NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Psihologija uvrede
 
Svi mi znamo šta je to uvreda, zato što su nas vrijeđali, i zato što smo sami vrijeđali druge. Sami to ne shvatajući – i onaj koji vrijeđa, i onaj koji biva uvrijeđen – ranjavaju sebe, pošto lišavaju sebe sunca ljubavi. Uvređivač ranjava ne samo svoju dušu, nego i tijelo: zle emocije rađaju u čovjeku bolesno naprezanje tijela, što se odražava na njegovoj fizičkoj razmjeni materije i narušava život. Uvređivač vrijeđa, prije svega, samog sebe. Ali i onaj koji se vrijeđa takođe postupa nerazumno: sam sebe ranjava. Sebe treba štititi svijetlim štitom od uvreda, ne obraćati na njih pažnju. A od toga je još uzvišenije – suprotstaviti uvredama ljubav, krotkost i velikodušnost. „Naučite se od mene“, – govori Spasitelj, „jer sam krotak i smiren srcem. I naći ćete pokoj dušama vašim“ (Mt. 11:29). To je prosti put ka sreći, o kojoj tako često misli čovjek, nikako ne nalazeći puta ka njoj.
Uvreda može biti nesvjesna. Nanošenje uvrede ide od gordosti, koja želi da unizi čovjeka, od osvetoljubivosti, od zlobe. Vrijeđaju ljudi i od pohlepe, zavisti, taštine, egoizma, ili prosto – od duševne neosjećajnosti i nedostatka takta, od moralne nepažnje.
Preduzimač (individualni, ili kolektivni, kao što je država ili partija) vrijeđa najbestidnije, eksploatišući čovjeka ne samo ekonomski, nego i moralno. Eksploatacija je mnogolika forma nepravednosti. Istorija je prepuna tog grijeha, sve do današnjeg dana. Ali danas siromahe eksploatišu ne samo feudalni baroni i ne samo pokretne vreće sa novcem – nego i sami ti bivši siromasi, koji su u međuvremenu postali administratori, partijaši, „predstavnici proleterijata“ – svi oni žestoko eksploatišu siromahe (zadružne seljake, radnike…), prikrivajući, ipak, tu aksploataciju veoma laskavim ali isto tako lažljivim i pustim riječima.
Eksploatacija bližnjeg može i da ne bude izraz nekih ličnih neprijateljskih osjećanja; ona prosto biva moralno bezosjećajna, ona je traženje pogodnosti za sebe, za partiju, za državu. U naše doba eksploataciju – materijalnu i duhovnu – pokušavaju da opravdaju visokim motivima. Ciljem revolucije, radi blaga svih, opravdavaju se velika zlodjela i uvrede ljudima. Humanim frazama operišu bezdušni planeri, ne videći pri tome živog čovjeka. Utilitarni materijalički pristup besmrtnoj čovječijoj duši je za nju smrtno uvredljiv, pogibeljan.
Ali osjećanja pravednosti i sa-učešća mogu se rađati i u čovjeku-materijalisti, uprkos njegove materijalističke teorije. Kao ljudsko biće, materijalista može biti moralno prefinjen. Zna, čak, da bude i obratno: da se srce čovjeka koji vjeruje u Boga (uprkos duha te vjere) puni pohlepom i bezdušnošću. Kao što kod materijaliste „nevjerje“ može biti na vrhu jezika, tako i kod vjernika „vjera u Boga“ biva ponekad samo na vrhu jezika. (Vjera u Boga – nije teoretska deklaracija).
U naše doba ljudi vrijeđaju čak i vjeru u Boga (pišući veličanstveno i sveto Njegovo Ime Bog malim slovom). Ali Boga čovjek može „uvrijediti“ ne više nego što može uvrijediti sazviježđe Oriona ili Labuda. Nevjernici nanose uvredu samo svojim životima.
Čovjek čovjeka vrijeđa svojom zlom (ili nedovoljno dobrom) voljom. I sve te, u svijetu bezbrojne, „molekularne“ uvrede, svo naše lično i kolektivno zlo, u svijetu rađa crne oblake konflikata, ratova i dušegupki, od kojih drhti čovječanstvo. I od kojih može biti istrijebljeno.
Ranije u istoriji, u ime vjere u Boga, carevi i vođe naroda nanosili su uvrede nevjernicima (ili ne onakvim vjernicima, kao što su bili oni). Sada, u cijelom nizu zemalja, nevjernici nanose uvrede vjernicima.
Čovjeku je rečeno: „Znaš zapovijedi: ne čini preljube, ne ubij, ne ukradi, ne svjedoči lažno, ne vrijeđaj“ (Mk. 10).
Ali ako je uvreda već nanesena, njoj treba suprotstaviti nevrijeđanje. U borbu protiv zla ulazi i borba protiv uvredljivosti. Mi ljudi tako lako vrijeđamo jedni druge. A još lakše se vrijeđamo. Čak i ako nas niko ne vrijeđa, mi se sami uvrijedimo. Mi nekad imamo potrebu da se osjetimo „uvrijeđenim“, i u tome se ogleda primitivna čovječija infantilnost. Dijete ponekad hoće da zaplače – ne zato što ga je povrijedila majka, nego zato što je ono odjednom osjetilo slatku potrebu da se osjeti (i, što je glavno, da to pokaže!) uvrijeđenim. To je nezrelost duše.
„Aktivni egoist“ vrijeđa, „pasivni“ biva uvrijeđen. Uvrede aktivnih i uvredljivost pasivnih egoista mnogo smetaju životu. I izlazak iz tih stanja – u slobodu duha – je samo jedan: nikoga ne vrijeđati i ni zbog čega i ni zbog koga se ne uvrijediti.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *