uzročnik sazercava.
6. No oni nisu, ipak, za veliki prekor, jer kao da blude tražeći Boga i želeći da Ga nađu;
7. Pa se obraćaju Njegovim djelima i ispituju i bivaju uvjereni izgledom, jer je divno ono što vide.
8. Ali opet ni njima ne treba oprostiti;
9. Jer ako su bili u stanju da sve to vide, da bi mogli razmišljati o ovome vijeku (svijetu), kako onda Vladara tvari da odmah ne nađu?
10. A bijedne su i među mrtvacima nade onih koji nazvaše bogovima djela ruku ljudskih, zlato i srebro, vještine izum, i predstave životinja ili kamen nekorisni, djelo drevne ruke.
11. Kao kad neki vješti drvodjelja pogodno odsiječe drvo, pa spretno oljušti njegovu cijelu koru, oblikuje ga prikladno i napravi korisnu posudu za životne potrebe,
12. Potom otpatke od rada upotrebi za gotovljenje hrane, i ruča,
13. Zatim jedan od otpadaka ni za šta pogodan, drvo krivo i čvornovato, uzme i izdjelja brižljivo u dokolici svojoj i iskustvom razuma ga oblikuje, upodobi ga čovječjem liku,
14. Ili ga napravi sličnim nekoj bijednoj životinji, pa ga ukrasi šarama i oboji crvenilom, pri tom izglača svaki njegov nedostatak;
15. Onda mu napravi prikladan stalak i postavi na zid osiguravši ga gvozdenim klinom.
16. Pobrine se tako za njega da ne bi pao znajući da nije u stanju sebi pomoći, jer je slika i potrebna joj je pomoć.
17. Tada mu se moli za imovinu i brak i djecu; nije ga sramota što se bezdušnome obraća, i za zdravlje priziva ono što je nemoćno,
18. Život od mrtvoga traži, u pomoć poziva potpuno bespomoćno, za na put ono što nije u stanju ni da stoji,
19. Za sticanje i poduhvat i uspjeh ruku, i za krjepost moli ono čemu su ruke sasvim nepokretne!

14. Mrski su Bogu i bezbožnik i idoli njegovi. Poštovanje bezličnih idola izvor je svakoga zla.

1. Drugi, opet, poslan na plovidbu, imajući da se probija kroz divlje valove, priziva u pomoć trulije drvo od lađe koja ga nosi!
2. Jer lađu je želja za zaradom izmislila, a mudrost stvaralačka napravila;
3. A Tvoje, Oče, Proviđenje upravlja njome, jer si i na morima put otvorio i na talasima stazu bezbjednu.
4. I pokazao da možeš od svega izbavljati, makar se neko i nevješt ukrcao.
5. A želja Ti je da ne budu nedjelotvorna djela Premudrosti Tvoje; zato povjeravaju ljudi i najmanjem drvetu duše svoje i brodeći po talasima na lađici, bivaju sačuvani.
6. Pa i u početku kad su propadali gordi divovi, našla je nada svijeta na lađici pribježište i ostavila vijeku (svijetu) sjeme za nova pokoljenja, vođena Tvojom rukom.
7. Jer blagosloveno je drvo kojim se tvori pravda,
8. A rukotvorina (idolska) i sama je prokleta, kao i onaj koji ju je napravio, zato što je on pravi, a ono što je truležno biva nazvano bogom.
9. Jer podjednako su mrski Bogu i bezbožnik i bezbožnost njegova,
10. Zato će učinjeno djelo zajedno sa počiniocem biti kažnjeno.
11. Stoga će i na idole mnogobožačke osuda pasti, pošto u tvorevini Božjoj postadoše gadost, na sablazan duša ljudskih i za zamku nogama bezumnim.
12. Jer izmišljanje idola je početak bluda, a njihov pronalazak – trulež života.
13. Jer u početku njih nije bilo niti će ih biti navijek!
14. Sa praznom slavom ljudskom ušli su u svijet, zato im je namijenjen skori kraj.
15. Prevremenom tugom satrven otac, nenadno umrlom djetetu napravi sliku, pa nekad mrtvom čovjeku, sada kao bogu, odaje poštu i prenosi, na njemu potčinjene, tajne i obrede;
16. Onda, vremenom održavani bezbožni običaj, kao zakon se čuva.
17. Tako se, i po naređenju vladarskom izvajanim likovima, odaje pošta, a pošto ljudi zato što daleko borave, ne mogu neposredno da ih čestvuju, daleki lik preslikavši, vidljivu sliku poštovanog vladara naprave, da bi se odsutnome kao prisutnome revnosno klanjali.
18. Jačanju poštovanja nepoznatih (vladara) doprinijelo je i častoljublje umjetnika.
19. Naime, želeći on da se dopadne vlastodršcu, krajnje se potrudi da umjetničko obličje bude što ljepše,
20. A svjetina, privučena blagolikošću djela, doskora poštovanoga kao čovjeka, sada počinje da smatra za božanstvo.
21. I to postade zamka životu, jer bilo nesrećom, bilo nasiljem porobljeni ljudi, neizrecivo Ime pripisaše kamenju i drveću,
22. Pa im ne bi dosta zablude u poznanju Boga, nego živjeći pod velikim naletom neznanja, ta i tolika zla mirom nazivaju!
23. Te ili djetoubilačke obrede ili skrivene tajne ili razvratne gozbe priređuju sa tuđim običajima;
24. Ne čuvaju više ni živote ni brakove čiste, nego jedan drugog ili prevarom ubija ili preljubom bolno povređuje.
25. Sve je pomiješano: Krv i ubistvo, krađa i obmana, skvrnavljenje, nevjerstvo, smutanja, lažna zakletva,
26. Otimanje dobara, zaborav darova, prljanje duša, protivprirodni život, besporedak brakova, preljuba i raspusnost.
27. Jer poštovanje bezličnih idola početak je svakog zla i uzrok i svršetak.
28. Jer oni ili veseleći se bijesne, ili lažno prorokuju, ili žive nepravedno, ili se brzo zaklinju;
29. A ti koji su se u bezdušne idole pouzdali i zlo se zakleli, ne nadaju se kazni.
30. No za oboje će ih stići pravda zato što zlo misliše o Bogu poštujući idole i što se nepravedno zakleše, lukavstvom prezrevši svetost.
31. Jer ne sila onoga čime se oni kunu, nego sud za grešnike sustiže uvijek prestupe nepravednih.

15. Bog naš je blag i istinit. Idolopoklonik ne pozna Tvorca svoga.

1. A Ti si Bog naš, blag i istinit, dugotrpeljiv i koji milošću sve upravlja.
2. Jer ako li sagriješismo, Tvoji jesmo, znajući moć Tvoju; no nećemo griješiti, jer znamo da Tebi pripadamo.
3. A znati Tebe, cjelosna je pravda, i poznavati moć Tvoju – korijen besmrtnosti.
4. Jer niti nas obmanu čovječija zloumna misao niti besplodni trud koji privid slika, obličje izobraženo raznovrsnim bojama,
5. Čiji lik bezumne privlači, pošto čeznu za bezdušnim obličjem mrtve slike.
6. Ljubitelji zala dostojni su takvih nadanja, i svi koji ih tvore i ištu, i obožavaju.
7. Jer i grnčar meku zemlju gnječi sa trudom i oblikuje za upotrebu našu svaki sud posebno! Pri tom, od iste gline oblikuje posuđe za služenje čistim djelima i onome što je suprotno. I sve na isti način. A svako od njih je za drugačiju upotrebu, o tome grnčar sudi.
8. Tako i zlotvor lažnog boga od iste gline pravi, on koji je malo ranije od zemlje rođen i koji se uskoro u nju vraća od koje je uzet, da bi od njega bio tražen dug duševni.
9. No on se ne brine o onome što bi trebalo da čini kao neko koji ima kratkotrajan život, nego se takmiči sa zlatarima i srebrolivcima, i bakrorescima podražava, ponosan na to što krivotvorine pravi.
10. Pepeo je srce njegovo, i od zemlje bjednija nada njegova, od gline nečasniji život njegov.
11. Jer ne pozna Tvorca svoga i Onoga koji mu je udahnuo dušu djelatnu i udunuo Duh životni.
12. Nego pomisliše da je igračka život naš i življenje – praznovanje zarade, jer takvi kažu: Treba od svakuda, pa makar i od zla, sticati!
13. Takav, međutim, više od bilo koga znade da griješi praveći od veštastva zemljanoga lomljivo posuđe i kipove.
14. No svi neprijatelji naroda Tvoga bezumniji su i jadniji od djetinje duše – koji zagospodariše njime,
15. Zato što smatrahu sve idole mnogobožačke bogovima, kojima ni oči ne služe za gledanje, ni nozdrve za udisanje vazduha, ni uši za slušanje, ni prsti na rukama za pipanje, a i noge njihove uprazno hode.
16. Jer njih čovjek stvori i duh pozajmivši, sazda ih; ali nijedan čovjek nije u stanju sebi sličnog sazdati boga.
17. On koji je smrtan, mrtvu stvar pravi rukama bezakonima; a bolji je od božanstva svojih: on barem poživje, a ona – nikada.
18. A i životinje najmrskije obožavaju, jer sravnjivane po nerazumlju, gore su od svih drugih;
19. Na njima ni toliko ljepote nema koliko u izgledu životinja, da bi privukle pažnju; a udaljile su se i od Božje pohvale i od blagoslova Njegovog.

16. Bog brine u pustinji o Izrailju, On ima vlast života i smrti. Riječ Božja hrani čovjeka.

1. Usled toga od sebi sličnih primjerno biše kažnjeni i od mnoštva zvjerinja namučeni.
2. A umjesto tog mučenja obasuo si dobročinstvom narod svoj; za zadovoljenje želje pripremio si hranu čudnog ukusa – prepelice,
3. Kako bi oni, takođe željni hrane, zbog odvratnosti prema onome što im je poslano, okrenuli se i od nužnog zadovoljenja, a ovi, za malo postavši oskudni, dobili da jedu čudesnu hranu.
4. Jer je trebalo da na one nasilnike obavezno naiđe bijeda, a ovima samo da se pokaže kako su se mučili neprijatelji njihovi.
5. Jer kad je one snašla žestoka jarost zvjerinja, i kad se istrebljivahu ujedima svirepih zmija, nije se do kraja zadržao gnjev Tvoj:
6. Za pouku biše malo smućeni, imajući znamenje spasenja radi sjećanja na zapovijesti Zakona Tvoga;
7. Jer koji se obrnuo, nije se iscjeljivao onim što je vidio, no Tobom Spasiteljem svih.
8. A time si uvjerio neprijatelje naše da si Ti onaj koji izbavlja od svakog zla.
9. Jer dok one skakavci i muve pobiše ujedima, i ne nađe se lijeka duši njihovoj, pošto su bili zaslužili da ih takvi muče,
10. Dotle sinovima Tvojim ni zubi otrovnih zmija ništa ne mogaše; jer milost Tvoja naiđe i iscijeli ih.
11. Bijahu utvrđeni u sjećanju na riječi Tvoje i brzo se iscjeljivahu, da ne bi, upavši u dubinu zaborava, lišili se Tvojega dobročinstva.
12. Jer ih nije liječilo ni bilje ni melem, nego riječ Tvoja, Gospode, koja sve iscjeljuje.
13. Jer Ti imaš vlast života i smrti, i nizvodiš do vrata pakla i uzvodiš;
14. A čovjek ubija zlobom njegovom, izašli pak duh neće vratiti, niti izbaviti dušu oduzetu.
15. Od Tvoje ruke nemoguće je pobjeći;
16. Jer koji odbijaju da Tebe poznaju, bezbožnici, snagom mišice Tvoje bijeni biše, čudnim kišama i gradom, i burama gonjeni neizbježnim, i ognjem spaljivani.
17. A što je još čudnije: u vodi koja sve gasi još više dejstvovaše oganj, jer je svijet pobornik pravednicima.
18. Nekad se plamen ukroćivao da ne sažeže životinje poslane na bezbožnike, da bi oni gledajući znali da su od Božijeg suda gonjeni;
19. Nekad, opet, i posred vode, preko moći ognja goreše, da uništi bezakoni porod zemljin.
20. Umjesto toga, anđelskom hranom hranio si narod svoj i prigotovljeni hljeb poslao si im sa nebesa bez napora, koji je svaku slast u sebi imao i ugađao svačijem ukusu.
21. Jer lice Tvoje otkrivalo je sladost Tvoju djeci, po želji onoga kome je prinošen, mijenjao se u ono u šta je ko htio.
22. Snijeg i led odolijevahu ognju i ne rastapahu se, kako bi poznali da plodove neprijateljske istrebljivaše plamen ognjeni, u gradu i kišama blistajući.
23. A ovo, opet, da bi se hranili pravednici, sakrio je i sopstvenu silu.
24. Jer tvar koja Tebi Tvorcu služi, ispruža se na kaznu protiv nepravednika i okreće na dobročinstvo onima koji se u Tebe uzdaju.
25. Radi toga i onda kada se u sve mijenjala, svehraniteljki blagodati je služila, po volji potrebitih,
26. Da se nauče sinovi Tvoji, koje si zavolio, Gospode, da čovjeka hrani ne rađanje plodova, no riječ Tvoja čuva one koji u Tebe vjeruju.
27. Jer ono što oganj ne sažiže, prosto obasjano malim sunčevim zrakom topi se,
28. Da bi bilo znano kako treba pohitati prije sunca na blagodarenje Tebi, i pri izlasku svjetlosti sa Tobom se sresti;
29. A neblagodarnoga nadanje kao zimsko inje istopiće se i prosuti se kao voda nepotrebna.

17. Veliki su sudovi Gospodnji. Bezakonici su sami sebi teži od tame.

1. Veliki su sudovi Tvoji, Gospode, i neizrecivi; toga radi neuke duše zabludješe.
2. Jer naumiše bezakonici da porobe narod sveti, robovi tame i okovani dugom noći, zatvoreni među zidovima, pokazali su se bjeguncima od vječnog Proviđenja.
3. Jer misleći da se utaje u skrivenim grijesima mračnim pokrivalom zaborava, biše rastočeni, gorko užasavani i utvarama smućivani.
4. No tajno skrovište koje ih je čuvalo, ne odbrani ih od straha; glasovi ih smućivahu i presijecahu, i utvare im se sa mračnim namrštenim licima javljahu.
5. I nikakva ognjena snaga nije mogla obasjati, niti zvijezda sjajni zraci mogahu osvijetliti tu noć tamnu.
6. Samo im se javljao nenadni oganj ispunjen straha, a preplašeni onim nevidljivim prividom, činilo im se još gore ono što je bilo vidljivo.
7. Čarobnjačkoj pak vještini prethodio je podsmijeh, i nadutosti zbog pameti izobličenje poruge;
8. Oni koji su obećavali izagnati strahove i uzburkanost iz bolesne duše, sami se razbolješe od smiješne pobožnosti.
9. Jer, iako ih ništa što je metežno nije plašilo, pojavom gmizavaca i zmijinskim šištanjem iznenađeni, gubili su se prestravljeni, odričući se da čak i na neizbježni vjetar pogledaju.
10. Jer lukavost je strašljiva, sopstvenim svjedočenjem osuđivana,
11. A strah nije ništa drugo do izdaja misaonih pomagala, za svagda je primila tegobu mučena savješću.
12. Što je manje unutarnje nadanje, to je više nepoznavanje uzroka koji donosi patnju.
13. A oni, zaista nemoćne noći, nastale iz bezdana nemoćnog Ada, istim snom uspavani
14. Ili čudovištima priviđenja bijahu progonjeni ili obamirahu izdajom duševnom; jer ih obuze iznenadni i neočekivani strah.
15. I tako svaki koji je ondje upao, ostade zatočen pod stražom čuvan u tamnici bez okova;
16. Bilo da bješe ratar ili pastir ili radnik koji se u pustinji trudi, preduhitren, neizbježnu je podnosio nevolju, jer svi biše vezani jednim lancem tame;
17. Bilo fijuk vjetra, bilo među lisnatim granama milozvučni cvrkut ptica, bilo žubor vode sa hukom protičuće, ili tresak silni obrušavajućeg se kamenja,
18. Ili razigranih životinja nevidljivo trčanje, ili glas ričućih divljih zvijeri ili odjek koji se odbija od gorskih dubodolina – sve ih je to skamenilo prestrašene.
19. Dok je sav svijet blistao sjajnom svjetlošću i nesmetano se bavio svojim djelima,
20. Jedino se nad onima prostirala tegobna noć, slika tame koja će ih u budućnosti snaći, a sami sebi bjehu teži od tame.

18. Izrailju je svjetlila svjetlost, ognjeliki stub. Egipćani su propali u tami, kažnjeni smrću. Narod Božji biva izbavljen od gnjeva Njegovog.

1. Svetima Tvojima pak sijala je najveća svjetlost; njihov glas su (Egipćani) čuli, a oblik nijesu vidjeli, zato što oni nijesu postradali, nazivahu ih blaženim,
2. Zahvaljivahu što se nisu svetili zbog učinjene im nepravde, i za ono što pretrpješe milost moljahu.
3. Radi toga dao si im ognjeliki stub za vodiča nepoznatog putovanja, a sunce neškodljivo za časno stranstvovanje.
4. Oni, pak, bili su dostojni da budu lišeni svjetlosti i zatvoreni tamom, koji su zaključane držali sinove Tvoje, preko kojih je trebalo da se dade netruležna svjetlost Zakona vijeku (svijetu).
5. Kad su se oni dogovorili da pobiju djecu svetih, i jedno dijete bilo izloženo i spaseno, za kaznu si im oduzeo mnoštvo djece i sve zajedno ih potopio u silnoj vodi.
6. Ona noć bi predviđena ocima našim, da bi pouzdano znajući kojim zakletvama vjerovaše, bili dobrodušni.
7. Dočeka narod Tvoj spasenje pravednih i propast neprijatelja;
8. Jer ono čime si kaznio protivnike, time nas prizva i proslavi.
9. Jer tajno su prinosila žrtvu sveta djeca od dobara, i Zakon božanstveni složno prihvatila, da bi podjednako istih dobara i opasnosti Sveti bili zajedničari, već tada pjevajući himne otaca.
10. A odzivala im se neskladna neprijateljska vika, i tužno odjekivao glas uplakane djece;
11. Sličnom presudom bi kažnjen rob sa gospodarem i prostak sa carem od istog stradaše,
12. Svi zdušno u jednom imenu smrti mrtve imaše nebrojene; ne biše u stanju živi ni da ih sahrane, pošto u jednom trenu plemeniti rod njihov pogibe.
13. Oni koji ni u šta ne vjerovahu zbog čarobnjaštva, zbog pogibije prvorođenčadi priznaše da je narod – sin Božiji.
14. Jer dok je tiho ćutanje vladalo svime i noć hitro stigla do svoje sredine
15. Svesilna Tvoja riječ sa nebesa od carstvenih prijestola, munjeviti ratnik, usred propale zemlje siđe mač oštri, nelicemjernu Tvoju naredbu, noseći,
16. I stavši, ispuni sve smrću, pri tom se i neba doticala i po zemlji hodila.
17. Tada iznenada priviđenja snena ljuto ih smutiše, a strahovi neočekivani napadoše,
18. Pa bacan jedan ovdje, drugi ondje, polumrtav otkrivao je uzrok zbog koga je umirao;
19. To su im nagovještavali snovi koji ih smutiše, da ne bi poginuli ne znajući zbog čega zlo stradaju.
20. A dotaklo se i pravednih iskušenje smrti, i pomor mnoštva naroda bi u pustinji. No ne potraja gnjev dugo:
21. Jer pohita muž neporočan da ih odbrani donijevši samog služenja oružje – molitvu i tamjana umilostivljenje; oduprije se gnjevu i zaustavi nevolju pokazavši da je Tvoj sluga;
22. A pobijedi gnjevljivost ne snagom tjelesnom, ni dejstvom oružja, nego riječju pokori mučitelja sjetivši se zakletvi i zavjeta Otaca.
23. Pošto stade među mnoštvo već popadalih mrtvih jednih preko drugih, prekide gnjev i odlučno krenu putem ka živima.
24. Jer na njegovoj dugoj haljini bješe sav svijet, i slava Otaca urezana na draguljima od četiri reda, i veličanstvo Tvoje na zlatnom vijencu glave njegove.
25. Pred ovim ustuknu pogubitelj, i od toga se uplaši; a za to bi dovoljno samo iskustvo gnjeva.

19. Izrailj se spasava kroz Crveno more a Egipćani bivaju potopljeni. Kazne grješnika. Bog uzveličao narod svoj.

1. A do kraja bezbožnike nemilosrdna jarost spopade; jer predviđena je i njihova budućnost,
2. Jer ovi (Egipćani), pustivši ih da odu i sa hitnjom ih isprativši, goniće ih, raskajavši se.
3. Jer još imajući u rukama ridanja i naričući nad grobovima mrtvih, prihvatiše drugu bezumnu pomisao, pa one koje su na molbu izbacili, njih kao bjegunce progonjahu.
4. Vukla ih je takvom kraju zaslužena sudba i ubacila im zaborav onoga što se dogodilo, da bi pridodali nedostalu muku njihovim nevoljama.
5. Tako će narod Tvoj čudesno putovanje doživjeti, a oni naći čudnu smrt.
6. Jer sva tvorevina po svome rodu opet se sviše preobrazila, služeći Tvojim naredbama, da bi se sluge Tvoje sačuvale nepovrijeđene.
7. Oblak pokri tabor sjenkom, a gdje je ranije bila voda, vidjelo se kopno da izranja, a iz Crvenog mora put nesmetan i travonosno polje iz moćnih valova;
8. Kojim sav narod prođe zakriljen Tvojom rukom vidjevši Tvoja divna čudesa.
9. Kao konji se nasitiše i kao jaganjci razigraše hvaleći Te, Gospode, koji ih izbavi.
10. Pri tome su se još sjetili svog boravka u tuđini, kako umjesto rađanja životinja, zemlja proizvede komarce, a umjesto riba, rijeka izbaci mnoštvo žaba.
11. Poslije toga vidješe i nastanak novih ptica, kada podstaknuti željom, iskahu ukusnu hranu;
12. Tada im za utjehu od mora dođoše prepelice.
13. Naiđoše i kazne na grešnike, i to ne bez prethodnih znamenja, snagom gromova; jer pravedno stradahu za svoja sopstvena lukavstva, i za još težu mržnju koju prema tuđinima pokazaše.
14. Jedni nepoznate, kad bi došli ne primahu, a drugi goste dobrotvore – pretvarahu u roblje.
15. I ne samo to, no ako bi bio neki nadzor nad njima, sa prezirom primahu strance;
16. Drugi su ih sa slavljem dočekali, a kad su već stekli svoja prava, ljutim nevoljama su im zlo nanijeli.
17. Biše ranjeni i sljepilom, kao oni na vratima pravednika, kada nepreglednom obujmljeni tamom, svaki tražaše izlaz kroz svoja vrata.
18. Jer same sobom stihije promijenjene, kao, na harfi glasovi ritam imena mijenjaju, dok zvuk svagda ostaje, kao što se dade jasno vidjeti po licu zbivanja;
19. Jer se kopneno u vodeno pretvorilo, i noć se spusti na zemlju;
20. Oganj nadvlada u vodi sopstvenu silu, i voda silu koja gasi zaboravlja.
21. Plamenovi, obratno, nisu goreli tijela propadljivih životinja, niti bi rastopljiv kristaloliki lakorastopljivi rod nebeske hrane.
22. Jer si po svemu, Gospode, uzveličao narod svoj i proslavio ga i nisi ga prezreo: u svakom vremenu i mjestu bio si pored njega.

 


NAPOMENE:

[1] Samo u slovenskom prevodu.
[2] Tako stoji u originalu.

Komentarisanje nije više omogućeno.