NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Pamćenje i zaborav
 
Nesavršenstvo duše čovječije ogleda se i u tome što ona zaboravlja važno i pamti nevažno. Zaboravlja to što ne bi smjela da zaboravi, a pamti ono što mora da zaboravi.
Ako na ovu misao primijenimo svima nama poznatu izreku, svakom čovjeku možemo postaviti sljedeće pitanje: „Reci mi šta zaboravljaš i šta pamtiš, i reći ću ti ko si“.
Počnimo onda sebe da pitamo šta mi, ljudi, a pogotovo mi, vjernici, zaboravljamo, a šta pamtimo. Sjećamo li se mi uvijek Onoga, Ko nam je darovao život? Ne zaboravlja li naša duša Boga? Da li je snažno, da li je duboko, da li je životvorno naše pamćenje te istine, te najviše realnosti? Pamtimo li mi uvijek da Onaj, Koji nas je stvorio, uvijek sa nama prebiva, mada mi i ne prebivamo uvijek sa Njim? Pamtimo li mi da Duh Sveti proniče kroz sve naše pomisli, čita naše misli i sudi namjere? Pamtimo li mi da je Živi Hristos, Koji prebiva u svijetu, najveća Svetinja, Čistota, Pravda, Istina i Ljubav? Je li sačuvalo naše pamćenje Njegove Zapovijedi i zakone, koje je Gospod dao radi našeg života i radi naše vječnosti? Ostaju li u našoj duši riječi Hristove, riječi takve sile ljubavi i povjerenja, da nas je On nazvao Svojom djecom i braćom, a ne najamnicima, a tim prije – ne neprijateljima Svojim, iako mi, čineći zlo, najviše na Njegove neprijatelje ličimo? Pamtimo li mi da se Slovo Božije očovječilo i stalo tik uz nas, progovorilo na našem jeziku i naučilo nas da u sebi i u drugom vidimo unutrašnjeg, duhovnog čovjeka – druga Božijeg? I još, pamtimo li mi kako je bio odbačen Hristos, kako je malo On imao zaštitnika, kako se za Njega na zemlji nije našlo mjesta – ni prve Njegove, ni posljednje minute Njegove na zemlji? Kako je, bukvalno kao munja „koja bliješti sa istoka do zapada“, čudesno, tajanstveno, neosporno vaskrsao Hristos, ustao iz groba Svojega i javio se najbližim učenicima, dvanaestorici, sedamdesetorici i polovini hiljade; i kako su Ga, Vaskrslog, prepoznavali, i kako je On dao bezmjernu nadu ljudima; kako se poslije toga On sakrio u nevidljivi svijet, da bi postao još bliži svakoj duši na zemlji, da bi još savršenije stajao ispred praga svakog čovječijeg doma… Pamtimo li mi da anđeli i duhovi svetih okružuju ljude i posebno su blizu onih koji ih u molitvama prizivaju?
Čuvamo li mi pamćenje – ma gdje da bili – da ovaj naš zemaljski, kratki život uvijek samo za dlaku ide pored velikog nevidljivog svijeta, i da svake minute možemo biti pozvani u drugi svijet, na posljednji sud Pravde Nebeske?… Pamtimo li to uvijek, a naročito onda kada neki teret koji pritišće našu dušu ulazi u nas, i kada nam neki unutrašnji glas šapuće laskave, tamne riječi, i naša duša počinje da se koleba i da se uklanja prema zlu? Sjećamo li se mi tada Boga, zovemo li Boga? Pamtimo li mi, poslije svakog grijeha, da je Milostiv Gospod, i da nam je dao put ponovnog duhovnog ustajanja – u pokajanju? Pamtimo li mi, u trenucima utučenosti, da je Gospod Dugotrpljiv, a u trenucima iskušenja zlom, da je Gospod Pravedan? I, kada gledamo na ljude koji nas okružuju, pamtimo li mi da je naš Gospod i njihov Gospod; da je naš Nebeski Otac i njihov Otac; da je njihov Sudija i naš Sudija? Pamtimo li mi da se čovjek opravdava ili osuđuje samo „od djela svojih“, ali da je „bez vjere nemoguće ugoditi Bogu“?… Takva duhovna blaga istine i besmrtnosti može da čuva naše pamćenje, naš život. Čuvaju li oni to sijanje? Blažen je onaj koji zna istinu Božanske ljubavi prema nama. Ni na šta drugo ne umjevši da se nada, on se nada na Ljubav Božiju, i živi ljubavlju Gospoda svojega.
Ja nisam o svemu, nego samo o najglavnijem pitao čovječiju savjest i pamćenje. A sada hoću da ispitam čovječiji zaborav.
Zaborave, jesi li progutao sve uvrede koje sam pretrpio u životu, sve patnje i sve bolove, sve strahove života? Jesi li progutao, zaborave, nemir i trku pređenog životnog puta, sva njegova ništavna preživljavanja, nesporazume, prazne riječi, nepotrebne svađe i brige?… Samo na onom polju, koje je očišćeno zaboravom životnih nemira, raste mudrost.
Zaborave smjeli, ti, kao voda čistog izvora, odnosiš prah zemlje i potapaš ga u sebe, ne gubeći svoju svjetlucavu čistotu. I čovjek može biti samo onaj, ko mudro zaboravlja sebe, pamteći Boga i Njegovu istinu i pravdu.
Svijetlim zaboravom i svijetlim pamćenjem svojim mi ulazimo u stvarni život.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *