Psalam 103.
Davidov, (o svetskome bitiju). (MT: Psalam 104)
- BLAGOSILJAJ, dušo moja, Gospoda.
Gospode, Bože moj, uzveličao se jesi veoma.
U slavu i veličanstvo obukao se jesi, - svetlošću kao haljinom odevaš se,
prostireš nebo kao kožu, - Koji vodama pokrivaš visine njegove.
Postavio si oblake za podnožje Svoje,
hodiš na krilima vetrova. - Koji činiš Anđele Svoje duhovima, [1]
i služitelje Svoje plamenom ognjenim. - Zemlju utemeljuješ na tvrđi njenoj,
neće se pokolebati do veka; - bezdan je kao haljina ogrtač njen,
i na gorama vode se zaustavljaju. - (One) beže od zapovesti Tvoje,
i uzdrhte od glasa groma Tvoga. - Uzlaze na planine i silaze u doline,
na mesto koje si im odredio. - Granicu si postavio koju neće preći,
niti će se vratiti da poplave zemlju. - Ti izvodiš izvore u dolinama,
između planina protiču vode. - (One) napajaju sve zveri poljske,
očekuju je jeleni za žeđ svoju. - Ptice nebeske kraj njih se nastanjuju,
i između stena čuju se glasi (njihovi). - Napajaš gore sa visina Svojih,
nasitiće se zemlja od plodova dela Tvojih. - Prouzrastaš travu za stoku,
i zelen na službu ljudima,
da proizvedu hleb iz zemlje, - i vino veseli srce čoveka;
da uljem ulepša lice svoje,
i hleb srce čoveka ukrepljuje. - Nasitiće se (vlagom) drveće poljsko,
i Livanski kedri koje si zasadio. - Tamo će ptice gnezda (svoja) sviti,
rodino obitalište predvodi ih. - Gore visoke dao si jelenima,
stena je pribežište zečevima. - Stvorio si mesec za vremena,
sunce poznaje zalazak svoj. - Prostireš tamu, i nastaje noć,
u njoj izlaze sve zveri šumske, - lavići što riču i grabe,
i sebi hranu od Boga traže. - A kad se sunce rodi, sakupljaju se,
i odlaze da legnu u obore svoje. - Tad izlazi čovek na delo svoje,
i na posao svoj do večera. - Kako su veličanstvena dela Tvoja, Gospode!
sve si premudrošću stvorio;
ispuni se zemlja tvorevine Tvoje. - Ovo je more veliko i prostrano,
tamo su gmizavci kojima broja nema,
životinje male i velike. - Tamo lađe plove,
i kit onaj kojeg si stvorio da se igra u njemu. - Sve od Tebe očekuje,
da im daješ hranu na vreme (svoje), - kad im dadeš, oni se okupljaju.
Kada otvoriš ruku Tvoju, sve i sva se ispunjuje dobrotom. - A kada lice Tvoje okreneš, smute se (i kolebaju);
kad im oduzmeš dah njihov oni nestaju,
i u prah se svoj vraćaju. - Kad im pošalješ Duha Tvoga, opet se izgrađuju,
i (tako) obnavljaš lice zemlje. - Neka je doveka slava Gospodnja,
radovaće se Gospod delima Svojim. - On Koji pogleda na zemlju, i čini da se trese;
Koji se dotiče gora , i one se dime. - Pevaću Gospodu u životu mome,
psalmopojaću Bogu mome dokle postojim. - Njemu će mio biti razgovor moj,
i ja ću se radovati Gospodu (svome). - Neka nestanu sa zemlje bezbožnici,
i bezakonici da ih više ne bude.
Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda.
- Jevr. 1, 7
Pages: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 147 148 149 150 151 152
Jedan komentar