NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Apokalipsa
sitnog grijeha

 

„Ali imam protiv tebe to,
što si ostavio
prvu ljubav svoju.“

(Otkr. 2,4.)
 
Sitni grijeh, kao što je duvan, u ljudskom društvu se do te je mjere pretvorio u naviku, da mu ono, čak, ukazuje raznorazne pogodnosti. Gdje samo ne možeš naći cigaretu! Na svakom koraku možeš vidjeti pepeljaru, svuda postoje specijalne prostorije, vagoni, kupei – „za pušače“. Nećemo preuveličati ako kažemo da cijeli svijet liči na jednu ogromnu sobu, tačnije, jedan ogromni vagon u međuzvjezdanim sferama – „za pušače“. „Puše“ – sitno-spokojno griješe svi: stari i mali, bolesni i zdravi, naučnici i prosti narod… Zločincu pred pogubljenjem dozvoljavaju da ispuši cigaretu. Bukvalno ispada da je malo vazduha u atmosferi, ili da je on previše prijesan, pa treba sebi stvoriti nekakav zadimljeni, otrovni vazduh i disati, disati tim otrovom, i naslađivati se tim dimom. I zaista – svi se i naslađuju. Do te mjere, da je „nepušač“ – pojava gotovo isto tako rijetka, kao i čovjek koji „nikad ne laže“, ili koji se „ni nad kim ne uzvisuje“… Trgovina duvanom je jedna od najznačajnijih na svjetu, i svake godine milioni ljudi se trude da dostave mogućnost drugim milionima i milionima – da udišu taj gadni, jetki dim, da bi mogli da omamljuju njegovom narkozom svoju glavu i sav svoj organizam.
Da li je u prirodi čovjeka da sitno, narkotički griješi – da „puši“? Samo pitanje je čudno. Da li je u prirodi čovjeka da ide protiv svoje prirode? Da li je u tvojoj prirodi da se drogiraš? Naslađivanje kokainom država zabranjuje; trgovinu duvanom – pospješuje. Sitne grijehe ljudski zakon dozvoljava; oni ne odvode čovjeka u zatvor. Svi su krivi u sitnim grijesima, i niko neće da zbog njih na ljude baci kamen. Duvan, taj „mali kokain“ je dozvoljen, kao mala laž, kao neznatna nepravda, kao ubistvo čovjeka u srcu ili u utrobi. Ali ne govori tako Otkrovenje Božije – volja Živog Boga. Gospod se ne miri ni sa malom lažju, ni sa jednom jedinom ubistvenom rječju, ni sa jednim jedinim preljubodejnim pogledom. Malena travčica bezzakonja isto je tako grešna pred Gospodom, kao što je i veliko drvo zločina. Mnoštvo sitnih sagrešenja pada nesumnjivo teže na dušu čovjeka, nego nekoliko velikih, koja uvijek stoje u čovjekovom pamćenju i koja uvijek mogu biti skinuta pokajanjem. I, sveti čovjek nije, naravno, onaj koji čini velika djela, nego onaj koji sebe uzdržava i od najsitnijih sagrešenja.
Protiv velikog grijeha je lakše početi borbu, lakše je zamrziti njegovo približavanje. Poznat je slučaj sa pravednim Antonijem Muromskim. Kod njega su bile došle dvije žene: jedna je bila skrušena zbog jednog svog velikog grijeha; druga je, pak, samozadovoljno svjedočila o svojem neučestvovanju ni u kakvom velikom grijehu[1]. Pošto ih je sreo na putu, starac je prvoj rekao da pođe i da mu donese veliki kamen, a drugoj – da sakupi dosta malih kamenčića. Poslije nekoliko minuta žene su se vratile sa kamenjem. Starac im je tada rekao: „A sada odnesite i postavite to kamenje tačno na ona mjesta, na kojim ste ih i našle“. Žena sa velikim kamenom je lako pronašla mjesto odakle je uzela kamen; druga se, pak, smeteno vrtila unaokolo, tražeći gnjezdašca svojih kamenčića, i vratila se na kraju kod starca sa svojim kamenčićima. Prozorljivi Antonije im je objasnio šta to kamenje znači… Kod druge žene oni su predstavljali mnogobrojne grijehe na koje je ona navikla, smatrala ih za ništavne i nikada se zbog njih nije kajala. Ona se nije sjećala svojih sitnih grijehova i malih eksplozija strasti, i to je odražavalo neslavno stanje njene duše, koja nije bila sposobna čak ni za pokajanje. A prva je žena, pamteći svoj veliki grijeh, bolovala tim grijehom i skinula ga sa svoje duše.
Množina malih, nedostojnih navika je – žabokrečina za dušu čovjekovu, ako ih čovjek u sebi utvrdi i odomaći, ili ako ih doživi kao „neizbježno“ zlo, protiv kojega „nema potrebe“ i protiv kojeg „se ne može“ boriti. I baš tu čovjek upada u klopku neprijatelja Božijeg. „Nisam ja svetac“, „ja u svijetu živim“, „moram da živim kao i svi ljudi što žive“… umiruje sebe gunđajuća savjest vjernika. Čovječe, čovječe, naravno da ti nisi svetac, naravno da ti „živiš u svijetu“ i „moraš živjeti kao svi ljudi“, i zato – rađaj se kao i svi ljudi, umiri kao oni, gledaj, slušaj, govori, kao oni, ali šta ti treba da prestupaš Zakon Boga – „kao oni“? Zašto bi ti moralno miomirisao „kao oni“? Zamisli se nad tim, čovječe.
Kako je teško duši da se pokrene sa puta po kojem ga vodi lažna, ali naviknuta misao! Psihologija ateističkog svijeta ovoga tako se čvrsto urezala u psihički svijet savremenog čovjeka, da u odnosu na grijeh i na prestupanja protiv Božijih Zakona gotovo svi ljudi postupaju jednako – po jednom kalupu. Najžalosnije je to, što je zlo utuvilo u glave ljudima da zahtjeve grijeha nazivaju „zahtjevima prirode“. Zahtjevi prirode su – disati, umjereno se hraniti, ogrijevati se, odvajati dio dana za san, ali nikako ne – drogirati svoj organizam, besmisleno privezivati sebe za fatamorganu, za dim.
Jer treba samo da se zamislimo nad tim pitanjem, pa da zlo samo ispliva na površinu savjesti. Ali u tom grmu i leži zec, jer savremeni čovjek nema kad da se zamisli nad jedinstveno važnim pitanjem, pitanjem koje se tiče – ne ovog kratkog 60-70-godišnjeg života, nego vječnosti njegovog besmrtnog postojanja u novim, veličanstvenim uslovima. Progutan sasvim krivo shvaćenom „praksom“, savremeni čovjek, utonuo u svoj praktično-zemaljski život, misli da je on i uistinu „praktičan“. Kakva očajna zabluda! U trenutku svoje neizbježne (njemu uvijek bliske) takozvane smrti, on će se svojim očima uvjeriti – kako je malo on bio praktičan, kada je svodio pitanje praktičnosti na potrebe svog želuca i kada je sasvim zaboravio na svoj duh.
A do tada, čovjek stvarno „nema kad“ da se zamisli nad elementarnim zakonima svog života. I, nesrećni čovjek neopisivo pati od toga. Kao dijete koje se neprestano dotiče vatre i plače, čovječanstvo se neprestano oprljuje ognjem grijeha i pohote, i plače, i pati… ne bivajući svjesno stanja svoje duhovne djetinjastosti, koja se u Jevanđelju naziva „sljepilom“, a koja, zapravo, i jeste realno sljepilo srca, bez obzira na prisutnost fizičkih očiju.
Čovječanstvo samo sebe ubija kroz grijeh, i svaki čovjek čini to isto. Uzburkujući se, uzbuđujući se zlom, razuzdavajući svoje najprizemnije nagone, čovječanstvo sebi sprema strašnu sudbinu, kao što to čini i svaki čovjek koji ide tim putem. Onaj koji sije vjetar – žanje buru. I eto, nad tim, jedinstveno važnim pitanjem – „nema se kad“ zamisliti… „Živi (sadašnjim) trenutkom“, „šta treba da desi – desiće se“ – odmahuje samu sebe duša od – u njoj goreće – istine, a ta istina kaže da duša mora da uđe u sebe, da se usredsredi, da prouči privezanosti svog srca i porazmisli o svom udjelu u vječnosti. Tvorac svijeta je zapovijedio čovjeku da se brine samo za današnji dan; svijet naređuje čovjeku da se brine samo za „sadašnji trenutak“, utapajući čovjeka u more briga o čitavom životu!
Tema o moralno sitnom uopšte nije sitna. Tu se ogleda apokaliptički prigovor Božiji hrišćanskom svijetu – da je on „zaboravio prvu ljubav svoju“. Koliko li je samo čistija i moralno uzvišenija čak i ta poljuljana priroda iz koje je sazdano njegovo tijelo! Koliko li je čistiji kamen koji je spreman da zavapi protiv ljudi koji ne uzvraćaju slavu Bogu, koliko li je čistije cvijeće i drveće u svom čudesnom krugu života, koliko li su veličanstvenije pokorne Zakonu tvorca zvijeri u čistoti svojoj. Božija priroda ne puši, ne drogira se, ne čini razvrata, ne truje Bogom dani plod. Nerazumna priroda uči čovjeka – kako treba nositi Krst poslušanja Bogu u svim burama i patnjama ovog života. Čovjek mora da se zamisli nad tim.
Neki misle da sve što se dešava ovdje, na zemlji, ne ostavlja nikakvih posljedica. Čovjeku sa nečistom savješću, naravno, prijatnije je da tako razmišlja. Ali zašto sebe lagati? Prije ili kasnije, moraćemo da uvidimo osljepljujuću tajnu čistote stvaranja svijeta.
Mi sebe osjećamo kao „život“. Pa zašto onda sebe tako malo cijenimo, i tako plitko osaznajemo Onoga Koji je stvorio svjetove, da o ovoj zemljskoj našoj uskomešanosti razmišljamo kao o jedinom načinu postojanja čovjeka? Mi smo ogromno mnogo veći i viši od onoga što smo ovdje, na zemlji, navikli da nazivamo svojim životom; viši smo, čak i od onoga što nazivamo svojim idealima. Mi smo – zrno, u zemlju položeno. I zato mi danas i ne vidimo površinu vaseljene, onu istinitu sliku prirode, koja će se pred našim očima otvoriti u trenutku naše takozvane smrti, odnosno, za svih, veoma brzo.
Šta je to – smrt? Smrt – to uopšte nije mrtvački sanduk, to nije odjeća mrtvaca, nije crna traka na reveru, nije grob u glini. Smrt je – kada sjeme našeg života izlazi na površinu zemlje i stoji pod direktnim zracima Božijeg sunca. Umrijeti i odgojiti zrno života se mora još ovdje, na zemlji. To se u Jevanđelju naziva „rađanje duhom“, „drugo rođenje“ čovjeka. Smrt, pak, tijela, predstavlja ostatak sjemena u zemlji, izlazak iz zemlje. Svakog čovjeka koji primi barem mali duhovni kvasac, makar najneznačajniji jevanđeoski biser „u sebe“, očekuje – uopšte ne smrt, pa čak ni blizu toga. Za mrtve, pak, duhom, naravno – mrtvački kovčeg, grobovi, crne trake – to su sve realnosti. I njihov duh neće moći da izađe na površinu istinitog života, zato što oni na zemlji, za sebe, za grijehe svoje, nisu umrli.
Kao jaje, mi smo za drugi svijet zatvoreni tankom ljuskom tijela. I ljuske naše pucaju jedna za drugom… Blažen je čovjek koji u trenutku pucanja te svoje ljuske biva živ, za budući život već formiran organizam. A plača je dostojno stanje onog čovjeka, iz kojeg iscuri bezoblična tečnost… koja još može da bude odvratna po svom moralnom mirisu!
Ovdje, na zemlji, mi zaista prebivamo u tami duha, u „utrobi“ duha. Pa, zar nije zločin ako se, nalazeći se u takvom stanju, ne pripremamo za svoje stvarno rođenje, i smatramo svoj mrak – bilo idealnim bezgranično-radosnim mjestom života (kao što to smatra optimistički ateizam), bilo nerazumljivim mjestom besmislenih patnji (kao što to smatra ateizam pesimistički)?
Fizičkim očima smisao, naravno, nije vidljiv, ali je u njega veoma lako, više nego lako povjerovati, ako se samo zamislimo nad sobom i Jevanđeljem. O tom smislu urla sva priroda; o njemu počinje da urla i svaka probuđena duša čovjekova.
Kako bismo mi, „ne-odrasli“ ljudi trebali pažljivo da se odnosimo jedni prema drugim… Kako u drugom treba čuvati to izrastanje, taj izlazak na slobodni vazduh, na Božije sunce!
Čovjek je strašno – i za sve – odgovoran, i teško je teoretski zamisliti nesreću čovjeka koji se, ateistički proživjevši svoj zemaljski život, „tako, baš kao da ničega nema“, odjednom nađe licem u lice sa realnošću koja je ne samo ubjedljivija i upečatljivija od ove zemaljske, nego prevazilazi sve naše predstave o realnosti… Nije li o tim dušama patio Gospod u Getsimanskom vrtu? U svakom slučaju, i za njih je primio stradanje Krsta.
Kada nas vidljivo nebo ne bi odvajalo od neba nevidljivog, mi bismo drhtali od strašne razlike i disproporcije koja prosto zjapi između anđeoske, toržestvene crkve, i naše, zemaljske crkve, crkve gotovo odustalih od vojevanja, kilavih ljudskih duša. Mi bismo se užasnuli i jasno bismo shvatili istinu koju sada ne možemo da shvatimo: šta je za nas učinio Gospod Isus Hristos i šta On čini za svakog od nas. Njegovo spasenje mi doživljavamo gotovo isključivo teoretski, apstraktno. Ali kada bismo uvidjeli – sa jedne strane, kao snijeg bijele i kao munja svijetle činove čistih duhova, ognjenih, plamenih duhova koji gore ljubavlju prema Bogu, ljubavlju kakvu mi ni zamisliti ne možemo, duhova koji su ustremljeni ka spasenju sve tvari, i kada bismo – sa druge strane, pogledali na zemlju, sa stotinama miliona poluljudi – poluinsekata, sa srcima ustremljenim samo prema zemlji, ljudi koji proždiru jedni druge, ljudi – samoljubaca, slastoljubaca, pareljubaca, nemirotvoraca, ljudi opsjednutih tamnim silama koje su se zalijepile za njih – užasnuli bismo se i zadrhtali. Tek tada bi se pred nama pojavila jasna slika bezuslovne nemogućnosti spasenja „prirodnim“ putevima. Naklapanja okultista o evoluciono-reinkarnacionom kretanju čovječanstva prema visinama bi nam se otkrilo – u najboljem slučaju – kao bezumno. Vidjeli bismo da se tama nad čovječanstvom ne razrjeđuje, nego da se, naprotiv, zgušnjava… Shvatili bismo kako klasove, makar oni bili i sa jednim jedinim zrnom, beru nebeski žeteoci i nose na nebo, kako najmanja iskra Hristova u čovjeku – kao jedino zrno u klasu – već spašava tog čovjeka. Sve tamno se precrtava, otsijeca, uzima se samo ta jedna iskra, i ona postaje vječni život čovjekov. Slava spasenju Hristovom! Uistinu, mi ništa svoje nemamo, osim svog, u prahu ležećeg, dostojanstva ljudskog. I iz tog praha mi ničemo blagodaću Hristovom i iskrom se vaznosimo na nebo. Ali, vaznosimo se, samo pod uslovom da se u nama zapalila ta iskra ljubavi prema Bogu, da smo sposobni da se dušom odgurnemo od svega što je smrtno u svijetu, da smo sposobni da primijetimo to smrtno i u najmanjem i najbeznačajnijem, i da ga odgurnemo od sebe. Prefinjena osjetljivost prema najmanjem u sebi biće za nas pokazatelj zdravlja naše duše. Ako atomi zaista u sebi kriju tačne sunčeve sisteme, onda je to prekrasan primjer organske jednorodnosti svakog grijeha: malog i velikog.
Priča o neophodnosti odbacivanja čak i najsitnijeg grijeha dovodi nas do najvažnijeg pitanja ljudskog života: pitanja o životu poslije smrti.
Otkrovenje Crkve tvrdi da duša, ne oslobodivši se od ove ili one strasti, prenosi tu svoju strast i na drugi svijet, gdje će zbog odsustva tijela (do vaskrsenja) biti nemoguće tu strast zadovoljiti, zbog čega će duša prebivati u neprestanoj muci samoizgaranja, neprestanoj pohlepi grijeha i pohote, bez mogućnosti da joj se udovolji.
Gurman, koji u svom zemaljskom životu samo i misli o jelu, nesumnjivo će se poslije svoje smrti mučiti, budući lišen plotske hrane – ali ne i duhovne pohlepe da za njom stremi. Pijanica će se nevjerovatno trzati, nemajući tijelo koje se zadovoljiti može nalijevanjem alkoholom i čak ni na malo vrijeme neće moći da uspokoji svoju izmučenu dušu. Bludnik će osjećati isto. Pareljubac takođe… Pušač – takođe.
Lako je napraviti eksperiment. Neka pušač proba da ne puši dva-tri dana. Šta će osjećati? Mučenje i nelagodu, koju će moći da ublaži svim životnim razonodama pomoću kojih odvlači pažnju od misli na duvan. Ali oduzmite od toga životne razonode koje odvlače pažnju… I patnje će se uveličati. Ne pati, ustvari, tijelo, nego duša koja u tijelu živi, naviknuta da kroz tijelo zadovoljava svoju pohotu, svoju strast. Lišena zadovoljstva, duša pati. Tako isto pati, naravno, i duša bogataša, kada se iznenada liši bogatstva, tako i duša ljubitelja pokoja, kada se liši pokoja, tako i duša samoljupca, kada dobije udarac po svom samoljublju… Koliko li je samo samoubistava bilo na toj osnovi! Sve je ovo iskustvo, golo iskustvo našeg zemaljskog života. Već ovdje, na zemlji, mi možemo da provodimo eksperimente nad svojom dušom. Svaki čovjek bi trebao da bude dalekovid. Treba svoju kuću čuvati od potkopavanja (Mt. 24,43).
Osjećajući sve to, možemo li mi spokojno da se predajemo strastima, i da ih čak dijelimo na ozbiljne i „nevine“? Jer, vatra je vatra – bila ona od kućne peći ili od šibice. I jedna i druga su mučne za čovjeka koji je se dotakne, i jedna i druga može biti smrtna. Mi moramo shvatiti tu neospornu istinu da je svaka strast, svaka pohota – vatra.
Božiji Zakon zaključao je instinkte tijela čovjeka u okvire, a voljnoj i osjećajnoj energiji duše daje istiniti pravac i smjer, da bi čovjek udobno i lako išao prema oduhotvorenju. Kako treba nazivati čovjeka koji se, shvatajući sve to, spokojno i lakomisleno odnosi prema svojim strastima, koji ih izvinjava, uspavljujući sve priznake spasiteljne tanane osjećajnosti u svojoj duši?
Treba, prije svega, prestati opravdavati svoju pohotu – čak i najmanju moguću, treba je osuditi pred Bogom i pred samim sobom. Treba se moliti o izbavljenju, o spasenju. Spasitelj Gospod se naziva spasiteljem ne iz nekih apstraktnih razloga, nego iz veoma realnih. Spasitelj spašava od svih slabosti i strasti. On izbavlja. On iscjeljuje. Savršeno vidljivo, osjetljivo. Iscjeljujući, prašta. Praštanje je iscjeljenje onoga što treba da se oprosti. Daje se ono samo onima koji su gladni i žedni te pravde. Onima koji bi, prosto, voljeli da im se to desi, i koji trunu u tim svojim željama – iscjeljenje se ne daje. Onima, pak, koji gore plamenim, umoljavajućim, ustremljenim srcem – daje se. Zato što su samo takvi sposobni da ocijene dar Božijeg iscjeljenja, da ga ne rastoče i da poblagodare za njega, da ga pažljivo čuvaju Imenom Spasiteljevim od novih iskušenja zla.
Naravno, pušenje je veoma nevelika pohota, kao što je i šibica nevelika vatra. Ali je i ta pohota duhu odvratna, i nemoguće je čak ni zamisliti nekoga iz najbližih Gospodovih učenika kako – puše cigaretu.
„Uništavaj malu pohotu“ – govore sveti. Nema takvog žira, koji u sebi ne bi krio hrast. Tako je i sa grijesima. Mala biljka-puzavica se lako iščupa. Velika zahtijeva specijalno oruđe da bi se iskorijenila.
Duhovni smisao pušenja i svih sitnih protivozakonitosti duha „koje se mogu opravdati“ jeste raspuštenost. Ne samo tijela, nego i duše. To je lažno umirivanje sebe (svojih „nerava“, kako nekada govore, ne osaznavajući u potpunosti, da su nervi – plotsko ogledalo duše). To „umirivanje“ vodi ka sve većem udaljavanju od istinitog mira, od istinitog utješenja Duha. Takvo umirivanje je čista iluzija, fatamorgana. Danas – dok imamo tijelo – tu iluziju moramo da ponavljavamo neprestano. Poslije – ovo narkotičko umirivanje biće izvor mučnog zarobljeništva duše.
Neophodno je shvatiti da se onaj koji „istresa“, naprimjer, svoju zlobu – takođe „umiruje“. Ali samo, naravno, do novog napada zlobe. Umiriti sebe udovoljavanjem strastima se – ne može. Umiriti sebe moguće je samo suprotstavivši se strasti, uzdržavši se od nje. Umiriti sebe moguće je samo – ako ponesemo Krst borbe protiv svake strasti, čak i najsitnije, Krst njenog neprihvatanja u našem srcu. To je put istinite, tvrde, sigurne i – što je najvažnije – vječne sreće. Onaj koji se uzdigne nad maglom, vidi sunce i vječno plavo nebo. Onaj koji se uzdigne nad strastima ulazi u sferu mira Hristovog, neopisivog blaženstva koje počinje već ovdje, na zemlji, i koje je dostupno svakom čovjeku.
Iluzorna je sreća – cigareta. Isto kao što je to i – naljutiti se na nekoga, pred nekim se uzgorditi, ofarbati za ljude svoje obraze ili usne, ukrasti malo parče slatkiša – malu paru sa crkvene tacnice Božije prirode. Ne treba se goniti za takvom srećom. Njen direktni logički sljedbenik jesu kokain, udarac čovjeka u lice ili pucanj u njega, krivotvorenje dragocjenosti. Blažen je čovjek koji, kada obrete takvu sreću, od sebe je odgurne pravednim i svetim gnijevom. Ta – u svijetu carujuća – demonska sreća je bludnica koja se umiješala u brak čovjekove duše sa Hristom, Bogom Istine i čiste, blažene radosti.
Svaka utjeha izvan Duha Svetog Utješitelja jeste bezumna sablazan, mamac na kojem grade svoje snove svi konstruktori zemaljskog raja. Utješitelj je samo jedan – Tvorački Duh Istine Hristove.
Moliti se duhom, pušeći cigaretu – nemoguće je. Nemoguće je propovijedati sa zapaljenom cigaretom. Pred ulaskom u hram Božiji cigareta se baca… ali hram Božiji – to smo mi sami.
Ko hoće da svake minute bude hram Božiji – odbaciće cigaretu, kao i svaku lažnu misao, kao i svako nečisto osjećanje. Odnos prema malom duševnom kretanju u sebi predstavlja toplomjer vatre čovjekove vjere i njegove ljubavi prema Bogu.
Zamislimo ovakav primjer iz života: duvan, kao biljka, u sebi nema nikakvog zla (kao i zlatni pijesak, kao i pamuk, iz kojeg se pravi novčana banknota). Kajsija je Božija biljka. Alkohol može da bude veoma koristan za čovjekov organizam u određenim trenucima i u određenim dozama, nimalo ne protivrječeći duhu, kao umjerena količina čaja ili kafe. Drvo – materijal iz kojeg se pravi namještaj, sve je to – Božije… A sada ćemo sve to složimo po sljedećem redu: u udobnoj i mekoj fotelji se razbaškario čovjek, diminja iz kube i svako malo pripija kajsijevaču… Može li čovjek u takvom stanju da vodi besjedu o Živom Bogu – može li da se moli Bogu Živom? Fizički – može, ali duhovno – ne. Zašto ne? Pa, zato što je taj čovjek sada raspušten, zato što je njegova duša utonula i u fotelju i u dim cigare i u kajsijevaču. U tim trenucima on gotovo da i nema duše. On se, kao bludni sin Jevanđelja, skita „po dalekim krajevima“. Tako čovjek može da izgubi svoju dušu. Gubi je on, zapravo, svo vrijeme. I dobro je – ako je svo vrijeme i nalazi, ako se bori de je ne gubi, ako treperi nad svojom dušom, kao nad ljubljenim novorođenčetom svojim. Duša je novorođenče besmrtnosti, nezaštićeno i bespomoćno u uslovima svijeta koji nas okružuje. Kako bismo mi samo trebali da privijamo na grudi svoje, na srce svoje – dušu svoju, kako bismo mi samo trebali da volimo nju, prednaznačenu za vječni život… O, kako bismo trebali da iščetkavamo svaku, čak i najmanju flekicu sa nje!
Pokazali smo primjer koji dokazuje da je nemoguće sačuvati dušu ako je slastoljubljivo okružimo predmetima kao što su fotelja, cigarete, rakija. Primjer je namjerno slikovit, mada u životu zna da bude i daleko slikovitijih, sa još življim bojama. Ali ako uzmemo i neki sivlji primjer, sa istom tom raspuštenošću duha – ništa se promijeniti neće; sve će ostati u istoj toj atmosferi, u kojoj će biti manji grijeh ćutati o Hristu, nego govoriti o Njemu. To je ujedno i odgovor – zašto svijet ćuti o Hristu, zašto ni na ulicama, ni u salonima, ni na prijateljskim besjedama ljudi ne pričaju o Spasitelju Vaseljene, o Jedinom Ocu svijeta, bez obzira na mnoštvo ljudi koji u Njega vjeruju.
Ne biva uvijek sramota čovjeka od ljudi da pred njima govori o Bogu; nekada čovjeka zna da bude stid od Boga kada pred ljudima govori o Njemu. Svijet instinktivno osjeća da je u situaciji u kojoj se on nalazi svo vrijeme – manji grijeh ćutati o Hristu, nego što je o Njemu govoriti. I evo, ljudi ćute o Bogu. Strašan simptom. Svijet se navodnjava legionima riječi; jezik čovjekov je opsjednut tim pustim legionima i – ni riječi, gotovo ni jednoj jedinoj riječi o Bogu, i Početku i Kraju i Sredotočju svega.
Jer, progovoriti o Bogu znači – automatski obličiti i sebe i cijeli svijet. A ako se riječ o Bogu ipak i kaže, teško ju je izgovoriti do kraja – i pred sobom i pred svijetom.
Ako čovjeku nisu odvratni njegovi mali grijehovi, on je duhovno bolestan. Ako odvratnost postoji, ali „nema se snage“ nadvladati slabost, znači, ona se ostavlja dok čovjek ne pokaže svoju vjeru u borbi sa nečim za njega opasnijim od te slabosti, a ona mu se ostavlja radi smirenja. Jer, nije malo ljudi koji su naizgled neporočni, koji niti puše niti piju, ali su nalik, prema Lestvičniku, na „gnjilu jabuku“, odnosno, koji su prepunjeni, javnom ili tajnom, gordošću. I nema druge, nego da se njihova gordost smiri nekim padom. Ali izvan Carstva Božijeg i njegovih zakona ostaje onaj koji, iz ovih ili onih razloga, sam sebi „dozvoli“ sitne grijehe. Takav čovjek, „uspavljujući“ svoju savjest, postaje nesposoban da prestupi granicu stvarnog života duha. On zauvijek ostaje nalik na mladića koji prilazi Hristu i istog tog trenutka od njega sa tugom odlazi – nekada, čak, i bez tuge, iz prostog razloga… da bi… „zapalio“!
Rigoroznost i puritanstvo su potpuno tuđi jevanđeoskom duhu. Farisejska pravednost bez ljubavi, u očima Božijim, tamnija je od svakog drugog grijeha. Ali je toplo-hladnost hrišćana u ispunjenjima zapovijedi – takođe tamna. I fariseji, i oni koji trguju i puše u hramu Božijem – podjednako bivaju izgnani iz hrama.
Jer, volja Božija jeste „osveštanje naše“ (1 Sol. 4,3). Prefinjena savjest će sama izoštriti vid radi raspoznavanja te tuđe prašine koja leži na ranama duše.
Sin Božiji i Sin Čovječiji dao nam je jednu zapovijed o žudnji: „Budite savršeni, kao što Otac vaš Nebeski savršen jeste“. U njoj Gospod kao da nam govori: Ljudi, Ja vam ne dajem mjere – odredite je sami. Odredite sami mjeru vaše ljubavi prema čistoti Mojoj i mjeru vašeg poslušanja toj ljubavi.
 


 
NAPOMENE:

  1. Na ispovijedi često nerazumno svjedoče ljudi o tom istom, ne shvatajući da su oni tu ne radi samoopravdanja, nego radi samoosuđenja.

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *