NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

O znanju
 

  „Šta svetije i spasiteljnije može biti od – poučavanja u djelima Gospodnjim, misaonog gledanja na visoki prijesto slave Njegove, propovijedanja Njegove veličanstvenosti, premudrosti i sile! Astronomija može da upućuje na ovo, na Njegovih ruku beskrajno zdanje…

Lomonosov.

 
„Znanje će se poništiti“ (1 Kor. 13:8)… ne, naravno, znanje kojim u lice gledaju istinu čisti srcem; ne znanje od kojeg u neprestanom udivljenju prebivaju sveti; ne znanje na kojem se zida život vječni.
Poništiće se znanje koje ne zna svoja ograničenja, svoju mizernost i efemernost. Znanje smireno, znanje blagogovejno i trepetno ostaće vo vjeki vjekov, jer ono pripada Nebeskom Jerusalimu.
Pripadnost samo ovome svijetu jeste priznak mrtvila – kako čovjeka, tako i znanja. I samo mrtvo znanje „čini nadmenim“ (1 Kor. 8:1). Nemajući u sebi života, čovjek biva nadmen od iluzornog poznavanja visina i dubina. Duh čisti ne biva nadmen ni od kakvog znanja, jer odozgo dati ognji mogu biti ugašeni. Čisti duh uvijek prebiva u trepetu i blagogoveniju pred najvišim znanjima i beskonačno umanjuje svoje znanje.
Protivrječi li nebesko znanje vjere – tajne spasenja čovječanstva – znanju pragmatičnom, znanju „nauke“ sadašnjeg svijeta? Naravno, ne protivrječi. Kao što nebeski zakoni života ne protivrječe zakonima zemaljskim, mada ih oni i nadvisuju, i zbog toga ih osveštavaju.
Znanja tesara, stolara, vodiča kamila, živopisca, ljekara, matematičara – ne protivrječe znanju svetog, vjerujućeg čovjeka, čovjeka koji voli, i svaki čovjek u svijetu, ma kakvim on znanjem ili talentima ovladavao, može da bude svet, može da vjeruje, može da voli – ne odričući se svog zemaljskog znanja, nego ga samo uzvisujući ka nebeskom.
„Konflikt“ „vjere i nauke“, „znanja i vjere“ jeste konflikt koji ne postoji.
Vjera nebeska jeste so života. Bez nebeske vjere svako primijenjeno, praktično znanje, i svaka zemaljska vjera jesu – prijesni, beživotni, mučni.
Zemaljsko znanje osveštao je Sam Gospod Spasitelj, kada je postao Drvodjelja. Time je Gospod osveštao svaki zemaljski rad i svako znanje zemaljskog Svijeta: hemiju, fiziku, arhitekturu, istoriju, medicinu, sociologiju, geometriju; blagoslovio je uređenje zemaljskih naučnih vjerovanja u aksiome i hippoteze. Ali pod uslovom da car – život svijeta ovoga – ne zatamnjuje Boga u dušama ljudi.
Lomonosovu, Paskalu, Pasteru, Njutnu… znanje nižeg kruga nije smetalo u znanju kruga višeg. Uprkos zakonu nadmenosti, oni se nisu nadimali svojim znanjem, svojom zemaljskom ljepotom i visinom. U svom smirenju (smirenje je istina) oni su postigli život u Hristu. Oni su shvatili da njihovo „naučno“ znanje nije „visina“ za njihove bogopodobne duše, i zbog toga su našli drugu visinu, drugu nauku – duha i vječnosti. Smirili su se i vaznesli.
A koliko naučnika svojom metafizičkom nadutošću obmanjuje i zavodi srca prostih ljudi! Koliko prostaka trči za imenom „profesora“, kao što se ranije trčalo za imenom „kralja“, „heroja“… I koliko profesora prima te idolopokloničke struje u svoje srce! „Rod lukavi i preljubotvorni“ (Mt. 12:39), preljubotvorni u najstrašnijem smislu – samoobogotvorenja, samooboženja.
Nastupa vrijeme kada će svi čisti ljudi nauke morati da od svojih ljudskih dostojanstava odlijepe svaki nalet praktičnog idolopoklonstva i da budu svjedoci Božije slave, blagovijesnici umanjenja čovjeka u Bogu, i kroz to – vaskrsenja novog čovječanstva.
Neka ne izgleda čudno to što čovjek mora da se obuči izvjesnoj vrsti neznanja. To neznanje neće biti ne-poznanje. Još manje – neukost. Stremeći da se udalji od lažnog znanja, čovjek ponekad dolazi do pohvale neukosti, do odbacivanja blagodatne kulture znanja. To je put lažne filosofije neznanja, put farisejski, koji usvajaju poneki mitari koji se sklanjaju u stranu od svijeta i prevaznose se nad farisejima nauke. Ali nije to put koji Gospod daje radi prevladavanja sablazna i praznine lažeznanja.
Na svim putevima starog života, čovjeku je svojstveno da se „bogati“ i da „zna“; ka tome je ustremljena i prvorodna pohota čovjeka.
„I uvidje žena da je rod na drvetu dobar za jelo i da ga je milina gledati, i poželje ga, zato što daje znanje; i uzabra roda s njega i okusi“ (Post. 3:6)… Eto gdje se zarađa pohota znanja, – grijeh, u kojem prebiva sav stari svijet čovjeka… „znati“, zasititi se, obogatiti se… bez Boga, izvan Boga.
Ali, – „teško vama, bogati!“… „teško vama, koji ste presiti danas“ (Lk. 6:24-25).
U sadašnjem stanju čovječanstva nikakvo znanje se ne smije doživljavati kao znanje. Svako znanje se mora preživljavati kao neznanje.
Što više čovjek zna, tim manje on mora osjećati – da zna. Kao u duhovnoj nauci sozercavanja tajni nebeskog svijeta, tako i u zemaljskoj nauci, stvarna spoznaja biva u tijesnoj sprezi sa svjesnim obništavanjem. „Znam samo to – da ništa ne znam“ govorio je drevni filosof, i ta se istina više od svega približila vrhovnim dometima zemaljske nauke filosofije. Različite su samo njene formulacije. To je ili „feu, feu, feu“ Paskala, ili racionalni agnosticizam Bergsona, ili mistički agnosticizam St. Joan de la Croix, ili pepelom posipano znanje prep. Isaka Sirina.
Dovoljno je navesti nekoliko riječi iz krajnjih dometa ljudske nauke, da bismo se ubijedili u tvrdosti pretpostavki filosofije neznanja.
„Kako je velik, o, kako je velik Bog, a naše znanje ništavno!“ (Amper). „Ne znam kako ja izgledam za svijet. Ali sebe ja zamišljam da sam kao dijete koje se igra na obali okeana i sakuplja glatke kamenčiće i lijepe školjke, u to vrijeme, kada veličanstveni okean duboko skriva istinu od njegovih očiju“ (Njutn). „To, što mi znamo – to su tričarije, a to što ne znamo je – neizmjerno“ (Laplas). „Većina naučnika osaznaje ograničenost pozitivne nauke i priznaje da su konačni problemi vaseljene za nju nedostižni“ (A. Joler). „Mnogo sam se bavio izučavanjem prirode; i zato vjerujem kao bretonski seljak. A kada bih imao mogućnost da je izučim još podrobnije, vjerovao bih prostom djetinjom vjerom seljanke iz Bretanje“ (Paster).
Mogli bismo bez kraja umnožavati ova svjedočenja zemaljske ljudske nauke. Od njih se malo čim razlikuju svjedočenja velikih naučnika duha, sv. Podvižnika i Otaca Crvke. Njihovo iskustvo je – beskonačno smirenje… Njima se otkrivaju tajne, ali im te tajne još veličanstvenije otkrivaju tajnu nepostižnosti.
„Kada staneš na molitvu pred Bogom, učini sebe u misli svojoj da si kao mrav, da si kao buba koja puzi po zemlji, da si kao pijavica, kao dijete koje tepa. Ne govori pred Bogom ništa od znanja, nego se mislima novorođenčeta pbribližavaj ka njemu“. (Isak Sirin). Poznati samog sebe predstavlja neku vrstu savršenstva znanja; ipak: „Um ulazi unutar dubina Svetog Duha nakon što mine sve vidljivo i misaono, i među tim nepostižnim stvarima se nepokretno kreće i okreće, živeći nečim što je više od života – u životu, bivajući svjetlost u svjetlosti, i ne svjetlošću, pošto jeste sam u sebi (t.j. može biti odvojen od Svjetlosti Božije). Tada on vidi – ne sebe samog, nego Onoga, Ko je više od njega i, s obzirom da je on podložan mijenjanju, misaono, od tamošnje slave, postaje takav da uopšte ne zna sam sebe“… „On tada biva i slijep i ne slijep; on tada gleda, ali ne svojim prirodnim očima, pošto je uzdignut iznad prirodnog vida i pošto je dobio nove oči, kojim gleda ono što je iznad njegove prirode. On tada biva potpuno neaktivan i nepokretan, pošto je ispunio svako svoje djelanje. Biva ne-misaon, pošto je postao jedno sa Onim, Ko je iznad svake misli, i počiva tamo gdje nema mjesta dejstvu uma, – t.j. kretanju njegovom u uspomenama ili u pomislu ili u razmišljanju. Nemajući mogućnost da postigne i pozna nepostižno i divno, on nekakvim načinom počiva na ovome, savršenim počivanjem, tom nepokretnošću blažene ne-osjećajnosti, t.j. ne-znatiželjno se naslađujući neopisivim blagostima, sa osjećanjem, bez obzira na sve ovo, pouzdanim i određenim“ (prep. Simeon Novi Bogoslov: Djelatne i bogoslovske glave, 148, 149).
Različitim riječima opisujući svoje iskustvo, svi podvižnici Crkve, u svim vijekovima, iz svih zemalja, govore o jednom te istom.
Slična je i metafizika lične spoznaje istinitih naučnika svijeta.
Neznanje je predmet prvog i posljednjeg postignuća (spoznaje) čovjeka.
Zapanjujuća je činjenica da se ni u jednom Jevanđelju ne spominje riječ „znanje“, a apostol Pavle je jedini od svih apostola koji govori o „znanju“; samo tri puta ga izgovara u pozitivnom kontekstu, i to kao dar od Boga: „a drugom se daje riječ znanja“ (1 Kor. 12:8); „ko ljubi Boga, tome se daje znanje“ (gl. 8:3); „ali nema svako znanja“ (čl. 7). Na četiri mjesta, pak, on govori o negativnim, kako uzrocima (1 Tim. 6:20), tako i posljedicama (1 Kor. 8:1,10,11) znanja. I na jednom mjestu kaže da će se znanje poništiti (1 Kor. 13:8).
Ova neobično važna tvrdnja apostola koja je vezana za opštim odnosom cijelog Otkrovenja Božijeg prema problemu znanja dobija ekskluzivno značenje za hrišćansku gnoseološku kulturu. Hrišćanska filosofija mora tvrdo ocrtati, spoznati i ispovijedati u svijetu svoj odnos prema – za staro čovječanstvo veoma mučnom – problemu znanja.
Kako će „zemlja i djela što su na njoj biti spržena“ (2 Petr. 3:10) – proći kroz oganj apokaliptičkog očišćenja, tako će i „znanje“ izgorjeti. Kao slama će da izgore sve bezbrojne konstrukcije starog čovječijeg uma. Razvaliće se, kao dom, na pijesku sagrađen. Zato što će da dunu viši vjetrovi poznanja i da se proliju nebeske vode neosmislive sponaje. I svaki dom, ne na Kamenu (Hristu) sagrađen, neizbježno i predodređeno će da padne. Kada o tome priča, Jevanđelje (Mt. 7:27) čak dodaje da će pad doma biti veličanstven. I zaista, biće to veličanstven pad cjelokupnog čovjekovog znanja, koje se u velčanstvenoj gordosti svojoj suprotstavljalo znanju Božijem, znanja koje nije moglo da u sebe smjesti (Jn. 8:37) znanje Božije.
To znanje Božije, od kojih se kao „prvo od svih tajni“ „naziva čistota, koja se dostiže ispunjavanjem zapovijedi“ (Isak Sirin), jeste Božanstveni život u čovjeku: „hodanje Boga u čovjeku“, koji je i stvoren upravo radi tog hodanja Boga u njemu, radi takvog znanja Boga, i svijeta u Bogu.
To znanje je čisto, božanstveno, sveto. So i vijenac života! Cvjetanje duhovnog u „duševnog“.
„Svaki čovjek posta bezuman od znanja“ – rekao je prorok (Jeremija, gl. 10,14). „Moje misli nisu vaše misli, niti su vaši putevi Moji putevi, veli Gospod. Nego koliko su nebesa viša od zemlje, toliko su putevi Moji viši od vaših puteva, i misli Moje od Vaših misli“ (Isaija, 55:8,9).
Neznanjem se mora nazivati ne samo znanje lažno, nego i znanje nedovoljno, koje, ako ga čovjek precjeni, postaje znanje lažno.
Precjenjivanje, pak, svoga znanja se svo vrijeme dešava u čovjekovom životu, te se zato čovjek svo vrijeme vrti u krugu lažeznanja. Ali spoznaja toga može da postane izvor neprestanog umanjenja čovjeka pred Istinom, i time može da mu otkrije put čistog poznanja.
Ovo čisto poznanje jeste Božanstvena premudrost, o kojoj je nedovoljno govoriti riječima. Sam apostol izražava krajnju nemoć ljudske riječi: mudrost svijeta ovoga jeste bezumlje pred Bogom“ (1 Kor. 3:19). „Ko hoće da bude mudar, neka bude bezuman“. Gospod je „izabrao nemudro, da bi posramio mudro“. Starom svijetu mudraca zemaljskih apostol suprotstavlja nove ljude: mudre u Hristu (1 Kor. 4:10). „Proslavljam Te, Oče, Gospode neba i zemlje, što si utajio ovo od premudrih i razumnih a otkrio to novorođenčadima“ (Mt. 11:25).
Riječ hrišćanska (ona koja u sebi ima „so“) „nije u ubjedljivim riječima ljudske premudrosti, nego u javljanju duha i sile“ (1 Kor. 2:4).
Vjera (ulazak u Novi Život) mora da se utvrđuje „ne na mudrosti ljudskoj“ (1 Kor. 2:5). Otkuda, pak, takvo nepovjerenje prema mudrosti ljudskoj? Ali to nije samo nepovjerenje, nego ognjeno odbacivanje cijelog starog kruga znanja, kao izvanbožanskog postojanja. „Jelini[1] traže mudrosti“… (1 Kor. 1,22). Ko su to „jelini“? Stara kultura čovječanska, stari, u sebe zatvoren, od Živog Boga ograđen svijet. To je – filosofija svijeta ovog, mudraca koji se „uvijek uče i nikada ne mogu doći do poznanja istine“ (2 Tim. 7)… To je, mučno mudrujući i beskonačno sebe uzdižući, raspadajući vijek ovaj, koji na sebi ima „samo privid mudrosti“ (Kolos. 2,23).
Kakva je strašna sila u riječima kojima se odbacuje staro znanje, znanje koje ne privodi ka Bogu. Treba biti bezuman, treba ne znati, da bi se kroz to raspinjanje starog smisla, kroz tu smrt čovječijeg ništavnog dubokomudrovanja – preporodilo, proniklo u novi svijet Premudrosti Božije.
Borba sa pohotom svijeta ovoga mora se završiti i odbacivanjem pohote znanja.
Svijet će eksplodirati ne preobraženim znanjem. Poginuće on od svoje plotske nauke, neuravnotežene, ne osveštane čistim znanjem duha. Ono što je čovječanstvu moglo da bude blagoslov, biće prokletstvo. Razvezana sila materije će se obrušiti na one koji su je razvezali, i samljeće ih. U tim minutima, anđeli će da žanju plodove pokajanja i molitvi.
U svijetu nauke i filosofije desiće se – i već se dešava – ono što će se desiti i u svim oblastima starog života: „Biće dvoje na polju: jedan se uzima (u Carstvo Božije), a drugi se ostavlja; dvije će se mljeti u žrvnjima: jedna se uzima, a druga ostavlja“.
 


 
NAPOMENE:

  1. Grci

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *