NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Problem ličnosti
 
Postoji izraz: „povikati tuđim glasom“. Taj krik je ispadanje čovjeka u pod-čovječiju bezliku stihiju. Bez obzira na sav tehnički progres našeg vremena (a djelimično i zahvaljujući njemu), nije malo ljudi koji u naše vrijeme urlaju „tuđim glasom“ – od straha, od patnje, od nesporazuma, ili od nezadovoljstva žestokošću drugih. Ali, možda je još karakterističnija osobina našeg vremena činjenica da mnogi ljudi u današnjem svijetu govori tuđim glasom. Ličnost čovjeka se standardizuje, uoppštava, briše.
Zadivljuje to, što svaki od tri milijarde ljudi na zemlji posjeduje jedinstveni, neponovljiv i nezaboravan glas. Besmrtna ličnost je zapečaćena u svakom čovjeku, i odražava se u neponovljivim crtama i izrazima njegovog lica, u njegovom pogledu, glasu, pa čak i u posebnim linijama kože na njegovim prstima… Ptice mi prepoznajemo po njihovim zajedničkim glasovima, a čovjeka – po ličnom, neponovljivom, jedinstvenom, nazaboravnom glasu i potpisu. Nije li to svijetli dokaz besmrtnosti čovječije ličnosti? Naravno da jeste.
Kada se ljudi duhovno udaljuju od svog Tvorca (tim prije – kada se bore protiv Njega), oni tim odlaze i od samih sebe. A vraćajući se Bogu, vjerujući u Boga, čovjek se vraća samom sebi, svojoj duši. O tome i govori priča Jevanđelja o bludnom sinu, koji je otišao od oca, i koji se poslije vratio njemu. Takav je zakon duha: zaboravljajući Boga, čovjek zaboravlja svoje sopstveno lice, depersonalizuje se. Gubeći istinu, čovjek sa njom gubi i život. I sve teškoće i sve nesreće i neuspjesi čovječiji (naročito u bračnom i porodičnom životu) povezane su sa tim.
K.I.Čukovski je tačno pisao o stilu koji depersonalizuje čovjeka, i nazvao je taj stil – stil „kancelarit“. „Kancelarit“ nije samo oblast kancelarije, nego i društvenog života. On je jedno od ispoljavanja tuđeg glasa u čovjeku.
Ovom stilu svesrdno potpomaže tehnička civilizacija, ako ona nije pobijeđena svijetlim duhom čovjekovim, ako nije uravnotežena kulturom. Čovjek gordo i tašto pokorava zemlju i planete, ali – tako rijetko i tako nedovoljno on caruje nad svojom dušom, nad svojom rječju, nad iskrenošću svoje riječi i srca… Zato u svijetu tako mnogo ljudi urla ili govori „tuđim glasom“. Ne samo pojedinačne ličnosti, nego i cijeli kolektivi govore standardno, mumljaju šablonskom mišlju, do u kopejku precizno, do u rublju lažno…
Onaj koji ode od Boga, odlazi i od samog sebe. U čovječanstvu se razvija mimikrija misli i volje, slovesna[1] i emocionalna onomatopeja. Ličnosti su pozvane da budu neponovljive, da dopunjuju jedna drugu, da služe jedna drugoj svojim posebnim darovima i talentima. A danas u svijetu riječi nema ničega, ili gotovo ničega, osim onomatopeje. „Tuđim“, nekakvim „ne svojim“ glasovima ljudi stupaju u svađu, pa čak i u dijalog, i rastvaraju jedan drugog u apstraktnostima, prekrivajući jedan drugog mrtvim lozinkama, standardnim kvalifikacijama. Tu je glavna drama čovječanstva. Samo lični glas čovjeka odražava istinu, založenu u najveću dubinu stvorenog, u samu suštinu čovjeka.
U marksizmu ima jedna veoma agilna misao – da ne treba toliko misliti i pameovati o svijetu, koliko treba – mijenjati svijet. Dvije hiljade godine prije Marksa, ta misao je bila izrečena u Svetom Pismu, u ogromno dubljoj formi: „Vjera bez djela je mrtva“, vjera čovjeka „opravdava se od djela“. A još mnogo ranije i ovih apostolskih riječi, čovjeku je bilo otkriveno da ga je Bog pozvao da obrađuje zemlju svojim stvaralačkim radom i da je mijenja, trudeći se na njoj „u znoju lica svog“. Ali ako čovjek bude pokušavao da „promijeni svijet“ bez osaznavanja osnovnog smisla života ovog svijeta i svog života u njemu, rukovodeći se samo nekakvom mišlju o titanskoj izmjeni zemlje – iz svega toga neće ništa izaći, osim patnji i haosa. U 70-im godinama XX vijeka mi već vrlo dobro znamo za to. Zato i slavna Marksova misao da ne treba filosofirati o svijetu, nego ga mijenjati, ne znači sama po sebi ama baš ništa. Cilj, sredstvo i kvalitet tih „promjena“ svijeta moraju dokazati svoju blagodatnost. Narodna mudrost opamećuje površne aktiviste: „sedam puta mjeri, jednom sijeci“. U crkvena zvona se udara tek nakon što se pogleda u crkveni kalendar. Čak i najenergičnije „mijenjanje“ bilo čega, bez svijetlog razuma i duha, besmisleno je i besčovječno. I Isak Sirin je rekao da je čak i ljubav – najviše dobro svijeta – nesavršena bez mudrosti. I ideja „promjene svijeta“ bez dubokog poimanja svijeta i čovjeka, jeste sila koja razvija zlo.
Onaj koji osmišlja istoriju, sa njenom tamom i njenim svjetlom, postižući besmrtnu dubinu i visoki cilj čovječijeg života, ne može a da ne zaključi da čovjek, prije svega, mora da postane pravi čovjek, da bi u bolju stranu počeo da mijenja svijet. A kada moralno slijepi ljudi počnu da „mijenjaju svijet“, oni ga mijenjaju na goru stranu. Oni hoće da „promjene svijet“, ne poznavajući taj svijet, ne vjerujući u moralnu suštinu – niti svijeta, niti čovjeka. Kako poboljšati svijet, ne poboljšavajući čovječije srce? Okean krvi je proliven, i produžava da se lije, radi apstraktnih projekata budućnosti. Zato Sveto Pismo, otkrivajući Lico Božije, ne poziva prosto na djelatnost radi djelatnosti, ili na promjenu radi promjene, nego na slušanje Istine i na poslušanje Njoj, u sili Duha, i na ispunjenje volje Onoga Koji je sve stvorio i svemu dao put. On je čovjeku dao put istinskog mijenjanja svijeta, put očišćenja, praštanja, uzvišenja, osveštanja i preobraženja. I samo susrevši Oca svojega, čuvši Njegov glas, mi počinjemo da shvatamo sebe i svijet. I tada vidimo – šta u sebi treba popraviti, i šta u svijetu treba izmijeniti.
 


 
NAPOMENE:

  1. logosna, razumna, umna

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *