NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Pečat istine
 
Jednom, u kući gdje je bio pozvan, Hristos je vidio „kako zvani bijahu izabrali prva mjesta“. Primjetivši takav, u svakodnevnom životu uobičajen detalj, Gospod, za Kojeg ništa u moralnom svijetu nije bilo drugostepeno, rekao je riječi koje su ostale da zvuče nad svijetom: „Kada te neko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto, da ti se ne desi da neko od zvanica bude štovaniji od tebe i, nakon što i tebe i njega pozovu, ne kažu: „ustupi mu mjesto“; tada ćeš sa stidom morati da zauzmeš posljednje mjesto. Nego, kad pozvan budeš, kada doćeš, sjedni na posljednje mjesto, da bi onaj koji te je pozvao, rekao: „Druže! Sjedni poviše“; tada će ti biti čast pred onim koji sa tobom sjede. Jer svaki koji sebe uzdiže, biće unižen; a koji sebe unižava, uzvisiće se“ (Lk. 14:8-11).
Ljudsko samoljublje se najčešće ispoljava upravo u svakodnevnom životu, u gostima, u hotelu, u restoranu. Kao i u drevnim vremenima, savremeni gost takođe hoće da sjedne na mjesto koje se bolje cijeni. Takvo „mjestašenje“ je bilo jako zastupljeno kod bojara Stare Moskovske Rusije (ni po čemu u tome ne ispoljavajući pravoslavni duh!), koji su gledali da jedan drugog „nadsjede“ za carskim stolom; ali, naravno, osim za trpezama najsiromašnijih ljudi, u svim zemljama svijeta se odvija, mada i neprimjetno – takmičenje u častoljublju. Skromnost je težak oblik dobra! Čovjek koji bolesno razmišlja kako da ni u čemu ne postavi sebe niže od drugog, i kako da sebe postavi iznad drugog, nije sposoban za stvaralački rad. Tim prije – za viši, duhovni. To se više od svega može odnositi na nas, pastire. Taština je priznak – ne samo moralnog, nego i umnog zastoja.
Mudrim i spokojnim riječima, Hristos je otkrio nama, ljudima, tu istinu. Ali prije nego što je oštro obličio čovječanstvo, on je pokazao Svoje Božanstveno Milosrđe, iscijelivši bolesnog. To je bilo u kući „jednog od načelnika farisejskih“ i desilo se u subotu, prazničnog dana, kada se zabranjivao svaki rad. Kao i u naše doba, mnogi ni tada nisu shvatali u čemu je duh stvarnog religioznog praznika; oni nisu shvatali da se on ne sastoji u mrtvom slovu vanjskog „izvršavanja propisanog“, nego da je istiniti religiozni praznik, zapravo, dan poslušanja Bogu, u duhu, u istini i u ispoljavanju istinskog milosrđa.
I evo, ne shvativši religiozni smisao praznika, ljudi su našli da je iscjeljenjem bolesnog na praznik Hristos narušio zapovijed o pokoju sedmog dana. Takvo je sljepilo ljudi. Ali Gospod je i došao da spasi upravo slijepe… Tog dana, kad je Hristos bio kod fariseja u gostima, „stade pred Njega jedan čovjek, koji je patio od vodene bolesti… Isus zapita zakonike i fariseje: je li dozvoljeno liječiti u subotu? Oni ćutaše. I, dotakavši ga, iscijeli ga i otpusti. Pri tom reče: ako nekome od vas magarac ili vo upadne u bunar, nećete li ga istog tog trena izvaditi, čak i ako je subota?“ (Lk. 14-26).
Djelo čovjeka je da čini dobro i da pomaže ljudima-braći uvijek, a naročito – na religiozne praznike. Svaki je dan – dan Božiji, i jeste dobro Božije, i sazdan je za dobra. I praznik vjere – to je milosrđe Božije i čovječije.
I, učeći toj istini, Spasitelj je ukazao da ispoljavanju milosrđa više od svega smeta čovječije samoljublje, te je zbog toga, želeći iscjeljenja svim ljudima, On rekao: „Svaki koji sebe uzdiže, biće unižen; a koji sebe unižava, uzvisiće se“.
Mnogi u svijetu ne znaju duhovne zakone. Ali ti zakoni postoje i samim svojim postojanjem opovrgavaju nevjerje u duhovni svijet. Žalostan, odbojan utisak na sve – čak i nereligiozne ljude – ostavlja čovjek koji sam sebe hvali. I što čovjek više sam sebe hvali i uzdiže, tim više on izgleda žalosnije u očima ljudi koji ga slušaju. Takvo je dejstvo duhovnog zakona. A što je čovjek skromniji, to je on prijatniji za sve oko sebe. Skromne ljude svi vole; tašti svih odbijaju od sebe. Mi jasno vidimo da dejstvuje – čak i kod nevjernika – apsolutni zakon. Nevjernici su takođe potčinjeni tom zakonu. A ako oni i ne cijene skromnost u sebi, oni je uvijek cijene kod drugih ljudi.
Nećemo pogriješiti ako skromnost priznamo za jednu od najutješnijih crta čovječije ličnosti. Skromnost je, bezuslovno, ravna milosrđu, pošto je samo zbog svoje skromnosti čovjek već milosrdan prema drugim ljudima: ne dojađuje im svojim džangrizanjem, ne muči ih svojim posezanjem na kojekakav svoj značaj i veličinu. Voljno i nevoljno, skroman čovjek uvijek odaje čast, kao prvo, Bogu, a potom i ljudima, koji od Boga imaju – svaki svoje – posebne darove.
Skroman čovjek nikada u životu ne gubi; njegovi talenti i vrline se ne smanjuju njegovom skromnošću, nego, naprotiv, još više rastu. I skromnost uopšte ne znači slabost, kao što to misle neki, gajeći rezerve prema skromnosti; ne, ona, i samo ona, jeste sila i plemenitost duha. I u životu društava i naroda „gordost ide neposredno prije pogibije“. Nivo kulture je direktno proporcionalan skromnosti, društvene i međunarodne. I zato je Slovo, Koje je sazdalo svjetove, primilo na sebe život skromnog Čovjeka i prošlo stradalničkim putem života, pokazujući duh skromnosti, kao put svjetlosti koji vodi u beskonačnu slavu Nebeskog Carstva. Smirenje Hrista Isusa postalo je pečat istine u čovjeku.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *