NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Pohvala pravednosti
 
Mi, ljudi, veoma brzo primjećujemo svaku nepravednost, nama nanesenu. Ljudi se ljute na sve koji im se nađu u blizini, pa čak i na samog Gospoda Boga, ako u njihovom životu ne ide onako kako bi oni to htjeli. Ali nepravednost koju mi, ljudi, činimo u svijetu, ne vidimo baš tako jasno. Mi čak ne želimo ni da je priznamo.
Pravednost, pravda – kakva prekrasna riječ! Ima nešto božanstveno u njoj. Ona nadahnjuje, prekorijeva i muči. Sveto nas muči, kad se mi borimo za pravdu drugih ljudi, i u tugu nas baca kada se borimo, i to veoma često oko nekih besmislica, kada su drugi narušili pravednost u odnosu na nas.
Sama pravda nas svo vrijeme gura i nudi da budemo iznad pravde i nikada da ne budemo ispod nje. I mi u svojoj duši osjećamo mir i radost kada činimo pravdu, a naročito kada se u svojim osjećanjima uzdižemo iznad pravde. Stati iznad pravde – to već znači ući u Carstvo Hristove ljubavi.
Mi, ljudi, imamo osjećanja koja se mogu nazvati darežljivim, bogatim, kao što su, naprimjer – ljubav, velikodušnost, nesebičnost, samopožrtvovanje. Ali u nama postoje i druga, od ovih skromnija, osjećanja, koja su nam u svakodnevnom životu još potrebnija, i bez kojih život u svijetu postaje sasvim nemoguć. U ta tiha i skromna osjećanja spada i osjećanje za pravdu. Ono reguliše osnove čovjekovog života – ličnog, društveno-socijalnog, i državnog. Za osjećanje pravde su vezana i osjećanja prostog poštenja, nelaganja, uvažavanja drugog čovjeka, njegovog života, njegove riječi, njegove slobode. Sloboda je najglavniji dio života drugog čovjeka. Sloboda se mora čuvati pravdom. Pravda se definiše zapovijedima koje je Bog dao čovječanstvu na Sinaju. Sve one govore o prevednom Zakonu Božijem, koji je dat čovjeku. I deseta, posljednja zapovijed govori da je nepravednost prema drugom čovjeku nedopustiva čak ni u čovjekovim skrivenim željama. Ne smije se željeti ništa što može narušiti život i prava drugog čovjeka.
Ja sam ljubav nazvao darežljivim, „bogatim“ osjećenjem. Naravno, to se ne odnosi na svaku ljubav, nego samo na samopožrtvovanu i pravednu ljubav. Naprimjer, ako se roditelji koji su usvojili dijete prema njemu ponašaju gore nego prema svom rođenom djetetu, oni ispoljavaju nepravednost. Tako pravednost kontroliše čak i ljubav.
Šta Biblija govori o pravednosti? Knjiga Jova o Jovu govori sa pohvalom: „Bijaše taj čovjek neporočan, pravedan“ (Jjov, 1:2). Psalom 118. govori o Bogu: „Pravedan jesi… i pravedni jesu sudovi Tvoji“. Iz toga slijedi da, ako mi ne osjećamo Božansku pravednost u odnosu na sebe, to znači da naša savjest zaostaje od vremena i od Istine Božije.
Nedavno mi je jedan mladić ispričao kakva mu se neprijatnost desila. Kada su pljačkali benzinsku stanicu, on se slučajno našao u blizini, i policija ga je uhapsila. Proteklo je izvesno vrijeme dok se ispostavilo da on to nije učinio, i on je to vrijeme proveo iza rešetaka. Mene je zadivila i obradovala reakcija tog čovjeka na takav postupak, koji po njega nije bio pravedan. On je rekao: „Nakon što sam upao u tu zbrku, počeo sam da razmišljam o onome što se desilo; i došao sam do zaključka da je u tom događaju postojala izvjesna moralna zakonomjernost, i u njemu sam uvidio višu pravednost. Stvar je u tome što sam jednom ranije bio počinio nemoralan postupak, koji je zataškan. I ja sam morao da pretrpim neku količinu patnje zbog toga danas. To je pravedno…“ Ja sam se zadivio takvom moralno-čistom, religioznošću proniknutom sviješću o životu tog mladog čovjeka. „Takva je istinska vjera u Boga“, pomislio sam ja.
Savjest, kao osjećanje globalne pravednosti, urođena je u čovjeku (čovjek je „obraz[1] Božiji“). Kod djece i mladih ljudi savjest zna da bude mnogo tananija nego kod ljudi koji su se naživjeli i nadisali se nepravednosti ovoga svijeta. Idući u svom životu putem moralnih kompromisa, čovjek sebi postepeno pustoši dušu i prestaje da osjeća kada biva nepravedan prema drugom čovjeku, oštro, ipak, pri tom osjećajući svaku nepravednost drugih kada su sami u pitanju.
Milosrđe prema bijednim Psalam 87. ne naziva milosrđem, nego pravednošću; i to je, naravno, pravedno. „Ništom pružajte pravednost“ – govori Biblija. Ako imaš dva parčeta hljeba i dvije košulje, a čovjek koji je tik uz tebe nema ni parčeta hljeba, pa čak ni jedne jedine košulje, to više nije niti ljubav, niti milosrđe – nego baš pravednost, kada daš jedno parče hljeba i košulju onome kome je to neophodno. Govoreći u Poslanici Efescima o tome kako djeca moraju da poštuju roditelje, apostol Pavle poštovanje roditelja naziva pravednošću. Zapovijed koju je Bog dao čovjeku: „Poštuj oca tvojega i majku tvoju, da blago tebi bude i da dugoljetan na zemlji budeš“ (jedinstvena zapovijed sa obećanjem) ukazuje na put pravednosti. Nepoštovanje i nepažnja prema ljudima koji su takvo ogromno djelo za nas učinili – rodili nas na svijet i od Samog Boga bili izabrani da postanu naši otac i majka – je duboka, vapijuća nepravednost. Daleko ne svi to osjećaju tako. Ali kada sami okuse istu tu nepravednost na sebi, od strane svoje djece, bolje se podsjete svog grijeha.
Blagorazumni razbojnik, koji je visio na Golgoti uz Spasitelja svijeta, zaustavljajući drugog, takođe raspetog, ali ozlobljenog razbojnika. iskazao je misao koja je pokazala jasnost i poštenje njegove moralne svijesti i visoku njegovu pravednost. On ovako reče svom, takođe raspetom i umirućem na krstu, drugu: „… mi smo pravedno osuđeni, zato što smo dostojno po našim djelima primili; a On (t.j. Hristos) ničega lošeg nije učinio“ (Lk. 23:41). Ovdje se jasno vidi dvojaka usmjerenost pravednosti: to je priznanje čovjekovo svoje krivice, i priznanje nevinosti drugog čovjeka. To je primjer poštene, neegocentrične svijesti. Ona se i u veoma grešnom čovjeku može otkriti. To je ilustracija onoga što je F.M.Dostojevski rekao o čovjeku uopšte, a i o ruskom naročito, u svojoj knjizi „Zabilješke iz Mrtvog doma“. Dostojevski je uvidio da se u duši čak i najokorjelijeg zločinca taji iskra onoj čovječnosti, koja i jeste obraz Božiji u čovjeku. Tu je istočnik sve svjetske pravednosti. Svjetlost ide od Boga kroz čovjeka, koji je protrljao ogledalce svoje duše, skinuo prašinu sa svoje savjesti i počeo da reflektuje Božiju Svjetlost. Mi u svijetu osjećamo veliku utjehu od svake pravednosti, nezavisno čak ni od toga, odnosi li se ona ili ne na nas lično. Pravednost je svjetlost sama po sebi. I kada se mi dotičeme nje, mi preživljavamo osjećanje punoće života i radosti. Bog je tada sa nama. To je shvatio razbojnik na Golgotskom krstu. I zbog toga je sa Hristom ušao u Raj.
Najveće toržestvo pravde zbiće se na posljednjem Sudu, kada Bog „otre svaku suzu“ sa očiju čovjeka. Sve će tada biti nazvano svojim pravim imenom, pašće svaka lažna veličina, i pravda će zauzeti svoje mjesto. To će biti apoteoza svemirne pravde i najviše ljubavi.
Uvidjeti pravednost onih koji nas okružuju, osjetiti i svoju pravednost u odnosu na druge ljude – to je velika sreća, pošto je najviša pravdaiznad pravde, i njeno ime je ljubav.
 


 
NAPOMENE:

  1. obraz – ikona, slika, lik

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *