NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Agonija samoće
(pneumatologija straha)

 

I
 
Strah – to je agonija čovječanstva… Teško ga je do kraja razumjeti i nemoguće ga je sasvim izliječiti. Moguće je samo iscijeliti ga nebom ili zaglušiti ga zemljom, izgnjaviti ga životnom trkom, prikriti brigama; od ove se muke može samo na vrijeme odvući pažnja – različitim planovima, nadama, kratkim radostima zemlje, ili nekom drugom njenom bolju.
Strah, kao vjetar, sreće čovjeka na svim putevima njegovim. Čega se samo ne straše ljudi u svijetu! Otišli od svog povjerenja Tvorcu, oni grade svoj zemaljski život, okruženi brigama, sekiracijama, strahom i užasom.
Pošto su prestali da prebivaju u raju slatkog Božijeg povjerenja prema Bogu, ljudi su počeli da se mučno plaše svega i svačega, i da sav svijet plaše sobom. Ljudi su napunili zemlju lažju i nesrećom u kojoj žive, neprestano bivajući prizivani u drugi, viši život, ali gotovo uopšte se na njega ne odazivajući. Utonuo u zemlju, čovjek vidi samo njeno crnilo. I sva priroda osjeća tu odlučenost čovjeka od višeg života i slobode, i muči ga, i boji ga se. Trnje je okružilo život čovječiji, bodljikavi korov je nikao na njegovim putevima. Zlo i strah su počeli da ujedaju čovjeka. Oni ga ujesti mogu samo „u petu“ (1 Moj. 3:15), ali u peti, odnosno, u vanjskim, perifernim osjećanjima i mislima se i skoncentrisao sav zemaljski život, nakon što je pao sa visine svijetlog Razuma. I, bivši ranjen u svoju jadnu petu, čovjek je počeo da iznemaže svom dubinom svoga bića – tako je slab on, bivši lišen Blagodati. Kao zvijer, on treperi od straha i plaši se svega, „Strah i trepet dođe na me i pokri me tama“.
Nakon što je ostavio svoju prvu ljubav (Otkr. 2:4), a nije se naučio posljednjoj svojoj ljubavi – u Hristu, – čovjek je počeo da se obazire unaokolo u svom ogromnom i hladnom brlogu svijeta i – uplašio se. Tako je počela istorija, koju čovječanstvo do dan-danas nije izživjelo. Njegove oči su počele da se tope od opasnosti, od neistinitosti svog života i života drugog čovjeka. Zle sile su počele da ga muče, da ga privlače, da mu daruju svoje iluzorne naslade, da bi ga njima poslije tukle, naslađujući se njegovom bespomoćnošću i pomračenošću. I čovjek je navikao da tamne sile gospodare nad njim. I počelo je da ga posjećuje novo osjećanje: radost da bude zao i strašan za svoje okruženje. I što više on živi u svojoj zlobnoj nasladi mržnje prema drugom čovjeku, u svojoj želji da vlada, u svojoj gordosti – tim više se on boji i strahuje od drugog čovjeka.
Tajanstveno je i strašno rođenje čovjeka na svijet. Strašan je čovjeku i prelaz iz tamne utrobe svijeta u tajanstvenu vječnost. Strašna je, svojom unikalnošću i odgovornošću, svaka minuta ovog života. Ali čovjek je naučio da zamazuje svoj strah, da ga sakriva, čak i da se smije nad njim, da ga laže; on mu se čak potčinjava i prinosi mu žrtve – da bi obezbijedio lakoću postojanja pod njegovom vlašću. Takva je suština i drevnog i savremenog idolopoklonstva: kultiviranja vještačkog vrta života i misli izvan Boga… Čovjek sebe samo obmanjuje, živeći bezdušno i „neustrašivo“.
Savremena trka čovječanstva, njegovi interesi, njegove predstave o svijetu, njegova civilizacija, taj ringišpil ljudi koji se iz dana u dan okreće sve brže u prostoru i vremenu, izrasta ne samo iz socijalnih i kulturnih veza ljudi, nego i iz strašne usamljenosti čovjeka u svijetu, od samoće koju čovjek hoće da sakrije – i od sebe, i od drugih ljudi.
Drevno poklonjenje idolima i fetišima već je predstavljalo manifestaciju te usamljenosti. Stremeći da od sebe i od drugih sakrije svoju ništavnost i svoju metafizičku nagotu bez Boga, čovjek je gradio, i danas gradi, svoj svijet. Ali čak i u tom tamnoj ustremljenost čovjeka – da od sebe samog sakrije svoju slabost i malost – krije se iskra njegove slobode: da izabere svoj put.
Pošto nije ocijenio i ne cijeni svoje visoko dostojanstvo i svoju slobodu da bude sin Božiji, čovjek se toj slobodi vjere u Boga, ljubavi prema Bogu i poslušanja Njemu mora učiti kroz svu bol svoje neljubavi, nevjerja i neposlušanja. Zemlja, koja je ostala Božija, do posljednjeg svojeg zrnceta prašine i najmanje svoje travčice, postala je surova škola čovjekova. Miomirisna blizinom nebeskom svijetu, zemlja je za čovjeka postala surova učionica Božije istine i pravde. Unutrašnje zlo čovječije neljubavi prema Bogu postalo je – i svakim danom ponovo postaje – vanjsko, fizičko i istorijsko okruženje čovjeka. Zlo, koje niče u bezdanu ljudske duše, zlo, koje nije omiveno pokajanjem, korača ranama, čirevima i bolestima po tijelu zemlje. Biblijski „trnje i korov“, kojima je okružen naš život – su naše bolesti, naši strahovi, naše pometnje i užasi; u vanjski svijet je sve to dopuzilo, utrčalo, uletjelo iz unutrašnjeg svijeta čovjekove duše, koja je zadrhtala i stresla se kada je izdala Boga.
Istoričari drevnih vijekova (kao što je Fustel de Coulang – „La Cite antique“) svjedoče o tom nečovječnom, „totalitarnom“, tamnom strahu, kojim se kretala i upravljala istorija drevnog svijeta.
U svim oblastima života ljudi su bili robovi svog tamnog straha, dok im nije bio dat novi strah – visoki strah svetog zakona. Tvorac je od strahova zemlje počeo da liječi ljude strahom Svog Zakona. Čovječanstvo, koje se svakim danom sve više zamračuje i koje se svo vrijeme i na svakom koraku nečega plaši, od tamnog straha može biti izliječeno samo novim strahom: višim, svijetlim strahom; već, više, ne besmislenim treperenjem pred užasom života i slijepe sudbine, nego strahom blagogovenija pred zakonom Tvorca i Njegovog Duha, strahom moralne odgovornosti za date talente istine i ljubavi. „Izuj čizme svoje, jer zemlja na kojoj ti stojiš, sveta jeste“.
Poslije ovaploćenja Logosa i dolaska u svijet ognja Duha, sva zemlja (za višu svijest čovjekovu) postala je sveta, i grijeh čovječanski je na zemlji još više dobio na odvratnosti, postao je još veće bezumlje, nego što je bio u vremena samog Zakona. Svijetli strah pred zapaljenom krošnjom veličanstvenog Božijeg savršenstva je početak posljednje mudrosti čovjekove: „Početak Premudrosti je strah Gospodnji“. Riječju Svoje Istine Tvorac je iščupao smrtonosnu strijelu iz života čovječanstva i pobijedio zlo tom istom strijelom. Oslobodivši strah od njegovog demonskog otrova, Duh Božiji je počeo da takvim, očišćenim strahom utvrđuje i uzvisuje srca ljudi. I, naviknuti na strah, kao na svoj život, ljudi su počeli da se hrane novim, višim strahom, i da se vraćaju Bogu, smislu svog života, oslobađajući se svojih starih strahova. Strah je učinjen bezopasnim, preobražen je, uzdignut je ka nebu…
Taj strah Božiji je sposoban na beskonačno uzdizanje i prefinjavanje, i napušta oblast bilo kakve bojažljivosti. Zbog toga on nije bio ukinut dolaskom na zemlju Bogočovjeka kada je svijetu donio Novi Zavjet, Zavjet – sada već više ne straha, nego neustrašivosti ljubavi. Strah je ostao u svijetu, kao svijetli oreol nad ognjenim čovjekovim stremljenjem ka Božijoj Čistoti.
Čovječanstvo je počelo da živi između dva straha: čistog i svijetlog, i tamnog, grešnog straha, bivajući zapaljeno čas jednim, čas drugim. Čovjek je ostao sposoban da, pored uzvišenih osjećanja anđeoskog blagogovenija pred Imenom Gospoda Sila, u sebi sakriva i pokazuje tamni demonski strah – strah sujevjerja, samoljublja i egoizma.
Duboka duševna razdvojenost, koju mnogo ljudi preživljava i osaznaje, može biti iscijeljena samo očišćenjem i osveštanjem straha. U svojim preživljavanjima nemoguće je iskorijeniti svaki trag bilo kakvog vida straha. Ali je zato svoj strah moguće uzvisiti. U tome se sastoji religiozno cvjetanje čovjekove ličnosti.
Prvi tamni strah čovjeka jeste bojazan da vidi Boga. To je – svemirno i svevremeno – sakrivanje Adama-čovječanstva od blizine Božije. „Go sam, te se sakrih“. Tako se i dan-danas čovječanstvo krije od Boga u svojim djelima, osjećanjima i željama.
Drugi tamni strah čovjekov je bojazan da vidi drugog čovjeka. Dubina antroploške istine se raskriva već na prvim stranicama Biblije: „Evo… da se sakrijem ispred Tebe, i da se skitam i potucam po zemlji, pa će me ubiti ko me sretne“ (1 Mojs. 4:14). To su riječi Kaina poslije ubistva brata.
Onako kako se čovjek boji da ne nađe Boga, tako se boji on i da Ga nađe, da ugleda svog Spasitelja u sebi i u drugom čovjeku. Nekada se čovjek plaši da u sebi i u bratu pronađe višu čovječnost.
„Gdje si, čovječe?“, – zove Duh Božiji istog tog drevnog biblijskog Adama – čovječanstvo. I svaki čovjek, svjesnim – ili nesvjesnim – pokretom svoje duše odgovara Bogu: „Čuh Tvoj glas u vrtu, pa se prepadoh, jer sam go, te se sakrih“ (1 Mojs. 3:10).
Bježanje od čovjeka je samo druga faza bijega od Boga. Oni koji su od Boga otišli, ali još nisu i od ljudi, nisu daleko od povratka Bogu. Metafizički odlazak u Boga nevjerujućeg čovjeka od drugog čovjeka jeste posljednja forma moralnog solipsizma, zloćudni tumor čovječanstva koje se ne razvija u pravcu Božanstvene istine, nego u pravcu svog sopstvenog egoističkog bića.
Strahovi zlih služe zlu. Čovjek se plaši da prizna da je ništ i go. Bivajući svjestan svoje nagote, čovjek se plaši da okrene svoje čelo i svoju vječnost (čovječnost)[1] prema Bogu. I, bojeći se toga, on se boji da bilo gdje, u svijetu ili u svom životu, otkrije ili pokaže Boga. Tako čovjek sam sebe izganja i tjera od lica Božijeg u „tmu vanjsku“, gdje je „plač i škrgut zuba“, gdje je bezizlazna patnja čovječnosti koja za sebe ne želi da umre i vaskrsne u Bogu.
Užasom svoje neusklađenosti sa Bogom, neusklađenosti koja nekada zna da bude vapijuće duboka i živa, objašnjava se nevjerje čovjeka, ta tamna čovjekova bojazan da u sebi ili bilo gdje u svijetu ugleda Boga. „Nema Boga!“… „Ne može biti Boga u svijetu, u kojem je toliko zla i patnji!“ Ali to već jeste neko znanje o Bogu, i već to je trepet pred neusklađenošću svojom, i svijeta, sa Bogom. U nevjerju se krije užas mogućnosti susreta sa Bogom. Strah se odlaže, odgurkuje, duša se umiruje nevjerjem… Tako samo ptica koja trči po pustinji – noj – krije svoju glavu u pijesak, spasavajući se od onih koji je gone. I tako se čovjek od Tvorca sakriva – u pustoš.
Ali u strahu pavšeg čovjeka može se vidjeti i rajski odgovor prve stidljive cjelomudrenosti tvari: „Gospode, idi od mene, jer sam ja čovjek grešni!“ Tako kliče, obuhvaćen stidom i užasom svoje slabosti i nečistote, apostol Petar posle čudesno javljene milosti prema njemu na Tiverijadskom jezeru. Ovdje se već otkriva – ne tamno stremljenje da se pobjegne od Svjataja Svjatih, nego anđeosko sakrivanje sebe od Njega, zbog ljubavi prema Njemu, zbog stida za sebe, zbog svoje nemoći i nepripremljenosti za taj susret.
I čovjek u tom svijetlom užasu već nosi u sebi odsjaj Rajske radosti heruvima i serafima, koji svoja lica pokrivaju pred Suncem ljubavi.
Svakom istinitom pokajanju imanentno je osjećanje svetog sakrivanja sebe od Boga, koje pokazuje rajsku prirodu čovjekovog pokajanja, kao nalaženja mjesta svog duhovnog saobražavanja sa Bogom. Svijetli trepet bludnog sina pred ljubavlju Oca, sina koji shvata da on „nema pravo da se nazove sinom“, – isti je onaj strah, koji je imao apostol Petar, poslije čudesnog ulova ribe na Galilejskom jezeru.
Kada bi se naših ljudskih srca doticao samo takav strah! Ali mi, ljudi, bivamo ili bezosjećajno-drski prema svemu – prema životu i prema smrti, prema dobru i zlu, ili – naprotiv – neobično isprepadani i bojažljivi, nepovjerljivi prema životu, prema stihijama, prema životinjama i prema ljudima. I čak sama naša neustrašivost često zna da bude – ne znak Vječnog Života koji se u nama rađa, nego samo jedan od izraza naše bezosjećajnosti prema tajnama života i njegovim svetinjama.
Čovjek samouvjeren, čovjek koji se ne boji nikakvih teškoća u životu, koji se ni smrti ne boji – odjednom biva isprepadan od same pomisli da bi mu na poslu šef mogao da održi pridiku, ili da bi mu se u društvu zbog nečega mogli podsmjehnuti, ili, naprotiv – da će ostati bez nekog odlikovanja, ili da neće moći udovoljiti svom samoljublju. Hrabri vojnici znaju da poblijede od jedne riječi ili pogleda slabe žene. Tamni strah uvijek biva izazvan strašću. Taj strah je uvijek posljedica neistinite ljubavi – bilo prema svijetu, bilo prema drugom čovjeku, bilo prema samom sebi. Ali strah biva i od duševne praznine, od toga što je čovjek izgubio samog sebe. Takvim strahom se bio prepao apostol Petar u Kaifinom dvorištu, u prisutnosti Samog Hrista Spasitelja. Spreman da da život za Hrista (takva je posljedica samouvjerenosti), on se odjednom bio izgubio i prepao.
U svom tamnom strahu savremeni čovjek veoma liči na onog najprimitivnijeg. Čega se samo ne boje ljudi! Život savremenog čovjeka, baš kao i onog drevnog, satkan je od strahova koji, kao ptica, prolijeću kroz njegovu dušu, i ne odražavaju se uvijek na ekranu njegove svijesti. Savremeni čovjek ne biva svjestan svih svojih strahova. Ali, kako u njegovom srcu nema potpunog mira, može se reći da njegovi strahovi – ta djeca ljudskih strasti – žive u njegovom duševnom domu.
Strahovi ulaze kroz vrata i prozore čovjeka, zvižde kroz brave i ključaonice njegove duše, pune sve pore života; oni paralizuju djelatnost aktivnih ljudi, i pobuđuju na intenzivnu djelatnost ljude pasivne. Onaj koji nije bezosjećajan, mora nečega da se boji; ponekad – i mnogo čega. Upravnici i podanici, načelnici i potčinjeni, bogati i siromašni, zdravi i bolesni: svako se boji na svoj način… Nesumnjivo je da savremeni čovjek, sa svih strana prepadan svakojakim ličnim, društvenim i svjetskim priviđenjima, više i teže robuje demonskim strastima – od drevnog paganina ili naivnog afrikanca naših dana.
Još nedavno je veliki broj ljudi – zastrašen autoritetom „nauke“ – žurio da se odrekne od najviših vrijednosti svog života i kulture – od Tvorca, od vječnog spasenja svog, od Jevanđelja, od duše svoje… Pa zar to nije bio strah od priviđenja? Danas su sve te djetinjasto-naučne hipoteze prošlog vijeka prosto iščezle, u svjetlu novih čovjekovih spoznaja, pred novom riječju nauke, nauke koja više ne suprotstavlja sebe Bogu, nego skromno osaznaje svoje granice.
Čovjeka muči njegovo vlastito tijelo. Tijelo čovječije ima svoje sopstveno poimanje sreće i patnje, radosti i tuge. Tjelesne emocije za čovjeka postaju novi izvori stradanja i strahova – strahova tijela i strahova da se tijelu ustupi. Tijelo je inertno, uporno, tvrdoglavo i grubo u odnosu na duh, ono ima svoju sopstvenu psihologiju i volju. Ono nastupa na čovjekov duh, kao lav; ipak, ako ga duh sveže, tijelo se pretvara u poslušnog psa. Ono je „od ovoga svijeta“, i ne priznaje više zahtjeve ljudskog duha; ono se mora nuditi na dobro djelo, na molitvu, na samoodavanje.
Tijelo, kao „duševno“ (1 Kor. 15:44), plaši se mnogo čega. Ono nerijetko drhti, kada u isto vrijeme duh čovjeka ostaje miran i predaje se u ruke Božije (to je pokazalo iskustvo mnogih vjernika u vrijeme avionskih bombardovanja).
Čovjek se plaši da se susretne sa samim sobom, zato što, našavši sebe, može da nađe i Boga. A Boga čovjek neće da sretne. Zato se čovjek i boji svoje velike dubine, i sav svoj život bježi od najmanjeg udubljivanja u sebe. Svo bježanje njegovog života, sva gungula u svijetu, sva dinamika njegove civilizacije, sa njenom nivelacijom i standardizacijom života, sa njenim zabavama i zanosima, sve brige, planovi i entuzijazam – bukvalno tjeraju čovjeka od Lica Božijeg, i lišavaju ga čovječijeg lika. Ali – „Kamo da odem od Duha Tvojeg, Gospode, i od Lica Tvojega kuda da pobjegnem?“ To još mnogi ne mogu da shvate. Poriv nevjernika ili čovjeka od male vjere je usmjeren ka bježanju od svoje dubine, od svoje tišine, u kojoj je sakriveno rajsko blaženstvo, u kojoj Bog sreće čovjeka. Bježi čovjek od duhovnog svijeta – ali kuda? U poročni krug vanjskog stvaralaštva, vanjskih zadataka, vanjskih odnosa sa ljudima, prolaznih uspjeha koji niču i nestaju u magnovenju; bježi on u radosti koje ga nikada ne zasićuju. I čovjek se sve više boji da ostane sam sa sobom. On više ne gleda na zvijezde, ne zamišlja se u tišini nad životom. Dubina njegove duše, koja je u stanju da primi veličanstvenu ljubav Samog Tvorca, za njega ne predstavlja radost; ona je za njega jezivo priviđenje.
Čovjek se boji dubine svog besmrtnog „ja“, svoje apsolutnosti, „sposobnosti na sve“: eventualog bezdana svog zločina i krajnjeg svog predavanja Bogu.
I u svemu se čovjek plaši svog bola, i neizvjesnosti, kao neočekivanog bola. Plaši se on i od samog svog straha, jer je strah – bol; čovjek se može plašiti i svojih radosnih nada. Onoliko, koliko je dubok čovjek, toliko je tajanstveno-beskrajan svijet njegovog duha; zaista se može reći da je takav duh, kakav je ljudski, mogao biti dat samo besmrtnom čovjeku.
Naučna psihopatologija i psihoterapija previše apstraktno (te zato neistinito – izvan kriterijuma dobra i zla) istražuju oblast nesvjesnog; zbog toga, čak i u svojim najsofisticiranijim analizama, one ne mogu ni da se dotaknu pravih tajni čovjekovog života.
 

II
 
Svijetli strahovi se rađaju od straha Božijeg. Blagogovenije, trepet vjere i nade u čovjekovo srce ulaze oštrim bolom i blaženstvom svijetlog straha.
Ko volju Božiju ljubi više od svog života, plaši se da bilo šta u svijetu učini „od sebe“, a ne „po Bogu“, zato što učiniti nešto takvo – za njega znači mučenje samog sebe. I takav čovjek oprezno hoda i puni svijet samo miomirisnim medom života. On se plaši grijeha, ali ne kao neke vanjske sile, kao nekog slijepog usuda, nego kao nečega što je sazvučno sa njegovom slabošću… „Ne vvedi nas (našu slabost!) vo iskušenije“ (u iskušenje, ispitivanje), „ne podvrgavaj našu slabost ispitu“, moli Boga čovjek koji se smirio… „Na aspida i vasiliska nastupiši i popereši ljva i zmija“, – odgovara čovjeku Bog. Ovu istinu 90. psalama zna vjerna Bogu duša i ne plaši se – niti tame svijeta koji ga okružuje, niti svoje tame. Ona se boji samo jednog: da strašno ne ogorči Ljubljenog! To je – strah učenika Hristovih. Čovjek se tada više ne plaši mučenja svoje nevjernosti Bogu, nego – gubitka tih mučenja; plaši se da ne bi mirno i bez patnje narušio Božiju volju. To je – viši krug straha, koji čovjeka uvodi u nebesku harmoniju duha, i koji tu harmoniju u njemu čuva. Svijetli strah nadahnjuje i živi čovjeka svojom mukom.
Okriljen, uzdignut tim strahom božanstvene ljubavi, čovjek obreće slobodu od grijeha i oslobađa se od niskih muka straha.
Iskustvo „razlikovanja duhova“ (1 Jn. 41) je iskustvo i razlikovanja strahova. Strah uvijek biva nadahnut nekim duhom. Tamni strahovi ugnjetavaju, onemoćavaju, ubijaju. Svijetli strahovi sakupljaju, sabiraju dušu, čiste je i uvode u svijet Svetog Duha.
Tamni strah predstavlja nedostatak ljubavi prema Bogu i prema bližnjem. Onaj koji voli prestaje da se plaši. …“Ljubav pobjeđuje strah“ (1 Jn. 4:18). Onako kako sloboda pokreta pobjeđuje sputanost, tako ljubav pobjeđuje strah. Čista, sinovljevska odanost čovjeka Bogu, ili bratska odanost srca drugom čovjeku – pobjeđuje samoljubni strah, koji čini hladnim, koji ledeni srce. Ali to važi samo za istinsku ljubav. Lažna ljubav, ljubav koju pokreće strast ili pohota – ne poznaje neustrašivosti; ona ne pobjeđuje, nego pojačava strah, odnosno, ona pojačava usamljenost čovjekovu. Čak i materinska ljubav, koja je jedna od uzvišenijih i požrtvovanijih ljubavi ovog svijeta, samo u oduhotvorenju i uzvisivanju prema Bogu sebe i svojih voljenih pobjeđuje svoj prirodni strah.
Potpuno oslobođenje od prirodnih i neprirodnih strahova dostiže se samo kroz „oslobođenje sina“ – kada se sin, t.j. Božiji čovjek, oslobodi u samoj duši čovječijoj, i to oslobađanje ostvaruje Sin Božiji. „Oslobođenje sina“ se postiže kada se iz čovječije duše potisne neka strast, a samim tim i strah vezan za tu strast. Ponekad – od svih strasti i od svih strahova. Tada sve sjenke napuštaju dušu; napuštaju je čak i sjenke sjenki…
Sv. Jovan Zlatoust je govorio da bi za njega užasnije od vječnih mučenja bilo – da uvidi krotki lik Gospoda Isusa Hrista, kako tužno okreće glavu od njega… To je psihologija istinske vjere: strah da se ne ogorči ljubljeni Gospod, da se sa bezmjernošću duha ne primi Njegova bezmjerna ljubav.
Ni Jovan Zlatoust, niti drugi pravednici nisu, naravno, bili slobodni na zemlji od straha čovjeka „koji u svijetu živi i plot nosi“. Pratilac Pavlov, Luka, govori da je anđeo koji se ap. Pavlu javio na brodu za vrijeme užasne bure rekao: „Ne boj se, Pavle, ti moraš da predstaneš pred Kesara“… Nema sumnje da je anđeo iz svog duhovnog svijeta vidio da je apostola u to vrijeme bio posjetio i neki plotski strah. Vidimo dalje kako se, idući kao zatočenik Apijevim putem prema Rimu, prestarjeli apostol „obodrio“, uvidjevši tamošnju braću. Takvo je čovječno opisana ova nemoć apostolova. I, svoje bespokojstvo on nije osjetio samo jednom. „Kad dođosmo u Makedoniju“, „plot naša nemade pokoja, nego bijasmo stiješnjeni odasvuda; izvana – napadi, iznutra – strahovi“ (2 Kor. 7:5).
Vjetar svijeta je treperio po površini ove do kraja bogopredane duše. Ali on nije zasmetao njenom apostolskom djelu. U tom se otkriva sila Božija, koja dejstvuje u Bogu predanoj slabosti čovjekovoj. Sva ljepota čovjeka i jeste u tome – da ništa nije u stanju da ga spriječi od djela Božijeg u svijetu. Svijet traži „silne“ i rasijava ih, kao prah. Tvorac Sebi približava „slabe“ (u njihovoj sopstvenoj svijesti); drugim riječima: samo onaj koji istinski spozna da je slab, da mu je neophodna pomoć Božija – samo takav čovjek može silu Božiju i da primi.
Čovjek se plaši da umre u Bogu, da do kraja posveti sebe i sve Bogu. Ali on ne treba da se boji, niti iluzorne veličine svojih napora i žrtvi na putevima koji vode do Boga, niti svojih slabosti, niti strahova na tim putevima. Preko svih tih bezdana čovjek se prenosi silom Božijom – kada je to potrebno radi djela Božijeg i čovječijeg u svijetu. A ako nije potrebno – čovjek ponovo stoji ispred svog ponora, nemoćan i blažen u svojoj neustrašivoj ništavnosti.
Duša koja je vjerna, i koja prebiva u želji da bude vjerna, uvijek ostaje u svijetloj opreznosti, ona se boji da neće poznati volju Božiju, ili da će je, znajući je, u nečemu izdati. „Ne vvedi nas vo iskušenije“, – molitva svih koji istinski bivaju svjesni mogućnosti da budu neoprezni, rasijani, da se zanesu nevažnim, da padnu.
Ali osjećanje sopstvene slabosti kod hrišćanina nikada ne prelazi u kompleks niže vrijednosti. Ne – to je osjećanje, zapravo – krilo vjere, hrabrosti i utvrđivanja u Bogu. Imajući u vidu svoju slabost, slabost uopšte svih ljudi, i krhkost, kakva je ona od paučine, cijelog svijeta, čovjek se ni u čemu ne uzda ni u sebe, ni u bilo šta „iz svijeta“; ni u čemu zemaljskom ne utvrđuje svoje posljednje nade. I u tome se nikada ne vara.
Sila „straha Božijeg“ u duši rađa odbijanje od zla i privlačenje ka istini. Onaj koji živi u svjetlosti straha Božijeg vidi u svom srcu sve sjenke. I što više svjetlosti Hristove prima u sebe, to jasnije vidi i najmanju svoju nevjernost Bogu i vatreno mrzi svako približavanje grijeha svom srcu, s pravom uviđajući čak i u najmanjem grijehu prepreku između Boga i sebe. Ovo stalno obraćanje pažnje na sebe, kao i svijetla mržnja prema sebi, koja se rađa od poznanja pokreta svoje volje, nema nikakve veze sa mržnjom prema sebi na koju je sposoban čovjek koji voli samo sebe. Ima jevanđeoska mržnja prema sebi, i ima demonska. Čovjek koji živi u zlu takođe je sposoban da se iskreno mrzi, da se prezire i da sumnja u vlastito savršenstvo u zlu. Ubica koji se od svoje savjesti prepao da ubije svjedoke svog zločina, sposoban je da sebe prezire zbog takve „malodušnosti“, pa da se čak i „kaje“ zbog nje. Prestupnik koji nije umio da sakrije tragove svog zločina može sebe da mrzi zbog takvog propusta. Zmija zla takve moralno-izvrnute ljude, koji moralno hodaju „naopačke“, ujeda – više ne u petu, nego u samu glavu. Mi u svijetu vidimo ljude koji svjesno sebe priučavaju, čak se i nude, da budu neljubazni, grubi, kameni i gordi prema drugim ljudima (ponekad naročito prema sa-ukućanima); tada se čovjek boji da ima – ili, čak, samo da pokaže – bilo kakvo sa-osjećanje sa drugim čovjekom. Razvoj tog osjećanja i njegova tehnička organizacija: savremeni koncentracioni logor.
Naročito teško postaje moralno stanje čovjeka kada se njegova duša, bukvalno zaražena apokaliptičkom „trihinozom“, uključuje u neko kolektivno zlo svijeta. Tada ljudi počinju da mrze jedni druge i da se istrebljuju zbog vanjskih osobina krvi, rase, klase, porijekla ili zbog raznoraznih ideja koje kolaju po svijetu. U kolektivnom zlu moralna izopačenost ima više povoda za samoopravdanja, iako samoopravdanje psihološki obično nema potrebu ni za kakvim povodima.
Čovjek koji ne vjeruje u svijet vječnih vrijednosti i u realnost duha, boji se da bude pošten („ostaćeš siromah“), da bude iskren („smijaće ti se“), da ne laže („lagaće te“), da bude dobar („iskorištavaće te“)… i t.d. Život se krije pod koricom licemjerja i relativnosti. Sve postaje dvojako i poluistinito. Nad dušama se nadvija infernalna[2] svjetlost, koja ne potiče od Sunca – Hrista, nego od fosfora čovječijih mozgova i kostiju.
Padaju mi na pamet velika noćna bombardovanja gradova. Ogromna fosforna pustinja mrtve svjetlosti, nečovječijeg ognja, adski zvuci i, u isto vrijeme – neka sablasna tišina, bezljuđe pod mjesečinom… Ko je makar jednom vidio nešto slično, nikada neće zaboraviti tu neživu svjetlost od „jelki smrti“ koje svijetle nad osuđenim mjestom zemlje, taj bljesak topovskih munja u rumenilu eksplozija i požara. Takva je svjetlost svijeta koji svijetli nasuprot Hristu; to je istovremeno i sud nad svijetom, anihilacija njegovih neistinitih misli, osjećanja, želja – svih poluistina njegovog života.
Od mnogih duša u svijetu povijaju se prema nebu tamni dimovi gareži strasti – gordosti, pohlepe, zlobe, zavisti, požude. Ta čađ svakodnevnog ljudskog bitisanja se nad zemljom zgušnjava u ogromni crni oblak. On se rasprostire nad ljudskim životima i njihovom istorijom. Od njega po zemlji ide sjenka straha. Tu sjenku ne vide samo bezosjećajni ljudi, ljudi opijeni sobom – ili, pak, ljudi, zagrljeni božanskom ljubavlju…
 

III
 
Osnovna patnja čovjeka koji je otišao od Boga jeste samoljublje. Bezblagodatna patnja se rađa u krugu Bogom neosvijetljene ljubavi, pre-ljubavi:

  1. ljubavi prema lažnoj i ništavnoj slavi svojoj u svijetu;
  2. ljubavi prema lažnim i brzo prolazećim vrijednostima;
  3. ljubavi prema tjelesnim nasladama i vanjskom spokojstvu.

Ove tri pre-ljubavi čovječije, sjedinjujući se u jednom krugu, bacaju na svijet lucifersku sjenku straha.
„Duša gorda je robinja straha; samouvjerena, ona se boji svakog šuma, pa čak i sjenke“ (Lestvica, Sl. 2, gl. 4). „Bojažljivost je uklanjanje od vjere u očekivanju neočekivanog“ (gl. 2). „Iako su svi bojažljivi sujetni, – govori sv. Jovan Lestvičnik, – ipak to ne znači da su svi nebojažljivi smirenomudri“, „i razbojnici i pljačkaši grobova se ne boje“ (gl. 6).
Prvu pre-ljubav okružuje strah da se ne ostane bez slave, bez počasti, da se ne ostane u anonimnosti ili da se od ljudi ne dobije poštovanje koje se od njih očekuje. To je strah da se uvidi ne-pažnja i ne-poštovanje prema nama, prema našim sposobnostima, talentima, savršenstvima. U takvom stanju ljudi, kao pijanice vina, traže da im se odobrava i povlađuje, traže priznanja od drugih ljudi, čak i od onih prema kojima su savršeno indiferentni. Umjetnik ili političar koji sa visine gleda na „gomilu“ (izdvajajući, pri tom, sebe iz te „gomile“), u isto to vrijeme, od te iste gomile, za sebe požudno traži priznanje i poklonjenje, bojeći se da ih ne nađe u njoj. Čovjek često sav svoj život postavlja u zavisnost od mišljenja drugih ljudi. To je jedan od teških lanaca sveopšteg ropstva. Kao da su idoli – ljudi neprestano za sebe traže od drugih ljudi priznanja, počasti, pažnju i poštovanje. Ne brinući se o slavi Božijoj, oni se itekako oštro brinu o svojoj slavi i časti. Različiti su stepeni i vidovi te opštečovječanske – mada je bolje reći nečovječne – požude, kao i strahova koji su sa njom povezani. Kod vladara i političara oni se izražavaju na jedan, a kod ljudi iz umjetnosti na drugi način. Onda kada se istiniti slikari, pisci i muzičari boje samo da ne slažu u svojoj umjetnosti, kada se boje da neće biti u stanju da izraze njenu posljednju istinu (takav je i strah pravih naučnika), površni djelatnici umjetnosti se samo boje od po njih neprijatne ocjene svojih djela, oni se boje samo odsustva pohvala i kupaca. O, ne boje se oni površne kritike, nego svake kritike, doživljavajući je kao namjerno unižavanje njihove ličnosti. Onaj koji je opijen strašću slavoljublja, postaje neprijatelj najcjenjenijeg i najumnijeg kritičara. Samo uzvišeni, nekoristoljubivi („asketski“) odnos prema umjetnosti – obraćanje umjetnosti na služenje Bogu i Njegovoj istini u svijetu – čuva ljudsku ličnost umjetnika od razlaganja. Najperfidniji ogranci slavoljublja spuštaju se duboko u čovjekovu podsvijest, naročito kod onih koji se zbog prirode svog djela nalaze u najvećoj zavisnosti od mišljenja ljudi koji ga okružuju.
Čovjek uvijek zavisi, u većoj ili manjoj mjeri, od života drugih ljudi; ali zadatak i cilj čovjekov u svijetu se baš u tome i sastoji – da pređe iz nižeg plana zavisnosti od ljudi, u viši. Čovjek je prizvan da bude zavisan ne od slučajnih pogleda, raspoloženja i pristrasnosti ljudskih, nego od stvarne sudbine svakog čovjeka, od te dubine njegovog životnog puta, koja samo počinje ovdje na zemlji. Na svom putu u vječnost svaki čovjek može biti podržan i osnažen drugim čovjekom. To je naša istinita kružna poruka, lanac naše svijetle uzajamne zavisnosti.
Služenje čovjeku (ne i njegovim slučajnim mislima, željama i slabostima) jeste najblagorodnija i najviša forma zavisnosti od tog čovjeka. Mi nikada ne bivamo potpuno nezavisni u svijetu. Čak i najviša forma prezira prema okruženju, ničeanska povijest o „natčovjeku“ ne bi se pojavila na svijet da nije bilo onih koji su „okruživali“ i slušali autora…
Zavisiti od ljudi, služeći im u svim formama i na svim putevima života, to je put stvarne slave čovjeka, slave u Bogu i vječnosti. „Ne nama, ne nama, nego Imenu Tvojemu, Gospode, daj slavu!“ – to je put istinite ljudske slave. Čega će se tada prestrašiti čovjek? Svako neuvažavenje sebe od strane drugih, čak i uvrede i klevete, on prima sa čistom i krotkom savješću na putevima svog iskrenog i svojim snagama srazmjernog služenja svima. Živeći u svijetu, takav čovjek je slobodan od primarne, osnovne sablazni – od ljubavi prema ništavnoj, lažnoj slavi.
Potraga za takvom slavom kao zmija se krivi na mnogim ustima i u mnogim očima čovječijim. Ljudi se nadahnjuju, na kratko vrijeme zemaljskog života, narkozom takve slave. „Pas koji liže prašinu, naslađuje se ukusom sopstvene krvi, ne videći kakvu štetu sebi čini“ – tako sv. Jovan Lestvičnik određuje štetu koju ljudi sami sebi nanose žudeći za lažnom slavom u ovom svijetu, zaboravljajući na pravu svoju slavu, koja dolazi samo od Boga. I u duhovnoj, religioznoj oblasti, čovjek nije oslobođen pd iskušenja takve slave i strahova vezanih za nju. Tu, u oblasti najviših duhovnih vrijednosti, duh slavoljublja može dobiti izuzetno prefinjen i neočekivano opasan izraz. Stalno upozorenje koje se čuje iz usta Gospoda Isusa Hrista, upućeno književnicima i farisejima, „sjedite poniže“, pokazuje da u duhovnoj oblasti, ne manje nego u nekoj drugoj, čovjek lako može naći hranu za svoje tašto „ja“, i prestrašiti se da će nezasita priroda tog „ja“ ostati gladna i siromašna. „Trubiti pred sobom“, radovati se umišljenoj ili od svijeta darovanoj slavi – svojstveno je ne samo imperatorima, maršalima, političarima i umjetnicima. Najperfidnija slava, po „gnjilosti“ svojoj, vreba služitelje Crkve, sluge Božije, na putevima njihovim… Salomija, majka Jakova i Jovana, se bila prepala da njeni sinovi u Carstvu Božijem neće dobiti dovoljno visoku (po zemaljskom njenom poimanju) slavu. Klanjajući se Spasitelju, molila Ga je da njenim sinovima da mjesto sa desne i lijeve Njegove strane, kada se zbude Njegovo Carstvo. „Ne znate za šta molite“, – bio je odgovor Spasiteljev, ne samo njoj i Njegovim učenicima, nego i svim ljudima koji se boje da se neće proslaviti pred drugim ljudima ovoga svijeta.
Druga pre-ljubav koja porađa demonski strah jeste strast prema bogatstvu, novcu, imanju, stvarima… „Korijen svih zala je srebroljublje“, drugim riječima, nezasita požuda za materijalnim. U njoj se rađa jedan od najoštrijih strahova koji rastrzavaju čovječanstvo. Strah da se izgubi ili da se ne dobije. Oni se rađaju od ubistvenih za dušu osjećanja škrtosti i pohlepe. Škrti se plaše da ne izgube to što imaju; zbog toga se oni boje da podijele sa drugim svoju kratkotrajnu imovinu; pohlepni se plaše da neće moći da se okoriste prilikom, slučajem i vremenom za – bogaćenje. „Vrijeme je novac“ – deviza je pohlepnog čovjeka, napisana na njegovom licu i vratima njegove kancelarije. On ne shvata da vrijeme nije novac, nego da je novac kondenzovano, kristalisano vrijeme koje se umnožava u rukama čovjeka, radi boljeg njegovog posvećenja Bogu i bližnjem. Kroz milostinju svoju bogataš umnožava vrijeme svojih molitvi, svog dobra, svoje vjernosti Bogu. Materijalna vrijednost kroz ljubav postaje i duhovna vrijednost. Vrijeme je beskonačno skuplje od novca, i novac ima vrijednost samo za onog ko zna duhovnu tajnu vremena. Dobro bi htjelo da sav novac pretvori u ljubav, da kroz to umnoži vrijeme ljubavi. A zlo hoće da svo zemaljsko vrijeme, koje je dato ljudima radi izrastanja u ljubavi Hristovoj, pretvori u novac. Zbog toga Promisao tako udešava stvari u svijetu, da kada se pokaže da novca koji ljudi nisu razmijenili na ljubav i dobro ima previše, taj novac gubi vrijednost, i tada dobijamo tzv. „devalvaciju“, skraćenje novca, i vrijeme biva oslobođeno za ljubav. Ali ljudi se opet bacaju da vrijeme mijenjaju za novac, opet i opet se bojeći da će „propustiti vrijeme“. Vrti se, trči, mota unaokolo čovjek u pomami za parama, za tim „utvarama bitisanja“, plašeći se da neće uspjeti da uhvati najveću količinu utvara… Ratovi se u svijetu vode zbog profita, zbog straha da se propusti ili ne iskoristi zarada. Ratovi su ovaploćenja tog straha. Rat je mnogo više stvar straha, nego neustrašivosti i hrabrosti. Razlozi ratova su ukorijenjeni u metafizičkom strahu naroda, od kojeg oni hoće da se sakriju hrabrošću ratova. Strah od prave (ili umišljene) opasnosti isto tako vodi ka prolivanju krvi, kao i strah očajanja pred tamnom istorijom, istorijom koja je lišena svjetlosti Vječnosti.
Drevno „zlatno tele“, koje dobija sve „tečniju“, čak i nevidljivu danas „atomsku“ formu, plaši zemlje i kontinente svojom nemilosrdnošću prema njima i draži jednih da krenu na druge.
Tehnika ubrzava proizvodnju materijalnih vrijednosti, ubrzavajući i proces njihovog uništenja. Zmija materijalnog proždire svoj rep. Hronos neblagodatnog vremena, vremena koje se pretvara samo u materijalne vrijednosti, uništava svoju djecu. Civilizacija, neuravnotežena i neučvršćena višim smislom života, vodi čovječanstvo prema pogibiji, sve više usložnjava, otežava i razara svoj sopstveni svijet. Bez želje da se pričešćuje Tijela i Krvi Hristovih, čovječanstvo proždire svoju sopstvenu plot i pije svoju sopstvenu krv. Ljudi se boje istinskih proroka, koji žele da ga otcijepe od te autoantropofagije, i k sebi zovu lažeproroke i voždove, dajući im svu vlast nad sobom.
Bogati se boje da ne osiromaše. Siromašni – da ne propuste pogodnu priliku da otmu imovinu od bogatih. Ako su blaga nakupljena, čovjek se boji zato što ne zna gdje da ih sakrije: kuća može da izgori, zemlja može biti oduzeta, akcije mogu izgubiti vrijednost, banka može bankrotirati, kasa koja ne gori može biti slomljena. Nigdje i ni u čemu se ne može imati uvjerenosti. Još gore – odasvuda potpuna neuvjerenost, nesigurnost, nepouzdanost i pogibija… Kao ranjena zvijer, rita se čovjek pod grohotima svojih bombardovanja, u rumenilu svojih požara…
Sve se ruši i propada. Dom materijalni i dom duševni, izgrađeni na pijesku bezvjerja u Božanski Život, pretvaraju se u smeće…
„Moje je samo to što sam dao“ (Sv. Maksim Ispovijednik) – ta mudrost, koja otkriva besmrtnost, tuća je duhu svijeta. Kroz usta svojih „proroka“ i „mudraca“ svijet sve govori, i govori, i govori: „Moje je samo ono što nisam dao“ ili „ono što sam uzeo od drugog“. I svaki put nanovo, u svakom pokoljenju, ljudi vjeruju toj, svakom smrću svakog pojedinog čovjeka neprestano opovrgavanoj, „istini“. Grozničavo čovjek krije svoje smeće, svoj prljavi veš, ali se iz njegovih ruku prosipa to đubre, ta prljavština, i uništava se. Život se širi pepelom, moljcima, rđom, gnojem, raspadanjem, eksplozijama, ukazima surovih vlasti.
Čak i kada se potpuno uvjere u vjerodostojnost životnosti i istinitosti Jevanđelja, ljudi – ogromna većina – uprkos svemu, ne žele, neće da je vide. Oni su navikli na neprestani gubitak svega, te zato zamjenjuju svoju bivšu imovinu za nadu u budućnost, i žive, bojeći se da se rastanu sa tom nadom, sa utvarom utvare. Srebroljubac produžava da se u svijetu boji „crnog dana“, a ne boji se crne vječnosti.
„Strašljivim, pak, i nevjernim“ (Otkr. 21:8) „je udio u jezeru koje gori ognjem i sumporom“. Ovo proročanstvo, koje je izgovorio ljubljeni učenik Nebeske Ljubavi, jeste otkrovenje i o savremenom svijetu i čovjeku. Taj svijet, sa svojim prolaznim vrijednostima, ratovima i požarima, u suštini je – „jezero koje gori ognjem i sumporom“. I sudbina strašljivih i nevjernih (strašljivih, od svoje nevjernosti Bogu, i nevjernih od strašljivosti svoje) je – da neće moći izaći iz tog jezera. Jer izlazak iz njegovog „ognja i sumpora“ daje samo Onaj Koji je rekao: „Ja jesam Dveri“…
Ljubav prema ploti drugog čovjeka i prema svojoj ploti, i postavljanje njenih slijepih, prirodnih i niže od prirodnih naređenja u centar svojih interesa predstavlja novi okean ljudske besmislenosti, iz kojeg ističu nove rijeke ljudskih strahova.
Ljubav prema sebi i prema svom tijelu, u istinitom duhu i razumu, ne protivrječi ljubavi prema Bogu i prema drugom čovjeku. Kao mjerilo ljubavi prema bližnjem postavljena je ljubav čovjeka prema samom sebi. Ali čovjek je izgubio duh prave ljubavi prema sebi. Malo ko od ljudi pravo voli sebe, kao hram Duha Svetog. Instinkt borbe za svoje postojanje i za svoje najviše blago prisutan je ne samo u cjelokupnom organizmu čovjekovog tijela, nego i u svakom od njegovih čula. Organi čula mirisa, opipa, vida, sluha, ukusa – sva ta čula traže prijatne nadražaje i boje se nadražaja neprijatnih. Ti procesi se odvijaju u svijesti i podsvijesti čovjeka.
Ako „sakriveni srca čovjek“ (Petr. 3:4) još nije u sebe primio Život, ako se još nije razgorio i ugrijao njegovim ognjem, on se stalno nalazi pod neprestanim uticajem naređenja i strahova svoje ploti i biva prožet specifičnom „plotskom“ mudrošću „vijeka ovoga“, mudrosti u kojoj nema duha istine. Čovjek, ne saglasivši se da živi Hristovom vjerom, po zakonima Jevanđelja, postaje biće koje je niže i manje čisto od ma koje životinje. Dato radi visokih ciljeva umnožavanja zemaljskog (i nebeskog) roda „sinova Božijih“, rađanje i produžetak vrste se kod čovjeka pretvara u nezasito ognjište lažnooštrih, a ustvari tupih, i čovjeka nikada ne zasićujućih preživljavanja, koje u dubini čovjeka ostavljaju talog, bolesnu utrnjelost, strah i patnju. Prefinjujući svoju čulnu plotsku radost, u životu i u umjetnosti, čovjek misli da „prefinjuje svoj život“. Ali talas novih strahova i patnji ruši i nemoćnim čini njegovu iluzornu sreću, sreću koja je izgrađena na ploti. Čulni čovjek se boji za nju, predosjećajući njenu prolaznost, i njegovo srce patnički hvata tu plotsku sreću, kao riba vazduh, kada je izbace na pijesak. Bezbrojne bolesti, nesavršenosti, dugi – u poređenju sa životinjama – period djetinjstva, sazrijevanja, starosti i umiranja, drži čovjeka svo vrijeme u koritu plotskih strahova, gubitaka i patnji. Ti strahovi, kao svetionici, pozivaju čovjeka ka istini koja jasno govori da on nije žitelj samo zemlje. U urazumljenju toga sastoji se sva tužna nauka čovječnosti.
„Kao što se ne može jednom zasvagda napuniti želudac, tako se ne može jednom zasvagda nadvladati strah. Po mjeri narastajućeg plača, udaljava se i strah, a po mjeri oskudijevanja plača, mi postajemo plašljivi“, – govori sv. Jovan Lestvičnik, imajući u vidu, naravno, ne plač od straha, nego blagodatni plač od ljubavi prema Bogu i molitveni plač o svojoj nevjernosti Njemu. „Ko je postao rab Gospodnji, taj će se bojati samo jednog – svog Vladike, a ko se još uvijek Njega ne boji – često se straši i od sjenke svoje“.
Jedan od argumenata agresivnog nevjerja, koji je smišljen radi opovrgavanja istinitosti religioznih preživljavanja, jeste – izvođenje religije od primitivnih divljačkih strahova. Prema toj teoriji, prvobitni čovjek, plašeći se tajanstvenih pojava u prirodi, zbog nagona za samoodržanje je počeo da obogotvoruje prirodne pojave i da im se poklanja, kao bogovima; iz takvih divljačkih strahova se, navodno, rodila religija, koja je poslije toga vremenom obrasla klasom žrecova-sveštenika, koji su, zauzvrat, počeli da eksploatišu religiozna osjećanja čovjeka, radi svog materijalnog boljitka… Data argumentacija ne samo da ne objašnjava religiju; ona ne objašnjava ni strah. Ona objašnjava samo jedno od najprimitivnijih čovjekovih preživljavanja koja su vezana za strah. Data, pak, pojava metafizičke porobljenosti primitivnog čovjeka strahom svjedoči – ne o tome, što iz njega hoće da izvede ateistička teorija, nego o ogromno dubljoj pojavi u prvobitnom životu čovjeka; o tome smo govorili na početku našeg istraživanja. U čovjeku postoji cijela paleta, cijela klavijatura pneumatološki različitih, između sebe raznorodnih strahova. Počevši u sferi niskoj, gruboj, disharmoničnoj, duševno preživljavanje koje je povezano sa strahom se rastvara u najvišoj i najprefinjenijoj harmoniji nebeskog svijeta.
Kakav je to strah koji je, navodno, porodio religiju, kako tvrde bezbožnici? Oni govore o strahu najnižem i najprimitivnijem. Ali nisu se, naravno, iz tog jadnog, tupog i tamnog straha rodila i izašla najviša preživljavanja čovječanstva, njegova čista, svijetla religiozna sozercavanja, spoznaje i djela. Samo lažereligija, kao i samo bezbožništvo, usotalom, izlazi iz tamnog straha, kao što izlazi i iz mračne i tupe neustrašivosti. Svijetla religija, religio – veza čovjeka sa Tvorcem, rađa se iz visokog, čistog straha Božijeg i uvodi čovjeka u višu, svijetlu neustrašivost.
Bespokojstvo bezbožnika pred jednom jedinom mišlju o Bogu predstavlja pojavu upravo tog demonskog straha, kojim su se sazdavale i oduhotvoravale sve lažereligije, koje su zbog toga okovale osjećanja istinite čovječnosti. Da, idolopoklonstvo se pokretalo takvim strahom. Ali nije samo tamni strah sazdavao čak ni pagansku religiju. U nekim oblicima paganskih religija mogu se nesumnjivo naći početni elementi i stvarnog religioznog straha.
Strah majke koja se plaši da ne probudi svoje dijete, strah muža da ne poremeti mir bolesne žene, strah čovjeka da ne izda svog druga, da ne iznevjeri svoju riječ, svoju suprugu, povjerenu tajnu, da se ne pokaže nevjeran sopstvenim ubjeđenjima – svi ovi, mada ne religiozni, ali ipak, već, etički strahovi, utiču u religioznu svijest.
Stvarni religiozni život čovjeka je oduvijek bio, i jeste, podsvjesno i svjesno raskrivanje u sebi istine o svojoj velikoj manjkavosti i nepunoći pred Božanskim Bitijem. I religija, prije svega, jeste pravedno, vrelo priznanje neophodnosti popunjavanja svog života Blagom višim i apsolutnim.
Suština i djelimična istina svih drevnih, paganskih religija, čak i onih najprimitivnijih i pneumatološki tamnih, krije se – ne u njihovoj netačnoj filosofiji, ne u njihovim naivnim, često djetinjastim i lažnim antropocentričnim i demonocentričnim predstavama o višem biću, i ne u kultnim preživljavanjima koja su povezana sa tim predstavama, nego – u otkrivanju i utvrđivanju u čovjeku osjećanja njegove religiozne metafizičke zavisnosti od – od njega mnogo višeg, boljeg i svemoćnijeg bića.
Razvoj religiozne svijesti u čovječanstvu može se uporediti sa postepenim razvojem odnosa djeteta prema azbuci; ispočetka dijete ništa ne vidi u njoj, osim spojenih tamnih mrlja; zatim počinje da razlikuje odvojena slova, razumijeva njihov zvučni smisao; poslije toga, uči se da čita cijele rečenice, i da ih shvata, da bi, na kraju, u jednom aktu poznanja, pojmilo sadržaj i značenje cijele knjige, mnogih knjiga. U svim religioznim preživljavanjima sadrži se jedna istina, bez koje nema religije, pa čak ni pseudoreligije. Ta istina je priznavanje višeg svijeta, i svoje zavisnosti od njega. U tom primarnom smirenju čovjekove duše je početak svih religija. Savršenstvo, pak, religije zavisi samo od toga – koga i šta ljudi štuju višim od sebe, pred kim i pred čim se poklanjaju, pred kakvim istinama blagogovejno smiruju svoje srce. Poklonjenje krokodilu, kravi, biku, zmiji ili planetama – ne vozvisuje čovjeka u Carstvo Božije. I zato postoje religije koje ne uzvisuju, nego metafizički unižavaju, degradiraju, duhovno ubijaju čovjeka… Zato apostoli i propovjednici Jevanđelja vojuju ne samo protiv nevjerja, nego i protiv lažne vjere. Zato izjednačavanje i uravnavanje svih vjera i istina jeste simptom pomračenosti svijesti čovječanske.
Religije, kao i u ljudi, imaju različite stepene duhovne čistote i visine.
Apsolutna Religija, apoteoza istine duha, jeste vjera u Boga Ovaploćenog Hrista Isusa, koja ne postavlja nikakve granice savršenstvu. „Budite savršeni, kao što Otac vaš Nebeski savršen jeste„.
Što je religija uzvišenija, sa uzvišenijim je strahom ona spregnuta. I zato tvrdnja da je religija rođena „u strahu divljaka“ predstavlja divljačko shvatanje – i religije, i straha.
 

IV
 
Duhovno-istančana duša je sposobna da oštro treperi kada se približava višem svijetu. Demonski svijet joj je već tuđ, a anđeoski još nije srodan, te je zato duša bliska nebu u stanju da se prepadne od anđela, mada razlikuje približavanje anđela od približavanja demona – upravo na osnovu odsustva strahova i zbog nailaska na čovjeka mira, smirenosti i ljubavi.
„Od prisustva nevidljivog duha u tijelo ulazi strah; od prisutnosti Anđela duša smirenih se raduje“, – govori sv. Jovan Lestvičnik. Anđeli izazivaju visoki trepet, koji se po svom duhu i posljedicama duboko razlikuje od straha koji je izazvan demonima. Upravo taj strah se i može nazvati „strah nesklada“. „Ne boj se, Zaharije, jer je uslišana molitva tvoja“ rekao je Pretečinom ocu anđeo Gospodnji kad se Zaharija, vidjevši ga „s desne strane od oltara kadionog“, „uplaši i strah napade nanj“ (Lk. 1:11)… „Ne boj se, Marija“, – rekao je Anđeo Prečistoj Djevi, pojavljujući se ispred Nje (Lk. 1:30). Smireni i čisti srcem pastiri „uplašiše se vrlo“ kada uvidješe Anđela, ali od njega čuše: „Ne bojte se, jer gle, javljam vam veliku radost koja će biti svim ljudima“ (Lk. 2:11).
Duh čovječiji na jedan način treperi u blizini mira natprirodnog, a na sasvim drugi se plaši od svijeta protivprirodnog. „Ne bojte se, to sam Ja“, – govori Vaskrsli Gospod Svojim bliskim učenicima, da bi ih uspokojio, njih, koji su se uplašili bezmjerne istine Vaskrsenja.
Približivši se ka posljednjoj tajni – stradanja i užasa Bogočovjeka, mi moramo da umuknemo. Naš je um previše ništavan i previše začepljen nižim pojmovima, izraslim od našeg neznanja, i srce je naše usko ljubavlju. Mi nismo u stanju, čak ni apstraktno, da se dotaknemo tog bezdana užasa u koji je iskupiteljno utonuo Sebe i Svoje posljednje časove zemaljskog života Gospod Isus Hristos. Jevanđelje govori da je On u Getsimanskom vrtu „patio i užasavao se“… Njegov užas je bio užas našeg otpadništva od Nebeskog Oca i užas prihvatanja na Sebe naše otrgnutosti od Oca. Sjedinjen u svemu sa voljom Oca, Gospod je došao da na Sebe primi i iscijeli sve ljudske patnje, koje su proizašle od otpadanja čovjeka od Boga. On je na Sebe uzeo sva stradanja i patnje čovječanstva, prošlih i budućih vijekova. Sva muka otrgnutosti od Boga – koju su u svijetu ljudi pojmili, i koju ni pojmiti ne mogu – ušla je u Njegovu bezgrešnu prirodu, savršeno u svemu sjedinjenu sa Ocem; užas Getsimanski i Krsni bio je ne samo Njegov, Isusov užas, nego i užas pridruženosti užasu otpadništva od Boga i pogibije svih ljudi, naroda i vijekova… To je bio užas podizanja na Sebe užasa svijeta bez Boga, i završio se on u posljednjem iskupiteljno smrtnom migu golgotske ostavljenosti: „Bože moj, Bože moj, zašto si Me ostavio!…“ I danas u Hristu prima svaki čovjek na sebe odbljesak tog najužasnijeg i najsvjetlijeg u istoriji čovječanstva miga – mučiteljne boli ne svojeg grijeha
Strah je agonija od Boga odlučene duše, ili duše koja je sebe od Boga odlučila. Strah je agonija samoće. I Onaj Koji oduvijek Prebiva sa Ocem trebao je da preživi nama nepojmljivo odlučenje od Oca za svih nas, koji smo sebe – kroz grijeh – odlučili od Boga. Bezgrešni Isus uzeo je prokletstvo za grijeh, prokletstvo koje je visilo na cijelom čovječanstvu, i uništio ga je, iznijevši ga uskim dverima Svojeg života i smrti. To prokletstvo odlučenosti od Oca, posljednja samoća svega i svih morala je da sađe na Jedinog Bezgrešnog, izazivajući neopisivi užas Njegove iskupiteljne muke… Nerazdjeljivo, nerasjecivo Bogočovječanstvo nerazdjeljivo se dielilo i nerasjecivo se rasijecalo u Njemu, iskupljujući, popunjavajući Sobom našu razdijeljenost od Oca… „Ranama Njegovim iscjelismo se“ (Is.).
Zato je svaki strah spregnut sa samoćom duše, sa njenom sirotošću, beskućništvom i bespomoćnošću u svijetu. Čovjek više od svega pati zbog ostavljenosti, i mučnije od svega se upravo nje boji. Strah je negativno izražavanje samoće i ostavljenosti. Pozitivni izraz tog stanja jeste vjera u Boga i molitva.
Onaj koji ne vjeruje u Boga i koji se Bogu ne obraća molitvama, ne osjeća svoju ostavljenost i ne shvata svoju užasnu usamljenost u svijetu. On previše ima povjerenja u realnost svih svojih materijalnih kontakata sa svijetom. Njemu se čini da njemu „ništa više nije potrebno“, on je zadovoljan svim, a ako i nije zadovoljan, onda je to nešto sitno, nešto što nije suštinski, što je nebitno. Početak vjere u Boga jeste buđenje suštinskog, metafizičkog nezadovoljstva sobom, svetog nezadovoljstva ovim životom. „Ne ljubite svijeta, ni to što je u svijetu“ (1 Jn. 2:15) – to je negativno izražen zavjet da se, već u ovom svijetu, ljubi „novo nebo i nova zemlja“.
Samoća je čovjeku data kao više duhovno opštenje, kao spasenje od životinjstva i čoporativnosti. Ali samoća čovjeka mora biti isto tako spašena i osveštana, kao i opštenje. Strah Božiji – to je put spasenja i od samoće.
Da ga izbavi „od straha noćnog“ molio je na svojoj noćnoj molitvi neustrašivi pobjednik Goliata, i još neustrašiviji pobjednik svoga grijeha, David; i čuo je riječi, koje je predao svim vijekovima i pokoljenjima ljudi: „Nećeš se pobojati od straha noćnog, od strijele koja leti danju, od stvari koja u tmi prolazi“. Taj „noćni strah“ ne posjećuje samo djecu u snu, nego i pustinjake koji se noću podvizavaju u pustinji, i njih, dakle, koji se ničega, osim svoje nevjernosti Bogu, ne boje.
„Budite hrabri“, bodrio je Spasitelj učenike Svoje. „Budite hrabri, jer Ja pobijedih svijet“. Budite hrabri, tjerajte od sebe strah, ne puštajući ga u svoje srce; budite hrabri i u samom svom strahu, rastite u trpljenju, odvažno nosite patnju svog straha, kao metafizičku opekotinu duše. Ta patnja takođe može biti stradanje za Hrista.
Strah su osjećali i apostoli; svi su se razbježali poslije izdaje Gospoda. „Tada se svi učenici, ostavivši Gospoda, razbježaše“ (Mt. 28:56). Kod Krsta, sa Majkom Gospodovom, bio je samo Jovan. Čovjekova uobrazilja, ako njom upravljaju čula, koja imaju iskustva samo u zemaljskoj realnosti, često je sluga njegovom strahu. Apostol Petar je već bio načinio nekoliko koraka po uzburkanom moru u susret svom Učitelju, ali ga je pobijedila sopstvena uobrazilja, osnovana na starom osjećanju čula, i počeo je da tone; ipak, bio je podignut iskustvom novih čula, čula saobraženih sa svemoćnom silom Onoga Koji ga je k Sebi pozvao.
„Opekotina“ straha u srcima vjernika jeste priznak njihove nepotpune „naštimovanosti“ na zvuke nebeskog svijeta, simptom u njima još živog razdora između „starog“ i „novog“ čovjeka, razdora koji se ponekad završava tek u predvorju novog svijeta.
„Data mi je žaoka u plot… da se ne bih prevaznosio“ (2 Kor. 12:7). „Žaoka“ ta, u životu ljudi duhovno obdarenih, zna da bude i strah. Mučiteljno sramno biva hrišćaninu da spozna da se on još nečega na svijetu plaši, osim svoje nevjernosti Gospodu. Ali kroz taj smiriteljni, ljekoviti strah – on bolje razumijeva da sve što je dobro u njemu – nije od njega.
Strah je i projekcija čovjekove prinadležnosti sudu. Radostan za svakog Bogu vjernog čovjeka, Sud Božiji je istovremeno i Strašni Sud. Neopisiva, nemajuća dna, čovječija nemoć treperi od blizine neopisive, posljednje Božije Pravde. Raduje i užasava čovjeka ta Pravda: raduje silom svoje spasiteljne ljubavi; užasava silom svojeg krstonošenja u ovom svijetu, takođe, i svojim savršenstvom.
„Ej grjadi Gospodi Isuse!“[3] – kliču učenici Slova. Žudnja za toržestvom posljednje Pravde u njima je jača od straha pred svojom nemoću, od straha od mogućnosti svojeg ispepeljenja od susreta sa tom Pravdom. Ali i drugi zvuci ulaze u harmoniju posljednje bogopredanosti: „Gospode, nisam spreman… osveštaj, očisti, okrijepi, utvrdi me“. I ovo je apostolsko slovo: „Otiđi od mene, Gospode, jer sam čovjek grešan…“ Bivaju gubavci, koji pružaju ruke ka Hristu, da bi ih vječno iscijeljenim učinio; ali bivaju i gubavci, koji takođe žude za Njim, ali odlaze u stranu od Njegovih puteva i samo plaču od radosti – zato što je On u svijetu. Oni se plaše da gnojem svojim opogane pijesak pod nogama Njegovim. I to je ljubav! Kroz radosne suze gledaju oni, kako njihov Gospod iscjeljuje druge i u Svoju Božansku Crkvu prima životom isto tako izmučene ljude, kao što su i oni, ali se oni slatko boje da pristupe Gospodu, da dunu na Njega smrdljivim svojim dahom…
Mnogo je melodija u muzici straha. U trenutku odlaska iz ovog života čovjeku je strašno, užasno teško da skine sa sebe sve što je „ovdašnje“, tjelesno, što je samo naizgled unutrašnje, „psihološko“, da skine svu zemaljsku odjeću svoje duše. Strašno je metafizički se obnažiti do kraja. Treperi duh, previše naviknut na svoj skitalački šator – svoje tijelo, na svoje plotske misli, osjećanja i želje. Smrt je munjevito uništenje svijeta i potpuno obništavanje. Da li se čovjek pripremao za to? Tu se razgara i divlji užas ljudi koji su živjeli nesmisleno i neustrašivo, koji su u ovom vijeku okamenjeno stajali pred vječnošću i njenim Suncem, Suncem koje „ni danju ni noću ne zalazi“.
Ako na zemlji, prilikom promjene političkih režima, ljudi tako silno pate od svoje vezanosti za „pavši“ režim, i tako trepere od straha, predosjećajući skori sud nad sobom, – koliko intenzivnije se to osjeća prilikom pada cijelog „režima“ ovog svijeta u životu čovjekovom… Jer, taj pad ne samo da je pretskazao Bog, nego je provjeren u iskustvu svih ljudskih pokoljenja na zemlji.
Mi sada živimo na zemlji, u svim zemljama, po starom režimu. Ali već nadolazi, i neće dugo oklijevati da nastupi, „novi režim“, novi poredak, nova vlast – vlast apsolutnih Božijih Zakona. Dalekovidan je onaj koji povjeruje toj istini. Smjena režima može da se desi svakog trena – noću, u snu, ili danju, na ulici… Ali najbolja smrt za čovjeka je, naravno, poslije pripreme, pri jasnoj svijesti o umiranju svih vrijednosti ovog privremenog postojanja, i svijest o rođenju čovjeka na svijet duha. Svaki čovjek bi trebao da se unaprijed sprijatelji sa tim mudrim i dobrim vlastima, koje će doći da smijene grešne i egoistične vlasti ovoga svijeta, strasti ovog privremenog našeg života.
Čovjek koji je previše zalijepljen za „stari režim“ ovoga vijeka nalazi se u položaju izazivača rata protiv Boga. To što se pred našim očima desilo sa poraženima poslije svjetskog rata, i sa njihovim vlastima, samo je priča o onome što će da se desi kada sav ovaj svijet bogoprotivljenja izgubi svoj rat protiv Boga.
Dubina naše ličnosti mora biti, u trenutku smrti, projavljena do kraja. Sve tamno i nečisto mi moramo skinuti, kao neudobnu odjeću. Metafizički obnaženi, ništi do užasa, uništeni do krajnjih granica, do mogućnosti blaženstva samo u Bogu – takvi mi moramo stajati pred pravdom i istinom drugog svijeta… „Večeri Tvojej tajnija, dnjes, Sine Božiji, pričastnika mja priimi“[4].
Strahovi bivaju samo u Getsimaniji, u pretoriji, u dvorištu Kaifinom. Posljednja njihova minuta je – na Golgoti. Poslije toga dolazi Velika Subota. Pokoj od svih strahova. I – Vaskrs, Svjetlost koja nikada ne zalazi.
Čovjek, vjeran Bogu, na samrtnom odru dobija ni sa čim neuporedivo blaženstvo slobode od straha.
Molitve Crkve velike realnosti otkrivaju. U činu „na ishod duše“, od lica odlazećeg, Crkva moli utješenja za njega. Različiti su stepeni pokoja, duhovnog mira ljudi koji odlaze iz ovog svijeta. Dobivši realno uvjerenje iz drugog svijeta o milosti Božijoj prema njemu, pripremljen Pokajanjem i Pričešćenjem Svetih Tajni za ishod iz ovog svijeta, ponekad čak i slušajući anđele, u velikoj tišini, u beskonačnom, uzvišenom radovanju o Gospodu, čovjek koji za ovu zemlju umire stupa u strašnu i neopisivo prekrasnu vječnost. Ne može se zamisliti koliko je uzvišen odlazak iz ovog svijeta očišćenog, opravdanog, sve strahove ostavivšeg čovjeka.
Duša koja je zakoračila na prag drugog svijeta, a bila je pripremljena za svoje posljednje putovanje, ne plaši se gubitka sebe – i svega – u Bogu. Sa toržestvenom strogošću, i već anđeoskom neustrašivošću, ona odstranjuje od sebe – za taj trenutak neumjesnu – tugu rodbine, to pokazivanje njihove nedovoljne ljubavi prema Bogu i prema njoj. Ona od prisutnih, pri svom ishodu u drugi svijet, traži samo molitvu, bezmolvje i blagogovenije. Ona, stojeći na granici novog velikog svijeta, zna da ništa čovječije više ne smije da joj odvlači pažnju ili da je zadržava.
Vidljivo zdanje svijeta preživljava isto što i svaki čovjek: smrt, i vaskrsenje u vječnost.
Gospod je rekao: „Ljudi će izdisati od straha“… Po mjeri oskudjenja vjere, nade u Boga, i ljubavi prema Bogu, ljudi, društva, narodi – sve više i više će se plašiti jedni drugih, i zbog toga će sve manje i manje voljeti jedni druge. „Zbog umnoženja bezakonja u mnogima će ohladjeti ljubav“ (Mt. 2:12).
Ali sa novom silom će se tada otkriti u svijetu i žetva apostola „posljednjih vremena“. Slobodni, usinovljeni – „svi vođeni Duhom jesu sinovi Božiji“ – neustrašivi u Hristu, spremni za posljednje, oni će svijetu govoriti – i već govore -posljednju istinu.
Gledajući na zemlju i njena djela očima svoga Učitelja, oni pobjeđuju strah svijeta. „Ljubav pobjeđuje strah“. Neustrašivi svojom ljubavlju, tvrdi ljubavlju Božijom, učenici Slova će svijetliti svijetu čak i onog časa, kad se „sunce pomrači i mjesec ne dadne svjelosti svoje“.
 


 
NAPOMENE:

  1. rus. „čelovek“ – čovjek; rus. „čelovečnost“ – čovječnost. Ako se ova posljednja riječ rastavi na „sastavne dijelove“, t.j. „čelo“ i „vječnost“, dobija se „definicija“ čovjeka: onaj koji je čelom (licem) okrenut prema vječnosti. (prim.prev.)
  2. paklena
  3. Ej, dođi, Gospode Isuse!
  4. „Na Večeri Tvojoj tajnoj, danas, Sine Božiji, kao pričesnika primi me“.

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *