Vantelesna oplodnja

Pitanje:
Pomaže Bog oče Srbo. Na pitanje jednog brata u Hristu kakav je odnos naše crkve prema vantelesnoj oplodnji, Vi ste odgvorili da naša crkva to ne podržava i ne opravdava. Ja sam lično zainteresovan za ovu temu jer ja i supruga do sada nismo uspeli prirodnim putem da dođemo do potomstva, pa smo otvoreni i za alternativu u vidu vantelesne oplodnje.Oboje postimo i molimo se Bogu i svetima da nam pomognu, nekoliko puta su nam čitali molitve za zrdavlje i potomstvo u našoj lokalnoj crkvi, a jednom i u manastiru Koporin što za sad nije dalo efekta. Ono što me buni jeste, da se meni čini, da o ovom problemu postoje oprečna mišljenja, jer sam na sajtu Pravoslavlje – novina Srpske patrijašije (http: //pravoslavlje.spc.rs) pronašao članak pod nazivom Veštačka oplodnja i hrišćanski etos u kome se u slučaju da je VTO jedini način da se dobije potomstvo, VTO opravdava.Iz Vašeg odgovora o ovom problemu se ne vidi razlog za neodobravanje pa bih molio za bliže objašnjenje neodobravanja kao i komentar pomenutog članka. Sledi citat iz pomenutog članka: …Pitanje veštačke oplodnje ne treba posmatrati samo iz perspektive biologije i idealizacije prirodnih zakona, kao što to čine predstavnici rimokatoličke teologije.Favorizovanje prirodnog začeća je svakako opravdano u svim onim situacijama kada se do oplodnje može doći na taj način, odnosno kada se iz nekih iracionalnih razloga takav odnos izbegava. U slučaju da je veštačka oplodnja jedino rešenje da se dobije potomstvo, izostavljanje takve mogućnosti pod izgovorom da se time narušava prirodni odnos između supružnika je potpuno neopravdano, ne samo sa biološke, nego i sa teološke tačke gledišta… Ovo je link prema celom članku: http: //pravoslavlje.spc.rs/broj/1027-1028/tekst/vestacka-oplodnja-i-hriscanski-etos/print/lat Unapred zahvalan Vaš u Hristu brat S.
Saša


Odgovor:
Bog ti pomogao brate, Pre nego što pokušam da ponovo i još jednom odgovorim na ovo pitanje, moram da kažem uopšte u kom kontekstu sam ovde i kako i zašto odgovaram tako kako odgovaram? Oprosti, molim te, ako je to sada malo duže, ali nalazim da je zaista neophodno da ne bi opet došlo do nerazumevanja i nesporazuma. Posebno ovo hoću da kažem, jer ljudi mnooogo više čitaju novine nego što čitaju Sveto Pismo ili Molitvenik ili reči Otaca, ili pak, mnogo više gledaju TV nego što gledaju čudesa Božija u ovom svetu, koja niti razumeju niti verom žele da primaju. O tome, između mnogih primera, svedoči i članak Borbe na ovu istu temu (http: //www.borba.rs/content/view/6801/123/) koji s visine komentariše ovakve moje i slične odgovore u ovoj rubrici. Želeo bih da skrenem pažnju na neke činjenice koje su ponekad kamen spoticanja mnogima. Najpre, određeni ciljevi se mogu postići na više načina ili upotrebom različitih sredstava. Na primer, u medicini je poznato da postoji više vrsta terapija, od „prirodnih“ sve do „agresivnih“ ili „invazivnih“ za jedno isto obolenje, a poznato je i da su mnogi pacijenti postigli isceljujuće rezultate samo verom ili „pozitivnim stavom“ – kako se to ponekad kaže. Osim toga, u ovakvim prilikama je bitno imati u vidu i pitanje lične sposobnosti, doslednosti, shvatanja, mogućnosti ili jednostavno vere svakog pojedinog čoveka, a posebno hrišćanina, da se u datoj situaciji, trenutku, uslovima, opredeli do koje mere i granice će slediti jedan ili drugi, ili neki sasvim treći put i način. Da kažemo sasvim prosto, do koje mere će verovati, imati poverenje prema Bogu a do koje prema čoveku, nauci, civilizaciji, „najnovijim naučnim istraživanjima i rezultatima“, i tako dalje. Mi, sveštenici, pozvani smo da govorimo sa stanovišta vere u Boga. Ostalo uzimamo itekako u obzir, saznajemo, interesujemo se, ali sve to nije naša nadležnost, nego vera Jevanđelska, apostolska i Otačka, i Crkva Hristova – što je u suštini jedno isto. U vreme Hristovo i u vreme Otaca, bilo je lekara i lekova, znalaca i stručnjaka, ali je Hristos isceljivao i izbavljao, isto kao i potom mnogi sveti, mnogim vekovima do dan – danas. Prva propoved Hristova, prvo uputstvo Njegovo nama, jeste ono isto kao i sv. Jovana Krstitelja: pokajte se i verujte u Jevanđelje, jer se približilo Carstvo Božije. Vera dakle, nije nešto što dolazi „samo od sebe“, kao ni ljubav, nego su nam i vera i ljubav zapoveđeni od strane samoga Gospoda. Pokajanje je uslov a vera je glavno. O veri govori celo Sveto Pismo, Sam Hristos i svi Oci. „A pravednik će od vjere živjeti; ako li odstupi, neće biti po volji duši mojoj.“ (Jevr. 10, 38.) Cela istorija roda ljudskog je puna i prepuna ljudi koji su verovali, „koji vjerom pobijediše carstva, činiše pravdu, dobiše obećanja, zatvoriše usta lavovima, ugasiše silu ognjenu, utekoše od oštrica mača, od nemoćnih postadoše jaki, bijahu silni u ratu, poraziše vojske tuđinske…“ (Jevr. 11, 33 – 34.) Mi dakle, ne govorimo o „poslednjim naučnim dostignućima“, nego o veri. Jer, „vjera je osnov svega čemu se nadamo, potvrda stvari nevidljivih. Jer u njoj stari primiše dobro svjedočanstvo. Vjerom saznajemo da su svjetovi sazdani riječju Božijom, tako da je vidljivo postalo iz nevidljivoga. Vjerom prinese Avelj Bogu bolju žrtvu nego Kain; njome bi posvjedočen da je pravednik, kada sam Bog prihvati dare njegove; kroz nju on i poslije smrti još govori. Vjerom Enoh bješe uznesen da ne vidi smrti; i više se ne nađe, jer ga Bog uznese, pošto prije njegova uznesenja bješe mu potvrđeno da je ugodio Bogu. A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu; jer onaj koji prilazi Bogu, treba da vjeruje da Bog postoji i da On nagrađuje one koji ga traže. Vjerom Noje bi od Boga obaviješten o onome što se još ne vidi, i iz pobožnog straha sagradi kovčeg za spasenje doma svoga; njome on osudi sav svijet, i postade nasljednik pravednosti po vjeri. Vjerom Avraam posluša kada bi pozvan da pođe u zemlju koju je imao da primi u nasljedstvo, i pođe ne znajući kuda ide. Vjerom se naseli on u zemlji obećanoj kao u tuđoj, i u šatorima stanovaše sa Isakom i Jakovom, sunasljednicima istoga obećanja. Jer očekivaše Grad koji ima temelje, kojemu je neimar i tvorac Bog. Vjerom i sama Sara primi moć da začne, i uprkos dubokoj starosti ona rodi; jer vjerovaše Onome koji to obeća. Zato se i rodiše potomci od jednoga, i to prestarjeloga čovjeka, mnoštvom kao zvijezde nebeske i kao pijesak nebrojeni na obali mora. U vjeri pomriješe svi ovi ne dočekavši ostvarenje obećanja, ali ih vidješe izdaleka, i pozdraviše, i priznaše da su stranci i prolaznici na zemlji… Vjerom prinese Avraam Isaka kada je kušan, i jedinca prinošaše onaj koji je primio obećanja, kome bješe kazano: U Isaku će ti se nazvati sjeme, jer je razumio da je Bog kadar i iz mrtvih vaskrsavati; zato ga i dobi kao prasliku. Vjerom u ono što će doći blagoslovi Isak Jakova i Isava. Vjerom Jakov umirući blagoslovi svakoga sina Josifova, i pokloni se preko vrha palice svoje. Vjerom Josif na samrti napominjaše o izlasku sinova Izrailjevih, i zapovjedi za kosti svoje. Vjerom su Mojseja, pošto se rodi, krili tri mjeseca roditelji njegovi, jer vidješe da je dijete krasno, i ne pobojaše se zapovijesti careve. Vjerom Mojsej, kada je odrastao, odreče da se naziva sin kćeri Faraonove; i više voljaše da strada sa narodom Božijim nego da ima privremenu nasladu grijeha, smatrajući porugu Hristovu za veće bogatstvo od svega blaga egipatskoga, jer gledaše na nagradu. Vjerom on ostavi Egipat, ne pobojavši se jarosti careve, jer se čvrsto držaše Nevidljivoga, kao da ga vidi. Vjerom obavi pashu i kropljenje krvlju, da se onaj koji ubijaše prvence ne dotakne njih. Vjerom prijeđoše Crveno more kao po suhu; a kada to pokušaše Egipćani, potopiše se. Vjerom padoše zidovi jerihonski, kada se oko njih obilazilo sedam dana. Vjerom Rava bludnica ne pogibe s nevjernicima, jer primi uhode s mirom. I šta još da kažem? Jer mi ne bi dostalo vremena kad bih stao kazivati o Gedeonu, Varaku, Samsonu, Jeftaju, Davidu, Samuilu i o drugim prorocima, koji vjerom pobijediše carstva, činiše pravdu, dobiše obećanja, zatvoriše usta lavovima, ugasiše silu ognjenu, utekoše od oštrica mača, od nemoćnih postadoše jaki, bijahu silni u ratu, poraziše vojske tuđinske; neke žene primiše svoje mrtve vaskrsenjem; drugi pak bijahu mukama umoreni ne pristavši na izbavljenje, da bi dobili bolje vaskrsenje; a drugi iskusiše poruge i šibanja, pa još okove i tamnice; kamenjem pobijeni, prestrugani, izmučeni, od mača pomriješe; potucaše se u kožusima i kozjim kožama u oskudici, u nevoljama, u patnjama; oni kojih svijet ne bijaše dostojan, potucahu se po pustinjama i gorama i po pešterama i po jamama zemaljskim. I svi ovi, osvjedočeni u vjeri, ne dobiše obećanje; zato što je Bog nešto bolje predvidjeo za nas, da ne bi oni bez nas dostigli savršenstvo.“ (Jevr. 11, 1 – 40.) Iz svega ovog, gore rečenog, možda ćeš sada razumeti moj odgovor i uvideti razlog za ne oslanjanje na nauku i tehniku, nego na Boga. Svakako da o ovom problemu, kao i o mnoštvu drugih, postoje oprečna mišljenja. Ali, lično uopšte nisam zainteresovan za razna mišljenja, niti bih, oprosti mi, da ih komentarišem. Ono što nam Hristos poručuje jeste sledeće: „Ištite najprije Carstvo Božije i pravdu njegovu, i ovo će vam se sve dodati. Ne brinite se, dakle, za sutra; jer sutra brinuće se za se. Dosta je svakom danu zla svoga.“ (Mt. 6, 33 i 34.) A Carstvo Božije i pravda njegova se traži kroz pokajanje i veru. Moj prethodni odgovor je sa tog stanovišta. Puno te pozdravlja i od Boga svako dobro želi, o. Srba

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *