NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Ljubav i povjerenje
 
Da li je moguće voljeti čovjeka, a nemati u njega povjerenja? Moguće je. Istinita ljubav prema čovjeku uopšte ne znači obogotvorenje svih njegovih osobina i preklanjanja pred svim njegovim djelima. Istinita ljubav može da primjećuje i nedostatke čovjeka, isto tako oštro kao i zloba. Čak i još oštrije. Ali se ljubav – ne kao zloba, nego po svom, po ljubavnom – odnosi prema nedostacima čovjekovim. Ljubav brižno čuva i spašava ljudsku dušu za vječnost; zloba, pak, utapa, ubija. Ljubav voli samog čovjeka; ne njegove grijehe, ne njegovo bezumlje, ne njegovo sljepilo… I oštrije, nego zloba, vidi svo nesavršenstvo ovog svijeta.
Podvig duhovne prozorljivosti: vidjeti sve grijehe ljudi i osuđivati svo zlo, a pri tome ne osuditi nikoga… Samo od Boga ozaren čovjek je sposoban na takvu ljubav.
Da, moguće je voljeti i nemati povjerenje. Ali, zar nije povjerenje obilježje otvorene duše, i zar nije otvorenost karakteristika ljubavi? Ne; ljubav je šira od otvorenosti. I bez otvorenosti duše, u ovom svijetu, može biti ljubavi… Starac Amvrosije Optinski ili Prepodobni Serafim voljeli su ljude plamenom ljubavlju i u Duhu im služili. Ipak, nisu se svim otkrivali, i otkrivali su malo; čuvali su svoju dušu od ljudskih pogleda, proničući svojim pogledom u ljudske duše. Duhovnik na ispovijedi uopšte ne otkriva svoju dušu onome ko se ispovijeda. Ali duša istinitog duhovnika je otvorena – ne pokazivanjem, nego ljubavlju; i kroz ljubav se pokazuje u svijetu.
Starac ne otkriva uvijek i svima sve što zna od Boga. Nego, u skladu sa duhovnim stanjem sabesjednika, svakom pristupa na odgovarajući način.
Majka, kada svome djetetu ne priča o svemu što joj prolazi kroz glavu, ne sakriva to zbog ne-ljubavi, nego zbog ljubavi nema povjerenja, i upravo time pokazuje i javlja djetetu svoju ljubav, sakrivajući od njega sve što je za njega nekorisno, do čega ono još nije doraslo, što još ne može prihvatiti u svoje nezrelo tijelo, u svoju nesazrelu dušu.
Neiskrenost, ne-neposrednost, ne-prostota, kao i „nepovjerenje“ – mogu da budu blagi… Ljekar ne govori sve pacijentu, direktor – potčinjenom, učitelj – učeniku.
Stanje i uzrast, sposobnost prihvatanja i pripremljenost određuju predmet i istinu koja se javlja svijetu.
Čovjekova duša je nalik na brod. Brod ima svoj podvodni dio, i čovjekova duša mora imati svoju – za svijet nevidljivu – svijest. Ne „podsvijest“, nego sakrivenu – radi blaga istine – svijest. Zlo treba sakrivati da druge ne zaprljaš. Dobro treba sakrivati da se ne prospe. Sakrivati treba radi koristi svih. Duša nekada sakriva svoje zlo po duhovnoj neophodnosti; sakrivanje svog dobra gotovo uvijek biva mudro i pravedno.
Nije svaka „ne – iskrenost“ neistina; i nije svako „ne-povjerenje“ izdaja krajnjeg povjerenja.
Krajnje povjerenje je moguće imati samo prema Bogu Trijedinom, i prema svim Njegovim zakonima i riječima. Nepovjerenje, pak, prema sebi uvijek jeste mudrost, i svako stvarno, pozitivno nepovjerenje – iz ljubavi – prema drugim jeste nastavljeno sveto nepovjerenje prema samom sebi… Jer, čovjek katkad zna da bude izvan sebe, u svojim riječima i djelima može da bude van kontrole, da se uskovitla u zlu, a da sam toga ne bude svjestan.
„Ne vjerovati u svemu sebi“… ima duboko i spasiteljno značenje. Svoje iskustvo, svoj um, svoje srce, svoja misao, svoje raspoloženje… sve je to klimavo, bijedno i neodređeno; tu nema apsolutnog predmeta dostojnog povjerenja… A od nepovjerenja prema svemu klimatavom proističe svesavršeno i bezgranično povjerenje prema Bogu Trijedinom.
Bližnjim ne treba vjerovati isto toliko (i isto toliko treba!), koliko i sebi; a sebi – samo po mjeri svoje usagašenosti sa Otkrovenjem Božijim, sa voljom Hristovom, koja je otkrivena svijetu i koja se otkriva u sopstvenoj duši.
Samo duhovnim ocima i rukovodiocima – istinitim i ispitanim – u Hristu, moguće je zacijelo povjeriti sebe, vjerovati im više nego sebi, i predavati njima svoj sluh i svoju dušu u ime Boga.
Bližnji, pak, moj, drug moj, jeste samo čestica mene samog (jer je on čestica cijelog čovječanstva, kojeg sam ja – čestica). Posljedice prvorodnog grijeha – strasti – svojstvene su i njemu i meni. Naravno, u raznoj mjeri i u različitim nijansama, ali oba – kako on, tako i ja – imamo jake osnove da ne vjerujemo svojoj, još uvijek dvojakoj prirodi i ne preobraženoj volji. Mi, gotovo uvijek, postupamo „po strastima“, sa primjesom grehovnog, a ne „bestrasno“, ne slobodno – u Hristu.
Ja sam, stvarno, promjenjiv, nepostojan; kolebam se različitim „priraženijami“[1] lukavog, i čistota dubine moje duše stvarno biva zamućena glibom koji se podiže sa dna. Moj bližnji je takođe nestalan, kao i ja, i isto je tako sposoban za dobro, kao i na zlo.
Meni je neophodna stalna provjera sebe, mom bližnjem – takođe. Ja moram neumorno provjeravati svoje postupke u svijetu: „da li su oni po Bogu?“ Provjeravati se treba ne samo zlo, nego i „dobro“ moje, jer zlo često biva očigledno, a dobro može samo da se čini „dobrim“, a ustvari biva zlim. Međutim, i zlo traži provjeru; ni zlu ne treba „vjerovati“ na osnovu prvog simptoma „zlog“. Ljudima zatamnjenim, kakvi mi jesmo, i dobro može da izgleda kao loše, ako je ono povezano sa bolom, sa mukom ili sa povredom našeg samoljublja.
Ovdje se ne govori o zloj sumnjičavosti i podozrenju, nego o blagom, stvaralačkom nepovjerenju prema sebi, i prema svemu što nas okružuje u svijetu.
Grijeh nam, gotovo uvijek, izgleda kao nešto „slatko“; ne smije se vjerovati toj slatkosti, jer je ona najgorči čemer i patnja. A patnja, pak, (npr. u borbi za čistotu tijela i duše) nam izgleda neizdrživa i odvratna; ne smije se vjerovati ni tom zaključku; poslije blage patnje slijedi mir, koji je iznad svake radosti.
Ljudi mnogo, i često, i dugo, pričaju, i izgleda kao da njihove ideje trebaju da služe blagim ciljevima; ali, avaj – koliko se neistinitog, sablaznog i – praznog prolijeva iz njihovih usta. Ne treba vjerovati svim riječima ljudi… Ljudi sami pate zbog riječi koje su sami govorili, i kaju se zbog njih.
Da, nije sve što izlazi iz čovjeka (čak i pri njegovim najblagorodnijim namjerama!) blago. Mnogo toga biva nepotrebno, beskorisno, grešno, i ono je takvo ne samo za onoga ko to nepotrebno izvodi iz sebe, nego i za onoga ko to nepažljivo prima.
Produbljujući svoju ljubav prema ljudima, nikada ne treba zaboravljati da su svi ljudi bolesni, i da među njima treba živjeti u potpuno trijeznom stanju, ne samo u odnosu prema sebi, nego i u odnosu prema svima koji nas okružuju… Samo ako se ispoštuje prvo, biva i posljednje.
Nepovjerenje, naravno, ne treba gajiti prema samom čovjeku, nego ka njegovom trenutnom stanju. Stepen povjerenja treba neprestano mijenjati, srazmjerno sa stanjem prosvijetljenosti čovjeka u Bogu. Ako čovjek kojeg volimo i kojem smo uvijek do sada vjerovali iznenada pijan stane ispred nas i počne da nam daje koje-kakve savjete… hoće li iščeznuti naša ljubav prema njemu? Ako ga mi duboko volimo, naša ljubav neće iščeznuti, neće čak ni oslabiti. Ali će povjerenje iščeznuti, i ne samo prema riječima, nego i prema osjećanjima tog čovjeka, dok se nalazi u takvom stanju.
Opijenost vinom kod ljudi biva mnogo rjeđe, nego opijenost nekom drugom strašću: gnjevom, zlopamćenjem, pareljubljem, slavoljubljem… Strasti na volju čovjeka djeluju kao vino i izopačuju svu njegovu dušu. Opijen nekom strašću ne vlada sobom, čovjek prestaje da bude ono što jeste, postaje „igralište demona“; takav je čak i onaj koji u od strasti slobodno vrijeme biva ispunjen stvarnom dubinom i čistotom Hristovom, onoliko koliko je ona moguća u granicama naše zemaljske, lične i nasljedne grehovnosti.
Svjetlijem stanju čovjeka pripada i savršenije povjerenje… Naprimjer: ja hoću da propovijedam, ili da primim Sv. Tajne, ali osjećam da je moja duša puna smetenosti i strasti… Ja u tom slučaju moram postupiti po Jevanđelju, t.j. moram ostaviti svoj dar kod žrtvenika i poći da se pomirim sa dušom, „sa bratom svojim“; drugim riječima – umirotvoriti sebe, ući u nebeski život. To je obrazac pravednog i blagog nepovjerenja u sebe, u ime Hristove ljubavi prema samom sebi. Moja egoistična ljubav, naprotiv, bi željela da prezre, da ne primijeti moje nedostatke i da ocijeni moju dušu kao „dostojnu“, čime bi joj nepravedno ukazala povjerenje, i dozvolila tako njenom grehovnom stanju da se izlije na svijet, ili da se bez pokajanja približi Bogu, Njegovoj plamenoj kupini. Dozvolila bi – ne po zapovijedima Božijim (koje, u suštini, i jesu „izuj čizme svoje“, t.j. grešno stanje duše), nego – po svojoj samovolji… I opržio bih se neprelaznim zakonima Božije čistote.
Nesumnjivo je da se ja moram nepristrasno odnositi prema sebi i prema drugim. Ali, hoće li to značiti da ja „sud tvorim“ nad nekim, uprkos Riječi: „ne sudite, da vam se ne bude sudilo“? Neće, uopšte. Rasuđivanje je znak izlaska čovjekove duše iz mladalačkog uzrasta. Takvo rasuđivanje je „mudrost“ za koju je rečeno „budite mudri kao zmije“. Rasuđivanje je vijenac ljubavi, i Sv. učitelji Crkve ga čak – o, tajna! – smatraju višim od „ljubavi“, višim, naravno, od „čovječije“, nerazumne, često čak i pogibeljne ljubavi. Rasuđivanje je nebeska mudrost u životu, duhovni razum ljubavi, koji joj ne oduzima silu, a daje joj so.
„Ne mećite bisera vašeg…“ – to nije odsustvo ljubavi (Riječ Božija samo o ljubavi i uči!), nego mudrost ljubavi, znanje viših zakona neba, koje se izlijeva na sav grešni svijet, ali se ne miješa ni sa čim grešnim.
„Ne mećite bisera vašeg…“ je zapovijed o nepovjerenju u ljubavi, zapovijed koja vodi ka ljubavi, zapovijed koja ljubav čuva.
„Da priidet Carstvije Tvoje, da budet volja Tvoja“… Ja stalno hoću da ostvarim u sebi, i u svemu, tu ljubav; da poništim „carstvo svoje“ i da otkrijem – Božije. Nemati povjerenja, ne primati ništa „svoje“, „ljudsko“, grešno i polugrešno… Otvoriti svoj sluh i srce svoje (svu njegovu dubinu!) samo za Božije, za čisto, za svijetlo… „Da priidet Carstvije Tvoje“! Ja se – do smrti – neću uspokojiti u žudnji za njim – u svemu. Ja se molim, i ne hladno slijeće riječ ova sa mojih usta, ona se čupa iz cijelog mog bića, i od toga se mučim, kao u pustinji…
Sladak je Sud Božiji koji se vrši u mom srcu, nad mojim srcem… Sladak je meni Dolazak Hristov. Ja srećem Gospoda svuda. Ne svuda mi se Gospod javlja, ali Ga ja srećem, u svakoj riječi, u svakom dahu… U razgovorima, namjerama i djelima ljudskim.
Ja hoću samo Njega. I mržnju hoću da imam prema svakoj a ne Njegovoj istini. Ja sve hoću samo u Njemu, bez Njega mi ništa ne treba, sve mi je beskonačno teško i mučno. Ja uvijek znam – i danju i noću – da je On blizu; ali ja ne čujem uvijek Njegov vreli dah, zato što nisam uvijek ustremljen ka Njemu i zato što neću uvijek Njega više od svega drugog. U tom svom preživljavanju ja osjećam takvu nemoć, takvu slabost i ništost, da se ni u čemu zemaljskom ne mogu uspokojiti, ništa me podržati ne može. Samo On, Koji je rekao: „Mir Moj dajem vam“…
 


 
NAPOMENE:

  1. (staroslovenski) pristupanje; savremeno: „bliski kontakt“

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *