SLOVO PROTIV ZRELIŠTA

SVETI JOVAN ZLATOUSTI

SLOVO PROTIV ZRELIŠTA
 
1) Može li se to otrpjeti? Može li se podnijeti? Sa vama samima ja hoću da se sudim, protiv vas samih. Tako je i Bog postupio sa jevrejima; obraćajući im se protiv njih samih, On je govorio: Ljudi moji, šta vam učinih, ili čime vas uvrijedih, čime vam dotužih? Odgovarajte Mi (Mih. 6:3); i još: koje nađoše oci vaši u Meni pogrešenje (Jer. 2:5)? Njemu hoću i ja da podražavam, i opet ću vam reći: može li se to otrpjeti, može li se podnijeti? Poslije toliko dugih besjeda, poslije tolikog učenja, neki, ostavivši nas, potrčaše da gledaju na konje kako se utrkuju i padoše u takvo bjesnilo, da su ispunili čitav grad nepristojnim šumom i kricima koji tjeraju na smijeh, ili, bolje je reći, na plač. Zbog toga sam ja, sjedeći kući i slušajući vapaj koji se podigao, patio više nego oni koje zastigne bura. Kao što oni u vrijeme kada talasi udaraju u zidove broda trepere, podvrgnuti krajnjoj opasnosti, tako su i mene poražavali ti krici, i ja sam obarao pogled na zemlju i smućivao se dok su se oni koji su sjedili na viskoim tribinama ponašali tako nepristojno, a oni koji su sjedili niže aplaudirali jahačima i urlali još gore. I šta ćemo onda reći, ili čime ćemo se opravdati ako neko sa strane koji se zatekao ovdje, počne da osuđuje i govori: da li je ovo grad apostola, da li je ovo grad koji ima takvog učitelja, zar je ovo narod hristoljubivi, društvo – ne čulno, nego duhovno? Čak i samog dana vi se ne postidiste, u koji se izvršiše znamenja spasenja roda čovječijeg; nego u petak, kada je Gospod tvoj razapet za vaseljenu, kada je prinesena takva žrtva, i otvoren raj, i razbojnik vaznesen u drevnu otadžbinu, i kletva razriješena, i grijeh uništen, i dugotrajno neprijateljstvo prekinuto, i pomirenje Boga sa ljudima izvršeno, i sve se promijenilo, – u taj dan, kada je trebalo postiti, slavosloviti i vaznositi blagodarne molitve za blaga djela za vaseljenu ka Onome ko ih izvrši, – tada ti, ostavivši crkvu, i žrtvu duhovnu, i sabor braće, i zaboravivši važnost posta, predade sebe u plijen đavolu i odvuče se na to zrelište. Može li se to otrpjeti, može li se podnijeti? Ja neću prestati da postojano ponavljam ovo i time olakšavam svoju patnju, da je ne bih zaglušio ćutanjem, nego ću postaviti na uvid i pokazati sve to pred vašim očima. I kako ćemo poslije ovoga biti u stanju da preklonimo Boga na milost? Kako možemo pomiriti Njega razgnijevljenog sa nama? Prije tri dana lio je strašni pljusak, povlačeći za sobom sve, čupajući, da tako kažemo, iz samih usta hranu zemljoradnika, obarajući na zemlju zrelo klasje i istrebljujući sve ostalo viškom vode; kod nas bijahu molitve i prošenja, i sav naš grad, poput potoka, slivao se ka mjestima apostolskim, i preklinjali smo naše zaštitnike, svetog Petra i blaženog Andreja, dvojicu apostola, Pavla i Timoteja. Poslije toga, kada se gnijev Božiji prekratio, mi, preplivavši more i savladavši njegove talase, pritrčasmo vrhovnim, Petru, osnovi vjere, i Pavlu, izabranom sasudu, vršeći duhovno toržestvo i obavještavajući sve o njihovim podvizima, trofejima i pobjedama nad bjesovima. I ti, ne budući suzdržan strahom onoga što se desilo i ne naučivši se veličanstvenošću djela apostolskih, tako brzo, po isteku jednog jedinog dana, bjesniš i urlaš, ne obraćajući pažnju na to da je tvoja duša zarobljena i zanesena strastima. Ako ti se prohtjelo da gledaš trk beslovesnih, zbog čega onda nisi zauzdao beslovesne svoje strasti, gnijev i pohotu, upregao ih u blagi i lagani jaram ljubomudrija i potrčao ka počasti višnjeg zvanja, ustremljujući se – ne od zločina ka zločinu, nego od zemlje prema nebu? Takve vrste trka, zajedno sa zadovoljstvom, donosi i veliku korist. A ti, ostavivši svoja djela da idu bezrasudno i kako im se prohtjedne, sjeđaše, prativši pobjedu drugih, potrošivši takav dan uzalud, beskorisno i čak na štetu.
2. Ili ne znaš da će, kao što mi, kada povjerimo novac svojim slugama, tražimo od njih izvještaj o svakom centu, tako i Bog tražiti od nas izvještaj o danima našeg života, kako smo upotrijebili svaki dan? A šta ćemo mi da kažemo? Čime ćemo se opravdati kada od nas zatraže izvještaj o ovom danu? Za tebe je zasijalo sunce, mjesec je osvijetlio noć, zablještao je raznoliki skup zvijezda, za tebe su dunuli vjetrovi, potekle rijeke, za tebe su izrasla sjemena, uzdigle se biljke, tok prirode zadržava svoj poredak, sve to je sačinjeno za tebe; a ti, za to vrijeme dok tvari služe tebi, izvršavaš volju đavola. Dobivši od Boga takav dom, tj. ovaj svijet, ti Mu ne uzvraćaš svoj dug? I nije ti bilo dosta jednog dana, nego si i drugog dana, kada je trebalo malo odmoriti se od protekle nedaće, opet pošao na stadion, iz dima se bacivši u vatru, bacivši sebe u drugu, još užasniju propast. Starci su posramili svoje sijede glave, mladići su podvrgnuli opasnosti svoju mladost, oci su tamo poveli svoju djecu, bacajući ih, na samom početku nevinog uzrasta, u propast beščašća, tako da ne bi pogriješio onaj koji bi ih nazvao, ne – ocima, nego djecoubicama, jer beščašćem gube duše koje su sami rodili. A kakvo je, pitaćeš, tu beščašće? Pa zato ja i patim, što ti, budući bolestan, ne osjećaš da si bolestan, i ne tražiš ljekara. Ispunjen si preljubočinstva, a pitaš kakvo je to beščašće? Ili nisi slušao riječi Hristove: koji pogleda na ženu sa željom za njom, već je učinio preljubu sa njom u srcu svom (Mt. 5:28)? A šta ako kažeš da je nećeš gledati sa željom za njom? Ali kako ti možeš mene da ubijediš u to? Ko se uzdržava od toga da gleda, nego ka tome prilaže usrdnost, kako taj može poslije gledanja da ostane čist? Zar je tijelo tvoje kamen? Zar je ono željezo? Ti si odjeven u plot ljudsku, koja se brže od slame zapali od požude. I šta ja govorim o predstavi? Često i na trgu, susrevši se za ženom, mi se smutimo, a ti, sjedeći na vrhu, gdje ima toliko pobuda ka neskromnosti, videći bludnu ženu kako izlazi sa obnaženom glavom, sa velikim bestiđem, odjevenu u zlatne haljine, praveći nježne i zanosne pokrete tijelom, pjeva bludne pjesme i razvratne stihove, izgovara sramne riječi i čini takve neprijatnosti od kojih ti, gledalac, zamišljajući ih u svojem umu, obaraš pogled; pa kako onda smiješ govoriti da ne osjećaš ništa ljudsko? Zar je tijelo tvoje kamen? Zar je ono željezo? Ja ne mogu da se suzdržim da ponavljam isto pitanje. Zar si ti ljubomudriji od velikih i sjajnih muževa, koji su pali od jednog takvog pogleda? Nisi li slušao šta je govorio Solomon? Ili ga ima da je hodao po uglju užarenom a da nije ožegao noge? Ubaci li ko vatru u njedra a da haljine svoje ne sprži? Tako i muž koji dođe kod žene (Prič. 6:27-29). Jer, i ako nisi imao spajanje sa bludnicom, ipak si sa njom imao vezu željom i učinio si grijeh voljom. I ne samo u to vrijeme, nego i kada se predstava završi, kada ona ode, u duši tvojoj ostaje njen lik, riječi, odjeća, pogledi, hod, stas, gracioznost, preljubotvorni udovi, i ti odlaziš, zadobivši mnoge rane. Nisu li odatle neredi u kući? Nije li odatle pogibija cjelomudrija? Nije li odatle raspad brakova? Nisu li odatle bitke i svađe? Nisu li odatle besmislene neprijatnosti? Jer, kada ti, zanesen i zarobljen njome, dolaziš kući, to ti se i žena tvoja ne čini tako prijatnom, i djeca ti izgledaju nepodnošljiva, i sluge opterećujućim, i kuća odvratnom, i obične brige o svršavanju redovnih poslova izgledaju teške, i svaki koji te posjeti – teretan i nesnosan.
3. Razlog ovome je u tome što se ti u kuću ne vraćaš sam, nego dovodiš sa sobom bludnicu, koja ne ulazi javno i otvoreno – to bi bilo podnošljivije, jer bi je žena istog časa otjerala – nego koja sjedi u tvojoj duši i svijesti, i koja raspaljuje unutar tebe vavilonski, i još gori od njega plamen: jer kao hrana tog plamena ne služi drvo, ugalj i smola, nego gore pomenuto; i sve u tebi zahvata nemir. Kao što bolesni od groznice nemaju nikakvog razloga da one koji ih služe okrive za njihovu tešku bolest, a bivaju nezadovoljni svime, odguruju hranu koja im se donosi, vrijeđaju ljekare, razgnjevljuju se na ukućane i vrijeđaju sluge; tačno tako i oni koji su opsjednuti ovom teškom bolešću bivaju uznemireni i negoduju, stalno zamišljajući tu bludnicu. O, teške su to stvari! Vuk, lav i ostale zvijeri, bivši ranjene strijelom, bježe od lovca, a čovjek, obdaren razumom, dobivši ranu, stremi ka onoj koja ga je ranila, da bi zadobio još ljuću ranu, i nalazi zadovoljstvo u toj rani; to je najtužnije od svega, i proizvodi neizlječivu bolest. Jer kako će onaj koji ne mrzi svoju ranu i neće da se izbavi od nje uopšte poći da traži ljekara? Zato ja i patim i rastrzavam se, što vi odatle dolazite, i radi malog zadovoljstva navlačite na sebe neprestano kažnjavanje. Zaista, još prije gejene i tamošnjeg mučenja, vi već i ovdje podvrgavate sebe krajnjem kažnjavanju. Pa zar nije krajnje moguće mučenje, reci ti meni, – hraniti takvu požudu, stalno se raspaljivati i svuda sa sobom nositi oganj nepotrebne ljubavi i grižu savjesti? Kako ćeš ti prekoračiti prag ovog svetog mjesta? Kako ćeš dotaknuti nebesku trpezu? Kako ćeš slušati besjedu o cjelomudriju, sav prekiriven čirevima i ranama, imajući dušu porobljenu strastima? I treba li o čemu drugom govoriti? I iz toga što se dešava kod nas može se vidjeti duševna patnja. Evo i sada ja vidim kako neki uz ove moje riječi sebe udaraju u lice i izjavljuju vam veliku blagodarnost za to što ste vi tako sastradateljni ljudi. Ja mislim da mnogi koji možda nisu sami zgriješili ni u čemu to čine iz sažaljenja prema ranama braće. Zato ja i patim i rastrzavam se, što đavo zaražava takvo stado. Ali, ako vi hoćete, mi ćemo mu istog časa zagraditi ulaz. Kako i na koji način? Ako bolesne ugledamo zdravim; ako, raširivši mreže učenja, krenemo da tražimo one koje su zvijeri ulovile i iščupamo ih iz same lavlje čeljusti. Nemoj da mi govoriš: onih koji su se odvojili od stada nema mnogo. I da ih je samo deset, ni to nije mali gubitak, i da je pet, i da je dva, i da ih je jedan jedini. Tako je i onaj pastir, ostavivši devedeset devet ovaca, otišao za jednom i nije se vraćao sve dok je nije doveo i vraćanjem zabludjele popunio osiromašeni bez nje stotični broj (Mt. 18:12). Ne govori da je on samo jedan, nego pomisli da je to duša, radi koje je stvoreno sve vidljivo, radi koje postoje svi zakoni, kazne, mučenja, bezbrojna čudesa i raznolika djela Božija, radi koje Bog nije poštedio ni Svog Jedinca. Pomisli – kakva je cijena plaćena i za jednog, i ne zanemaruj njegovo spasenje, nego pođi, dovedi ga opet kod nas i ubjeđuj, da ne upada opet u isto, da bismo mi imalo dovoljno opravdanje. A ako pak on ne primi ni naše savjete, ni naša uputstva, onda ću ja, na kraju krajeva, upotrijebiti vlast, koju nam dade Gospod na nazidavanje, a ne za kvarenje vaše (2 Kor. 10:8).
4. Zbog toga ja upozoravam i objavljujem gromoglasno: ako neko poslije ovoga razjašnjavanja i pouke pođe na nečastiva i pogibeljna zrelišta, ja takvoga neću pustiti unutar ove ograde, neću ga učiniti pričesnikom tajanstava, neću mu dozvoliti da se dotakne sveštene trpeze; nego, kao što pastir odvaja šugave ovce od zdravih, da se bolest ne proširi i na ostale, tačno tako ću postupiti i ja. Jer, ako je u drevnim vremenima gubavac morao da ostane izvan naselja, pa makar to bio i car, on se tuda izvodio sa dijademom; tim prije mi istjerujemo gubavog dušom iz ovog sveštenog naselja. Ispočetka sam ja upotrebljavao upućivanje i savjet, a sada, poslije ovakvog detaljnog razjašnjavanja, neophodno je, na kraju krajeva, pribjeći i otsijecanju. Evo, već je prošla godina dana otkako sam došao u vaš grad[1], i nisam prestajao da vam često i postojano predlažem ovo znanje; ali pošto neki ostaju u toj zarazi, sada ćemo mi već to da odsiječemo. Jer, iako ja nemam željezo, imam riječ, koja je oštrije željeza; iako ne nosim vatru, ja imam učenje koje je plamenije od vatre i koje može da prži jače od ognja. I nemoj da prezireš moju presudu. Iako smo neugledni i većma smireni, mi smo ipak, po blagodati Božijoj, dobili dostojanstvo po kojem možemo to da činimo. Dakle, neka budu odlučeni takvi ljudi, da bi zdravi kod nas postali još zdraviji, a bolesni da bi se oporavili od takve nedaće. Ako ste zadrhtali čuvši ovu presudu – jer ja vidim neke koji uzdišu i skrušavaju se – neka se oni promijene, i presuda će biti ukinuta. Jer mi smo dobili vlast, kako da vezujemo, tako i da razvezujemo i opet privodimo (u crkvu). Mi ne želimo da odlučujemo našu braću, nego da otklonimo sramotu od crkve. Inače, pagani će početi da se ismijavaju nad nama, ako mi počnemo tako ravnodušno da gledamo na naše vlastite grijehe. A u protivnom slučaju i oni će nas veoma odobravati i počeće da se dive crkvi, zadobivši veliko uvažavanje prema našim zakonima. Prema tome, neka ne ulazi u crkvu niko od onih koji se predaju ovom preljubočinstvu, nego ga i vi odbacite i neka postane zajednički neprijatelj. Ako li ko, govori apostol, ne posluša riječi naše u ovoj poslanici, toga obilježite, i ne družite se s njim (2 Sol. 3:14). Evo šta ćete učiniti: ne razgovarajte sa njim, ne primajte ga u kuću, ne dijelite sa njim trpezu, nemojte da razgovarate sa njim ni pri ulasku, ni pri izlasku, ni na trgu; na taj način mi ćemo ga lako povratiti. Kao što zvijeri koje nije lako uloviti lovci utjeruju u mrežu goneći je ne sa jedne, nego sa svih strana, tako ćemo i mi one koji su postali slični svirepim zvijerima progoniti zajedničkim snagama, mi sa jedne, a vi sa druge strane, i tada ćemo ih brzo uloviti u mrežu spasenja. A da bi se to učinilo, i vi sa njime podijelite negodovanje na njih, ili, još bolje, patite zbog zakona Božijih, i malo-pomalo obraćajte toliko teško bolesnu i zgriješivšu braću, da bi oni poslije toga bili stalno sa vama. Neće vas mala osuda postići ako budete zanemarivali takvu pogibiju vaše braće, nego ćete biti podvrgnuti velikoj kazni. Jer, ako i u domovima ljudskim, kada neko od sluga bude uhvaćen u krađi srebra ili zlata, bivaju uhvaćeni ne samo kradljivac, nego i oni koji su za to znali a nisu prijavili; tim prije je tako u crkvi. Bog ti kaže ovako: videći kako je iz Mojeg doma ukradena – ne srebrena ili zlatna posuda, nego je ukradeno cjelomudrije, kako se onaj ko se pričešćivao Prečasnog Tijela i učestvovao u takvoj Žrtvi zaputio u đavolsko mjesto i upao u takav zločin – zašto si ćutao, zašto si trpio, zašto nisi prijavio svešteniku? A tada ćeš biti podvrgnut ne maloj kazni. Zbog toga i ja, mada sa patnjom, neću požaliti da naložim i najtežu kaznu. Jer, za nas je mnogo bolje da se, iskusivši patnju ovdje, izbavimo od buduće kazne, nego da onaj kome bismo laskali riječima bude kažnjen tada zajedno sa vama. Zaista, nije pouzdano i nije bezopasno za nas da to pokrivamo ćutanjem. Svako od vas će dati odgovor za sebe, a ja ću morati odgovarati za spasenje svih. Zbog toga ja neću prestati da činim i govorim sve, makar zbog toga morao i da vas rastužim, makar se to činilo i teško, i nepodnošljivo – da bih mogao stati pred onim strašnim prijestolom, nemajući mrlje ili poroka ili nešto slično (Ef. 5:27). Da bude, molitvama svetih, da se oni koji su se već razvratili brzo preobrate, a oni koji su ostali nepovrijeđeni da još bolje preuspiju u čistoti i cjelomudriju, da i vi dostignete spasenje, i mi da se radujemo, i Bog da se proslavlja, sada i uvijek i u beskonačne vijekove vijekova. Amin.
 


 
NAPOMENE:

  1. Konstantinopolj.

 

Tekst se navodi prema izdanju: „Izbrannыe propovedi svяtыh otcov Cerkvi i sovremennыh propovednikov“, Blagovest, b/g. Reprint s „Sbornikъ propovjьdničeskihъ obrazcovъ (propovjьdi svяto-otečeskiя i cerkovno-otečestvennыя). Vъ dvuhъ častяhъ. Sostavilъ prepodavatelь Donskoй Duhovnoй Seminarii Platonъ Dudarevъ. Vtoroe izdanie, ispravlennoe i dopolnennoe. S.-Peterburgъ. Izdanie I.L. Tuzova, Gostinый dvorъ, 45, 1912.“ c.178-184.

Ruska verzija na sajtu Biblioteka svяtootečeskoй literaturы.
 


Preveo i pripremio:
IGOR MIKOVIĆ  

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *