NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Jevanđeoski i nejevanđeoski grešnici
 
Kada gledaš na jevanđeoske grešnike, kada slušaš njihove riječi i vidiš njihove postupke, nehotice pomisliš: pa, ti su grešnici, u suštini, dobri ljudi – u poređenju sa nama, ljudima naše epohe.
Evo, razjarena narušenjem zapovijedi Božijih, gomila prilazi Spasitelju. Ona vuče ženu „uhvaćenu u preljubi“ i spremna je da je zbog toga ubije kamenjem… Kako blagogovejno ta gomila sluša mudri i krotki odgovor Spasitelja na svoje pitanje i kako snažno, kako živo progovora u to vrijeme savjest čovječija u svakom iz te gomile… Zar je nešto slično moguće danas? Bez glasa, obličeni unutrašnjim sudom savjesti, ti se grešnici razilaze… Zar se to moglo desiti u naše vrijeme? Teško je, kao prvo, i zamisliti da bi se ljudi našeg vremena, tako iskreno i tako religiozno mogli uzbuniti zbog preljube; taj grijeh je danas uljepšan, uvijen svakojakim šarenim papirnim trakama literature, pozorišta, filma. Ta je oblast razrađena u beskonačno mnogo varijacija, ona ima svoju posebnu patetiku, svoj naročiti heroizam. Zar je danas moguće ispoljavanje takvog religioznog odnosa prema grijehu, kakav je bio kod te jevrejske, i paganske, jerusalimske gomile? Teško je i zamisliti da bi ljudi, u bilo kakvoj savremenoj društvenoj zajednici, mogli da ispolje takvu vatrenu revnost za ispunjenje Božijeg zakona, i da bi se tako božanstveno duboko zastidjeli poslije obličavanja tihog i krotkog glasa duhovnog Učitelja… Pogledajte, kako ti ljudi počinju, jedan za drugim, da odlaze „obličeni savješću“ svojom! Malo bi koji savremeni društveni tužilac mogao da pokaže takvu moralnu osjetljivost.
A grešni jevanđeoski bludni sin… Kako on poražava našu svijest istančanošću i dubinom svog pokajanja. Zadivljujuća je njegova duša, po smirenju njegovih osjećanja: „Oče, ja sam nedostojan da se nazovem tvojim sinom, primi me kao jednog od svojih najamnika“.
Ustaju pred nama i veliki jevanđeoski prestupnici, koji slagaše Duhu Svetom, Ananija i Sapfira… Oni iznenada, odjednom umiru od svog grijeha – zato što su utajili dio imanja koje su sami, dobrovoljno, odali Bogu. U poređenju sa duhovnim licemjerima naših dana, zar ne ispadaju oni kao – mladenci[1]?… Koliko hrišćana i pastira u naše vrijeme obećavaju da će odati Gospodu Bogu sav svoj život, a u stvarnosti odaju samo ništavni njegov dio, utajujući ostalo za svoje egoističke ciljeve?
A mitari iz vremena Gospoda Isusa Hrista, ti skupljači poreza, nepošteni činovnici prvog vijeka, kojih se tako gnušao palestinski narod, nisu li oni djeca u poređenju sa mnogim činovnicima naših dana, u svim zemljama i narodima svijeta?
Čak i klasični razbojnik, Varava, kojeg čovječanstvo neprestano spominje, zato što je on oslobođen umjesto Hrista, i koji je, bez sumnje, ubio nekoga iz zasjede na putu, – kako da njegov zločin uporedimo sa sistematskim i svjesno-nemilosrdnim umrtvljavanjem, „radi državnih interesa“, u našim danima, miliona nevinih žrtava, sa njihovim ženama i dejcom?
Pogledajte na Zakheja mitara – kako se on vatreno ustremljuje ka drvetu, da bi se popeo nanj i – ugledao Spasitelja! Kako on želi da ugleda Spasitelja! Kako se on raduje što će vidjeti Spasitelja… Jevanđelje nas ne uči samo pravednicima svojim; ono nas ka pokajanju i Bogu vodi i likovima svojih grešnika, njihovom čovječnošću, njihovom istančanom osjećajnošću za dobro.
Evo, oni nose dragocjenu alabaster-posudu sa mirom i razbijaju je da bi pomazali tijelo Isusovo; evo, oni gorko plaču poslije svog odricanja; evo, zaustavljaju se na putu, kao Savle, zapanjeni nebeskim viđenjem… Svi oni mijenjaju svoj život, ili, osuđujući sebe, na krstu svojem, mole Gospoda „da ih pomene„.
Gdje je naše miro, gdje su naše gorke suze, gdje je prefinjenost naše savjesti koja nas obličava?… Ništa od svega toga se ne vidi. Mi se predajemo svojim planovima, projektima, osjećanjima, čulima, strastima, i zaboravljamo krotku, ljubeću nas istinu Hristovu. Mi smo daleko otišli, daleko, ne samo od Jevanđelja, nego i od jevanđeoskih grešnika!
Gospod je u Svoje Slovo uložio veličanstvenu silu. Drevni grešnici nas zadivljuju svojom čovječnošću i smirenošću, koje svijetle kroz njihov grijeh. Likovima ovih grešnika, lišenih crta naše beskonačne samodovoljnosti i samoljublja, Gospod je htio da nas urazumi i utješi – jer, mi takođe možemo postati isto tako čovječni grešnici, ako je već za nas nemoguća velika ljubav prema Gospodu.
Gospod je, možda, htio da kod nas izazove – ne suze, nego potoke suza, poslije upoređivanja naših osjećanja sa preživljavanjima tih jevanđeoskih grešnika. Mi jasno vidimo šta su to – jevanđeoki grešnici, a šta smo mi, sa svom našom civilizovanošću.
Drevni farisej koji sam sebe hvali je, naravno, obično dijete, u poređenju sa otvorenom samoreklamom mnogih društvenih, političkih, pa čak i crkvenih djelatnika našeg svijeta.
Jevanđeoska grešnost – to je „pastorala“ u poređenju sa nasrtljivom, zaglušujućom i bestidnom muzikom grijeha našeg vremena. Ne samo pojedinačno, nego i kolektivno, ljudi našeg doba ustaju na pobunu protiv Duha Božijeg. Bijelo se tako nametljivo i uporno u svijetu naziva crnim, a crno – bijelim… „Gore, padnite na nas, i brda, pokrijte nas“!
Ko u našim danima ima silu da šapuće smirenu molitvu mitara? Svi mi sebe smatramo smirenim mitarima, a bližnje svoje – farisejima.
Mi se ne raskajavamo, kao Petar, i ne odajemo ništim „pola imanja“ kao Zakhej, od samo jednog pogleda Isusovog… Kada bi mi barem mogli da zaboravimo samo jelej, kao nerazumne jevanđeoske djeve! Ili, kada bismo, barem, samo zakopali talenat u tužnu zemlju, ništa grešno ne priumnožavajući sa njim… Kada bismo se, odvraćajući pogled od Same Istine, samo svojim porodičnim djelima zanimali, ili prostodušno samo svoje volove isprobavali… Ali mi učestvujemo u zločinima koji ulaze u svijet, pod izgovorom posebne brige o ljudima i narodima.
Čak i najveći grešnik Jevanđelja – Juda, usred očajanja svog, osaznao je svoj grijeh; i, čak i ako se nije raskajao istinski, pred Bogom, ipak je bacio svoje zločinačke pare, tih 30 srebrenika, cijenu svog izdajstva, i, rastrzan savješću svojom, rekao: „Izdah ja krv nevinu“. A zar se danas, na nevinim stradanjima mnogih, ne gradi tobožnje blagostanje ljudi i naroda?
Ko se zagleda u grešnost koja nam je otkrivena u Jevanđelju, i ko nju uporedi sa životom savremenog čovječanstva, neće moći a da ne primijeti, kako već stoji „pri dverjah“[2] Sud posljednji nad svijetom.
Sijajući nam pravednošću svojih pravednika, Jevanđelje nas uči i primjerima svojih grešnika. Da bismo mi, ni u čemu ne videći svoje pravde, svu nadu polužili na Pravdu Hristovu. I, milošću Gospoda, ušli u nju.
 


 
NAPOMENE:

  1. mladenac – novorođenče, odojče
  2. pred vratima

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *