NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

O smijehu
 
Postoje dva smijeha: svijetli i tamni. Oni se momentalno prepoznaju – po osmijehu, po očima onoga koji se smije. U sebi ga možeš prepoznati po duhu koji ga prati: ako nema lake radosti, ako nema tananog, srce omekšavajućeg povjetarca, takav smijeh nije svijetli smijeh. Ako ti je u grudima oporo i suvo, ako ti se osmijeh krivi, takav smijeh je – prljav. Takav je smijeh poslije anegdota, poslije bilo kakvog ismijavanja nad harmonijom svijeta. Iskrivljena harmonija svijeta krivi dušu čovjeka, i to se izražava u krivljenju crta lica.
„Teško vama, koji se tako smijete sada, jer ćete zaplakati“ (Lk. 6:25). Zaplakaćete! Zato što ćete uvidjeti da svoju radost niste priložili ka onome čemu se radost može priložiti, nego ka onome što je dostojno muke.
„Blagi osmijeh“ je ogledalo nađene harmonije. Sveti se osmjehuju ne smijući se. Smijeh, kao punoća čiste radosti, jeste stanje budućeg vijeka. Blaženi ste vi koji danas plačete, jer ćete se vi smijati. Asketičko iskustvo prosvjetljenja i preobraženja čovjeka savjetuje, čak, osmjehivati se ne pokazujući zube (bolje je i malo manje radosti, nego da se uz nju provuče makar i najmanja, nečistota!).
„Anegdotski smijeh“ kojim se smiju u kino-salama, pozorištima, na zabavama i „žurkama“, kojim olako ismijavaju bližnjeg, kojim se smiju nad slabostima i nad dostojanstvom čovjekovim, nad savješću i nad grijesima njegovim, radi uveseljavanja i radi zaboravljanja tuge, bez smisla, sujetno ismijavajući drugih, sve je to – bolest duha. Još tačnije: to je simptom bolesti duha.
U svijetu duhova žive nečisti duhovi; oni se mogu vidjeti na licima koji se „guše“ od smijeha… Anđeoska radost ozaruje lice osmijehom.
Dobrim smijehom se bez šuma mogu raspršiti tamni oblaci zlobne želje za svađom, mržnjom, čak i – ubistvom… Dobrim smijehom oživljuje se prijateljstvo, učvršuje se porodično ognjište.
„Jetki“ smijeh nije od Boga. Zajedljivi osmijeh, sarkazam oštrine – to je parodija na jevanđeosku so mudrosti. Parodija koja se krivi u osmijehu.
„Oštrina“ riječi se uvijek urezuje u dušu. Ali oštrina, koja kod dva noža, čak, može da bude jednaka – kod hirurga i kod razbojnika – može da izazove potpuno različite posljedice. Jedna, razrezujući, propušta svjetlost nebesku i toplotu Duha, ili izrezuje gnoj, otsijeca mrtvilo; druga – bezblagodatna oštrina – reže, kasapi dušu i često je ubija.
Oštri su samo sveti, i samo ono što je sveto je oštro. Prljavi, pak, duhovi samo parodiraju oštrinu, i mnogo ljudi u svijetu se izoštrava u „izražavanju sebe“ kroz takvu, lakrdijašku oštrinu.
Krajnji domet duhovne nečistote smijeha je – „homerovski grohot“ – hohotanje… Takav smijeh obično posjećuje ljude koji su nedaleko od obilatih trpeza.
Onaj koji o sebi vodi računa, onaj koji prebiva u blagogoveniju pred tajnom svog života, onako kako vodi računa o čitavom svom životu, tako će voditi računa i o svom smijehu. On čak vodi računa kakav će mu biti i osmijeh pred Bogom. Sve će kod njega – uz pomoć nevidljivih njegovih čuvara – biti čisto i jasno…
Sveti su svijetlili svijetu i svojim plačem, i svojim osmijehom. Kao djeca. Jer samo djeca – i ljudi koji stvarno vjeruju u Hrista – imaju čistotu života, koja je vidljiva čak i tjelesnim očima, čak i u crtama lica.
Sve je prosto i čisto kod djece, još ne taknute duhom raspadanja. Smrt se još nije pojavila u osmijehu njihove smrtne prirode; njima je dato proljeće života, kao početak i podsjećanje na raj; i gle, ona čisto gledaju, ne-lukavo govore, lako plačo, lako zaboravljaju svoj plač…
„Ako se ne preobratite i ne budete kao djeca, nećete ući u Carstvo Nebesko“… Jasno je – zašto.
Najveća pohvala čovjeku je – reći mu „On ima dječiji osmijeh“… smijeh neporočni, blizak rajskoj harmoniji.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *