SLOBODA I VLAST

Arhiepiskop Jovan (Šahovskoj)

SLOBODA I VLAST
 
Religiozna sloboda i državna vlast: koliko je u istoriji bilo nedoumica, nerazumijevanja i teškoća u razjašnjenju njihovih međusobnih odnosa… I nije svima lako da shvate da se sloboda ljudi, građana ne samo „ovoga“ svijeta, sastoji u tome da oni, potčinjavajući se ovim ili onim zemaljskim vlastima, a u isto vrijeme i ne potčinjavajući se tim vlastima u ovome ili onome – mogu ispunjavati volju Božiju.
Kada se zbog nečega buni protiv neke vlasti ovoga svijeta, hrišćanin se ne buni protiv prirode te, od Boga date vlasti, nego samo protiv njenog nepravednog sadržaja. U tome je suština hrišćanskog ličnog, mudrog, dalekovidog odnosa prema vlasti, za razliku od odnosa anarhičnog, samosnog ili apstraktnog. Čovječanstvo je naviklo ili da se tupo potčinjava svakoj prinudi, ili da egocentrično ustaje protiv svake prinude, pa čak i protiv same prirode vlasti. Samo se na slijepo i samosno suprotstavljanje vlastima odnose riječi apostola: „Koji se protivi vlasti protivi se Božijem ustanovljenju“.
Ustajući protiv nepravednog duha ove ili one vlasti, boreći se za vraćanje u svijetu pogaženih Božijih zakona, čovjek, u suštini, štiti sam lik vlasti kao Božije ustanove, koju je Bog dao na dobro, a ne na zlo.
Vlast se daje na Bogosluženje i na služenje čovjeku; vlast se čovjeku daje radi njegove istinske slobode, a ne radi ustanka protiv Boga i ne radi čovjekovog gospodarenja nad čovjekom. Prva zemaljska vlast na zemlji je vlast roditeljska. I dijete je pozvano ne samo da joj se povinuje, nego i da je poštuje: „Štuj oca svojeg i mater svoju“. Ipak, čak i to prvo svoje povinovanje čovjek, u nekim slučajevima, mora, pa čak je i obavezan, da naruši, jer – „mora se povinovati više Bogu, nego li ljudima“ (Djela, 5:29). Ako u odnosu na zakonitu i prirodnu roditeljsku vlast Jevanđelje zapovijeda strašnu, u čistom svojem značenju, riječ mržnju (odnosno, najviši izraz odbacivanja), tim prije čovjek ima pravo da sveto „mrzi“, t.j. da odbacuje, da ne prihvata onu vlast svijeta, koja njega ili druge ljude sprječava i onemogućava da sluša posljednju vlast i pravdu Božiju. Takav je dijapazon slobode duha koja je čovjeku data s visine! Ali, ta se sloboda ne rađa iz egoizma ljudskog, nego iz Božije ljubavi prema čovjeku i iz uzvrante ljubavi čovjekove prema Bogu. Samost treba vezati ograničavanjem (i „državnim“, takođe); čak i zlim gospodarima apostol savjetuje potčinjavati se prema vlastitoj savjesti (a ne iz niskog osjećanja koristi ili zbog straha od kazne) – time se vaspitava unutrašnja sloboda služenja prije svega Bogu, u različitim uslovima. Inok u manastiru je prizvan da sluša čak i nedostojnog igumana („ako samo on nije jeretik“). Tako vezana samost, egocentričnost čovjeka, otvara najbolji put prema slobodi ljudskog duha. Od toga istinska hrišćanska krotkost, koja ne opravdava ropstvo i koja ne bodri nasilnike, jeste najviše utvrđivanje ljudske slobode i sile duha.
Ako se pak ne traži prava sloboda, nego egoistička, i ako se prenebregava volja Božija, zlo se umnožava. To mi vidimo u istoriji. Samo ispunjavanje volje Božije i umanjenje egoističke volje, kao ostvarivanje ljubavi i poslušanje Bogu, jeste istinska sloboda.
Nekada je hrišćanski episkop pozdravljao Atilu kada je ovaj ulazio u Evropu: „Da bude blagosloven dolazak tvoj, biču Boga Kojem ja služim, i nisam ja taj koji će tebe zaustavljati!“ Bilo bi nepravilno iz ovoga izvlačiti zaključak da sve atile treba pozdravljati takvim riječima. Aecije i Teodorih dobro su shvatili kako oni treba da dočekaju Atilu… Koliko se puta zemlja, kroz takve ljude koji umiju da razumiju, čistila od „bičeva“ koji su prestali da budu Božiji.
Dobrodošlica hrišćanskog episkopa (duboka, po svojem duhovnom sadržaju) nije, naravno, ni od Atile, ni od njegovih varvara, pravila silu kojoj se zabranjuje suprotstavljanje. Ali Atila, u samoj svojoj destruktivnosti, bio je prizvan da učini nešto pozitivno: da urazumi razvratnu Evropu i da sprži sagnjiljele ostatke drevne civilizacije… Poslije tog, može se reći „asenizatorskog“, u istorijskom aspektu posmatrano, djela, Atila je, zajedno sa svojim varvarima, kao bezakonita i nečastiva vlast, bio izgnan, kroz ljude, istom tom silom Božijom, koja je i njega „dopustila“.
Žan d’Ark, boreći se protiv porobljivača svog naroda, koji su pokušavali da u njenoj zemlji uspostave „zakonitu“ (čak i „hrišćansku“) vlast, slijedila je drevnim biblijskim primjerima i svojim neposrednim otkrovenjima Duha, koja je kasnije potvrdila Crkva, čiji su tadašnji slijepi predstavnici umrtvili nju samu.
Ali nije u istoriji svako vrijeme vrijeme Žan d’Ark. To treba imati u vidu. Nije svako vrijeme ni vrijeme Dimitrija Donskog i prepodobnog Sergija. Daleko ne uvijek i daleko ne svaki borac protiv nekog društvenog zla neizostavno nosi u sebi blagodat istinske borbe. I ne svaki čovjek koji ima blagodat lične borbe sa zlom ima istovremeno i blagodat društvene borbe sa zlom. Danas u svijetu ima, a i oduvijek ih je bilo, mnogo takvih boraca, koji, zanemarujući blagodatnu borbu sa svojim zlom, pokušavaju, ipak, da vode borbu sa zlom društvenim, pa čak i u svjetskim razmjerama. Od toga se zlo samo umnožavalo. Bilo je i ljudi koji su u istoriji nosili blagodat društvene borbe za pravdu i istinu Božiju, ali je u istoriji bilo više bezblagodatnih i licemjernih ljudskih borbi sa zlom i samo „po vazduhu mlatećih“ riječi. To se odnosi i na naše vrijeme, i ne samo na svjetovnu, nego i na crkvenu oblast.
Pozivajući na povinovanje državnoj vlasti, apostoli pozivaju na povinovanje vlasti kao takvoj, datoj na sazidanje i na očuvanje dobrog sazidanja. Apostoli zovu na poslušanje onome što je „od Boga“ (u istoriji je bilo i takvih fantazera, koji su se gnušali svake vlasti u svijetu, koji su bili spremni da u svakoj državnoj vlasti vide „pečat đavola“ i „silu antihrista“).
Apostol Pavle u svim ograncima svoje zadivljujuće misli izvodi čovjeka iz „dvodimenzionalnih“, materijalističkih odnosa prema životu i uzdiže ga do oblasti u kojoj postoji i treća strana života – dubina – i gdje se sav svijet već vidi kao ozaren Božijom svjetlošću. I samo u toj dubini poimanja svijeta, kao tvorevine Božije, mada i tvorevine koja leži „u zlu“, ali koja, prije svega, leži u Bogu („vezdje Sij i vsja Ispoljnjajaj“[1]), istorija čovječanstva prestaje da bude samo „pogana“, potčinjena samo grešnoj ljudskoj ili demonskoj volji… Nad svakom silom svijeta uvijek stoji sila i volja Tvorca… I ta viša sila dopušta ili blagosilja ove ili one događaje svijeta, projavljujući ljudsku slobodu, otkrivajući cilj istorije.
Kada gledamo čovječiju vlast koja je sebi zadala cilj da odbaci Božiju vlast u svijetu, mi se pitamo: kakva volja pokreće takvu vlast? Naravno, volja čovječija i demonska, odnosno, tvarna. Ali kakva volja nju dopušta na zemlji? Zlu volju ne trpi, naravno, volja koja blagosilja, nego volja koja je dopušta, volja Božija, bez koje ništa u svijetu ne može da se desi. Da bi se potamnjenoj svijesti najizražajnije pokazala odvratnost zla, da bi se ogrubjeli čovjek naučio da poznaje vrijednosti više, vrijednosti vječne, da bi se svijet spasio od zla – radi toga volja Božija dopušta u svijetu tu „ekteritorizaciju“ obezličene grijehom ljudske svijesti i zle volje, čije su posljedice i destruktivne stihije prirode – bure, bolesti, epidemije, zemljotresi, poplave, katastrofe… Ne blagosilja Tvorac to bolesno unakazivanje harmonije života koju je On sazdao, nego ga dopušta, sa radi čovjeka promisliteljnim ciljem, sa ciljem da iscijeli duhovnu unakaženost u ljudima. I samo kada shvati svoju bespomoćnost, slabost i smrtnost svoju bez Boga, čovjek može naći svoje veliko spasenje u Bogu… To se uvidjeti može samo u svjetlosti vječnosti.
Mnogo nedoumica u dušama izazivaju toliko gorke za čovječanstvo trenutačne pobjede zla u ličnom, društvenom i opštečovječanskom životu ljudi. Te „pobjede“ zla, u suštini, jesu samo njegove posljedice. Njih Bog dopušta da bi se otkrilo, da bi se pokazalo zlo, i da bi se srce čovječije odlijepilo od pristrašćenosti ka brzo prolaznim i neistinskim vrijednostima svijeta. „Bogatstvo protiče, ne prilaži k njemu srca“, – govori Pismo. I sav svijet, sa svojom slavom, „protiče“. Sve je prevrtljivo na ovoj zemlji, ali se tegobe u njemu dopuštaju da bi se pokazala, raspalila u čovjeku ljubav prema Životu Vječnom i prema Onome, u rukama Kojeg je sav Život. U svijetu sve mora da smiruje čovječiji titanizam, sve je prizvano da ruši utopističku, lažnu vjeru ljudi u mogućnost zemaljskog Raja bez Boga, usred zla i smrti.
Eksteritorizacijom smrti i zla koje živi u srcima čovječijim mora biti pokazana i učvršćena ljudska sloboda nadvladavanja zla i smrti. Od toga su sve tegobe svijeta i sve njegove bolesti! Ali one ne vode ka smrti, nego ka slavi Božijoj (Jn. 11:4). Plug razrovljuje zemlju za zrna vječnosti. Lanci melju hljeb Života, odvjajaći zrno od mekinja.
Sazdavši ljudsku slobodu (upravo u njoj položivši Svoj „obraz“), Tvorac dopušta našu samovolju, koju mi rađamo iz naše dragocjene slobode… Izbor između dobra i zla Bog samo dopušta, a izbor čovječiji Božije pravde se blagosilja. I upravo u toj borbi unutar same slobode otkriva se sama suština čovjeka.
Pokazivanje unutrašnjeg zla, dopuštanje vanjske vlasti bezbožnika, materijalista, koji zamišljaju da prevrate ovaj ili onaj narod ili kolektiv ljudi u skakaonicu ratobornog materijalizma u svijet – izazov je svim ljudima, ne samo date zemlje, nego i cijelog svijeta. To je prizivanje cijelog čovječanstva k Bogu.
Dopuštajući demonima da uđu u „svinje“ (slika useljavanja zla u bilo kakav kolektiv ili državu), Tvorac otkriva pred očima ljudi realnost tog duhovnog, „nevidljivog“ zla, u koje mnogi još uvijek „ne vjeruju“. Time se svakom čovjeku ukazuje na neophodnost ustanka protiv demona tame, na neophodnost oblačenja svog srca u Božansku Svjetlost.
Lično, kolektivno, društveno i državno bezakonje dovodi se u istoriji do njegovih logičkih i metafizičkih konsekvenci, da bi se dobro učinilo još vrelijim. „Toplo-hladno“, pak, dobro svo vrijeme se „izbljuvava iz Božijih usta“, lišava se u istoriji samog imena dobra, i na smjenu tom neistinskom, licemjernom dobru dolazi otvoreno zlo, – da se prene, da se probudi i ustane srce čovječije! „Znam tvoja djela; ti niti si hladan, niti si vruć; o, kada bi ti bio hladan ili vreo! Nego, kako si ti mlak, a ne vreo ili hladan, izbljuvaću te iz usta Mojih… Koga Ja ljubim, te razobličujem i kažnjavam. I tako dakle budi revnostan i pokaj se“ (kursiv moj – E.J.) (Otkr. 3; 15,19).
Shvatanje toga, da je ova ili ona fizička ili socijalna bolest „dopuštena“ s visine, ne može, naravno, smetati najaktivnijoj borbi protiv te bolesti. Kako fizičke, tako i socijalne svoje bolesti čovjek je pozvan da liječi svim njemu dostupnim sredstvima, očistivši prethodno sebe pokajanjem i predanošću volji Božijoj. Nisu lijekovi, nisu doktori sami po sebi, nisu hirurški noževi ti koji liječe čovjeka, društvo ili narod, nego je sila života, koja od Boga ishodi ona koja iscjeljuje, živi, vaskrsava neposredno i kroz lijekove, doktore, hirurške noževe… Takva je teocentrična svijest, toliko potrebna svima; od nje svo vrijeme otpadaju ljudi, i ka njoj su oni prizvani da se vrate.
Božija vlast, za razliku od ljudske, ne ubija i ne vezuje slobodu čovjekovu, nego oslobađa, vaspitava slobodu i usavršava je, liječi je ljubavlju i istinom. Čovjek, oslobođen Logosom Božijim, visoko se uzdiže nad prolaznim vlastima i pojavama ovog svijeta. I može se čuti, kako Istina, davajući krila posljednjoj čovjekovoj slobodi, grmi u groznim događajima zemlje i tiho se sklanja nad vjernom dušom, napajajući je poznanjem onih tajni, koje se ne smiju „ispričati neprijatelju“ – čak ni onom, koji hoće da bude drug, ali to još nije postao.
 


 
NAPOMENE:

  1. „Koji svugdje jeste i Koji sve ispunjava“ (prim. prev.)

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *