NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Sedam slova o zemlji Gadarinskoj
 

  „…I dođoše u okolinu Gadarinsku koja je naprotiv Galileje.
A kad izađe On na obalu, srete Ga jedan čovjek iz grada u kome bijahu đavoli od mnogo godina, i u haljinama se ne oblačaše, i ne življaše u kući, nego u grobovima.
A kad vidje Isusa, povika i pripade k Njemu i reče glasno: što je Tebi do mene, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Molim Te, ne muči me.
Jer Isus zapovjedi duhu nečistome da izađe iz tog čovjeka; jer ga mučaše odavno, i metahu ga u verige i u puta da ga čuvaju, ali on skide sveze, i tjeraše ga đavo po pustinji.
Isus ga zapita govoreći: kako ti je ime? A on reče: legion; jer mnogi đavoli bijahu ušli unj.
I moljahu ga da im ne zapovijedi da idu u bezdan.
A ondje pasijaše po gori veliko krdo svinja, i moljahu ga da im dopusti da u njih uđu. I dopusti im.
Tada izađoše đavoli iz čovjeka i uđoše u svinje; i navali krdo sa brijega u jezero, i utopi se.
A kad vidješe svinjari što bi, pobjegoše i javiše u gradu i po selima.
I iziđoše ljudi da vide šta je bilo, i dođoše k Isusu, i nađoše čovjeka iz koga đavoli bijahu izišli, a on sjedi obučen i u zdravom umu kod nogu Isusovijeh; i uplašiše se.
A oni što su vidjeli kazaše im kako se iscijeli bijesni.
I moljaše Ga sav narod iz okoline Gadarinske da ide od njih; jer se bijahu vrlo uplašili. A On uljeze u lađu i otide natrag.
Čovjek pak iz koga iziđoše đavoli moljaše Ga da bi s Njim bio; ali ga Isus otpusti govoreći:
Vrati se kući svojoj, i kazuj šta ti učini Bog. I otide on, propovijedajući po svemu gradu šta mu učini Isus.“

(Lk. 8:26-39)

 
Vidim tu zemlju Gadarinsku, na koju se bio iskrcao Gospod sa učenicima Svojim poslije bure na Galilejskom jezeru… Zemlja – malo naseljena. Planine, kamen, pijesak. Sa strane Tiverijade i Magdale ona liči na lagani dim – tajanstvena je to i surova zemlja, čak i pod plavetnim nebom, u jasno, sunčano jutro.
Gospod je izašao na obalu. Sreo Ga je Gadarinjanin – čovjek, opsjednut zlim duhovima, poznat mjesnom stanovništvu, koji je živio u grobovima – malim pećinama u stijenama. Iznutra mučno rastrzavan, on je došao blizu obale, jer je, vjerovatno, ka jezeru bio privučen neočekivano nastupivšom tišinom.
Samo što se svijetla pojava Gospodova dotakla njegovog pogleda, on je zaurlao. Bezvoljno oruđe neke unutrašnje sile koja je živjela u njemu, on nije mogao da živi sa ljudima. Niti su ga ljudi mogli prinuditi da živi po ljudskim zakonima. Neprestano se mučio od samoubilačkog duha, potpuno bespomoćan, nikako se nije mogao od njega izbaviti. Takve, duševne muke, koje se svuda uočavaju u svijetu, užasnije su od bilo kakvih fizičkih patnji.
Opazivši lik Gospodov, čovjek, opsjednut zlim dusima, urla, ali ne bježi. Ne bježi – zato što ga svijetla sila privlači ka sebi. Urla – zato što ga zla sila muči i nagoni u bijeg, ali već više nema snage da se da u bijeg. Ona je već svezana, jednim jedinim vidljivim prisustvom Gospoda Isusa. I – opsjednuti čovjek urla: „što je Tebi do mene, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Molim Te, ne muči me“… Demon se krije i viče, u ime opsjednutog čovjeka – kao da to sam čovjek ne želi da vidi Isusa; bijes hoće da ispadne kao da Isus muči čovjeka. Bijes pokušava sebe da spasi, i definitivno da pogubi napaćenu čovječiju dušu, otrgnuvši je od za nju jedinstvenog spasenja…
Čovjek koji nije duhovno dubok, koji je duhovno ne-opitan ili koji ne vjeruje – čuje na gadarinskoj obali glas samo jednog čovjeka; mada bi i takvom čovjeku moralo da izgleda čudno – kako čovjek koji je opsjednut demonima i koji svijesti svoje ne posjeduje, koji nikada nije vidio Gospoda i kojem niko o Njemu nikada i ništa nije pričao, momentalno, na prvi pogled, poznaje silu Svevišnjeg Boga u Čovjeku? To još uvijek niko od ljudi ne zna, ali bjesovi već znaju. Njihovom tamnom – ali duhovnom – svijetu je već jasno da Gospod nije samo čovjek. Ali to nije blagodatna prosvijetljenost istinom; to je samo empirijsko doživljavanje ognja Božanskog, ognja koji prži tamne prirode. Nevidljivi zli duh urla jezikom nesrećnog čovjeka, predosjeća svoj skori poraz i već osjeća, od blizine Isusove, ognjenu patnju.
Da, tako i moraju da urlaju zli duhovi u prisustvu Sunca Pravde, Gospoda Isusa Hrista, Sunca Koje ih prži… No isto tako moraju da urlaju i ljudi koji izganjaju Gospoda iz svojih domova, iz svojih država, iz svoga srca…
Samo prisustvo Gospoda već muči neraskajane. Tama biva ubijena svjetlošću… Lopov ne voli Sunce. U tome je sva dubina psihologije svakog nevjerja, svake antireligioznosti. Najviša, Božanska svjetlost – vezuje, polaže granice svojevolji, prži nečistotu, ognjem koji je ne uništava ali vječno traje… I, ako je srce puno nečistote, gordosti i bezakonja, ako je volja ustremljena ka tami – duša se boji da se dotakne Jevanđeoske Istine, ona se krije od Hrista. A ako joj se iznenada i desi da se sretne sa Hristom, ona, mučena Svjetlošću koja reže njene bolesne oči, zapaljena u svojoj grešnosti, urla: „Šta je Tebi do mene, Isuse?“… „Ne muči me!“… „Ja nisam monah!“… „Ja živim u svijetu i moram se potčinjavati njegovim zahtjevima“… „Ja nosim plot i moram se potčinjavati njenim zakonima“… „Idi od mene sa Tvojim zapovijedima punim istine i pravde, savršene čistote, istinske ljubavi. Idi od mene, Isuse… ne muči me Svjetlošću Svojom!“
Zar tako ne urla svijet? Da, tako mi, ljudi, urlamo. Ili taj krik izražavamo u bezglasnom osjećanju.
Zlo je jedno te isto, i u demonima, i u ljudima. U bjesovima je ono ponekad otvoreno, direktno, uz svo demonsko lukavstvo. Ali zakon duha je apsolutan: Božanstvena jevanđeoska svjetlost ne osvjetljuje svima životni put; ne svih ona utješiteljno ogrijeva u hladnom svijetu. Blažen za pravedne i smirene duše, Oganj Ljubavi Božije je mučiteljni plamen – za neraskajane.
Dopuštajući postojanje u svijetu ljudi opsjednutih zlim duhovima, i javnim čineći tajno dejstvo tamnih sila, Gospod nas upozorava i uči.
Uči nas da upoznamo svog protivnika. I uči nas da upoznamo svog Spasitelja. Mi često svog Spasitelja ne znamo samo zato, što ne znamo svog neprijatelja. Mi ne vjerujemo da u svijetu postoji smrtno, strašno zlo, od kojeg je spasiti se moguće samo uz pomoć Jedinog Spasitelja; zlo, od kojeg svi moramo da se spašavamo.
Jevanđelje je dato ne samo radi nebeskog utješenja! Ono nam je dato i da se prepadnemo od naše čovječije grešnosti. Utonuli u ljenost i inertnost, mi, ljudi, moramo se prepasti, raniti se zlom. Samo ako osjetimo realni bol od zla i njegovo neprijatno djelovanje na nama, mi ćemo biti sposobni da se srcem ustremimo prema dobru, da se protegnemo prema njemu, kao prema sidru našeg spasenja. I – da poznamo Spasitelja kao Istočnika i Sunca Dobra.
Crkva na zemlji, takođe, nije data ljudima samo radi utješenja njihove stradalne duše prekrasnim harmonijama i zvucima koji vode ka nebu. Hramovi stoje na zemlji i radi toga, da bi čovjek imao mjesto gdje bi on, dublje nego igdje, mogao da zadrhti pred vječnošću, da zatreperi nad svojom dušom. Da zadrhti pred Bogom, kada uvidi, makar samo na jedno magnovenje, tu strašnu vječnost, kojoj je svaki čovjek na zemlji tako nepostižno blizak.
Mi živimo i dolazimo u svoj hram da bismo se, uvidjevši Svjetlost Hristovu, protegnuli ka njoj svom svojom dušom i zavapili Gospodu – ne demonskim riječima: „Šta je Tebi do mene, Isuse?“, nego – ljudskim riječima: „Ti si radi mene došao, Isuse!“. Ne demonskim riječima: „Preklinjem Te, ne muči me“, nego blagoslovenim riječima: „Gospode, očisti me; koliko god da bude boljelo, kako god se moja slastoljubiva i greholjubiva duša bude mučila – očisti me, sprži me Svojim spasiteljnim i očistiteljnim ognjem!“
 

II
 
„Jer Isus zapovjedi duhu nečistome da izađe iz tog čovjeka“. Zli duh je dobio suprotno od onoga što je molio. On je htio da Isus ode od njega; ali on sam je morao da bježi od Lica Isusovog.
Prije nego što se zamislimo nad tim, za njega mučiteljnim, a za nas radosnim događajem, zaustavimo svoju pažnju na neke karaktestične crte čovjeka opsjednutog bjesovima. U čemu se manifestovalo dejstvo zle sile u njemu? – Prije svega, ogromno unutrašnje opterećenje i težina, neko strašno bespokojstvo, bezrazložna uznemirenost je vladala tim čovjekom, tjerala ga je da bježi od ljudi, da ih se boji i da ih mrzi. Živjeti u grobovima-špiljama njemu je bilo manje mučno, nego u kućama, sa ljudima. Ogromna fizička sila se bukvalno ulijevala u opsjednutog, i činila ga sposobnim da se bori protiv nekoliko ljudi istovremeno i da čupa i cijepa čvrste okove. Kao i mnogi, nama savremeni, zlim duhovima opsjednuti ljudi, gadarinski paćenik je posjedovao nenormalnu snagu. Odsustvo duhovne snage, sile Božije, u njemu je bilo nadomiješteno naraslom silom ploti.
„U zdravom tijelu zdrav duh“, – govore mudraci čovječiji, i da u tu istinu vjeruju nagone ljude koji više od svega cijene svoje tjelesno zdravlje… Lažna je to mudrost! Na primjerima demonima zaposjednutih ljudi i svih neraskajanih grešnika, koji su fizički potpuno zdravi, ali se duhovno nalaze gotovo u paklu, vidi se da fizička snaga i zdravlje ne obezbjeđuju zdravlje čovječijem duhu. Ta se istina takođe potvrđuje i činjenicom da su mnogi sveci, koji su na zemlji živjeli skoro kao anđeli, bili slabog fizičkog zdravlja, i nerijetko sav svoj život provodili u bolestima i tjelesnim stradanjima. Fizičko zdravlje ne olakšava duhovni život, ali mu ne pravi ni prepreke, ako ne prelazi u gospodarenje plotskog načela nad duhovnim. U slučaju sa opsjednutim čovjekom, nesumnjivo, odsustvo duhovnog načela je omogućilo takvo neprirodno projavljivanje načela fizičkog.
U želji da sačuvaju čovjeka od samoubistva, koje pokušava svaki bjesovima opsjednut čovjek, dobri ljudi su ga svezali lancima i verigama, nehotice tim umnoživši njegove patnje. Ali on je pokidao sve okove i pobjegao u pustinju. „I tjeraše ga đavo po pustinji“.
Zli duhovi, koji žele da pogube čovjeka, vuku ga u usamljenost. Ako, pak, usamljenost za njega može da bude spasiteljna, oni će ga vući na gradske trgove, na zabave i veselja, na raspušteno mnogoslovlje sa poznanicima; zvaće ga na nezadrživu aktivnost među ljudima, inspirisaće ga na „velika djela“… A čovjeka, za kojeg je upravo opštenje sa ljudima, pružanje njima pomoći ili dobijanje pomoći od njih spasiteljno, duhovi koji se protive volji Božijoj će tjerati da bježi u pustinju, da se sakriva u „podzemlje“, o kojem je tako dubokoistinito govorio jedan veliki ruski pisac… Osamljenost bjesovska – nije Božije pustinjaštvo; ono ne oslobađa čovjeka od njegove samosti, nego – naprotiv – najekstremnije na površinu izbacuje tu grešnu čovjekovu samost.
Daleko ne svim monasima biva korisno pustinjaštvo, jer je ono duhovno mnogo odgovornije, ono od čovjeka zahtijeva potpuno otkazivanje od svojeg „ja“ i neprestano stojanje pred gornjim svijetom.
Na osnovu toga što je zli duh gonio opsjednutog u osamljenost, može se zaključiti da je nesretniku bila potrebna upravo pomoć od ljudi.
Ali – koliko je nas, kojima biva savršeno neophodno barem privremeno osamljenje i makar samo u našoj sopstvenoj sobi, a koje zla sila tjera u nemir praznih druženja i pustih razgovora. I mi ne možemo ispuniti čak i takvu laku zapovijed Spasiteljevu, kao što je „pomoliti se Ocu našem u tajnosti“… Dolazi čas večernje molitve, a mi sve bludimo srcem po svijetu, po njegovim brzoprolaznim interesima, i ne koristimo se pogodnom prilikom, makar i kratkog, ali tako dragocjenog, molitvenog osamljenja.
Neka nam duhovno mučenje zlim duhovima opsjednutog čovjeka pomogne da dublje poznamo puteve našeg sopstvenog duhovnog života. Tako ćemo i jače povjerovati da ta njegova mučenja nisu bila uzalud.
Zli duh se uvijek raduje nemirnom i metežnom društvu, gdje ljude može da omađijava častoljubljem i da u njima razvija sve moguće strasti; gdje može upravljati masama, davati im svoje ideje, sugerisati i ulivati im svoj duh. Ali on se veseli i svakoj povučenosti čovjeka, svakoj neblagodatnoj usamljenosti čovječije duše. Prijatno mu je kada što dalje zabludi ovcu koja se odvojila od stada. I kada nahrani svoju glad tom izopštenom ovcom. Može li išta biti gore – od neblagodatnog osamljivanja čovječije duše! U tom duševnom osamljivanju kriju se mnogi zločini i sva samoubistva. Zbog toga je ispovijed tako mrska zloduhu, ne, čak, samo pred Bogom, nego i pred čovjekom, sveštenikom, zato što ta ispovijed – ako je ona čistog srca – ruši u čovjekovoj duši zid – ili đavolske gordosti, ili strašljive osamljenosti – i izvodi je na svjetlost Božiju.
Sve strasti i svi grijesi čovječiji neodoljivo vuku ka neblagodatnom osamljenju duše, ka njenom moralnom i psihičkom solipsizmu.
Mržnja, gordost, prezir (kćerka niskosti), visokomjernost, ljenost, bezdušnost i druge, njima podobne strasti, čovjeka vode ka preseljenju u „podzemlje“, u kojem definitivno gine i razlaže se u „sebe“ zatvorena duša, duša zarobljena svojim samosnim preživljavanjima.
Veliko blago i spasenje za takvu dušu se nalazi u raskrivanju sebe pred svjetlošću Božijom. Izlazak ka Bogu za tu dušu jeste i njen izlazak u Božiji svijet, to je i njen izlazak ka ljudima – braći svojoj, radi dobijanja pomoći od njih, i radi služenja njima.
Kako je dubok život i kako su velike tajne duše čovječije! Samo Slovo Božije do kraja proniče u njih.
Gadarinskog opsjednutog zli duh je gonio u pustinju, misleći da će osamljenje u pustinji na njega djelovati definitivno smrtonosno, kao što je ono za mnoge bilo… Ali Gospod je išao ne samo po selima i gradovima, da bi spasao one koji ginu; Gospod je išao i u pustinju. On – Tvorac Svega, Koji svuda Jeste, Božanstvom Svojim svuda javlja i Čovječanstvo Svoje. Jer Njegovo Čovječanstvo jeste Njegova ljubav prema čovjeku.
 

III
 
Nakon što su shvatili bezizlasnost svog položaja, oprženi Duhom Božijim, bjesovi su izgubili svaku nadu da će im se ispuniti molba da ih „ne muči“. Ali njihovo lukavstvo je smislilo novi plan: ako nije moguće pogubiti čovjeka, treba pokušati pogubiti – bilo šta u svijetu.
Volja bjesova se okreće na svinje… „A ondje pasijaše po gori veliko krdo svinja, i moljahu ga da im dopusti da u njih uđu“.
Bjesovi preklinju, bjesovi se mole… U svakoj molitvi Hristu je neophodna izvjesna, makar i minimalna, doza istine. Kada su demoni lukavili – kada su vikali u ime čovjeka, njihova molba nije mogla biti ispunjena. Čim su progovorili svojim glasom, pojavljuje se mogućnost da Gospod čak i njihovu molbu ispuni.
Toliko je važna istina u molitvi, čak i ako je od demona. I – koliko su uzvišeniji ti bjesovi od ljudi koji Gospoda ne mole ni za šta, i čak savršeno ne vjeruju u Njega, i čak tvrde da Njega nikada nije ni bilo na zemlji…
Demoni, pak, ne samo da vjeruju, nego čak i stalno osjećaju silu, vlast i ognjeni Duh Cara svjetova – Gospoda Isusa Hrista. Svedržitelj sve drži u Svojoj vlasti. Njemu se povinuju planine i brda, mora i bezdani, anđeli i demoni. Anđeli sa radosnim trepetom i blaženstvom; bjesovi – sa mučiteljnim trepetom i škrgutom. I samo čovjek koji je na zemlji neće i ne želi da zna za Boga i Njegovu silu, iako je u Njegovoj vlasti, u svakom, i najmanjem, magnovenju.
Bjesovi hoće da uđu svinje, hoće da se koliko-toliko zadrže u atmosferi zemlje. Njima je stalo samo – da ne „idu u bezdan“! „Bezdan“, pak – to je dubina samosti tvari koja se odvojila od Boga, koja se do krajnjih svojih granica zatvorila u sebe, koja ni u čemu ne može sebi naći zadovoljstva, koja se muči nezasitim duhovnim mučenjem.
Zbog nemanja unutrašnje blagodatne satisfakcije u opštenju sa Bogom, tvarni duh nalazi sebi iluzorno zadovoljenje u nekom vanjskom predmetu, povezujući sebe sa njim i lažno sebe nasićujući opštenjem sa njim… Takva je priroda svakog bluda, svakog neistinskog zadovoljenja svojeg „ja“. Grešna, nedozvoljena od Gospoda strast duše (ili tijela) taji u sebi element naslađivanja, što je anđelima potpuno nepoznato, ali je zato bjesovima i te kako poznato. Demoni takođe osjećaju to utvarno naslađivanje, poslije koje „bezdan“ života postaje za njih još mučiteljniji i užasniji.
Kratkotrajno opsjedanje svinja demonima se učinilo spasenjem od bezdana stradanja.
Duša koja nema nebeskog mira u sebi (mira, o kojem je Spasitelj rekao: „Mir Moj dajem vam“), duša čovjeka koji je otišao sa zemlje, isto se tako trza i muči, zato što je lišena mogućnosti da udovoljava sebi kroz tijelo i da svoju prazninu puni privezanošću za zemlju, za tijelo, za maštarenja; za ono što nije Bog i za ono što nije u Bogu.
Demoni gadarinski, proganjajući čovjeka, vampirski su htjeli da se naslađuju bilo kakvom tvarju. Svinje su bile njima najbliža tvar, ujedno i „najlakša“, možda, za nečistog duha, jer Sveto Pismo svinje stavlja kao uzor plotske inertnosti, i zabranjuje da se duhovne istine meću pred čovjeka koji je, kao svinja, ustremljen ka zemaljskoj hrani. Prirodno je da se bjesovi ustremljuju ka svinjama. Demonima je stalo samo da ne ostanu bez ikakve žrtve, bez ikakve hrane, to jest, bez mogućnosti da nekoga – bilo koga – muče i rastrzavaju u Božijem svijetu. Njima je stalo samo da ne ostanu u toj strašnoj samosti sopstvene zlobe, u samosti koja ne može da za sebe nađe predmet pohote, u samosti koja sama sebe razdire mučenjima pakla… Uistinu je užasan taj bezdan, koji nigdje nema izlaza iz samog sebe, i koji ne želi da se otvori Bogu.
Na bjesovima se poučimo, mi, ljudi! Svo zlo koje drugima (odnosno, prije svega, samim sebi!) činimo, jeste zlo koje izlazi iz naše praznine, praznine koja nije popunjena svjetlošću Božijom. Mi, gordi, i prazni, sebe ne popunjavamo životom Božanskim, nego to činimo utvarama radosti, samo da ne bismo osjetili svoju užasnu – bez Boga – usamljenost. Adski bezdan neprestano stoji otvoren pred nama i mi, slijepo ga se plašeći, slijepo sebe privezujemo za ono što samo po sebi nije vječno, što je samo magla koja se povija iznad tog bezdana… Smrt raspršuje tu maglu, i ostavlja bezdan.
Kao i gadarinski zlodusi, mi, slijepi ljudi koji na zemlji živimo, ne obraćamo lice svoje ka Gospodu – Suncu Pravde i Života – nego tražimo „svinje“, – samo da se pred nama ne bi ukazala praznina.
Šta je to „svinja“ za naš čovječiji duh? To je, prije svega, naše vlastito tijelo, kada je ono u našoj svijesti odvojeno od duha i od njegovih blagodatnih zadataka na zemlji. To je naše tijelo – ako se prema njemu pristrašćujemo i služimo mu sa pažnjom sa kojom bismo samo Gospodu Bogu morali služiti, i ako tom tijelu titramo čulnim udovoljstvima, bezmjernim i bezakonitim. Požuda, opsjednutost ljepotom, ili prosto samom tjelesnošću tijela, bezbrojni grijesi i puzanje ka grijehu bluda – sve je to traženje i nalaženje „svinja“.
Svinja koja nas privlači je i svaki predmet koji u nama izaziva pretjeranu prema sebi pristrasnost; idol koji u našem srcu zatamnjuje sijanje Gospoda. „Svinja“ – to je svako popunjavanje svoje praznine – ne Gospodom.
Ne želeći, kao i zli duhovi, da idemo u bezdan, mi, ljudi, često, čak, i ne molimo Gospoda za dozvolu da uđemo u našu svinju. Mi sami provaljujemo u svoje svinje…
Ispovijedamo to pred Tobom, Gospode! Ti vidiš Sam, da mi čak ni straha koji su pred Tobom imali bjesovi, ni njihovog poslušanja Tvojem naređenju nemamo! Voljom svojom slobodnom mi ostavljamo Tebe, Istočnika vode koja teče u Život, i priljepljujemo se utvarama pustinje; pijemo vodu sa izvora-fatamorgana.
Od toga se tako teško i mučno slaže život čovjeka u svijetu.
Pa nije valjda da nećemo povjerovati Hristu? Da su bjesovi, ti odvratni tamni duhovi, umjesto svojih besplodnih pokušaja da se od bezdana spasu ovladavanjem svinjama, da su se oni bacili pod noge Milosrdnom Gospodu, i da su, kao neki ljudi, koji vidješe istinu, zavapili: „Gospode, Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj nas grešnih!“ – oprostio bi im Gospod, Koji traži da izlije Svoju milost na one koji bi tu milost mogli da prime – i obratili bi se ti bjesovi u anđele; i otišli bi na nebo, u neizrečenu Svjetlost Božiju!
Ali gordost i zla volja njihova im je smetala.
One smetaju i nama, ljudima, da pripadnemo ka sandalama Isusovim, ka Ljubavi Božijoj, koja među nama i radi nas hoda po zemlji!
 

IV
 
Bjesovi su u svijetu posvjedočili vlast Isusovu, koju tako ne žele da priznaju ljudi.
Vlast Isusova se prema zlodusima ponijela kao prema pokorno drhtećoj tvari, i time javno pokazala njihovo postojanje u ovom svijetu. Da ljudi ne bi smatrali da besplotni svijet ne postoji, i da bi svoje nevidljive neprijatelje prepoznavali kao vidljive.
Najveći poraz bjesova je – kada ih otkrivaju, kada skidaju sa njih maske kojima se prikrivaju u svijetu.
To, što su se đavoli pokazali pred očima cijelog svijeta – to je čak veći njihov poraz, nego što je samo njihovo protjerivanje.
Jer, oni sve rade, samo da bi u svijetu ostali skriveni… Samoubice, pred svojim samoubistvom, uopšte ne znaju da oko njih stoji odvratni, (neopisivo) zli duh, koji ih nagovara da ubiju svoje tijelo, da razbiju dragocjenu „glinenu posudu“ koja čuva dušu od rokova Božijih. I taj duh savjetuje, i ubjeđuje, i insistira, i prinuđuje, i zastrašuje svakakvim strahovima – samo da čovjek pritisne oroz ili skoči kroz prozor, bježeći od života, od svog neizdrživog umora… Njemu ni na pamet ne pada da taj „neizdrživi umor“ ne potiče od života, nego od onoga, od kojeg potiču i sve misli koje „daju osnovu“ za ubijanje svoje. Čovjek misli da on to sam razmišlja, da sam sobom rasuđuje, i dolazi do samoubilačkog zaključka. Ali to uopšte nije on, nego njegovim mislima govori onaj kojeg je Gospod nazvao „čovjekoubicom od iskona“. Čovjek se samo bezvoljno saglašava, nevidljivo na sebe uzima grijeh đavolov, usklađujući sebe sa grijehom i đavolom… Samo jedna pokajnička riječ, samo jedno, makar misaono, ocrtavanje spasiteljnog krsta i pogled sa vjerom na njega, i – paučina zla je rastrgnuta, i čovjek je spašen silom Božijom od svoje pogibije… Samo mala iskra žive vjere i predanosti Bogu, i – čovjek je spašen! Ali, da li svi ljudi koji su se spasili od samoubistva ili od nekog drugog grijeha shvataju da je pored njih stajao (a možda i još uvijek stoji, ili im se približava) odvratni zli duh, biće koje se opaziti može samo nekom vrstom duhovne istančanosti i izoštrenom duhovnom pažnjom?
Daleko ne svi ljudi (čak ni ako su hrišćani) vode računa o dejstvima i pojavama zlih duhova, o kojima sa takvom zadivljujućom snagom i jasnošću govori Slovo Božije.
Otrovana stalnim skepticizmom, neopitna u djelima duha, „djeca“ (po uzrastu duhovnom, a ne po smirenju) vijeka ovoga, čak i ako su ona sjedokosi starci, osporavaju realno postojanje zlih duhova. A postoje i takvi malograđani koji se samo rugaju i smiju kada im se priča o nevidljivim zlim silama… Ne podozrijevaju ti ljudi, da samo njihovo grubo nevjerovanje u ono o čemu je govorio Spasitelj, i o čemu su empirijski (potpuno eksperimentalno-naučno) tvrdili apostoli i svi sveti u svijetu, da je upravo to njihovo nevjerje – jedno od posljedica djelovanja duha čije postojanje oni poriču.
Bjesovi imaju još jednu lukavu smicalicu: oni navode ljude da njihovo postojanje shvataju samo u „simboličkom“ smislu.
Otkrivanje zloduhovske sile u svijetu je korisno za ljude. I duhovno-pažljiv čovjek će u vezi sa tim imati šta da primjeti u svijetu koji ga okružuje, kao i u dubini svoje sopstvene čovječije savjesti. Ako on stane na put pravog, trezvenog duhovnog života – pred njegovim duhovnim pogledom otkriće se mnoge tajne.
Zašto je Gospod, izgnavši ih iz čovjeka, demonima „dozvolio“ da uđu u svinje? Zašto ih nije prognao u bezdan? Iz istog onog razloga, naravno, iz kojeg im je dozvolio da opsjednu čovjeka. Da bi se pokazali u svijetu. Da bi se cijelo čovječanstvo udružilo protiv njih; da bi privukao ljude k Sebi. Bjesovi su tu da pred moralno inertnom sviješću čovječanstva najizražajnije objelodane zlo u svijetu.
Da su bjesovi poslije svog izgnanja iz čovjeka odmah nestali u bezdanu, ljudi bi imali mogućnost da pomisle da čovjeka opsjednutog njima nisu mučili oni, nego neka obična fizička bolest. Naprimjer, „nervi“, na koje se u našem vijeku veoma lako pozivaju učeni i neuki ljudi. Niko, naravno, na svijetu ne zna na koji način fizički končići u čovjekovom tijelu mogu da rađaju čisto moralne pojave dobra i zla: naprimjer, kako nervi navode ljude da blagosiljaju Ime Božije, ili da strašnim riječima hule ovo Blagosloveno Ime. Ali riječ „nervi“ nekim ljudima objašnjava sve. Njima je odmah jasna sva tajna života.
Taj „prostodušni“, i veoma savremeni, „pozitivizam“ danas ima mnogo pristalica, bez obzira na sve događaje u svijetu, bez obzira na brzo približavanje svijeta ka posljednjem Danu Gospodnjem.
Gadarinjani bi, vjerovatno, takođe, na neki „naučni“ način objasnili iscjeljenje čovjeka opsjednutog zlim dusima, da nisu sami od njih nastradali.
Gospod je, znajući to nevjerje čovječije, sve činio, da bi naučio ljude da vjeruju u nevidljivi svijet.
Uslišujući molitvu čak i demona, Gospod poučava ljude: zli duhovi postoje u svijetu! Postoji nevidljiva sila, beskonačno pokvarena i lažljiva, u svemu, ipak, Gospodu potčinjena, osim u pokvarenoj volji svojoj, koju Gospod ne može prinuditi na dobro. Zato što suština istinitog dobra isključuje svako prinuđivanje na njega.
Da, ima zlih duhova u svijetu! I neophodno je boriti se sa njima. Neophodna je bodrost u toj borbi, neophodna je pažnja i nepokolebljiva vjera u silu Hristovu, koja ruši sve tvrđave neprijatelja. Neophodna je zaštita Hristova… Toj istini je i došao da nas nauči Gospod.
I mi vidimo, kako se opsjednute životinje, koje su do tog trenutka mirno pasle ispod obalskih stijena, odjednom, obuhvaćene nekim nevidljivim vihorom, usred bijela dana, protiv instinkta samoodržanja, bacaju sa brijega u jezero i – tonu.
Tako se bacaju ljudi na svakakve nerazumne postupke, od kojih se poslije sami užasavaju… Koliko je ubistava i samoubistava spriječeno, koliko je porodičnih ognjišta sačuvano, koliko je izbjegnutih zločina – od jednog jedinog pogleda čovjeka na Slovo i na Krst, koji vidljivo i nevidljivo zaustavljaju čovječiju dušu pred pragom pada.
 

V
 
„I navali krdo sa brijega u jezero, i utopi se“… Šta se, pak, desilo poslije toga?
„A kad vidješe svinjari što bi, pobjegoše i javiše u gradu i po selima. I iziđoše ljudi da vide šta je bilo“… Iskupiše se odasvud gadarinski ljudi, da vide šta se desilo. Jevanđeoska nas priča navodi na pomisao da je te ljude na mjesto događaja dovukla, prije svega, znatiželja. Znatiželja i danas često korača ispred svih ostalih čovjekovih duševnih čula, ne samo dobrih, nego i zlih. Ona veoma često ide čak i ispred milosrđa i saosjećanja. Ona pretiče strah i instinkt samoodržanja. „Dešavanja“ su za čovjeka nešto isto tako neophodno u životu, kao što je hljeb. Izopačena ljudska priroda sozercava svijet – ne više kao odraz nebeske harmonije, u kojoj je svaka sitnica dragocjena svojim direktnim odnosom prema cjelini Božijeg svijeta; pavša čovječija priroda sozercava svijet kao dosadnu besmislenost, u kojoj je moguće samo tragati za raznoraznim prijatnostima, i u kojoj se stalno odigravaju „događaji“ različitog stepena interesantnosti. Ljudi se ustremljuju ka „novostima“… „Novosti“ u svijetu zatvoraju prilaz Božanskim Tajnama.
Stanovnici zemlje Gadarinske su bili požurili, naravno, da vide neobičan događaj. „I iziđoše ljudi da vide šta je bilo, i dođoše k Isusu, i nađoše čovjeka iz koga đavoli bijahu izišli, a on sjedi obučen i u zdravom umu kod nogu Isusovijeh; i uplašiše se“. Imali su čega da se uplaše, od čega da zadrhte. Bilo je to očigledno čudo – dejstvo sile natprirodne. Nije to bilo tek iscjeljenje, nego, bukvalno, vaskrsenje u život čovjeka koji je živio u grobovima.
Nije bilo potrebe da se išta priča: čudo je bilo očigledno. Ipak, potvrđujući viđeno, svjedoci događaja ispričaše svima koji su dotrčali iz grada i sela „kako se iscijelio bijesni“.
Šta se, dakle, dalje dešava?… Stanovnici, razumije se, padaju na koljena od blagodarnosti Bogu za to što je kod njih došao tako veliki Cjelitelj? Raduju se za spašenog čovjeka kojeg su toliko dugo gledali kako gine? Oni, razumije se, pokazuju Spasitelju na druge zlim duhovima opsjednute ljude, kao i na ostale bolesnike, i mole Ga da i njih iscijeli? Oni pozivaju Spasitelja da dođe i kod njih, oni Ga umoljavaju da ih usreći – da pođe po unutrašnjosti njihove zemlje?… E, da je bilo tako! Ali, avaj. Desilo se nešto sasvim drugo…
Pogubivši svinje, bjesovi su, ako i nisu dobili dozvolu da ponovo uđu u ljude, bili nesumnjivo utješeni, kada su vidjeli kako njihova sopstvena osjećanja i želje igraju u dušama gadarinskih ljudi.
Gadarinjani su molili Isusa da ode iz njihove zemlje. „I moljaše Ga sav narod iz okoline Gadarinske da ide od njih“.
Ko od nas nikad nije bio kriv u ovom grijehu, neka prvi na njih baci kamen! Meni savjest ne dozvoljava da to učinim, mada i osjećam svu strašnu grešnost postupka Gadarinjana… Zabraniti ulazak u svoje predjele, u svoje domove – Ovaploćenom Živom Bogu, Tvorcu neba i zemlje! Šta može biti neobičnije i čudovišnije od tog postupka? A zajedno sa tim – nema na svijetu postupka koji je uobičajeniji od tog. Njim je zgriješio definitivno svaki čovjek koji na zemlji živi. Njim su krivi svi koji ne gledaju na nebo i koji ne obraćaju svoj pogled ka Sinu Čovječijem. Svakodnevno i svakog trenutka mi ne puštamo našeg Gospoda i Spasitelja da uđe u naše predjele; ne puštamo k sebi Njega, Koji stoji oko našeg čovječijeg srca… „Evo, stojim pred vratima i kucam“ (Otkr. 3:20). Ko Mu otvara? Ko se raduje Njegovom kucanju? Ko hvata i zadržava Njegov glas, pamti ga u buri svog života?… A da i ne govorimo o unutrašnjim, tananim i neprestanim odricanjima od Njegovog Duha, koje niko u svijetu ne vidi, osim anđela. Koliko li je tek u čovječanstvu i savršeno otvorenog, grubog, drskog nepovinovanja volji Božijoj, koliko li je samo ustanaka protiv istine Hristove.
Hristos je isto onako gonjen u Svom svijetu, kao što je bio gonjen u Svojoj Judeji.
Gadarinjani, koji nisu htjeli da Ga puste u svoju zemlju, ipak, bijahu bolji od savremenih stanovnika zemlje. „I moljaše Ga sav narod iz okoline Gadarinske da ide od njih“. Pomislite, molim vas, oni mole Gospoda. Zar danas mole Gospoda, da se udalji On iz ove ili one zemlje? To je – previše pobožno za našu savremenost! Danas prosto-naprosto izganjaju Gospoda iz čovječijih srdaca, iz junog razuma, iz svete djetinje molitve; grubo Mu ne dopuštaju da uđe u srce čovječije. Koliko li je samo lažljivih teorija o hrišćanstvu! Koliko nepravde o Sinu Božijem! Kako li je samo on preziran u mnogim učenjima čovječijim; kako je unakažen Lik Njegov Božanstveni, i kako se samo unižava Njegova Istina…
Nije na našim evropskim zemljama da osuđujemo zemlju Gadarinsku. Nisu savremeni civilizovani narodi ti koji smiju da osuđuju Gadarinjane.
 

VI
 
Ostavimo Gadarinjane sudu onog Slova, Koje oni nisu htjeli da slušaju, ali Čiju su Slavu oni i te kako dobro vidjeli.
Da bismo se sami naučili kako da bolje slijedimo za Gospodom i da Ga nikada ne bismo odbacili, proniknimo u razloge njihovog osljepljenja.
Zašto čovjek ne prima Gospoda?
Zar Gospod nije Pomoćnik u svemu blagom i svijetlom, čemu nezadrživo stremi, na kraju krajeva, svako, pa čak i pomračeno, srce čovječije?
Jer Gospod je – „Da“ i „Amin“ svakom živom i dobrom osjećanju, svakom idealnom stremljenju, koje (mada i u izopačenom vidu) živi u svakom čovjeku. Zašto čovjek ne prima svoju nebesku radost?
Gadarinjani su se, evo, rastužili zbog pogibije svojih svinja.
Gadarinjani su požalili sami sebe i za sebe se prepali. Lažno su sebe požalili i neistinski su se za sebe prepali. Drugačije su trebali sebe da požale, drugačije da se za sebe prepadnu.
Gadarinjani su u Gospodu uvidjeli svog Opustošitelja. Božanstveni Opustošitelj zla, laži i nepravde, istrebljivač demonske vlasti nad svijetom, Gospod, javio se Gadarinjanima kao materijalni razarač njihove imovine. Sve drugo je mrknulo u gadarinskim očima. Te oči, raširene od isprepadanosti, vidjele su samo, za sebe užasnu, istinu: vidjele su svinje, iščezle u svijetloj dubini Galilejskog jezera.
Trebalo je očekivati ponavljanje sličnih događaja i u unutrašnjosti zemlje, ako bi Galilejski Čudotvorac prošao tuda. I misao o takvoj svojoj propasti učinila im se neizdrživom.
„Mamon“ – strašni i mrski bog materijalnih vrijednosti i zemaljskih imanja – više, nego Bog Živi, caruje u srcima čovječijim. Pohlepno se grči čovjek za svoju prašinu, za svoju prljavštinu. On shvata da je sve materijalno, ne izuzimajući ni njegovo tijelo – prah, i da se sve vrlo brzo pretvara u prah. Ipak – takva je snaga grijeha – čovjek je „omađijan“ zemaljskim vrijednostima. Radi njih su – svi ratovi, sve revolucije, svi zločini. Od bogatstva potiče sva besčovječnost bogatih, i svo zvjerstvo siromašnih… „Ne možete služiti Bogu i mamonu!“ – „Ne, možemo!“ A drugi, iskreniji, kao Gadarinjani, govore: „Udalji se od nas, Bože, Kojem treba odati svoje srce!“
Gospod je nemilosrdan – blaženo nemilosrdan, iscjeliteljno nemilosrdan prema nama, ljudima! Ne bi nam bilo spasa, da nas je Gospod požalio onako kako bi se mnogim htjelo da On požali njih. Potrebna je posebna molitva, od lica cijelog čovječanstva, da nas Gospod ne bi žalio! Nego – da nas iscjeliteljnim žarenjem muči, spaljujući smrdljive čireve našeg duha. Gadarinjani su „požalili“ sebe!… Da su oni bili nemilosrdni prema sebi, do njih bi došlo Carstvo Božije… Nepravedno, plotsko, „duševno“ sažaljenje čovjeka prema sebi samom – jedan je od izvora svih naših padova i svih naših odricanja od Hrista. Gadarinjani, avaj, ne uzeše, ne poniješe Krsta svojega…
Kako često mi bivamo slični Gadarinjanima! Legioni grešnih navika i pristrasnosti drže nas daleko od Sladčajšega Gospoda… Čak i nekakav smotuljak duvana ljude nerijetko odlučuje od Svetih Tajni!
Mi Njega molimo, u mnogim životnim situacijama, da nam On „ne prilazi“; ili – da nam ne prilazi baš uvijek… Ponekad, mi Ga prinuđujemo da ode od nas – time što Ga ne molimo da ostane sa nama.
Onaj koji Gospoda ne zove – goni Ga! Gadarinjani su se lišili blaga, o bezmjernosti kojih samo anđeli na nebesima govoriti mogu.
Kako se raskrinkao „svijet ovaj“ na zemlji gadarinskoj, ozaren suncem vidljivim i – još više – Suncem nevidljivim! „I moljaše Ga sav narod iz okoline Gadarinske da ide od njih; jer se bijahu vrlo uplašili“. Strah, koji je vladao bjesovima, vlada i ljudima.
Boje se ljudi da izgube jadnu svoju imovinu – od koga se to oni boje? – od Svijetle Ruke Vaskrsitelja života?! Ne znaju da će ih, možda već danas, uzeti smrt… Spasitelja su prinijeli u žrtvu. Samo da svinje ostanu čitave. Tom cijenom se kupuje sva materijalistička kultura i sva njena filosofija.
Bijedni, slijepi ljudi!… Kako je plakao Gospod, kada se vraćao iz njihove zemlje. Mi znamo, iz drevnog svjedočanstva, da se Gospod naš nikada nije smijao, ali su Ga često vidjeli kako plače. Naravno, On je plakao i o Gadarinjanima.
Kada bi oni, iz zagrobnog života, mogli da vide naš život, oni bi, nesumnjivo, htjeli – kao jevanđeoski bogataš koji je iznenada umro – da pošalju k nama nekoga, bilo koga, da nas upozori, da nam posvjedoči o prolaznosti zemaljskog bogatstva i o realnosti duhovnih stradanja iza granica ovog svijeta.
Ali umjesto njihovog zagrobnog preklinjanja nas da shvatimo nestalnost ovog svijeta, mi imamo veće svjedočanstvo te istine: Slovo Hristovo u svijetu.
 

VII
 
Bilo bi previše tužno ovako završiti jevanđeosku povijest o gadarinskom događaju; na sreću, ona ima sveutješujući kraj: „Čovjek pak iz koga iziđoše đavoli moljaše Ga da bi s Njim bio“. Jedini Gadarinjanin koji je htio da ostane blizu Isusa bio je – iscijeljeni čovjek.
Veliko je – po unutrašnjem duhu svom, ali ne i po uticanju na vanjski svijet – „malo stado“ Isusovo, Crkva iscijeljenih duša. Oni koji se prostiru ka Gospodu – to su svi oni kojima je „mnogo oprošteno“ – mnogo grijehova oprošteno, mnogo rana iscijeljeno… U to malo stado duša koje se ustremljuju ka Hristu je i ušao iscijeljeni gadarinski stradalnik.
Kao i o jevanđeoskom slijeporođenom, i o njemu se može reći da je njegovo stradanje bilo – „da se na njemu javi volja Božija“. Radi toga je i svo stradanje čovječije. Time je ono svo objašnjeno, svo opravdano. Neka umuknu oni koji nemaju krila, kojima bi od čovječijeg stradanja poletjeli ka Slavi Božijoj! Ta krila daje samo Hristos; i ta se krila zovu vjera – koja počinje nadom, a završava se ljubavlju.
Gospod nije ostavio Sebi predanog čovjeka da bezdejstvuje u Njegovom bliskom prisustvu… Gospod nas zove k Sebi, da bi nas, sjedinivši nas vovjeki sa Sobom, ponovo poslao u svijet; da bismo mi, Hristom obnovljeni i iscijeljeni, služili ljudima koje On zove; ljudima, kojima će isto onako biti slatko da budu sa Gospodom, kao nama.
Čovjek, od zla oslobođen, htio je da zauvijek ostane uz Hrista. On je to, ispočetka, shvatao nedovoljno duboko. „Ali ga Isus otpusti govoreći: Vrati se kući svojoj, i kazuj šta ti učini Bog. I otide on, propovijedajući po svemu gradu šta mu učini Isus“.
Tako se svako, ko hoće da ostane uz Hrista, uči životu u Hristu.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *