NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Tražite dobra…
 
„Braćo, urazumljujte raspuštene, tješite malodušne, podržavajte slabe, budite dugo-trpljivi prema svim. Pazite da neko ne bi zlom uzvraćao za zlo, nego uvijek tražite dobra i jedan u drugom i u svemu“… Tako u posljednjoj glavi svoje poslanice Solunjanima govori apostol Pavle. Ove su riječi jasne, proste, kratke, ali – koliko u njima ima svjetlosti, koliko dobra i istine…
Teško živimo mi, ljudi, od našeg zla ljudskog, i od posljedica njegovog. Čovjek pati, prije svega, od zla koje živi u njemu samom, a zatim i od zla koje živi u drugim ljudima. Zlo se, kao snježna grudva, uvećava, ako mu se ne suprotstavi dobro, ako se zlo ne topi zrakama dobra i milosrđa. I u drugim ljudima, i u sebi samom, mi pobjeđujemo hladno, tamno zlo samo sjajnim, ogrijevajućim Hristovim dobrom. To Hristovo dobro nekada može da bude gnjevno, da sveto negoduje obličujući zlo – ono ponekad i mora da bude takvo ognjeno, ali ono nikada neće nositi zlo pod maskom dobra. Takva je osobina duhovnog stanja o kojem govori apostol. Mi moramo, prije svega, voditi računa o svojoj duši i čuvati je u mirnom duhu; a ako smo to dostigli, pomagaćemo duši drugog čovjeka, da prebiva u dobru.
Da bismo izliječili drugu ljudsku dušu, mi moramo znati, po svojoj duši, kakvo je dejstvo ljekovitog sredstva koje predlažemo. Lijek Hristove istine, Hristovog dobra je ispitan u vijekovima, u dva milenijuma, ispitan je na svim karakterima i u svim narodima svijeta. Taj divni lijek ima neobičnu snagu, ako se samo primi „iznutra“, ako se unese u svoje srce i u um svoj… Evo jedne od dragocjenih kapi tog lijeka: „Braćo, urazumljujte raspuštene, tješite malodušne, podržavajte slabe, budite dugostrpljivi ka svim. Pazite da neko ne bi zlom uzvraćao za zlo, nego uvijek tražite dobra i jedan u drugom i u svemu“.
Neki se, želeći da opravdaju zlo koje se u njima taji, pozivaju na svoj karakter. Međutim, karakter se formira i sklapa od slobodnih čovjekovih reakcija na svijet koji ga okružuje. Onaj koji čini dobro drugim ljudima dobija prekrasni karakter; to i jeste najveća nagrada, već na ovom svijetu. A u budućem svijetu on će biti jednog duha sa Samim Bogom i sa čitavim sazvježđem bića u Bogu spašene tvari. Onaj, pak, koji čini zlo i koji na zlo podstiče druge, priobreće užasan karakter i postaje bič i nesreća za svoje okruženje, za svoju porodicu, za svoj narod… „Svaki početak je težak“, govori poslovica. Treba samo pokušati početi opravdavati u sebi pojave i ispade zla, i izopačivanje duše poći će samo od sebe i njena pogibija će neizostavno da uslijedi.
Moralni karakter odraslog čovjeka – to je ono što je čovjek učinio i čini sam sa sobom. Duša – to je zemlja. Čovjek je zemljoradnik svoje duše. Ako se u duševnu zemlju sije riječ Božija, riječ Istine i Pravde i ljubavi Hristove, plod biva sladak, radostan – kako za samog čovjeka, tako i za one koji ga okružuju. Ako, pak, čovjek u svoju dušu sije korov zla, odatle će da izraste prljave, otrovne trave duha, koje će mučiti i njega i druge ljude.
Dušu možemo još zamisliti i kao glinu, a čovjeka – kao vajara. Vajar od gline vaja ljudski lik. Tako i čovjek od svojih duševnih osobina i sposobnosti vaja – ili lik čovječiji, ili zvjerinji.
Čineći bilo kakvo zlo, čovjek ne samo da ubrizgava u svoje srce smrtonosni otrov, nego prska tim otrovom i druge ljude, nekada i najbliže… Ipak, u prisustvu ne-bliskih ljudi čovjek obično oklijeva da pokaže sebe sa rđave strane; držeći do mišljenja o njemu drugih, on hoće da o njemu uvijek misle dobro. Ali zato u domaćoj atmosferi on pokazuje svoj pravi lik i muči svoje bližnje… Sakriveno ili javno – zlo uvijek ostaje zlo, i čovjek bi morao da se od njega, i to što prije, izbavi. Kako? Prije svega, kroz spoznaju višeg smisla svog zemaljskog života, njegove veličanstvene besmrtnosti u Bogu i njegove kratkoće ovdje, na zemlji; kroz poznanje Jevanđelja i Isusa Hrista; kroz obraćanje Njegovoj istini i pravdi. Hristos otkriva sadašnje i vječno spasenje ljudima… I, blagodaću Svojom, uvodi ih u to spasenje. „Ja sam svjetlost svijetu, – govori On. – Ko bude slijedio za Mnom, neće hodati u tami, nego će imati svjetlost života“ (Jn. 8:12). Ako budemo hodali u toj svjetlosti, postaćemo sinovi svjetlosti; tamno zlo će izgubiti svoju vlast nad nama, i mi ćemo preći od vlasti tame u Carstvo ljubljenog Sina Božijeg“ (Kol. 1:13) Isusa Hrista. I bićemo svjetionici koji ozaruju noć patnji i u životu drugih ljudi. Bićemo u Hristu, bićemo utjeha za tužne, bićemo iscjeljenje za one koje je ranilo zlo svijeta.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *