NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Ne ukradi
 
Kakav bi trebalo da bude istinski, religiozni odnos prema svojini, prema imovini? Slijedeći za slovom svog Učitelja i Gospoda, Hristovi učenici su sve u svijetu smatrali Božijim, a ne svojim. Da, sve – osim našeg zla, koje zaista pripada nama, ljudima – sve je u svijetu Božije vlasništvo! Onaj Koji je stvorio svijet, u višem smislu jeste i vladalac svim. Vjernik na može drugačije misliti. Sve u svijetu je Božije, sve u svijetu je Hristovo. I sam čovjek ne pripada sebi, nego Bogu; on je prednaznačen na vječni život u Bogu. Ali čovjek nije sazdan kao robot, nego kao sin. I prizvan je da slobodno, sinovski primi volju Božiju, nalazeći u njoj najviši život i radost.
Ljubav sazdaje zajedništvo i jedinstvo. Sve što ima Otac, ima i Sin. Ljubav briše granicu između „mojeg“ i „tvojeg“; ljubav sjedinjuje ljude i njihovu imovinu; a zloba, egoizam, a tim prije razbojničko nasilje, svo vrijeme ruše u svijetu ljubav i granicu između svojine čovjeka i njegove ličnosti. Posežući za njegovom imovinom, oni posežu i za njegovom ličnošću. Egoizam tjera čovjeka da otima tuđe i da ne daje svoje. A ljubav vuče čovjeka da čuva tuđe i da svoje daje drugim. Zato ideja materijalizma, potpuno tuđa moralnom poimanju svijeta i čovjeka, ne može stvoriti stvarno zajedništvo između ljudi; ideja materijalizma je protivrječna samoj suštini stvarne duhovne zajednice ljudi i ona samo produbljuje ljudske diobe. Zajedništvo se rađa samo u duhovnoj oblasti, oblasti ljubavi, povjerenja, vjere, kroz duh ljubavi, kroz živu vjeru u realnost Božijeg i svog višeg bitija. Zajedništvo ljudi je neostvarivo kroz ideju materijalizma.
Na gori Sinaj ljudima je dat Zakon Božiji i zapovijed: „Ne ukradi“. Ta je zapovijed isto onako jasna, kao što su i zapovijedi: „Ne ubij“, „Ne čini preljube“, „Poštuj oca svojeg i majku“… Desetom zapovijeđu Božanstveni Zakon čak zabranjuje željeti bilo šta što je tuđe i zavidjeti na imovini bližnjem. Zlo je sve što narušava ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Na taj način, zapovijed Božija postavlja osnove stvarne čovječanske kulture i otvara put ka višoj društvenosti i čovječnosti. Filosofski govoreći, svaka „svojina“ vrijedi – ne sama po sebi, nego samo kao projekcija – izraz i odraz – ličnosti čovjeka.
Zato niko od ljudi i nema pravo da samovoljno oduzima život ili imovinu od svog bližnjeg. Čovjek ima pravo da daje samo svoj život, i svoju imovinu, drugim; oduzimati, pak, imovinu čovjek ima pravo samo od sebe. Sliku takvog, duhom visokog čovječanstva Hristos je pokazao u priči o Milosrdnom Samarićaninu. Milosrdni Samarićanin je svojom brigom i požrtvovanjem spasio život potpuno nepoznatom čovjeku, kojeg su izranjavali razbojnici i ostavili da okrvaljen i pretučen leži pored puta. Ako je karakterna osobina razbojnika da oduzimaju i slobodu, i imovinu, i život drugih ljudi, karakteristična crta istinitog čovjeka je – da pomaže drugim ljudima i dijeli sa njima svoju imovinu i svoja najbolja duševna osjećanja, okrepljujući i utješujući život ljudi koji ga okružuju. Takav je put stvarne čovječnosti.
Najbolja socijalna mogućnost pokazivanja čovječanskih osjećanja i djela sazdaje se u društvu u kojem se svakom čovjeku ukazuje mogućnost da, ne čineći štetu drugim, ne unižavajući nikoga, ne čineći nasilje ni nad kim, slobodno projavi svoje talente u korist onih koji ga okružuju, u korist svog naroda i cijelog svijeta. Samo na tim principima se može sazdati i više jedinstvo ljudi, djece Jedinog Oca Nebeskog, Boga; na tim osnovama se sazdaje ličnost, zdrava porodica, mirno društvo i mirno opštenje među ljudima.
Egoizam, pak, u svim svojim oblicima je – destruktivan. A od svih najgori egoizam – to je organizovani egoizam, kada se ljudi namjereno ujedinjuju jedan sa drugim, da bi ispoljavali egoizam kolektivno. Ako je jedan egoista loš, onda će milioni ujedinjenih egoista biti milion puta gori i zloćudniji. Zato se u pravnom društvu zakonima ograničavaju i umiruju ne samo pojedinačne ličnosti, nego i cijeli organizovani kolektivi ljudi.
Nepravednost prema jednom jedinom čovjeku pogubno se odražava na sve ljude, zato što je čovječanstvo jedinstven organizam. Robovlasničko društvo bilo je pogubno ne samo za robove, nego i – još više – za robovlasnike. Antireligiozna misao laže, kada govori da je hrišćanstvo opravdavalo robovlasnički sistem ili gospodstvo bogatih. Svo Sveto Pismo je puno obličavanja nepravednog i nemilosrdnog bogatstva, egoizma i grabežljivosti ljudi. Imovinsko blagostanje ljudi može biti blagosloveno samo ako je ono praćeno milosrđem i pravednošću. Proroci i apostoli uče čovječanstvo višem bratstvu, višem zajedništvu. Svi ljudi su braća u Bogu, ili, drugim riječima, sve je stvorio jedan Otac Nebeski; i u Hristu, u jevanđeoskom duhu, to se bratstvo ostvaruje. Hristova ljubav i milosrđe jesu jedinstvena realna sila stvarnog (ne fiktivnog) ujedinjenja ljudi.`
U svojoj prvoj Poslanici apostol Petar govori vjernicima: „Ako vas zloslove za Ime Hristovo, vi ste blaženi, jer Duh slave, Duh Božiji počiva na vama… Samo da neko od vas ne postrada, kao ubica, ili lopov, ili posegnuviši za tuđim“ (Petr. 4:14-15).
Naravno, bilo je u istoriji ljudi koji su sebe nazivali „vjernicima“, čak i „pastirima“, a koji nisu bili vjerni Hristu, nego su laskavo lagali, ulizivali se i ugađali bogatašima, i nisu pomagali bijednim, nisu spašavali porobljene; ali oni su u tome išli oštro protiv učenja Crkve i Hristove vjere. Istiniti predstavnici Hristove Crkve i vjere u istoriji uvijek su bili sluge jevanđeoske pravde i istine.
Ruski propovijednik trinaestog vijeka, episkop Serapion, ovako je obličavao ćudi silnih ljudi svog vremena, govoreći im da oni „kao zvijeri… nesitošću svojom orobljavaju imanja, ne miluju sirotinju, ne znaju šta je to čovjekovo biće“… U rukopisu petnaestog vijeka „Izmaragd“ crkveni propovijednik se obraća nemilosrdnim bogatašima, govoreći: „Bogatašu! Ti si zapalio na svjećniku Crkvinom svoju svijeću. Ali, evo, dođoše ovdje oni koje si ranio, uvrijedio – roblje, sirotinja i udovice, sa uzdasima na tebe. Oni će tvoju svijeću ugasiti svojim suzama“… Arhiepiskop Velikog Novgoroda, Jefrem, zabranio je sveštenicima da primaju darove za hram od ljudi nemilosrdnih, koji „nalažu na ljude rad preko mjere… koji more gladom, umaraju nagotom…“ Istorijski spomenici govore o istinitim pastirima svakog vremena: „Dužnicima oslobođenje podavaše, i sam otpuštaše dugove; oštećenim od silničkih i nemilostivih sudija zastupnik bijaše“.
Proroci, apostoli, pastiri, učenici Hristovi, u svim narodima, slijedeći za Slovom svog Učitelja i Gospoda, donose vijest o duhovnoj, najdubljoj revoluciji čovječanstva. Jer, ma kakve socijalne reforme preduzimali, ma kakve revolucije pravili po svijetu – one ničemu srećnom neće dovesti svijet, ako sam čovjek bude ostajao egoist, i ako se u njemu samom ne bude odvijao duhovni proces borbe za dobro, za pravdu i ljubav – t.j. ona istinita revolucija svijeta, revolucija istine i ljubavi, pravde i dobra, koju je donio na zemlju Svjetlost svijeta – Hristos, i koju On, po vjeri čovjekovoj, u čovjeku i ostvaruje.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *