NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

O milosrđu nad svijetom
 
Bijaše čovjek koji je, kao i mnogi, želio da se opravda. Pitao je Hrista Isusa: „Ko je moj bližnji?“ I Spasitelj mu ispriča priču…
Iđaše čovjek-skitnica od Jerusalima u Jerihon, i razbojnici ga zarobiše. Skinuli su sa njega odjeću, vjerovatno, jedinu koju je imao i, pretukavši ga, ostavili ga da umre nasred puta.
Odmah za ovom beščovječnošću slijedi, vjerovatno, još gora: istim tim putem prolazeći, dva čovjeka, jedan za drugim, ravnodušno prolaze pored čovjeka koji leži i krvari. „Prođe mimo“ sveštenik. Levit je postupio još gore: „priđe“, „pogleda“, utoli znatiželju – vidje kako se pati i umire čovjek, i ode svojim putem. U licu tih dvaju ljudi pored izranjavljenog čovjeka prošlo je svo bezosjećajno čovječanstvo. Jedna polovina tog čovječanstva ranila ga je i ostavila da umre nasred puta; druga polovina ravnodušno prolazi pored njegovih patnji.
Jovan Zlatoust je s pravom rekao: „Bogati i siti, koji ravnodušno gledaju na gladne i nište, i koji im ne pomažu, jednaki su ubicama“. Naravno, jednaki su zločincima i oni koji, imajući mogućnost da pomognu bar jednoj jedinoj žrtvi zločina ovog svijeta, prolaze mimo čovječijih stradanja, zauzeti samo svojim blagostanjem.
U prostim riječima Hristos, Koji zna srca ljudi, otkriva svu dubinu mraka koji se zgusnuo nad čovječanstvom, i pokazuje glavni grijeh svih vremena i naroda: ne-milosrđe. I kada, udubljujući se u ovu istinu, počnemo da se užasavamo paklenoj tami moralne čovjekove svijesti, tiha nebeska zora – milosrđe – uzdiže se nad zemljom. I ona vidi samo Sunce Božanske Ljubavi – Hrista.
Tim je putem oko Jerihona prolazio i neki Samarićanin i, vidjevši na putu okrvavljenog čovjeka, sažalio se nad njim. Ništa više od toga: samo se sažalio. Sve drugo je bila posljedica toga: jedan se čovjek sažalio nad drugim čovjekom. Desilo se svima blisko čudo, kroz koje najgrešniji i najslabiji čovjek postaje zajedničar Božanske sile, pravde, istine i slave.
Milosrđe pokreće nešto što je veće od kamanih planina – ono pokreće okamenjena srca. „Zaista vam govorim, ako neko kaže gori ovoj: „Podigni se i baci se u more“ i ne posumnja u srcu svom, nego povjeruje da će se desiti po riječima njegovim, – biće mu, šta god da kaže“ (Mk. 11:23). To su riječi Hristove. Milosrđe u svijetu je – čudo. Kamene gore premještati sa svojih mjesta nije dato nikome. Istinsko čudo je sažaljenje.
Bog želi to čudo, milosrđa jednog čovjeka prema drugom. Tu se krije viša sila života. Istinsko milosrđe je uvijek prosto i djelatno. Ono je volja, spremna na svaki trud, ono je srce, koje se saglasilo da pretrpi svaku patnju, ljubavi radi.
Istinsko milosrđe je djelatno. Ono ujedinjuje u sebi nebo i zemlju, i pomaže, ne samo osjećanjima i namjerama, nego i momentalno, na mjestu, na toj suvoj, prašnjavoj zemlji između Jerusalima i Jerihona.
Upravo je takvo bilo milosrđe Samarićanina o kojem je cijelom svijetu ispričao Hristos. Osmišljena brižljivost njegova pokazuje dubinu njegovog milosrđa. Nakon što je prišao ranjeniku na putu, on mu odmah „previ rane“, omekšavši ih uljem, omivši ih vinom i, „sjednuvši ga na magarca, odveze u gostionicu i pobrinu se za njega“. Tako govori Jevanđelje.
Poslije toga milosrdni Samarićanin je mogao da ode sa čistom savješću. Ali ne . „Na drugi dan, odlazeći, izvuče dva dinara i dade vlasniku gostionice i reče: „Pobrini se o njemu““. Reklo bi se, ovim je učiniio sve što je bilo do njega. Ali savjest tog čovjeka produžava da bude nezadovoljna: on se obraća gazdi gostionice i govori mu: „Ako bude i tvojih izdataka, kad se vratim, platiću ti“. Kakvo lučenje istinske čovječnosti!
Jer, svi mogu postupiti „isto tako“… Mnogo je i danas oko nas ljudi, izranjavanih grijehom, oskrvnjenih zlom ovoga svijeta, koji leže, i pate, na raznim putevima. I može im se pomoći.
Vidim tu malu gostionicu milosrdnog Samarićanina na putu od Jerusalima do Jerihona. To je mala kuća, u njoj niko ne živi, ali nju znaju svi hodočasnici Svete Zemlje… Pustinjski se put povija po gorama, spuštajući se ka Jerihonu. Okolo – mrtve gore. To su srca. Čija? Drevnih? Savremenih ljudi? To su naša kamena čovječija srca, Gospode. I ona žude za vodom Tvoje Milosti i spremna su da na vodu Tvoju odgovore cvijećem i travom.
Mala kuća stoji pored puta. Tu dolaze ljudi iz svih zemalja i naroda i vide tu priču, koju slušaju od Hrista. I riječ pustinjskog puta, mrtvih kamenih planina, i tu malu kućicu, koja svim narodima govori o milosrđu – sve ostaje kao Božanski zov u svijetu, kao zov na čovječnost čovjeka, na ljubav i milosrđe.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *