NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Slabost i snaga čovjeka
 
Apostol Jakov se ovako obratio ka ljudima koji su previše samuvjereni u svojim ljudskim planovima: „Poslušajte sada, vi koji govorite: danas ili sutra zaputićemo se u taj i taj grad i proživjećemo tamo godinu dana i trgovaćemo i zaraditi; vi, koji ne znate šta će se sutra desiti: jer, šta je to život naš? Para, koja se pojavi na malo vrijeme i potom iščezne. Umjesto da kažete: Ako bude ugodno Gospodu, i živi budemo, napravićemo to i to; vi se po nadmenosti svojoj uznostie: svaka takva taština je zlo“ (Jak. 4).
Reklo bi se, to je savršeno neosporna istina, koju je dokazao i u svom iskustvu provjerio svaki čovjek, i to svakog dana – da je život „para, koja se pojavi na malo vrijeme“. I, može li se odveć proračunato graditi život na toj „pari“? Para se ne drži dugo, kao, uostalom, ni zemaljski život. Ipak, proračuni čovjekovi se najčešće izvode baš na takav način. U tvrdom ubjeđenju da stoji na stabilnim i čvrstim nogama, čovjek gradi svoj život, bori se, planira – ne videći kako lako on može biti uzdrman u ovom svijetu, ne videći svoju zavisnost od nepredviđenih okolnosti, a iza njih – uvijek i u svemu – od Boga. Bog je gospodar vidljivog i nevidljivog bitisanja, sadašnjosti i budućnosti (koja je za nas već nevidljivi svijet). Mi, ljudi, tako često bivamo „tašti“ u svojim planovima i namjerama! I umjesto da govorimo, kako nam savjetuje apostol, „ako bude ugodno Gospodu, i živi budemo, učinićemo to i to“, mi odmah, neopozivo i samouvjereno govorimo da ćemo mi to i to – obavezno učiniti, da ćemo drugo izgraditi i izvršiti, da ćemo ono neizostavno pobijediti i odoljeti… „Svaka takva taština jeste zlo“; jer njome mi Gospoda Boga odstranjujemo iz svijeta, a pošto je Gospod Bog istiniti Gospodar svega, mi sami sebe lišavamo Njegove pomoći i blagoslaova. Da, previše često ljudi izražavaju tu ni na čemu osnovanu misao, da njihov život, uspjeh i sreća zavise samo od njih samih; mnogi se u svijetu, čak, i hvale time. Ali takvi pogledi se svo vrijeme ruše pred očima čitavog svijeta: „neočekivane“ bolesti nastupaju na ljude; stihijne katastrofe, zemljotresi, fizički i psihički (ratovi), od kojih svi stradaju; brzo rušenje naizgled čvrstih i stabilnih porodica i cijelih društava, gordih vladajućih partija i svemoćnih super-država; „prijevremene“ (kako se ljudi izražavaju) smrti gaze po čovječanstvu, bez obzira na starost ljudi, i lije se taj potok ljudi preko kraja ovog svijeta – u vječnost. Pokoljenja za pokoljenjem iščezavaju i istorija prošlih vijekova ostaje kao san – nekada, pak, kao košmar čovječanstva; stari i mladi ljudi odlaze u neizvjesnu daljinu, odlaze neočekivano za svoje okruženje, usred svojih planova i započetih djela… Logika ljudskih računa se ruši svo vrijeme. I nema jednačine, i nema proračuna pomoću kojih bi bilo moguće proračunati budući čas i dan ni za jednog čovjeka. Život svih se čuva samo u Promislu Tvorčevom, i kraj svakog od nas je samo Njim određen.
Ali čovjek i dalje lakomisleno ponavlja svoju staru zabludu, na koju je bio upozoren još prije gotovo 20 vijekova: „danas ili sutra zaputićemo se u taj i taj grad i proživjećemo tamo godinu dana“… i t.d. Nadmenost ovozemaljske logike! Nepromjenljivost fizičkih fenomena smjene dana i noći, plime i oseke, vreline vatre i hladnoće leda uvlače površnu misao čovjeka na zaključak da i njegovo „sutra“ i „prekosutra“ sa nesumnjivošću i logičnošću fizičkih zakona proističu iz njegovog „danas“… Tu neosnovanu misao i lažnu vjeru u postojanost i stabilnost zemaljskih vrijednosti i fenomena treba zamijeniti istinitom vjerom u to da ljudi, uvijek i u svemu, zavise prije svega od rješenja svete i velike volje Gospodnje. „Ako bude ugodno Gospodu, i živi budemo, napravićemo to i to“, – to je nepogrješiva formula koja se tiče naše budućnosti, ne samo lične, nego i cijelog čovječanstva. Ako iz svoje svijesti potisnemo – barem u maloj mjeri – taj neprirodni odnos prema životu koji proističe iz naše uobraženosti i samouvjerenosti, odmah ćemo uvidjeti svu nemogućnost i nerazumnost građenja budućnosti na pijesku ili, bolje reći, na pari, što i jeste naša ljudska volja i naš fizički život, – „jer, šta je to život naš? Para, koja se pojavi na malo vrijeme i potom iščezne“…
Ali, šta zadivljuje: pri svoj svojoj slabosti i smrtnosti, čovjek je, istovremeno i zadivljujuća snaga i sila. Ne fizička, ne materijalna, nego duhovna; ogomna, duhovno-stvaralačka ili duhovno-rušilačka snaga. Čovjek pokorava planine i okeane, gospodari u njedrima zemlje, utvrđuje svoju vlast u vazduhu, brzo i mnogo gradi i još brže i više ruši. Iako je fizički slabiji, nedugovječniji i nesavršeniji – u mnogim aspektima – od životinja, pa čak i od biljaka, on nad njima gospodari… Odakle u čovjeku takva vlast nad svijetom, usred njegove ništavnosti? Odakle kod njega takva snaga, takva sila nad stihijama, usred njegovog, na-paučinu-nalik krhkog života? Odgovor je samo jedan: od duha, od očima nevidljive njegove duhovne suštine, dragocjenog pečata Višeg Razuma u njemu. Tu suštinu i pečat sile koja ne potiče odavde pokušavaju negirati ili njeno postojanje izvesti iz materije; ipak, sama ta energija i sila tog negiranja kod materijalista ne potiče od njihove materije, nego od njihovog duha – makar on bio slijep i bolestan, ali – duha, koji u sebi nosi otisak višeg svijeta.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *